Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETOZAR JOVIĆEVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR: Đukanović ostaje vrhovni arbitar

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta se u Crnoj Gori može promijeniti nakon odlaska Mila Đukanovića sa premijerskog mjesta?

JOVIĆEVIĆ: Promijeniće se prilično toga u formalnom smislu. Promijeniće se nešto u maniru, u smanjenju višegodišnje autoritarnosti, vjerovatno i u poštovanju oprečnih mišljenja i komunikaciji sa neistomišljenicima, ali veliko je pitanje hoće li se nešto suštinski promijeniti. Činjenica da je novi premijer svoju karijeru sticao u toj vlasti kao i ono najbitnije – nije došlo do suštinske demokratske promjene vlasti, znači da će te promjene biti vrlo relativne. Čini mi se da je ovo samo djelimično otvaranje vrata i puštanje svjetlosti unutra, a ne stvarno otvaranje novih procesa i novog načina političkog ponašanja. Sve to će biti strogo dozirano i kontrolisano tako da će promjene biti daleko od onih kakve bi bile da je došlo do demokratske smjene vlasti.

Razlika u odnosu na Đukanovićevu vlast biće i zato što je struktura ličnosti sadašnjeg premijera drugačija od prethodnog, a ličnost premijera daje pečat svakoj vladi, ali i zato što su okolnosti, i domaće i međunarodne, drugačije. Zato se danas, htjeli ne htjeli, mora drugačije vladati.

MONITOR: Da li će Đukanović kao lider vladajuće stranke imati odlučujuću riječ o političkim, ekonomskim i drugim pitanjima?
JOVIĆEVIĆ: Predsjednik najjače i stranke koja bira vladu mora, objektivno govoreći, imati određenu vrstu uticaja na politiku te vlade. U našim okolnostima, s obzirom na njegovu ličnu poziciju u toj partiji, to će vjerovatno biti iznad uobičajenog u demokratskim zemljama. Uvjeren sam da će se on držati po strani problema dnevne politike, ali će vjerovatno sebi rezervisati poziciju onoga koji nadgleda i kontroliše situaciju u globalu. Zadržaće poziciju vrhovnog arbitra za sva krupnija pitanja, a pogotovo ona oko kojih može biti različitih pristupa i sporova unutar partije. Vjerovatno će tu poziciju držati do narednih izbora i nastojati da dobije te izbore kako bi obezbijedio kontinuitet vlasti svoje partije i osigurao interese oligarhijskog sloja koji se oko njega formirao, ali obezbijedio i sopstvenu odstupnicu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o formiranju koncentracione vlade sa mandatom da pripremi prve demokratske parlamentarne izbore?
JOVIĆEVIĆ: Kada bi bilo političke volje, to bi bilo najbolje rješenje Ali, s obzirom na to je DPS veoma jak i da vođstvo SDP-a za to nema spremnosti, to ostaje samo poželjno rješenje.

MONITOR: Da li je hapšenje budvanskog rukovodstva pouzdan znak da vlast počinje obračun sa organizovanim kriminalom?
JOVIĆEVIĆ: Prerano je reći da je to pouzdan znak za bitnu promjenu odnosa režima prema tom najznačajnijem problemu društva za koji je vlast do juče tvrdila da kod nas nije izraženiji nego u okruženju. Meni se činilo da tvrdnjom da imamo dobre zakone vlast hoće da kaže da i kod nas, kao i drugdje, pada kiša ali da i mi imamo kišobrane. Ako imate kišobran, tj. ako imate zakon – onda treba kišobran raširiti, odnosno primijeniti zakon i zaštititi i pojedinca i društvo. Budva je metafora bezakonja. To je vidljivo golim okom i nije od juče. Nije čudo što je tamo počelo iako ima i mnogo većih problema i većih zloupotreba u vlasti od Zavale. Odnekud se moralo početi.

Volio bih da se počelo popisom znane i neznane imovine koju su stekli oni koji su u posljednjih desetak godina bili članovi Vlade ili su bili na važnim funkcijama i to uporediti sa njihovim regularnim primanjima. Uz to, moglo se analizirati makar pet najvećih privatizacija ili pet preduzeća u društvenom vlasništvu, od kojih su mnoga nestala, i vidjeti kako su neki u takvim okolnostima u tim preduzećima profitirali za kratko vrijeme. To bi sa stanovišta interesa društva bilo najbolje. Bila bi to jedna vrsta autopsije vlasti. Slika bi bila porazna.

Ne vjerujem da će to ova vlast učiniti. Nijedna vlast neće da izvrši autoseciranje. Bojim se da je ovo što se dešava u Budvi samo demonstriranje navodne spremnosti ovog društva da ispuni nedvosmislene zahtjeve Evropske unije o suočavanju sa kriminalom i korupcijom. Odabran je jedan primjer, možda će ih biti još, ali to će biti strogo kontrolisan proces u kome glavni akteri neće biti dotaknuti, jer bi to moglo izazvati vrlo velike poremećaje unutar vlasti. Sastav Vlade je takav da će ljudi zaduženi za te procese to raditi na strogo dozirani način, da se ne izađe iz kolosijeka, iako taj proces nije lako kontrolisati.

MONITOR: Da li je poslije ovog slučaja i nekih istupa čelnika DPS-a moguć rascjep u toj stranci?
JOVIĆEVIĆ: Pravo je čudo da odavno u DPS-u nije došlo do rascjepa. Međutim, interes očuvanja vlasti i benefita koji ima svaki pojedinac učesnik u toj vlasti je vezivno tkivo koje drži na okupu taj šaroliki konglomerat. Čini mi se da poslije slučaja Budva čak dolazi, bar privremeno, do određene homogenizacije DPS-a, jer se gotovo svako s razlogom plaši za sopstvenu poziciju. To će, ako dođe do procesuiranja značajnijih ličnosti iz te partije, biti vrlo brzo ozbiljno poremećeno. Sukobi će postati vidljiviji, a možda će se sve umiriti i vratiti na prvobitno stanje. Vrh vlasti će nastojati da sve bude strogo kontrolisano, da se radi koliko se mora i ne zadre ni u dubinu ni u širinu.

MONITOR: Da li će nova vlada moći da ispuni sedam preciznih zahtjeva EU?
JOVIĆEVIĆ: Iako bih volio da se prevarim, mislim da je to nemoguće. Za ovih dvadesetak godina nagomilalo se isuviše taloga u društvu. I pored upozorenja mnogih pojedinaca, nevladinih organizacija i opozicionih stranaka da je isuviše opasno odgađati suočavanja sa tim deformacijama ništa nije preduzimano. Za šest-sedam mjeseci, nije lako napraviti nešto značajno. Utoliko prije što su mnogi dokazi nestali i zamagljeni Vjerujem da će, opet na strogo doziran način, biti procesuiran poneki gradonačelnik, koji je svojim ponašanjem iskočio iz kolosijeka ili se isuviše osilio ili osamostalio. Tako će njihova moć biti svedena na mnogo niži nivo, a to će biti prikazano kao borba protiv korupcije i kriminala. Uvjeren sam da će se to uskoro dešavati i da će dio tog aranžmana biti procesuiranje i pojedinih čelnika u javnim preduzećima kako bi se stvorila slika da se, eto, sada društvo suočava sa krupnim zvjerkama. Možda će Evropska komisija sa tim biti zadovoljna, ali sumnjam da će tim biti zadovoljan veći broj naših građana.

Jedna od krupnih stvari koju će biti teško izbjeći, a vrlo je bolna, je suočavanje sa aferama krijumčarenja droge. Taj je problem dobio međunarodne dimenzije. Odavno se iz diplomatskih krugova upozoravalo da su neki ljudi sa ovih prostora umiješani u te prljave poslove i da imaju veze sa zemljama iz južnoameričkog regiona. Teško će se moći izbjeći ispunjavanje uslova Evropske unije i rasvjetljavanje uloge naših državljana u tim međunarodnim aferama. To može dovesti do značajnih lomova koje sada ne možemo ni naslutiti.

SPC – posljednja kopča iz 1918.

MONITOR: Uklanjanje metalne crkve sa Rumije i Amfilohijeve kletve sada su bezmalo najveći državni problem. Kako će se ovo pitanje reflektovati na političke prilike u Crnoj Gori?
JOVIĆEVIĆ: Objekat na Rumiji nije primarno vjerski objekat. To je objekat kojim su Amfilohije, vojni i ostali krugovi demonstrirali moć u Crnoj Gori. To je tipičan primjer kako bi vlast – da je adekvatno procesuirala bespravno podizanje objekata u čitavoj Crnoj Gori, bez problema mogla i taj ukloniti.

Kada se govori o poziciji SPC u Crnoj Gori mora biti jasno da to pitanje nije samo vjersko pitanje. To je prije svega državno pitanje i nijesu u pravu oni koji govore da o tome treba da odlučuju isključivo vjernici. To je prvenstveno pitanje državnog statusa, jer je u pravoslavlju poznato da ako imate državu imate i svoju crkvu. Teško kao građanin mogu da prihvatim da je Crna Gora samostalna u pravom smislu riječi ako vjerskim objektima, koji su suštinski dio naše istorije i sinonim trajanja državne ideje, upravlja crkva druge države. Bez obzira na to koliko smo sa Srbijom bliski to je teško prihvatiti. Čak i da SPC ima blagonaklon stav prema crnogorskom nacionalnom i državnom pitanju. A, niti ga je kad imala, niti će ga imati. Dakle, to je ona posljednja, ali vrlo jaka kopča koja sadašnju državnu poziciju Crne Gore još drži za ono što se zbivalo 1918. i 1920. godine. Raskidanje te kopče je državno pitanje i zato ga treba rješavati na civilizovan način, bez prekrupnih riječi koje se često čuju i sa crnogorske strane. To treba uraditi dostojanstveno, u skladu sa međunarodnim pravom. Vlasništvo nad crkvenim objektima takođe treba riješiti na pravno valjan način. To je mnogo važnije nego hoćemo li procesuirati Amfilohija za kletve. Mnogo je bitnije da Crna Gora kao država vrati vlasništvo nad tim objektima koji su od suštinske važnosti sa stanovišta njenog istorijskog trajanja nego da izglasa rezoluciju o poništenju dekreta kralja Aleksandra iz 1920. godine, kao što je mnogo važnije da smo obnovili državnost nego da smo donijeli rezoluciju o poništavanju odluka Podgoričke skupštine. Bitnije je faktičko stanje nego dekor.

Bojim se da iza onog što radi SPC stoji doktrina koja Srpsku crkvu, ali i neke druge crkve, prati još od Svetog Save – da duhovno osvajanje terena prethodi faktičkom osvajanju teritorija. U krugovima Srpske pravoslavne crkve vidim žal za teritorijama.

Nesposobnost Univerziteta

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore objašnjavate činjenicu da višemjesečna afera na Pravnom fakultetu, u čijem je centru dekan Ranko Mujović, umjesto raspleta dobija nove nastavke?
JOVIĆEVIĆ: Slučaj na Pravnom fakultetu ugrožava nastavni, naučno-istraživački i svaki drugi proces, krnji ugled tog fakulteta i Univerziteta pokazuje nespremnost i nesposobnost Univeziteta da se suoči sa problemima kako to dolikuje visokoškolskoj instituciji. Često gajimo uvjerenje da Univerzitet mora da se uključi u rješavanje mnogo krupnijih društvenih problema, ali kako to očekivati kada ni svoje probleme, minorne u odnosu na ove društvene, ne može da riješi. Organi Univerziteta pokazali su nespremnost da efikasno i adekvatno reaguju. Da budem iskren, uvijek je na Univerzitetu vlast imala miljenike ili štićenike koji su zastupali njene interese.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo