Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETOZAR JOVIĆEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR: Đukanović ostaje vrhovni arbitar

Objavljeno prije

na

Jovicevic-Svetozar04

MONITOR: Šta se u Crnoj Gori može promijeniti nakon odlaska Mila Đukanovića sa premijerskog mjesta?

JOVIĆEVIĆ: Promijeniće se prilično toga u formalnom smislu. Promijeniće se nešto u maniru, u smanjenju višegodišnje autoritarnosti, vjerovatno i u poštovanju oprečnih mišljenja i komunikaciji sa neistomišljenicima, ali veliko je pitanje hoće li se nešto suštinski promijeniti. Činjenica da je novi premijer svoju karijeru sticao u toj vlasti kao i ono najbitnije – nije došlo do suštinske demokratske promjene vlasti, znači da će te promjene biti vrlo relativne. Čini mi se da je ovo samo djelimično otvaranje vrata i puštanje svjetlosti unutra, a ne stvarno otvaranje novih procesa i novog načina političkog ponašanja. Sve to će biti strogo dozirano i kontrolisano tako da će promjene biti daleko od onih kakve bi bile da je došlo do demokratske smjene vlasti.

Razlika u odnosu na Đukanovićevu vlast biće i zato što je struktura ličnosti sadašnjeg premijera drugačija od prethodnog, a ličnost premijera daje pečat svakoj vladi, ali i zato što su okolnosti, i domaće i međunarodne, drugačije. Zato se danas, htjeli ne htjeli, mora drugačije vladati.

MONITOR: Da li će Đukanović kao lider vladajuće stranke imati odlučujuću riječ o političkim, ekonomskim i drugim pitanjima?
JOVIĆEVIĆ: Predsjednik najjače i stranke koja bira vladu mora, objektivno govoreći, imati određenu vrstu uticaja na politiku te vlade. U našim okolnostima, s obzirom na njegovu ličnu poziciju u toj partiji, to će vjerovatno biti iznad uobičajenog u demokratskim zemljama. Uvjeren sam da će se on držati po strani problema dnevne politike, ali će vjerovatno sebi rezervisati poziciju onoga koji nadgleda i kontroliše situaciju u globalu. Zadržaće poziciju vrhovnog arbitra za sva krupnija pitanja, a pogotovo ona oko kojih može biti različitih pristupa i sporova unutar partije. Vjerovatno će tu poziciju držati do narednih izbora i nastojati da dobije te izbore kako bi obezbijedio kontinuitet vlasti svoje partije i osigurao interese oligarhijskog sloja koji se oko njega formirao, ali obezbijedio i sopstvenu odstupnicu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o formiranju koncentracione vlade sa mandatom da pripremi prve demokratske parlamentarne izbore?
JOVIĆEVIĆ: Kada bi bilo političke volje, to bi bilo najbolje rješenje Ali, s obzirom na to je DPS veoma jak i da vođstvo SDP-a za to nema spremnosti, to ostaje samo poželjno rješenje.

MONITOR: Da li je hapšenje budvanskog rukovodstva pouzdan znak da vlast počinje obračun sa organizovanim kriminalom?
JOVIĆEVIĆ: Prerano je reći da je to pouzdan znak za bitnu promjenu odnosa režima prema tom najznačajnijem problemu društva za koji je vlast do juče tvrdila da kod nas nije izraženiji nego u okruženju. Meni se činilo da tvrdnjom da imamo dobre zakone vlast hoće da kaže da i kod nas, kao i drugdje, pada kiša ali da i mi imamo kišobrane. Ako imate kišobran, tj. ako imate zakon – onda treba kišobran raširiti, odnosno primijeniti zakon i zaštititi i pojedinca i društvo. Budva je metafora bezakonja. To je vidljivo golim okom i nije od juče. Nije čudo što je tamo počelo iako ima i mnogo većih problema i većih zloupotreba u vlasti od Zavale. Odnekud se moralo početi.

Volio bih da se počelo popisom znane i neznane imovine koju su stekli oni koji su u posljednjih desetak godina bili članovi Vlade ili su bili na važnim funkcijama i to uporediti sa njihovim regularnim primanjima. Uz to, moglo se analizirati makar pet najvećih privatizacija ili pet preduzeća u društvenom vlasništvu, od kojih su mnoga nestala, i vidjeti kako su neki u takvim okolnostima u tim preduzećima profitirali za kratko vrijeme. To bi sa stanovišta interesa društva bilo najbolje. Bila bi to jedna vrsta autopsije vlasti. Slika bi bila porazna.

Ne vjerujem da će to ova vlast učiniti. Nijedna vlast neće da izvrši autoseciranje. Bojim se da je ovo što se dešava u Budvi samo demonstriranje navodne spremnosti ovog društva da ispuni nedvosmislene zahtjeve Evropske unije o suočavanju sa kriminalom i korupcijom. Odabran je jedan primjer, možda će ih biti još, ali to će biti strogo kontrolisan proces u kome glavni akteri neće biti dotaknuti, jer bi to moglo izazvati vrlo velike poremećaje unutar vlasti. Sastav Vlade je takav da će ljudi zaduženi za te procese to raditi na strogo dozirani način, da se ne izađe iz kolosijeka, iako taj proces nije lako kontrolisati.

MONITOR: Da li je poslije ovog slučaja i nekih istupa čelnika DPS-a moguć rascjep u toj stranci?
JOVIĆEVIĆ: Pravo je čudo da odavno u DPS-u nije došlo do rascjepa. Međutim, interes očuvanja vlasti i benefita koji ima svaki pojedinac učesnik u toj vlasti je vezivno tkivo koje drži na okupu taj šaroliki konglomerat. Čini mi se da poslije slučaja Budva čak dolazi, bar privremeno, do određene homogenizacije DPS-a, jer se gotovo svako s razlogom plaši za sopstvenu poziciju. To će, ako dođe do procesuiranja značajnijih ličnosti iz te partije, biti vrlo brzo ozbiljno poremećeno. Sukobi će postati vidljiviji, a možda će se sve umiriti i vratiti na prvobitno stanje. Vrh vlasti će nastojati da sve bude strogo kontrolisano, da se radi koliko se mora i ne zadre ni u dubinu ni u širinu.

MONITOR: Da li će nova vlada moći da ispuni sedam preciznih zahtjeva EU?
JOVIĆEVIĆ: Iako bih volio da se prevarim, mislim da je to nemoguće. Za ovih dvadesetak godina nagomilalo se isuviše taloga u društvu. I pored upozorenja mnogih pojedinaca, nevladinih organizacija i opozicionih stranaka da je isuviše opasno odgađati suočavanja sa tim deformacijama ništa nije preduzimano. Za šest-sedam mjeseci, nije lako napraviti nešto značajno. Utoliko prije što su mnogi dokazi nestali i zamagljeni Vjerujem da će, opet na strogo doziran način, biti procesuiran poneki gradonačelnik, koji je svojim ponašanjem iskočio iz kolosijeka ili se isuviše osilio ili osamostalio. Tako će njihova moć biti svedena na mnogo niži nivo, a to će biti prikazano kao borba protiv korupcije i kriminala. Uvjeren sam da će se to uskoro dešavati i da će dio tog aranžmana biti procesuiranje i pojedinih čelnika u javnim preduzećima kako bi se stvorila slika da se, eto, sada društvo suočava sa krupnim zvjerkama. Možda će Evropska komisija sa tim biti zadovoljna, ali sumnjam da će tim biti zadovoljan veći broj naših građana.

Jedna od krupnih stvari koju će biti teško izbjeći, a vrlo je bolna, je suočavanje sa aferama krijumčarenja droge. Taj je problem dobio međunarodne dimenzije. Odavno se iz diplomatskih krugova upozoravalo da su neki ljudi sa ovih prostora umiješani u te prljave poslove i da imaju veze sa zemljama iz južnoameričkog regiona. Teško će se moći izbjeći ispunjavanje uslova Evropske unije i rasvjetljavanje uloge naših državljana u tim međunarodnim aferama. To može dovesti do značajnih lomova koje sada ne možemo ni naslutiti.

SPC – posljednja kopča iz 1918.

MONITOR: Uklanjanje metalne crkve sa Rumije i Amfilohijeve kletve sada su bezmalo najveći državni problem. Kako će se ovo pitanje reflektovati na političke prilike u Crnoj Gori?
JOVIĆEVIĆ: Objekat na Rumiji nije primarno vjerski objekat. To je objekat kojim su Amfilohije, vojni i ostali krugovi demonstrirali moć u Crnoj Gori. To je tipičan primjer kako bi vlast – da je adekvatno procesuirala bespravno podizanje objekata u čitavoj Crnoj Gori, bez problema mogla i taj ukloniti.

Kada se govori o poziciji SPC u Crnoj Gori mora biti jasno da to pitanje nije samo vjersko pitanje. To je prije svega državno pitanje i nijesu u pravu oni koji govore da o tome treba da odlučuju isključivo vjernici. To je prvenstveno pitanje državnog statusa, jer je u pravoslavlju poznato da ako imate državu imate i svoju crkvu. Teško kao građanin mogu da prihvatim da je Crna Gora samostalna u pravom smislu riječi ako vjerskim objektima, koji su suštinski dio naše istorije i sinonim trajanja državne ideje, upravlja crkva druge države. Bez obzira na to koliko smo sa Srbijom bliski to je teško prihvatiti. Čak i da SPC ima blagonaklon stav prema crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju. A, niti ga je kad imala, niti će ga imati. Dakle, to je ona posljednja, ali vrlo jaka kopča koja sadašnju državnu poziciju Crne Gore još drži za ono što se zbivalo 1918. i 1920. godine. Raskidanje te kopče je državno pitanje i zato ga treba rješavati na civilizovan način, bez prekrupnih riječi koje se često čuju i sa crnogorske strane. To treba uraditi dostojanstveno, u skladu sa međunarodnim pravom. Vlasništvo nad crkvenim objektima takođe treba riješiti na pravno valjan način. To je mnogo važnije nego hoćemo li procesuirati Amfilohija za kletve. Mnogo je bitnije da Crna Gora kao država vrati vlasništvo nad tim objektima koji su od suštinske važnosti sa stanovišta njenog istorijskog trajanja nego da izglasa rezoluciju o poništenju dekreta kralja Aleksandra iz 1920. godine, kao što je mnogo važnije da smo obnovili državnost nego da smo donijeli rezoluciju o poništavanju odluka Podgoričke skupštine. Bitnije je faktičko stanje nego dekor.

Bojim se da iza onog što radi SPC stoji doktrina koja Srpsku crkvu, ali i neke druge crkve, prati još od Svetog Save – da duhovno osvajanje terena prethodi faktičkom osvajanju teritorija. U krugovima Srpske pravoslavne crkve vidim žal za teritorijama.

Nesposobnost Univerziteta

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore objašnjavate činjenicu da višemjesečna afera na Pravnom fakultetu, u čijem je centru dekan Ranko Mujović, umjesto raspleta dobija nove nastavke?
JOVIĆEVIĆ: Slučaj na Pravnom fakultetu ugrožava nastavni, naučno-istraživački i svaki drugi proces, krnji ugled tog fakulteta i Univerziteta pokazuje nespremnost i nesposobnost Univeziteta da se suoči sa problemima kako to dolikuje visokoškolskoj instituciji. Često gajimo uvjerenje da Univerzitet mora da se uključi u rješavanje mnogo krupnijih društvenih problema, ali kako to očekivati kada ni svoje probleme, minorne u odnosu na ove društvene, ne može da riješi. Organi Univerziteta pokazali su nespremnost da efikasno i adekvatno reaguju. Da budem iskren, uvijek je na Univerzitetu vlast imala miljenike ili štićenike koji su zastupali njene interese.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ADEMIR KENOVIĆ, FILMSKI REŽISER I PRODUCENT IZ SARAJEVA: I film može može promijeniti svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva 

20102

MONITOR: Kada biste snimali film o današnjoj BiH šta bi u njemu dominiralo da biste realno prikazali aktuelno stanje u njoj?

KENOVIĆ: Trenutno pripremam jedan projekat koji me opsjeda već skoro dvije godine, a koji bi mogao biti i odgovor na Vaše pitanje. Radi se o ekranizaciji djela savremene BH književnosti. Nakon čitanja romana “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, koji me je poslije dugo vremena natjerao da razmišljam da ponovo režiram, pročitao sam još jedno dvadeset pet-trideset romana i knjiga kratkih priča,koje su nastale u  posljednjih petnaestak godina u BIH.Uvjeren sam da se radi o nečemu što je najznačajnije u posljednjih sedamdesetak godina u bilo kojoj aktivnosti kod nas, pa sam krenuo u pokušaj stvaranja ciklusa ekranizacije ovih djela.

U svim ovim izuzetnim romanima i knjigama priča nalazi se refleksija naše stvarnosti stvorena od najtalentovanijih i najmudrijih ljudi iz našeg ambijenta. Jedan dio od njih živi u raznim krajevima BIH, a drugi u svijetu. Mislim da bi taj eventualno završeni projekat mnogima mogao osvijetliti maglovito razumijevanje naše realnosti…sadašnjosti, istorije i budućnosti.Toplo preporučujem čitaocima pisce Damira Ovčinu, Lanu Bastašić, Darka Cvijetića, Namika Kabila, Ismeta Prcića, Senku Marić, Tanju Stupar-Trifunović, Bekima Serijanovića…Ovo su samo neki od brilijantnih novih pisaca djela za koja mislim da treba definitivno predstaviti mnogo širem auditorijumu nego što je to nažalost skromna grupa čitalaca literature. Neka od ovih djela će postati filmovi, neka filmovi i TV serije, i mislim da će tako biti dostupna mnogima na najrazličitijim savremenim medijskim platformama.

MONITOR: Kakav je politički, socijalni, kulturološki… ambijent u kojem danas žive građani BiH?

KENOVIĆ: Nažalost, nije dobar. Prije svega, problem je u okviru koji je napravljen da bi se završio rat, koji nije niti prirodan niti logičan, niti dobar za prosperitetan život u miru.

Snagom tog sistema i pokušajem da se kao takav održi na vlasti, većina ljudi koji žive u BIH je pasivizirana do te mjere da rijetko učestvuje u nečemu što bi bilo jako potrebno, a to je samosvjesno buđenje koje je preduslov za neophodne promjene. Očigledno je da put kojim se kreće Crna Gora daje nadu da će se to početi brzo dešavati i kod nas… Način na koji su Makedonija i Grčka prestali biti vječni neprijatelji ukazuje na jedinu logiku normalnog života i koegzistiranja država.

MONITOR: U jednom intervjuu rekli ste da ono što se dešava nije do ljudi nego do sistema. Kako je moguće nabolje promijeniti takav sistem u BiH?

KENOVIĆ: Svaka promjena bi trebala početi od snage pojedinca. Kao što sam rekao, pasivizirana većina će se morati probuditi, iskazati svoje mišljenje koje očigledno nije ovakvo životarenje, ni ovakvo stvaranje rovova i zatvaranje u besmislene nacionalne torove. Jasno je da će jedino probuđena većina uspjeti uvjeriti  kako unutrašnje tako i vanjske faktore da je apsolutno potrebna promjena u svakom segmentu organizacije života u BIH. Od obrazovanja preko komunikacije, ekonomije do pravosudnog sistema i sve što ide uz to, pa konačno da je neophodna promjena i onoga što je najvažnije, a to je cjelokupna organizacija države.

MONITOR: Koliko film može uticati na mijenjanje sistema i doprinijetipozitivnim promjenama u društvu?

KENOVIĆ: Svaka javna platforma komunikacije, pa i film, mora jasno slati signale koje će ljudi svjesno ili podsvjesno razumjeti. Ne mislim naivno da film na prekidač mijenja svijet, ali sam siguran da svojom snagom filmska industrija djeluje poticajno na mnoge segmente društva. To je, recimo , dosta vidljivo na primjeru Sarajevskog filmskog festivala, koji pored očiglednog okupljanja svega što je najznačajnije za filmsku industriju, te kao takav služi kao poticaj za stvaranje sličnih pozitivnih manifestacija – Jazz festival, Mess, Festival baleta, Sarajevska zima, Sarajevski ljetni festival, festivali hrane, vina i mnogi drugi skupovi, te unosi jedan novi duh različit od rezigniranosti koja uglavnom vlada možda najvećim dijelom i u državama bivše Jugoslavije.

Naravno, ne živimo na ostrvu i sve ovo desno i ultra-desno što se dešava i u našem komšiluku i u pojedinim državama Evrope i svijeta je nešto na šta filmska djela mogu možda najsnažnije ukazivati. Činjenica da filmski autori ovo osjećaju i misle, činjenica da snažno ispoljavaju svijest o tome kako jeste i kako bi trebalo biti mene uvjerava u neminovnost toga da će tako u budućnosti i biti.

MONITOR: Producent ste nadaleko čuvenog filam„Žabe“. Jednom ste rekli da taj film treba da bude putokaz političarima koji vode BiH. U kom smislu putokaz?

KENOVIĆ: Na kraju filma Žabe, jedne teške posttraumatske drame, postoji svjetlo na kraju tunela, kao vidik prema nekom životnom optimizmu.

Tokom filma ljudi sa različitim individualnim problemima i traumama, u žestokim konfrontacijama doživjeli su konačnu katarzu, i nakon toga se osjeća da odlučuju krenuti naprijed, da prevaziđu ono što ih je morilo.

Čini mi se da je to dobra formula i za čitavo društvo.

MONITOR: U beogradskom Danasu objavili ste da ste za skandinavizaciju Balkana, što bi i devedeset i pet odsto ljudi sa ovih prostora željelo. Šta pod tim podrazumijevate i kako je to moguće ostvariti?

KENOVIĆ: Pod tim se podrazumijeva čvrst i jasan sistem sa instrumentima koji će obezbjeđivati njegovo funkcionisanje. Prije svega odnosi među državama bivše Jugoslavije moraju biti jasni, mora postojati uzajamno poštovanje jednih prema drugima kao ravnopravnih, a ne kao odnos starijih braće i sestara prema mlađem, pomalo zaostalom u razvoju… Te urediti sve ono što su dijelovi sistema prema logičnim načelima demokratskog dijela svijeta. U ovome je prema mom mišljenju Skandinavija ispred svih.

MONITOR: Tokom ratnih devdesetih snimili ste preko 50 dokumentarnih filmova i seriju dokumentarnih zapisa ¨Ulica pod opsadom¨. Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka nedavno je pokrenuo inicijativu da se snimi igrani film o opsadi Sarajeva, najdužoj u poznatoj istoriji ratovanja. Šta Vi mislite o toj inicijativi?

KENOVIĆ: Znakovi koji se pojavljuju, koji podrazumijevaju razumijevanje značaja filma za cjelokupnu državu su jasni u posljednje vrijeme već na nekoliko nivoa vlasti što sad kod nas postaje ohrabrujuće. Mislim sve najbolje o inicijativi, i kantona i velikih sistema i grada, i Abdulaha Skake u ovom smislu. Mislim da je film svojim djelovanjem na neki način uspio u posljednjih 25 godina ukazati svima da može biti snažan instrument o čemu sam ranije govorio.

MONITOR: A šta mislite o tome da scenario napiše Vaš dugogodišnji partner iz raznih filmova Abdulah Sidran, a da Vi režirate taj film?

KENOVIĆ: Svaki trenutak proveden sa Sidranom je dragocjen, nadam se da će dugo, dugo živjeti. I da ćemo dugo, imati priliku da se viđamo, da čujemo ono što govori, čitamo ono sto napiše i da nas svojom dubinskom mudrošću koja istovremeno izlazi iz dubokog razumijevanja onog najjednostavnijeg, na jedan jedinstven način oplemenjuje.

MONITOR: Mnogi smatraju da je “Savršeni krug” najbolji i najrealniji ratni film, ali da će Vas ipak „Kuduz“, koji je bio nominovan zanagradu Evropske filmske akademije Felix, pratiti cijeli život. Jesu li upravu i jedni i drugi?

KENOVIĆ: Moja najmlađa kćerka Ada je desetogodišnja djevojčica koja je zaljubljenica u sve životinje, mace, cuke, konje, otvorena i direktna gimnastičarka. Dija, koja je sedmi razred osnovne škole, a koja već ima jasne ciljeve i zna šta želi da postane – modna dizajnerica, advokatica i arhitektica, i naravno glumica… Jako je radoznala i inteligentna…Moja treća kćerka Rina ima 24 godine, studira književnost i filozofiju u Francuskoj. Najstarija kćerka Mirna živi u Washingtonu i radi za Američku vladu i ima moje unuke Luku i Maju.Teško bih se mogao opredijeliti koju od njih više volim, slično osjećam prema svojim filmovima…

MONITOR: Je li prošlo vrijeme filmova kakvi su snimani u bivšoj Jugoslaviji, pošto danas mladi ljudi imaju drugačiji senzibilitet I interesovanja za neke drugačije žanrove?

KENOVIĆ: Ne vjerujem da nešto što ima takav snažan kvalitet može biti odjednom prekinuto. Siguran sam da je ono što su filmovi Žike Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Lordana Zefranovića, Emira Kusturice, Džidže Karanovića, Rajka Grlića, Stoleta Popova, Mirze Idrizovića, Živka Nikolića, Krste Papića, Danisa Tanovića,  duboko urezano u svijest novih mladih filmskih autora. Naravno da su u kratkoj istoriji filma promjene logične i da će se današnji filmovi prirodno razlikovati od onih koji su nastali u ranijim periodima, jedna od okolnosti je period rata, druga od okolnosti je snažno ubrzanje života i svega što bi se moglo svesti pod oblast komunikacija i medija. Ali će po snazi, emotivnosti i specifičnosti ovog prostora odisati nečim što je Balkan, htjeli to mi autori ili ne.

MONITOR: Hoćete li navesti nekoliko filmova iz svjetske produkcije koje posebno cijenite?

KENOVIĆ: Ja sam zaljubljenik u film. Srećom, postoji masa filmova koje volim, prvi koji mi uvijek padaju na pamet su:  sva tri Kuma, Citizen Kane, Cries and Whispers, Odiseja, Rubljov, Atalanta, Clockwork Orange,Krvavi prijesto, Posljednji tango u Parizu…. Imao sam sreću pregledati sve fascinantne Južnoamerikance, Japance… Mogao bih ovo nabrajati još dugo, dugo…

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Bolesno društvo je ono u kom otanja nada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

 

MONITOR: Komentarišuci slab odziv na posljednje građanske proteste, konstatovali ste da je crnogorsko društvo izgubilo nadu, i da je protest u malom broju u stvari ono što je ostalo od te nade. Koliko je to opasno stanje, i gdje nas ono može odvesti?

BRKOVIĆ: U svijetlu činjenice o stalnom odlasku mladih ljudi iz Crne Gore, a to je proces koji traje, ali koji se intenzivira posljednjih godina, sve više, kao društvo, ličimo na ostatke… Ostatke jedne lijepe vizije, ostatke jednog uzbudljivog modernizma koji je Crna Gora decenijama osvajala, ostatke nade koja je godinama nadahnjivala da vjerujemo da je moguća bolja Crna Gora…

Mantra o navodnoj (i vječnoj) ugroženosti upravo ima smisao da kod ljudi pitanje o boljoj CG ne bude – prioritet. Jer ako bi to bilo pitanje koje ljudi doživljavaju kao najvažnije, ova vlast bi pukla kao balon… Ne sviđa mi se ta vrsta beznađa i apatije, ali nje je sve više, a dobrim dijelom opozicija ne uspijeva da nametne neku drugačiju paradigmu.

Kad u jednom društvu otanja nada, to je znak ozbiljne bolesti.

Oni mladi ljudi koji odu odavde, nose sa sobom i svoje znanje i svoju hrabrost i svoju pristojnost, uljudnost. Sve ono što ovdje tradicionalno – nedostaje. Nama će ostati oni kojima je sve ovo – dobro, oni koji pristaju na ovu vrstu ponižavanja, oni koji su zapravo mjera ovoga sistema – spremni na sve za Partiju i Gospodara. Takva Crna Gora bi držim bila sasvim po ukusu ove vlasti, ali, takva Crna Gora bila bi nesumnjivo osuđena na propast.

MONITOR: Kažete da će nam za oporavak trebati golema hrabrost i vraška pamet, a da mladi, pametni i hrabri mahom odlaze. Ne zvuci optimisticno. Koliko je realistična ona Dežulovićeva da će odavde svi otići a ostati samo Đukanović i njegovi da ugase svjetlo?

BRKOVIĆ: Bojim se da to nije samo štos… Radi se o tome da će takva Crna Gora biti obećana zemlja za bezvrijedne, za neznavene. Biće to idealna zemlja da vlada podmladak sadašnje tzv. elite. Sjećate se one majice sa porukom sirotinji? Ti mladi ljudi su samo rekli ono što svi oko njih misle… Tu ne treba imati iluzija. Ako se ne promijeni impuls, Crna Gora ide u lošem pravcu. Čak ne znam ni da li je više moguće promijeniti pravac razvoja ovoga društva. Ali, moram da vjerujem da je to moguće. To je princip nade – ono što želimo je moguće…

Zato je važno ne predati se čitavom tom prizemnom fatalizmu crnogorske svakodnevice.

MONITOR: Koliko nade polažete u opoziciju?

BRKOVIĆ: Protekle decenije su pokazale koliko je to uzaludno – polagati nadu u crnogorsku opoziciju. Opozicija u Crnoj Gori je u prilično komplikovanoj situaciji, ali oni se zapravio time i ne bave, kao da je ignorisanje način da stvar prevaziđete. Crnogorska opozicija ima različite vrednosne sisteme, i zato je prilično teško o njoj govoriti kao o jedinstvenom organizmu.

S druge strane, imate vladajuću partiju, koja zastupa, deklarativno, nesporan sistem vrijednosti, isti onaj koji zastupa i (bolji) dio opozicije. Pa gdje je onda problem? Vladajuća partija u najvećem dijelu fingira pripadnost takvom sistemu vrijednosti. Za njih je to igra nadvaravanja sa partnerima iz Evrope i SAD. Jer sistem vrijednosti koji na riječima zastupaju, ne trpi ni koverte ni nepotizam, ni raskošnu korupciju, ni savez sa kriminalom… Ni autokratiju. Dakle, oni kao politička snaga (ne govorim o pojedincima koji su iskreni u prihvatanju evropskih vrijednosti) lažno zastupaju sistem vrijednosti koji je presudno važan za današnju, i još više, buduću Crnu Goru. Ovdje zapravo imate miks ruskog samodržavlja i postmodernog cinizma, a to može biti tragično opasno.

Takva pozicije je neodrživa na duge staze. Opasnost koju sobom nosi prevara ove vrste je i u tome što će dobar dio građana evropski sistem vrijednosti poistovjetiti sa ovim prevarantima… Samim tim, na duge staze, evropska ideja biće u Crnoj Gori kompromitovana. Dakle – suviše je veliki ulog u pitanju da bi se sve to ignorisalo. A dio opozicije upravo to radi.

MONITOR: Kako bi izgledao građanski protest da u Crnoj Gori ima dovoljno hrabrosti, pameti i nade, a imajući u vidu sve svježe i one stare povode za pobunu? I čime bi on rezultirao?

BRKOVIĆ: Da ima svega toga o čemu govorite, protesti nam odavno ne bi ni bili potrebni. Zar mislite da je u normalnom svijetu moguća vlast koja će prživjeti sve ove afere – od Snimka do Koverte, od Dubaija do Azurne obale. Mi smo u apsolutno ekskluzivnoj situaciji – ovo što mi živimo niko nije prolazio. Tako da nemate uporedna iskustva.

Opet, moguće da je problem i u preobilju lošega. Kad imate inflaciju gadosti, ljudima mnogo toga postaje prihvatljivo. Građanin ponekad djeluje kao gledalac rijalitija – više ga zanima sljedeća, nova gadost, nego da “kazni” one koji to zaslužuju.

MONITOR: Korupcija u ovoj zemlji, i sami ste rekli, zastrašujuca je. Koja je vaša prva pomisao kad slušate najnovije snimke o optužbama o korupciji u tužilastvu, i, posebno, odgovore vrha tužilaštva?

BRKOVIĆ: Žanrovski sve to luta od parodije do komedije situacije… Nakon svega pitate se – koji i kakav dokaz bi ubijedio ovu javnost i ovaj državni aparat da je neko korumpiran. Čitava ova Saga o kuriru vjerovatno upućuje da u mnogim domaćim institucijama postoje – kuriri. Kneževićevi maniri u odnosu sa institucijama upućuju da on, izvjesno, nije jedini koji je tako radio. On je jedini koji (sada) priča o tome, ali, vjerujem da ćemo pravu sliku imati tek i kad sve ostale slične priče dođu do javnosti. Tada će slika o tom pandemonijumu crnogorske korupcije biti potpuna i jasna. Takođe i zastrašujuća, siguran sam.

Nedavno je Marina Abramović dijelom osvjetlila prevarantske mehanizme koji u Crnoj Gori funkcionišu. To je ekipa koja je i nju uspjela da iskoristi za kakvu prevaru.

To upućuje i na njihov odnos prema kulturi – samo ono što im “može valjat” je prihvatljiva kultura. Pogledajte taj karneval kiča – zar je to okvir za autentičnu crnogorsku kulturu?

MONITOR: Ivica Stanković ne samo da nije dao ostavku, već je izabran za v.d. državnog tužioca.

BRKOVIĆ: Ima dobre preporuke… Gledali smo još jednu farsičnu igru, još jedan igrokaz za javnost. Sve više je vidljivo da se akteri aktuelnih afera i ne trude da bar budu uvjerljivi u svojim smiješnim konstrukcijama, da stvari makar djeluju kao uvjerljive… Ne. Sve više je u pitanju gola demonstracija moći.

I to je opasno: imamo društvo gdje niko ne preuzima odgovornost ni za što. Što god čovjek Partije da napravi, biva pokriveno kontekstom, pre et contra retorikom, političkom konfuzijom. Mora neko preuzeti odgovornost za nešto, da bi ideja javne odgovornosti uopšte funkcionisala.

MONITOR: Objavljeno je nezvanično, da se očekuje svadba sina državnog tužioca i ćerke Darka Šarića. Crnogorska verzija Romea I Julije, ili ?

BRKOVIĆ: Važno je da ljubav cvjeta… Ako je sve to zaista tačno, onda imamo sulud događaj čak i za crnogorske standarde. Pitanja srca nisu jednostavna i tu ne treba olako presuđivati. Ali, ne vjerujem da su ovo pitanja srca. Zato je Šekspirove junake moguće pomenuti tek u ironičnom kontekstu. Jer, da se Šekspir dokopa ovakvog sižea, bila bi to komedija, makar gorka, a ne tragedija koja u šekspirijanskom svijetu uvijek predstavlja uzvišen narativni model.

Akteri ovakvih kombinacija su markirani kao “junaci našeg doba”. Kakvo doba takvi mu i junaci…

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je na optužbe da nije prijavila sumnjive transakcije i prodaju zemlje preko kompanija tajkuna Zorana Bećirovića, odgovorila je da je morala da proda zemlju da bi obezbijedila budućnost svoje djece. Koliko ce nas kostati buducnost djece visokih zvaničnika I funkcionera?

BRKOVIĆ: Majka i po, nema što. Djeluje tako tugaljivo njeno javno jadanje – borba da obezbijedi budućnost svoje djece. Ko to ne bi želio, do vraga… Ona, očigledno, sebe doživljava kao Brehtovu Majku Hrabrost. Ništa manje. Ili se, naprosto – pravi luda. I to joj prolazi. Koliko shvatam javnost ne zanimaju toliko motivi Gospođe od Livada već način na koji je to izvedeno, a koji, gotovo izvjesno upućuje na neku vrstu korupcije. Vidite tipičan primjer ljudi (a takva je ubjedljiva većina tzv. crnogorske elite) koji najiskrenije vjeruju da su iznad pravila. I to – zasluženo.

To ste vidjeli i u retorici odbrane poklonjenih stanova i kredita – zar nismo to zaslužili…

A za svako društvo je ljekovito kad ljudi zaista dobijaju ono što su zaslužili. Valja se nadati da će se to, jednom, i ovdje desiti…

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN HAJDUKOVIĆ, CRNOGORSKI NAUČNIK: Živimo na planeti koja umire

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posljednje dvije decenije Crnoj Gori su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan je od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika. Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ

 

MONITOR: Klimatske promjene danas su centralni izazov širom planete. Pariskim sporazumom blizu dvjesta zemalja se obavezalo da će smanjiti globalno zagrijavanje ispod dva stepena Celzijusa i time je u svijetu prvi put usaglašeno zajedničko djelovanje koje je klimatske promjene postavilo u vrh liste globalnih pitanja. Koliko se poštuje taj sporazum?

HAJDUKOVIĆ: Čovječanstvo je na pragu samouništenja. Čovječanstvo je u bezumnom ratu sa prirodom. Živimo na planeti koja umire pod torturom sistema proizvodnje za profit (ogroman profit sićušne manjine) umjesto bitno drugačijeg sistema proizvodnje za kvalitet života svih ljudi. Planetarno zagađenje vode, zemlje, hrane i vazduha, kao i rijetko pominjano ispiranje i zagađenje ljudskog mozga (različitim predrasudama, netrpeljivostima, ideologijama i potrošačkim mentalitetom) su dostigli zastrašujuće razmjere, Uporedo sa zagađenjem, galopirajuće klimatske promjene prijete da u doglednoj budućnosti učine nemogućim za život ogromna sada naseljena prostranstva; realno je moguće da čitava planeta postane nemoguća za život. ali zamislite za trenutak sudbinu naše “civilizacije” u optimističkom scenariju da je “samo” polovina teritorije nemoguća za život.

U borbi za opstanak čovječanstvu ne nedostaje znanje nego spremnost da se preduzmu potrebne mjere. Pariski sporazum je kompromis država postignut poslije dugog natezanja.Pariskim sporazumom je prihvaćeno je mnogo manje od onoga što stvarno treba uraditi.Najkraće, kada bi bio ostvaren, Pariski sporazum bi znatno usporio proces samouništenja čovječanstva, ali je opasna iluzija vjerovati da su predviđene mjere dovoljne.

Naučne studije upozoravaju da ćemo za desetak godina doći do tačke bez povratka, to jest da će postati nemoguće da se porast prosječne temperature planete zadrži na najviše dva stepena. Mnogo veći porast prosječne temperature će postati neizbježan.

MONITOR: Da li je građanima jasno kakve su opasnosti od tih promejna?

HAJDUKOVIĆ: Građanima širom planete uglavnom nije jasno šta donosi promjena od 2, 4 ili 5 stepeni Celzijusa. Navikli smo na mnogo veće temperaturske razlike između recimo zime i ljeta, pa brojke 2, 4 ili 5 mogu izgledati beznačajne. Vrlo realnu sliku šta te brojke znače za život na planeti Zemlji, dobićete poređenjem šta one znače za ljudski organizam. Ako je temperatura vašeg tijela 36,5 stepeni to je normalno; samo dva stepena veća temperature (38,5) je bolest, a pet stepeni veća temperatura (41,5) sigurna smrt. Može vam izgledati kao nevjerovatna slučajnost, ali isto važi za planetu, Ostvarivanje Pariskog sporazuma (to jest povećanje od dva stepena) značci trajnu bolest sa kojom se nekako može živjeti, a neostvarenje Pariskog sporazuma nas dovodi u smrtnu opasnost.

MONITOR: Američki predsjednik Donald Tramp je 2017. godine odlučio da se SAD povuče iz međunarodnog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena, navodeći da takav dogovor može da ugrozi američku privredu. Kako Vi komenetarišete taj Trampov potez?

HAJDUKOVIĆ: Šta je bolje, brza smrt ili spora smrt u najstrašnijim mukama? Tramp nam nudi brzu smrt, a Pariski sporazum sporu smrt u mukama. Prema tome Tramp je svojim potezom pokazao da je najveći humanista među današnjim liderima ove nesrećne “civilizacije”.

MONITOR:  Poinekad se stiče utisak da oko složenog pitanja klimatskih promjena, a posebno oko toga utiče li  njih čovjek, u naučnoj zajednici nema potpunog  konsenzusa. Šta Vi mislite o tome?

HAJDUKOVIĆ: U naučnoj zajednici itekako postoji konsenzus da je sadašnji sistem proizvodnje ubjedljivo najveći krivac za klimatske promjene. Druga je stvar što sićušna manjina svjetskih moćnika dosta uspješno stvara njima potreban utisak da konsenzusa nema. Svjetskim medijima, dakle do savršenstva dovedenim manipulisanjem i  kreiranjem javnog mnenja, dominiraju oni koji imaju najviše para i političke i vojne moći. Podsjetiću da najbogatiji ljudi svijeta, koji svi zajedno mogu stati u jedan jedini avion, imaju više para od siromašnije polovine čovječanstva.

Ogromna koncentracija finansijske, političke i vojne moi u rukama veoma malog broja ljudi znači da u svijetu ne postoji demokratija; iza vješto stvorene iluzije demokratije krije se najtotalitarniji sistem u istoriji čovječanstva i najveća opasnost za naš opstanak.

MONITOR: Neki tvrde da se mafija svugdje sjatila oko otpada, da je ekobiznis unosniji od kocke, droge, oružja…I da je klimatski katastrofizam najbolji način da se izvuče velik javni novac kojim će odabrani biti mendžeri za spas Zemlje!

HAJDUKOVIĆ: Vaše pitanje dosta dobro opisuje pristup “gospodara svijeta” koji vrlo realnu klimatsku katastrofu koriste za dodatno bogaćenje ne čineći ništa da je spriječe.

Problemi se ne mogu riješiti u okviru sistema koji ih je stvorio. Istina koju niko glasno ne izgovara je da čovječanstvo ima samo dva izbora: umrijeti sa kapitalizmom ili živjeti bez kapitalizma u društvu i sistemu proizvodnje zasnovanom na našem najboljem znanju, a ne na ideologijama i interesima pojedinaca. Kapitalistički sistem proizvodnje je u sukobu sa zakonima prirode, što je mnogo ozbiljnije od kritika koje im upućuje marksizam.

MONITOR: Koje su na globalnom nivou najveće opasnosti od uticaja klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje bi zahtijevao specijalan broj Monitora. Uz neizbježnu površnost evo nekoliko slikovitih primjera.

Prvo. Režim padavina na planeti zavisi od ustaljenih strujanja vode u okeanu i vazduha u atmosferi i može biti poremećen  zbog porasta temperature. Zamislite, na primjer, da kiša neprekidno pada u Sahari (gdje od nje nema nikakve brze kotristi), a prestane da pada u našem regionu; na primjer, šta bi se desilo sa crnogorskim rijekama i izvorima vode i poljoprivrednom proizvodnjom kada bi se padavine svele na jednu četvrtinu.

Drugo. Život na planeti zavisi od fotosinteze koja se odvija u listovima biljaka na zemlji i još više u mikroskopskim organizmima (fitoplanktonima u okeanu). Fotosinteza je izvor kiseonika i izvor organske materije bez koje životinje ne mogu postojati. Proces fotosinteze u značajnoj mjeri zavisi od temperature.

Treće. Kada bi se sav led koji je trenutno na kopnu (prije svega na Antarktiku i Grenlandu) našao u okeanu, nivo okeana bi se podigao za skoro 70 metara. Podgorica bi bila poplavljena i Milo bi konačno ispunio obećanje dato Cetinjanima da Vlada bude na Cetinju! Do kraja 21. vijeka takva dramatična promjena nije moguća, ali ako čovječanstvo ne preduzme potrebne mjere, podizanje nivoa okeana od nekoliko metara je itekako moguće. Zamislite crnogorsku obalu sa samo 2-3 metra većim nivoom mora.

MONITOR: A u Crnoj Gori?

HAJDUKOVIĆ: Što se Crne Gore tiče, posljednje dvije decenije su donijele rasprodaju i divljačko razaranje šarma i ljepote crnogorske teritorije. Time je Crnoj Gori nanijeta neprocjenjiva ekonomska šteta, pogotovo mladim generacijama. Moram reći da je razaranje i obezvređivanje crnogorske teritorije jedan od značajnih izvora bogaćenja crnogorskih moćnika (možda jedan postoljudi u vlasti i oko vlasti). Jednom sam rekao da je takav odnos prema teritoriji veleizdaja države, ali to je blaga riječ. Šteta od veleizdaje se najčešće može ispraviti, a šteta koju su napravili crnogorski đilkoši, prazna srca i uma a džepova punih para, je nepopravlijiva.

MONITOR: I kad se sve rečeno ima u vidu šta nas čeka u budućnosti, prijeti li nam katastrofa zbog klimatskih promjena?

HAJDUKOVIĆ: Opstanak čovječanstva zahtijeva hitnu promjenu sistema proizvodnje i organizacije ljudskog društva, pri čemu odmah moram reći da socijalizam kakav je postojao nije rješenje. Imamo potrebno znanje i moć da osiguramo opstanak, ali mislim da ćemo prekasno reagovati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo