Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETOZAR JOVIĆEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR: Đukanović ostaje vrhovni arbitar

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta se u Crnoj Gori može promijeniti nakon odlaska Mila Đukanovića sa premijerskog mjesta?

JOVIĆEVIĆ: Promijeniće se prilično toga u formalnom smislu. Promijeniće se nešto u maniru, u smanjenju višegodišnje autoritarnosti, vjerovatno i u poštovanju oprečnih mišljenja i komunikaciji sa neistomišljenicima, ali veliko je pitanje hoće li se nešto suštinski promijeniti. Činjenica da je novi premijer svoju karijeru sticao u toj vlasti kao i ono najbitnije – nije došlo do suštinske demokratske promjene vlasti, znači da će te promjene biti vrlo relativne. Čini mi se da je ovo samo djelimično otvaranje vrata i puštanje svjetlosti unutra, a ne stvarno otvaranje novih procesa i novog načina političkog ponašanja. Sve to će biti strogo dozirano i kontrolisano tako da će promjene biti daleko od onih kakve bi bile da je došlo do demokratske smjene vlasti.

Razlika u odnosu na Đukanovićevu vlast biće i zato što je struktura ličnosti sadašnjeg premijera drugačija od prethodnog, a ličnost premijera daje pečat svakoj vladi, ali i zato što su okolnosti, i domaće i međunarodne, drugačije. Zato se danas, htjeli ne htjeli, mora drugačije vladati.

MONITOR: Da li će Đukanović kao lider vladajuće stranke imati odlučujuću riječ o političkim, ekonomskim i drugim pitanjima?
JOVIĆEVIĆ: Predsjednik najjače i stranke koja bira vladu mora, objektivno govoreći, imati određenu vrstu uticaja na politiku te vlade. U našim okolnostima, s obzirom na njegovu ličnu poziciju u toj partiji, to će vjerovatno biti iznad uobičajenog u demokratskim zemljama. Uvjeren sam da će se on držati po strani problema dnevne politike, ali će vjerovatno sebi rezervisati poziciju onoga koji nadgleda i kontroliše situaciju u globalu. Zadržaće poziciju vrhovnog arbitra za sva krupnija pitanja, a pogotovo ona oko kojih može biti različitih pristupa i sporova unutar partije. Vjerovatno će tu poziciju držati do narednih izbora i nastojati da dobije te izbore kako bi obezbijedio kontinuitet vlasti svoje partije i osigurao interese oligarhijskog sloja koji se oko njega formirao, ali obezbijedio i sopstvenu odstupnicu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o formiranju koncentracione vlade sa mandatom da pripremi prve demokratske parlamentarne izbore?
JOVIĆEVIĆ: Kada bi bilo političke volje, to bi bilo najbolje rješenje Ali, s obzirom na to je DPS veoma jak i da vođstvo SDP-a za to nema spremnosti, to ostaje samo poželjno rješenje.

MONITOR: Da li je hapšenje budvanskog rukovodstva pouzdan znak da vlast počinje obračun sa organizovanim kriminalom?
JOVIĆEVIĆ: Prerano je reći da je to pouzdan znak za bitnu promjenu odnosa režima prema tom najznačajnijem problemu društva za koji je vlast do juče tvrdila da kod nas nije izraženiji nego u okruženju. Meni se činilo da tvrdnjom da imamo dobre zakone vlast hoće da kaže da i kod nas, kao i drugdje, pada kiša ali da i mi imamo kišobrane. Ako imate kišobran, tj. ako imate zakon – onda treba kišobran raširiti, odnosno primijeniti zakon i zaštititi i pojedinca i društvo. Budva je metafora bezakonja. To je vidljivo golim okom i nije od juče. Nije čudo što je tamo počelo iako ima i mnogo većih problema i većih zloupotreba u vlasti od Zavale. Odnekud se moralo početi.

Volio bih da se počelo popisom znane i neznane imovine koju su stekli oni koji su u posljednjih desetak godina bili članovi Vlade ili su bili na važnim funkcijama i to uporediti sa njihovim regularnim primanjima. Uz to, moglo se analizirati makar pet najvećih privatizacija ili pet preduzeća u društvenom vlasništvu, od kojih su mnoga nestala, i vidjeti kako su neki u takvim okolnostima u tim preduzećima profitirali za kratko vrijeme. To bi sa stanovišta interesa društva bilo najbolje. Bila bi to jedna vrsta autopsije vlasti. Slika bi bila porazna.

Ne vjerujem da će to ova vlast učiniti. Nijedna vlast neće da izvrši autoseciranje. Bojim se da je ovo što se dešava u Budvi samo demonstriranje navodne spremnosti ovog društva da ispuni nedvosmislene zahtjeve Evropske unije o suočavanju sa kriminalom i korupcijom. Odabran je jedan primjer, možda će ih biti još, ali to će biti strogo kontrolisan proces u kome glavni akteri neće biti dotaknuti, jer bi to moglo izazvati vrlo velike poremećaje unutar vlasti. Sastav Vlade je takav da će ljudi zaduženi za te procese to raditi na strogo dozirani način, da se ne izađe iz kolosijeka, iako taj proces nije lako kontrolisati.

MONITOR: Da li je poslije ovog slučaja i nekih istupa čelnika DPS-a moguć rascjep u toj stranci?
JOVIĆEVIĆ: Pravo je čudo da odavno u DPS-u nije došlo do rascjepa. Međutim, interes očuvanja vlasti i benefita koji ima svaki pojedinac učesnik u toj vlasti je vezivno tkivo koje drži na okupu taj šaroliki konglomerat. Čini mi se da poslije slučaja Budva čak dolazi, bar privremeno, do određene homogenizacije DPS-a, jer se gotovo svako s razlogom plaši za sopstvenu poziciju. To će, ako dođe do procesuiranja značajnijih ličnosti iz te partije, biti vrlo brzo ozbiljno poremećeno. Sukobi će postati vidljiviji, a možda će se sve umiriti i vratiti na prvobitno stanje. Vrh vlasti će nastojati da sve bude strogo kontrolisano, da se radi koliko se mora i ne zadre ni u dubinu ni u širinu.

MONITOR: Da li će nova vlada moći da ispuni sedam preciznih zahtjeva EU?
JOVIĆEVIĆ: Iako bih volio da se prevarim, mislim da je to nemoguće. Za ovih dvadesetak godina nagomilalo se isuviše taloga u društvu. I pored upozorenja mnogih pojedinaca, nevladinih organizacija i opozicionih stranaka da je isuviše opasno odgađati suočavanja sa tim deformacijama ništa nije preduzimano. Za šest-sedam mjeseci, nije lako napraviti nešto značajno. Utoliko prije što su mnogi dokazi nestali i zamagljeni Vjerujem da će, opet na strogo doziran način, biti procesuiran poneki gradonačelnik, koji je svojim ponašanjem iskočio iz kolosijeka ili se isuviše osilio ili osamostalio. Tako će njihova moć biti svedena na mnogo niži nivo, a to će biti prikazano kao borba protiv korupcije i kriminala. Uvjeren sam da će se to uskoro dešavati i da će dio tog aranžmana biti procesuiranje i pojedinih čelnika u javnim preduzećima kako bi se stvorila slika da se, eto, sada društvo suočava sa krupnim zvjerkama. Možda će Evropska komisija sa tim biti zadovoljna, ali sumnjam da će tim biti zadovoljan veći broj naših građana.

Jedna od krupnih stvari koju će biti teško izbjeći, a vrlo je bolna, je suočavanje sa aferama krijumčarenja droge. Taj je problem dobio međunarodne dimenzije. Odavno se iz diplomatskih krugova upozoravalo da su neki ljudi sa ovih prostora umiješani u te prljave poslove i da imaju veze sa zemljama iz južnoameričkog regiona. Teško će se moći izbjeći ispunjavanje uslova Evropske unije i rasvjetljavanje uloge naših državljana u tim međunarodnim aferama. To može dovesti do značajnih lomova koje sada ne možemo ni naslutiti.

SPC – posljednja kopča iz 1918.

MONITOR: Uklanjanje metalne crkve sa Rumije i Amfilohijeve kletve sada su bezmalo najveći državni problem. Kako će se ovo pitanje reflektovati na političke prilike u Crnoj Gori?
JOVIĆEVIĆ: Objekat na Rumiji nije primarno vjerski objekat. To je objekat kojim su Amfilohije, vojni i ostali krugovi demonstrirali moć u Crnoj Gori. To je tipičan primjer kako bi vlast – da je adekvatno procesuirala bespravno podizanje objekata u čitavoj Crnoj Gori, bez problema mogla i taj ukloniti.

Kada se govori o poziciji SPC u Crnoj Gori mora biti jasno da to pitanje nije samo vjersko pitanje. To je prije svega državno pitanje i nijesu u pravu oni koji govore da o tome treba da odlučuju isključivo vjernici. To je prvenstveno pitanje državnog statusa, jer je u pravoslavlju poznato da ako imate državu imate i svoju crkvu. Teško kao građanin mogu da prihvatim da je Crna Gora samostalna u pravom smislu riječi ako vjerskim objektima, koji su suštinski dio naše istorije i sinonim trajanja državne ideje, upravlja crkva druge države. Bez obzira na to koliko smo sa Srbijom bliski to je teško prihvatiti. Čak i da SPC ima blagonaklon stav prema crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju. A, niti ga je kad imala, niti će ga imati. Dakle, to je ona posljednja, ali vrlo jaka kopča koja sadašnju državnu poziciju Crne Gore još drži za ono što se zbivalo 1918. i 1920. godine. Raskidanje te kopče je državno pitanje i zato ga treba rješavati na civilizovan način, bez prekrupnih riječi koje se često čuju i sa crnogorske strane. To treba uraditi dostojanstveno, u skladu sa međunarodnim pravom. Vlasništvo nad crkvenim objektima takođe treba riješiti na pravno valjan način. To je mnogo važnije nego hoćemo li procesuirati Amfilohija za kletve. Mnogo je bitnije da Crna Gora kao država vrati vlasništvo nad tim objektima koji su od suštinske važnosti sa stanovišta njenog istorijskog trajanja nego da izglasa rezoluciju o poništenju dekreta kralja Aleksandra iz 1920. godine, kao što je mnogo važnije da smo obnovili državnost nego da smo donijeli rezoluciju o poništavanju odluka Podgoričke skupštine. Bitnije je faktičko stanje nego dekor.

Bojim se da iza onog što radi SPC stoji doktrina koja Srpsku crkvu, ali i neke druge crkve, prati još od Svetog Save – da duhovno osvajanje terena prethodi faktičkom osvajanju teritorija. U krugovima Srpske pravoslavne crkve vidim žal za teritorijama.

Nesposobnost Univerziteta

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore objašnjavate činjenicu da višemjesečna afera na Pravnom fakultetu, u čijem je centru dekan Ranko Mujović, umjesto raspleta dobija nove nastavke?
JOVIĆEVIĆ: Slučaj na Pravnom fakultetu ugrožava nastavni, naučno-istraživački i svaki drugi proces, krnji ugled tog fakulteta i Univerziteta pokazuje nespremnost i nesposobnost Univeziteta da se suoči sa problemima kako to dolikuje visokoškolskoj instituciji. Često gajimo uvjerenje da Univerzitet mora da se uključi u rješavanje mnogo krupnijih društvenih problema, ali kako to očekivati kada ni svoje probleme, minorne u odnosu na ove društvene, ne može da riješi. Organi Univerziteta pokazali su nespremnost da efikasno i adekvatno reaguju. Da budem iskren, uvijek je na Univerzitetu vlast imala miljenike ili štićenike koji su zastupali njene interese.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Povišene koncentracije teških metala u Ćehotini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost

 

 

MONITOR: Krajem prošlog mjeseca su otpadne vode iz rudnika cinka i olova ,,Šuplja stijena” završile u Ćehotini. Kako je došlo do ovog incidenta, ima li odgovornosti za ovaj ekocid?

MITROVIĆ: Nažalost, radi se o još jednom primjeru koliko su naši sistemi zaštite životne sredine slabi, a nadzor i odgovornost gotovo simbolični. U Crnoj Gori ne postoji odgovornost ni za šta, pa ni za ovakve velike ekološke incidente. Prema onome što je do sada poznato, došlo je do izlivanja otpadnih voda iz postrojenja rudnika „Gradir Montenegro”, zbog pukotina na dnu brane jalovišta na kome se odlaže otpad nakon prerade, odnosno odvajanja koncentrata rude od drugih sastojaka. Odgovornost svakako postoji – i pravna, i moralna, i institucionalna. Ne možemo govoriti o ,,nezgodama” kada se ovakve stvari dešavaju u kontinuitetu. Ovo je kolosalni incident i najsličniji je incidentu koji se desio u Mađarskoj, koji je poznat kao „aluminaplant” i incident koji se desio u Rumuniji, kada je otrov cijanid iz jalovišta dospio u vode Tise, a kasnije i u Dunavski sliv. Sjetimo se hemijskog hazarda u Mojkovcu kada je iz zatvorenog Rudnika olova i cinka „Brskovo” isteklo osam tona visokokoncentrovanog, tečnog cijanida u rijeku Taru, poznatiju kao „Suza Evrope” i da niko nikad nije odgovarao za takav ekocid. E to je Crna Gora.

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost.

MONITOR: Zna li se kolike su razmjere zagađenja nakon incidenta?

MITROVIĆ: Prvi uzorci vode nakon incidenta pokazali su povišene koncentracije teških metala, posebno cinka i olova, u Ćehotini, čak i nekada ljekovitom, izvoru „Badanj” koji se nalazi na desnoj obali Ćehotine, što je zabrinjavajuće. Međutim, i dalje nemamo cjelovitu analizu – ni procjenu štete po floru i faunu, ni procjene uticaja na lokalno stanovništvo koje koristi ovu vodu za navodnjavanje, ili čak u domaćinstvima. Zagađenje vodotokova je jedno od najopasnijih jer posljedice dolaze postepeno, tiho, ali su dugoročne. Država mora hitno insistirati na transparentnosti i javno objaviti sve rezultate ispitivanja, ali i napraviti sistem koji će spriječiti ponavljanje ovakvih događaja u budućnosti, izraditi planove kojih sada nema, šta raditi u ovakvim ili sličnim situacijama.

MONITOR: U toku je rekonstrukcija TE Pljevlja. Da li se u tom gradu lakše diše? Da li će nakon što taj posao bude završen biti manje zagađenja vazduha u Pljevljima?

MITROVIĆ: Trenutno, građani Pljevalja još uvijek ne osjećaju značajno poboljšanje, jer rekonstrukcija nije u potpunosti završena. Ona jeste važan korak i daje nadu, ali da budemo iskreni – nije dovoljna. Pljevlja su godinama unazad potpuno devastirana u svakom smislu. To je  postao najzagađeniji grad u Evropi, pa čak i svijetu, a rekonstrukcija TE je samo dio šire slike. Potrebna je diversifikacija energetskih izvora, pošumljavanje, sistemsko smanjivanje korišćenja uglja, do potpune zabrane spaljivanja u individualnim ložištima i toplanama, i  naravno promjena strategije lokalnog razvoja. Samo tako ćemo dugoročno doći do toga da se u Pljevljima zaista lakše diše, ali i manje umire od kancera.

MONITOR: Usvojen je prostorni plan Crne Gore. Kako ga komentarišete, šta on novo donosi Pljevljima i sjeveru Crne Gore?

MITROVIĆ: Prostorni plan mora biti više od dokumenta koji zadovoljava forme i otvara vrata investitorima – on mora imati viziju održivog razvoja. Prostorni plan je krovni dokument, kao Ustav neke države, koji se mora poštovati. Pljevlja moraju prestati biti „energetski izvor“ države koji zauzvrat dobija zagađenje, bolesno stanovništvo i prazna sela. Novi plan donosi određene infrastrukturne projekte i obećanja, ali ono što zabrinjava jeste to što u njemu nema dovoljno jasno izražene zaštite prirodnih resursa, niti preciznih mjera za smanjenje zagađenja. Takođe, utisak je da se opet više razmišlja o eksploataciji nego o ravnoteži između razvoja i očuvanja. Dakle, mora se raditi na principima održivog razvoja, mora da se uspostavi ravnoteža između ekonomije, energija i ekologije.

MONITOR: Vidite li promjenu u našem odnosu prema ekologiji? Ima li tu boljitka ili i dalje tapkamo u mjestu?

MITROVIĆ: Postoji malo veća svijest građana, naročito mladih, u odnosu na prije trideset godina, što je jako mali pozitivan pomak. Međutim, institucije i dalje ne prate tempo koji  nameće nova tehnologija i razvijene zemlje. Tapkamo u mjestu jer nedostaje politička volja, (a sve nam zavisi od nečije političke volje) stručni kadar se često zanemaruje, znanje ignoriše, a korupcija je i dalje veliki problem u oblasti zaštite životne sredine. Promjena mora doći odozgo i odozdo – građani moraju biti još glasniji, a vlast mora znati da ne postoji razvoj koji ignoriše prirodu.

 

Moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas

MONITOR: Mediji su nedavno izvjestili da ste na autoputu, u tunelu kod Veruše, spasili majku i djecu iz zapaljenog automobila.

MITROVIĆ: To je bio trenutak u kome nijesam mnogo razmišljao – jednostavno sam reagovao. Auto je već bio u plamenu, a unutra su bili žena i dvoje djece, postojala je opasnost i po druge učesnike u saobraćaju koji su se zatekli u tunelu. Srećom, sve je prošlo bez tragičnih posljedica. Regionalni mediji su informacije o ovom događaju brzo prenijeli, snimci koje je napravio moj kolega postali su viralni, nazivali su me „Herojem iz tunela”, „Herojem sa Veruše”, a ja ne doživljavam to kao neko herojsko djelo – svako bi, vjerujem, uradio isto.

Taj događaj me podsjetio koliko su život i sigurnost krhki i koliko u sekundi, sve može da se promijeni pa i da se izgubi život. Oni i njihova imovina su u tom trenutku bili u opasnosti, oni su bili bespomoćni, uplašeni, bila im je potrebna pomoć. Takođe, to je još jedna opomena koliko nam je važna ta brza i efikasna reakcija u kriznim situacijama, kada službe ne mogu tako brzo priteći u pomoć, koliko je bitno da reagujemo u trenutku i pomognemo onome ko je u opasnosti, kao i dobro opremljene službe. Moramo više imati senzibiliteta jedni prema drugima, slabijima od sebe, ili onima kojim je vaša pomoć potrebna, moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IRENA JOVEVA, ČLANICA EVROPSKOG PARLAMENTA, STRAZBUR: EU nije projekat zasnovan na vojnoj moći već na zajedničkim vrijednostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju se samo na margini društva-niti negdje daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora

 

MONITOR: Povod za glasanje o povjerenju Evropskoj komisiji je odbijanje Ursule fon der Lajen da objavi svoju prepisku sa šefom kompanije Fajzer. Temu je pokrenuo ultradesni rumunski poslanik Đorđe Piperea. Predsjednica EK je pokretače opoziva nazvala protivnicima vakcinacije i pristalicama Putina. Ostaje, ipak, pitanje  zašto se ta prepiska drži van javnosti EU?

JOVEVA: Ta afera već dugo predstavlja trn u peti Ursule fon der Lajen. Od početka sam bila kritična, pre svega zato što se tako važni dogovori ne mogu sklapati putem SMS poruka. Ne možemo promeniti način na koji je odlučila da vodi posao, ali moramo ostati potpuno jasni – kada se radi o javnim tenderima i trošenju javnog novca, ne postoji privatnost i nema mesta tajnama.

Sporna prepiska i dalje ostaje nedostupna javnosti. Zvaničnici iz njenog kabineta tvrde da SMS poruke više ne postoje jer nisu bile propisno arhivirane, neki i nagađaju da su možda namerno obrisane. Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) i dalje vodi istragu i na kraju će doneti zaključak koji će ili omogućiti forenzičko vraćanje poruka ili će dovesti do pravnih posledica za Fon der Lajen. To će biti daleko delotvornije od bilo kakvih populističkih manipulacija koje nude ekstremno desničarske partije.

MONITOR: Kako gledate na uzroke pogoršanih odnosa„sudbinski“ povezanih zemalja regiona;  da li su oni marginalni problem za EU-kao što se čini iz deklarativne kritike onoga što se danas dešava u Srbiji, gdje ste Vi podržali bunt studenata i građanstva?

JOVEVA: Umesto da se okrenu budućnosti, pojedini politički akteri ZB svesno i uporno održavaju atmosferu etničkih podela, koristeći strah, mržnju i istorijsku manipulaciju kao političko sredstvo. I dok se oni bave prošlošću, stvarni problemi građana ostaju isti. Upravo u tome i leži ključ njihove dugovečnosti na vlasti.

Kroz različite regionalne inicijative poput osnivanja procesa Brdo-Brioni i aktivnu podršku Berlinskom procesu, Slovenija ulaže napore da se smanje tenzije, prevaziđu razlike i pronađu kompromisna rešenja koja vode ka pomirenju i zajedničkom napretku.

Podrška studentskom pokretu u Srbiji nije pitanje političke hrabrosti već političke pristojnosti. Za mene su ti ljudi podsetnik da iza svojih principa treba stati, pa čak i kada to nije lako ni popularno, a vidimo ni sigurno.

EU već godinama zasniva svoju politiku prema Zapadnom Balkanu na ideji „stabilnosti po svaku cenu“. Stabilnosti koja se često svodi na očuvanje geopolitičkog balansa i zaštitu profitabilnih ekonomskih interesa, čak i onda kada to znači svesno prećutkivanje autoritarnih praksi. U tom kontekstu, predsednik Aleksandar Vučić je, uprkos činjenici da sve ćešće krši osnovna demokratska načela, uspeo da se nametne kao ”faktor stabilnosti”.  Dok god evropske institucije budu spremne da zanemare urušavanje demokratije zarad političke pogodnosti ili formalne stabilnosti, izostaće i ozbiljna kritika Vučićevog režima koji se više i ne trudi da prikrije svoj autoritarni karakter.

MONITOR: Na samitu NATO u Hagu, odlučeno je da članice do 2035. počnu da izdvajaju pet odsto BDP za odbranu. Ovo su neki nazvali i „Trampovom pobjedom“. EU već duže najavljuje jačanje svoje odbrambene snage… Zašto je političko-ekonomski savez sa oko 450 miliona ljudi i izuzetnom ekonomskom i finansijskom snagom, postao drugorazredna politička sila?

JOVEVA: Odluka NATO-a da poveća izdvajanja za odbranu nije Trampova pobeda, iako možda tako deluje zbog njegovih javnih izjava. U stvarnosti to odražava tendenciju većine država članica EU da više ulažu u svoju bezbednost.

Ne delim mišljenje da je EU postala drugorazredna politička sila. Naprotiv, važno je da jasno definišemo šta EU jeste – a to je projekat u stalnom razvoju, zasnovan ne na vojnoj moći, već na diplomatiji, pravu i zajedničkim vrednostima. Naravno, takav pristup se ponekad teško prevodi u konkretno projektovanje ”tvrde moći”, naročito u svetu koji je sve više obeležen sukobima i transakcionom politikom. Ali istovremeno, kako se globalni poredak sve brže menja, tako se i time dodatno ogoljavaju slabosti u strukturi spoljne i odbrambene politike EU. Upravo zato verujem da imamo ogroman potencijal za ostvarenje istinske strateške autonomije – kako u pogledu ekonomske otpornosti, tako i u oblasti odbrane.

Ali da bismo to postigli, neophodno je ukinuti pravilo konsenzusa u Savetu. To bi omogućilo brže donošenje odluka u svim politikama.

MONITOR: U EU parlamentu je izglasana Rezolucija kojom se Slovenija poziva da adekvatno tretira žrtve komunističkog režima, a ne samo fašističkog i nacističkog sistema. Kako  ocjenjujete razloge da se pomenuti zakon ukine kao i „odnos snaga“ prilikom glasanja u EU parlamentu?

JOVEVA: Tvrdnja da je slovenačka vlada „ukinula zakon“ o žrtvama komunizma nije tačna. Ukinut je tek jedan dekret prethodne vlade (vlade Janeza Janše), donet doslovno u poslednjim danima njenog mandata, i to bez ikakve prethodne javne niti stručne rasprave. Štaviše, taj akt je donet u periodu kada je ta vlada već obavljala samo tehničke poslove, kao politički motivisan potez sa izraženim ideološkim obeležjem.

Niko razuman ne poriče da su se nakon Drugog svetskog rata dogodili teški i tragični zločini, niti da svaka žrtva zaslužuje pijetet i pravo na dostojanstvenu sahranu. Ali upravo zato je neprihvatljivo da se ovako složene i bolne istorijske teme pretvaraju u politički instrument. Kada se rezolucija koristi isključivo za odavanje počasti žrtvama poražene strane u Drugom svetskom ratu, dok se sistematski prećutkuje nacistička i fašistička okupacija, tada to više nije poziv na pravdu, već opasan pokušaj istorijske revizije.

Jasno je da je u odnosima snaga unutar EP presudnu ulogu odigrao politički pritisak koji je Evropska narodna partija (EPP) preuzela od Slovenačke demokratske stranke. Umesto da se rezolucija usvoji kroz inkluzivan dijalog i kao rezultat konsenzusa. Krajnje ironično, s obzirom na istorijsku težinu same teme, konačan tekst rezolucije su usvojili uz podršku najradikalnijih desnih snaga u Evropi, uključujući nemačku AfD, austrijski FPÖ i italijanski FdI, partije koje otvoreno održavaju ideološku povezanost s neonacističkim i neofašističkim tradicijama.

MONITOR: U EU parlamentu Vi ste i potpredsjednica parlamentarne grupacije Obnovimo Evropu, članica ste u nekoliko odbora. U grupi ste i za saradnju sa Palestinom. Kako objašnjavate to što su manifestacije otvorene podrške Palestincima u Gazi u nekim EU zemljama nepoželjne, u čemu se posebno ističe Njemačka ?

JOVEVA: Situacija u Gazi je bolna. Genocid koji se tamo sprovodi sve više otežava međunarodnu saradnju, ali upravo zato je sada još važnije nego ikada da održavamo redovne sastanke i intenzivnu koordinaciju. U stalnoj smo komunikaciji sa palestinskim predstavnicima, predstavnicima civilnog društva i sa humanitarnim organizacijama. Naš glavni cilj je postizanje prekida vatre i pravičnog, održivog mira. Do tada, prioritet nam je da se humanitarna pomoć nesmetano dostavlja civilima i da se poštuje međunarodno humanitarno pravo, uključujući zaštitu civila. Nažalost, “velike” sile se još nisu pridružile tim naporima. EU pokazuje duboku hipokriziju kada je reč o Palestini.

Pojedine zemlje članice EU, a posebno Nemačka, odlučuju da ne stanu u odbranu nemoćnih. Nivo nametnutog proizraelskog stava postaje sve više zabrinjavajući. I da budem jasna: moja kritika prema politici Izraela nije antisemitizam. Niti moja podrška Palestini ima veze sa terorističnom organizacijom Hamas.

Iako razumem istorijsku odgovornost koju Nemačka nosi, način na koji pokušava da ”ispravi” greške iz prošlosti vodi sasvim u drugu krajnost.

Svedočimo verovatno najdokumentovanijem genocidu u savremenoj istoriji, koji se odvija pred našim očima, a istovremeno i genocidu koji se najviše poriče i relativizuje. To je uznemirujući odraz stanja današnjeg društva, a mene lično duboko posramljuje ovaj gubitak osnovnih vrednosti i otvoreno zanemarivanje ljudskih života.

 

Problem nije u Thompsonu koliko u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene

MONITOR: U Zagrebu je-pred oko pola miliona ljudi održan koncert Marka Perkovića Tompsona. Čuli su se-i poznati pozdravi iz vremena fašističke NDH. Zašto zvanična EU ne reaguje na ovaj događaj otvorenijom kritikom hrvatskih vlasti?

JOVEVA: Zato što bi time – konačno – priznali da se mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju samo na margini društva-niti negde daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora.

Ta ista Evropa je, koliko ja znam, nekada jasno, odlučno i “za sva vremena“ odbacila bilo kakvo veličanje ekstremne ideologije, nacizma, fašizma … Zato nije na mestu okretati glavu od toga već je na mestu smoći snage i to zvanično osuditi. Problem, dakle, nije u Thompsonu samom, koliko je i u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene. Nažalost, toj normalizaciji nisu doprinele samo društvene mreže i senzacionalistički mediji. Meni je duboko razočaravajuće i neprihvatljivo, da bivši slovenački premijer koji je samozvani ”domoljub” očigledno uživa u slušanju pesama čoveka koji svaki nastup započinje ustaškim pozdravom. A žrtve te pogubne ideologije bili su i Slovenci.

 

Crna Gora se ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU

MONITOR: Ovih dana je zatvoreno još jedno poglavlje, ali tek sedmo od 33. Premijer Spajić je  obećao veću dinamiku ka kraju 2026. Marta Kos i dalje tvrdi da CG ima velike šanse da postane članica do 2029-e.  Da li ovaj optimizam iz EK pokazuje da je CG „miljenica“ Brisela kao simbolički primjer da će proširenja uopšte biti?

JOVEVA: Ohrabrujuće je videti da je Crna Gora uspela u poslednjih godinu dana pokrenuti novu fazu pregovora i zatvoriti više pregovaračkih poglavlja. Još važnije je da svi relevantni politički akteri, bilo u vlasti ili opoziciji, jasno poručuju da evropski put nema alternative.

Posebno ohrabruje činjenica da Crna Gora već ima gotovo opšti društveni konsenzus oko članstva u EU, da je u potpunosti uskladila spoljnu i bezbednosnu politiku s Unijom, da koristi evro, članica je i NATO-a, i da pokazuje kontinuitet u ključnim reformskim procesima.

U tom kontekstu, snažna podrška komesarke za proširenje Marte Kos, ali i mog kolege, izvestioca Evropskog parlamenta Marjana Šarca, nije nikakvo iznenađenje, već potvrda  da se Crna Gora ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU. Stoga, Crna Gora svakako jeste simbol toga da evropska perspektiva Zapadnog Balkana još uvek postoji i duboko sam uverena da može Crna Gora postati 28. članica Evropske unije do kraja ovog mandata komisije. Ali treba da ostane na kursu reformi, političke stabilnosti i jasne evropske vizije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas

 

 

MONITOR: Ove sedmice  u fokusu javnosti je  situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku  i kako to može uticati na Crnu Goru?

PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.

Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.

Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.

MONITOR:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“.  Kako nam ide to „pomirenje“?

PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.

„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.

MONITOR: Učestale su  poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.

Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.

Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.

MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?

PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.

Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.

MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?

PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.

Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.

Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo