Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETOZAR JOVIĆEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR: Đukanović ostaje vrhovni arbitar

Objavljeno prije

na

Jovicevic-Svetozar04

MONITOR: Šta se u Crnoj Gori može promijeniti nakon odlaska Mila Đukanovića sa premijerskog mjesta?

JOVIĆEVIĆ: Promijeniće se prilično toga u formalnom smislu. Promijeniće se nešto u maniru, u smanjenju višegodišnje autoritarnosti, vjerovatno i u poštovanju oprečnih mišljenja i komunikaciji sa neistomišljenicima, ali veliko je pitanje hoće li se nešto suštinski promijeniti. Činjenica da je novi premijer svoju karijeru sticao u toj vlasti kao i ono najbitnije – nije došlo do suštinske demokratske promjene vlasti, znači da će te promjene biti vrlo relativne. Čini mi se da je ovo samo djelimično otvaranje vrata i puštanje svjetlosti unutra, a ne stvarno otvaranje novih procesa i novog načina političkog ponašanja. Sve to će biti strogo dozirano i kontrolisano tako da će promjene biti daleko od onih kakve bi bile da je došlo do demokratske smjene vlasti.

Razlika u odnosu na Đukanovićevu vlast biće i zato što je struktura ličnosti sadašnjeg premijera drugačija od prethodnog, a ličnost premijera daje pečat svakoj vladi, ali i zato što su okolnosti, i domaće i međunarodne, drugačije. Zato se danas, htjeli ne htjeli, mora drugačije vladati.

MONITOR: Da li će Đukanović kao lider vladajuće stranke imati odlučujuću riječ o političkim, ekonomskim i drugim pitanjima?
JOVIĆEVIĆ: Predsjednik najjače i stranke koja bira vladu mora, objektivno govoreći, imati određenu vrstu uticaja na politiku te vlade. U našim okolnostima, s obzirom na njegovu ličnu poziciju u toj partiji, to će vjerovatno biti iznad uobičajenog u demokratskim zemljama. Uvjeren sam da će se on držati po strani problema dnevne politike, ali će vjerovatno sebi rezervisati poziciju onoga koji nadgleda i kontroliše situaciju u globalu. Zadržaće poziciju vrhovnog arbitra za sva krupnija pitanja, a pogotovo ona oko kojih može biti različitih pristupa i sporova unutar partije. Vjerovatno će tu poziciju držati do narednih izbora i nastojati da dobije te izbore kako bi obezbijedio kontinuitet vlasti svoje partije i osigurao interese oligarhijskog sloja koji se oko njega formirao, ali obezbijedio i sopstvenu odstupnicu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o formiranju koncentracione vlade sa mandatom da pripremi prve demokratske parlamentarne izbore?
JOVIĆEVIĆ: Kada bi bilo političke volje, to bi bilo najbolje rješenje Ali, s obzirom na to je DPS veoma jak i da vođstvo SDP-a za to nema spremnosti, to ostaje samo poželjno rješenje.

MONITOR: Da li je hapšenje budvanskog rukovodstva pouzdan znak da vlast počinje obračun sa organizovanim kriminalom?
JOVIĆEVIĆ: Prerano je reći da je to pouzdan znak za bitnu promjenu odnosa režima prema tom najznačajnijem problemu društva za koji je vlast do juče tvrdila da kod nas nije izraženiji nego u okruženju. Meni se činilo da tvrdnjom da imamo dobre zakone vlast hoće da kaže da i kod nas, kao i drugdje, pada kiša ali da i mi imamo kišobrane. Ako imate kišobran, tj. ako imate zakon – onda treba kišobran raširiti, odnosno primijeniti zakon i zaštititi i pojedinca i društvo. Budva je metafora bezakonja. To je vidljivo golim okom i nije od juče. Nije čudo što je tamo počelo iako ima i mnogo većih problema i većih zloupotreba u vlasti od Zavale. Odnekud se moralo početi.

Volio bih da se počelo popisom znane i neznane imovine koju su stekli oni koji su u posljednjih desetak godina bili članovi Vlade ili su bili na važnim funkcijama i to uporediti sa njihovim regularnim primanjima. Uz to, moglo se analizirati makar pet najvećih privatizacija ili pet preduzeća u društvenom vlasništvu, od kojih su mnoga nestala, i vidjeti kako su neki u takvim okolnostima u tim preduzećima profitirali za kratko vrijeme. To bi sa stanovišta interesa društva bilo najbolje. Bila bi to jedna vrsta autopsije vlasti. Slika bi bila porazna.

Ne vjerujem da će to ova vlast učiniti. Nijedna vlast neće da izvrši autoseciranje. Bojim se da je ovo što se dešava u Budvi samo demonstriranje navodne spremnosti ovog društva da ispuni nedvosmislene zahtjeve Evropske unije o suočavanju sa kriminalom i korupcijom. Odabran je jedan primjer, možda će ih biti još, ali to će biti strogo kontrolisan proces u kome glavni akteri neće biti dotaknuti, jer bi to moglo izazvati vrlo velike poremećaje unutar vlasti. Sastav Vlade je takav da će ljudi zaduženi za te procese to raditi na strogo dozirani način, da se ne izađe iz kolosijeka, iako taj proces nije lako kontrolisati.

MONITOR: Da li je poslije ovog slučaja i nekih istupa čelnika DPS-a moguć rascjep u toj stranci?
JOVIĆEVIĆ: Pravo je čudo da odavno u DPS-u nije došlo do rascjepa. Međutim, interes očuvanja vlasti i benefita koji ima svaki pojedinac učesnik u toj vlasti je vezivno tkivo koje drži na okupu taj šaroliki konglomerat. Čini mi se da poslije slučaja Budva čak dolazi, bar privremeno, do određene homogenizacije DPS-a, jer se gotovo svako s razlogom plaši za sopstvenu poziciju. To će, ako dođe do procesuiranja značajnijih ličnosti iz te partije, biti vrlo brzo ozbiljno poremećeno. Sukobi će postati vidljiviji, a možda će se sve umiriti i vratiti na prvobitno stanje. Vrh vlasti će nastojati da sve bude strogo kontrolisano, da se radi koliko se mora i ne zadre ni u dubinu ni u širinu.

MONITOR: Da li će nova vlada moći da ispuni sedam preciznih zahtjeva EU?
JOVIĆEVIĆ: Iako bih volio da se prevarim, mislim da je to nemoguće. Za ovih dvadesetak godina nagomilalo se isuviše taloga u društvu. I pored upozorenja mnogih pojedinaca, nevladinih organizacija i opozicionih stranaka da je isuviše opasno odgađati suočavanja sa tim deformacijama ništa nije preduzimano. Za šest-sedam mjeseci, nije lako napraviti nešto značajno. Utoliko prije što su mnogi dokazi nestali i zamagljeni Vjerujem da će, opet na strogo doziran način, biti procesuiran poneki gradonačelnik, koji je svojim ponašanjem iskočio iz kolosijeka ili se isuviše osilio ili osamostalio. Tako će njihova moć biti svedena na mnogo niži nivo, a to će biti prikazano kao borba protiv korupcije i kriminala. Uvjeren sam da će se to uskoro dešavati i da će dio tog aranžmana biti procesuiranje i pojedinih čelnika u javnim preduzećima kako bi se stvorila slika da se, eto, sada društvo suočava sa krupnim zvjerkama. Možda će Evropska komisija sa tim biti zadovoljna, ali sumnjam da će tim biti zadovoljan veći broj naših građana.

Jedna od krupnih stvari koju će biti teško izbjeći, a vrlo je bolna, je suočavanje sa aferama krijumčarenja droge. Taj je problem dobio međunarodne dimenzije. Odavno se iz diplomatskih krugova upozoravalo da su neki ljudi sa ovih prostora umiješani u te prljave poslove i da imaju veze sa zemljama iz južnoameričkog regiona. Teško će se moći izbjeći ispunjavanje uslova Evropske unije i rasvjetljavanje uloge naših državljana u tim međunarodnim aferama. To može dovesti do značajnih lomova koje sada ne možemo ni naslutiti.

SPC – posljednja kopča iz 1918.

MONITOR: Uklanjanje metalne crkve sa Rumije i Amfilohijeve kletve sada su bezmalo najveći državni problem. Kako će se ovo pitanje reflektovati na političke prilike u Crnoj Gori?
JOVIĆEVIĆ: Objekat na Rumiji nije primarno vjerski objekat. To je objekat kojim su Amfilohije, vojni i ostali krugovi demonstrirali moć u Crnoj Gori. To je tipičan primjer kako bi vlast – da je adekvatno procesuirala bespravno podizanje objekata u čitavoj Crnoj Gori, bez problema mogla i taj ukloniti.

Kada se govori o poziciji SPC u Crnoj Gori mora biti jasno da to pitanje nije samo vjersko pitanje. To je prije svega državno pitanje i nijesu u pravu oni koji govore da o tome treba da odlučuju isključivo vjernici. To je prvenstveno pitanje državnog statusa, jer je u pravoslavlju poznato da ako imate državu imate i svoju crkvu. Teško kao građanin mogu da prihvatim da je Crna Gora samostalna u pravom smislu riječi ako vjerskim objektima, koji su suštinski dio naše istorije i sinonim trajanja državne ideje, upravlja crkva druge države. Bez obzira na to koliko smo sa Srbijom bliski to je teško prihvatiti. Čak i da SPC ima blagonaklon stav prema crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju. A, niti ga je kad imala, niti će ga imati. Dakle, to je ona posljednja, ali vrlo jaka kopča koja sadašnju državnu poziciju Crne Gore još drži za ono što se zbivalo 1918. i 1920. godine. Raskidanje te kopče je državno pitanje i zato ga treba rješavati na civilizovan način, bez prekrupnih riječi koje se često čuju i sa crnogorske strane. To treba uraditi dostojanstveno, u skladu sa međunarodnim pravom. Vlasništvo nad crkvenim objektima takođe treba riješiti na pravno valjan način. To je mnogo važnije nego hoćemo li procesuirati Amfilohija za kletve. Mnogo je bitnije da Crna Gora kao država vrati vlasništvo nad tim objektima koji su od suštinske važnosti sa stanovišta njenog istorijskog trajanja nego da izglasa rezoluciju o poništenju dekreta kralja Aleksandra iz 1920. godine, kao što je mnogo važnije da smo obnovili državnost nego da smo donijeli rezoluciju o poništavanju odluka Podgoričke skupštine. Bitnije je faktičko stanje nego dekor.

Bojim se da iza onog što radi SPC stoji doktrina koja Srpsku crkvu, ali i neke druge crkve, prati još od Svetog Save – da duhovno osvajanje terena prethodi faktičkom osvajanju teritorija. U krugovima Srpske pravoslavne crkve vidim žal za teritorijama.

Nesposobnost Univerziteta

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore objašnjavate činjenicu da višemjesečna afera na Pravnom fakultetu, u čijem je centru dekan Ranko Mujović, umjesto raspleta dobija nove nastavke?
JOVIĆEVIĆ: Slučaj na Pravnom fakultetu ugrožava nastavni, naučno-istraživački i svaki drugi proces, krnji ugled tog fakulteta i Univerziteta pokazuje nespremnost i nesposobnost Univeziteta da se suoči sa problemima kako to dolikuje visokoškolskoj instituciji. Često gajimo uvjerenje da Univerzitet mora da se uključi u rješavanje mnogo krupnijih društvenih problema, ali kako to očekivati kada ni svoje probleme, minorne u odnosu na ove društvene, ne može da riješi. Organi Univerziteta pokazali su nespremnost da efikasno i adekvatno reaguju. Da budem iskren, uvijek je na Univerzitetu vlast imala miljenike ili štićenike koji su zastupali njene interese.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

 ZORAN PANOVIĆ, KOLUMNISTA DANASA I PROGRAMSKI DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA DEMOSTAT IZ BEOGRADA: Diobe u Srbiji promašuju suštinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve podjele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države

 

MONITOR: “Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom…” Asociraju li Vas ove riječi Mirka Kovača na današnju Srbiju i njenog predsjednika?
PANOVIĆ: Ne baš. Umesto literarnih, bliži sam sociološkim objašnjenjima. Mi u Demostatu zastupamo tezu o etapama, ili kako je to glavni istraživač Demostata ugledni sociolog Srećko Mihailović okarakterisao kao ‘tri dvanaestice’ – 12 godina vlasti Miloševića, 12 godina vlasti DOS-a u raznim varijantama, i vrlo izvesnih 12 godina vlasti naprednjaka. Kad se govori o političkim promenama u Srbiji, mi ovde često zaboravljamo da nama u Srbiji (pa ni vama u Crnoj Gori) referentna tačka nije pad Berlinskog zida, već devedesete. Otuda se u jednom trenutku u Srbiji i nije imao ko vratiti na vlast do reformisanih radikala i socijalista. Naravno s jakim recidiviranjima na njihovu politiku devedesetih. Kao što sumnjam da će posle naprednjaka na vlast doći neke ‘nove snage’. Pre će to biti reformisane ‘dosmanlije’ kako ih pogrdno zove Vojislav Šešelj. Ne zaboravite, Borisa Tadića sa vlasti nije skinulo neko ‘novo lice’, već veteran srpske politike Tomislav Nikolić. Problem u Srbiji je što se stalno očekuje ‘nulta tačka’ istorije. Nekakva katarza i novi početak. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića je živi dokaz da nema baš ‘nultog časa’. Oni su preživeli i u vlast ušli nakon obe tektonske promene u Srbiji – 2000. i 2012. Prvo ih je u vlast ponovo uveo Vojislav Koštunica, a posle Tomislav Nikolić. Dačić je bio Tadićev ministar policije u vladi Mirka Cvetkovića i njegovo ministarstvo je radilo udarnički na izradi pasoša za bezvizni režim.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi u Srbiji?
PANOVIĆ: Srbija je podeljeno društvo. Sve podele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države. U Vučićevom ‘keč olu’ su i fanatične pristalice Putina i realisti koji smatraju da je jedina racionalna politika Srbije ona koja se zasniva na evrointegracijama. Srbija u ovakvoj raspolućenosti ne može da postavi minimalan bazičan konsezus maltene ni o jednom pitanju. Ni oko elementarnih izbornih uslova. Vučić je gotovo iracionalno zaoštrio unutarpolitičku situaciju od 2016. godine. Nakon iskakanja sistema i prebijanja jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića, opozicija je uspela da se trgne iz letargije. Čak da natera Vučića u jednom trenutku na defanzivu. Ali, tokom protesta koji traju pola godina opozicija je pokazala slabosti – pre svega krizu liderstva, zatim rascepkanost na male partije i infantilnu tenzičnost na relaciji građanski (antipartijski) i politički (partijski) deo protesta. Srpski višpartizam je u ozbiljnoj krizi i to je jedan od najvećih problema Srbije. Posle tri decenije višepartizma, zatvaramo krug – vraćamo se u 1990. Opet su na dnevnom redu pitanja izborne procedure, medijskih sloboda i parlamentarizma.

MONITOR: Koje su to snage koje mogu dekontaminirati Srbiju od posljedica Vučićeve vladavine?
PANOVIĆ: Posle Vučića umesto nekih imaginarnih građanskih snaga, pre mogu doći na vlast klerikalni elementi sa čvrstom kosovskom agendom nepopuštanja. ‘Dekontaminacija’ bi značila prvo obnovu razorenog javnog prostora i obnovu parlamentarizma, pokušaj jačanja takozvane pravne države. Neku vrstu relaksacije od lične vlasti, njene ‘tehnološke’ sfere. Bude li nekad pobedila Vučića taj zadatak bi ovakva opozicija hipotetički mogla relativno da izvede, ali samo budala misli da će investitori koje je Vučić doveo zbog pobede opozicije humanizovati rad i povećati plate. Opozicija još nije ponudila ‘alternativni model stabilnosti’ u odnosu na Vučićevu ‘stabilokratiju’, a dok ne uveri spoljni faktor da ima taj model i snagu, neće biti prihvaćena kao potencijalni partner, kao što su to bili prihvaćeni naprednjaci pre 2012, nakon raskola u radikalima. Kosovo je tu jako bitno. Bitni delovi opozicije na tom pitanju deluju rigidnije od Vučića koji  je pokazao da demokratizacija i modernizacija nisu komplementarne. Istovremeno razaranje institucija prati obnova i izgradnja infrastrukture – autoputevi, fabrike, klinički centri…

MONITOR: Vučić je prije nekoliko dana najavio da će Srbija nastaviti da se vojno naoružava i oprema. Kako Vi tumačite tu poruku?
PANOVIĆ: Srbija i Hrvatska su propustile šansu da budu Francuska i Nemačka ovog prostora. Ali, nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovih prostora. Eto, tako tumačim.

MONITOR: Sada je aktuelno učlanjenje premijerke Ane Brnabić u Vučićevu Srpsku naprednu stranku na osnovu čega se predviđa da je ona potencijalna Vučićeva nasljednica na čelu partije…
PANOVIĆ: Izvesna mistifikacija je razumljiva jer formatiranje nestranačke premijerke, nakon dve godine na tom mestu, kao članice SNS u sklopu je izbornog pregrupisavanja partije.

U vreme kad se Vučić opredelio za Anu Brnabić kao premijerku (jun 2017), ona je svakako važila za liberalnije, pomalo i senzacionalno,  rešenje, s obzirom na to da je dolazila iz nevladinog sektora, da se školovala u SAD, da je LGBT, da ima porodične veze s Hrvatskom (Krk)? Te 2017. mnogi u SNS su mislili da je Ana samo još jedna Vučićeva ‘marketinška fora’ i da će je ‘brzo izgustirati’. U odnosu na startnu nevericu naprednjačkih masa i sablažnjavanje dela naroda i koalicionih partnera, Anu su danas, čini se, prihvatili i popovi iz Republike Srpske. U SNS za ovo vreme nije postala baš omiljena, ali jeste relativno prihvaćena (što je ipak bolji status od ‘nametnute’), dok je u opoziciji ekspresno postala omražena. Vučić je za razliku od opozicije svestan da je partija izvor legitimiteta i moći. I stalno je jača. I sa Anom Brnabić koja se dokazala i koja veruje u naprednjački ‘sistem vrednosti’, kako je sama rekla.

MONITOR: Brnabić je dvije godine premijerka. Kako  ocjenjujete njene dosadašnje rezultate?
PANOVIĆ: Od digitalizacije pokušava da napravi ideologiju i neku vrstu kompenzacije za demokratske deficite. Pitanje je posle dve godine na mestu premijerke da li je Ana Brnabić danas više liberalna ili konzervatvna struja SNS. Ona je u suštini transmisija Vučićeve neprikosnove vlasti. Mislim da je fondom reči i načinom na koji je to izrečeno, naročito prema opoziciji, prijatno iznenadila i Vučića.

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije ovih dana su zbog crkve prilično zaoštreni, a utisak je da u Srbiji njeni zvaničnici još neće da se pomire sa tim da je Crna Gora nezavisna država.PANOVIĆ: Delovi srpskih elita i delovi društva očigledno neće da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna, ali još je gore što se ne mire s tim da postoje Crnogorci kao nacija. I da to jednostavno nisu Srbi. Ne može se, s druge strane,  ni ignorisati da crnogorski identitet i narativ ne mogu dobiti punoću i zaokruživanje bez određenog sistemskog rasrbljavanja i u tome je dobar deo nesporazuma. Zalažem se za skandinavizaciju ovog prostora na osnovama onoga što nazivam prosvećeno antijugoslovenstvo.

MONITOR: Zanimljivo je da Vučić još nijednom nije posjetio Crnu Goru, ali je išao i u Hrvatsku i na Kosovo.
PANOVIĆ: Baš čudno s obzirom na to da je pobeda Nikolića i Vučića 2012. od vladajućih struktura u Crnoj Gori doživljena kao olakšanje.

 

Ludaci u Srbiji maštaju o propasti Zapada

 

MONITOR: Ankete pokazuju da građani Srbije najviše vole Rusiju i Kinu, iako su ranije bili masovno za EU.
PANOVIĆ: Naša istraživanja u Demostatu pokazala su veliku hipokriziju u srpskom društvu. Jedna od njenih manifestacija je da bi građani najpre slali decu na Zapad (školovanje i rad u EU pre svega), a intimno najviše vole Rusiju i Kinu. Boris Tadić je dobio 2008. drugi mandat na temi EU. Građani jesu bili tada prilično većinski za EU, ali zamor je logičan.

.Oktobra 2013. Vučić je na godišnjici osnivanja SNS (osnovana oktobra 2008), naveo da je stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da je cilj koji je postavila – da do 2020. postanemo članica EU. Godišnji izveštaj Evropske komisije o Srbiji, objavljen 29. maja, ukazuje na to da ‘Junkerov datum’ – 2025. godina više nije realan datum za ulazak Srbije u EU. Ipak, mehanizmi evropskih integracija neophodni su da sprečimo katastrofu u institucijama. Najviše para stiže iz EU. Ludaci u Srbiji koji maštaju o propasti Zapada se ne pitaju šta bi bilo tada sa srpskom dijasporom koja je gotovo sva na Zapadu. Odgovornost za spore reforme pre svega je na Vladi Srbije. Prevelike podele u društvu razaraju konsenzus oko EU i promene Ustava. Režimska propaganda šalje kontradiktorne poruke koje zbunjuju javnost. Srbija još vodi svoje bitke iz devedesetih, koje nemaju veze sa aktuelnim dilemama EU. Ni političkim elitama ne odgovara moderno, otvoreno, odgovorno i uređeno društvo, mada ni vladajuće elite (od dosovskih do naprednjačkih i mešovitih) možda nemaju dovoljno ljudskih resursa i mentalnih kapaciteta da reforme sprovedu do kraja. Evropa od Srbije očekuje i ‘cooperation and verification’, pravljenje pravne države, i ‘društvene transformacije’, ne samo formalno ispunjavanje obaveza iz otvorenih poglavlja, već i ‘track record’. U EU nema mnogo interesovanja za proširenje. Francuzi nam to kažu otvoreno. EU ima svoje brige.

      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

AIDA PETROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI ŽENSKI LOBI: Neravnopravnost kao tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ženski glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti

 

MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?

PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi,  kakva je crnogorska zbilja,  položaj žena ne može biti na zavidnom nivou  niti se može govoriti o visokom stepenu  ostvarenosti  rodne ravnopravnosti . Položaj  žena u raznim sferama  života i rada nije zadovoljavajući  imajući u vidu da  žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci  iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije  kao i odgovornost  da  budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke  društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali  do položaja žena kakav   im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica)  i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni  stereotipni stavovi  o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).

MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?

PETROVIĆ: Polazeći od činjenice  da žene u porodičnom  i društvenom okruženju imaju  manju moć od muškaraca, jer  to diktiraju  nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila,  tradicije i patrijarhata  lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama  života i rada žene  neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost  prilikom  nasljeđivanja porodične  imovine.Žene  iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i  LGBT populacije )  su višestruko marginalizovane i diskriminisane  u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo