Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN BATRIĆEVIĆ, UMJETNIK: Predstavljam svoj život, ne pravim iluziju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na nedavno otvorenoj izložbi “U odaju na meku jataku” u podgoričkoj galeriji „Centar” predstavili ste piksel ilustracije- vaše viđenje raskoši i veličine Osmanskog Carstva.
BATRIĆEVIĆ: Studijski boravak na Bliskom Istoku i azijskom dijelu Turske tokom školske 2013-2014. godine imao je pozitivan uticaj na moje dotadašnje poimanje Orijenta. Jezička barijera u razumijevanju i učenje turskog jezika kao dio obaveznog programa doprinijeli su da sa više pažnje uočim jezičke sličnosti, ali i da ih posmatram i sa kulturološke i na kraju likovne strane.

Iako sam po struci grafički dizajner za ovakvu vrstu projekta bilo je potrebno istražiti istoriju, leksiku, religiju… Zato bih na početku želio da prenesem nešto o turcizmima. Nekoliko podjela turcizama koristio sam zbog lakšeg selektovanja ilustracija. A tu je i Abdulah Škaljić koji je sakupio oko 20 hiljada turcizama u našem jeziku, kojeg rado zovem Murat Vujaklija.

Turcizam je usvojenica u jeziku porijeklom iz turskog jezika koji je uticao na sve jezike prostora na kojem se prostiralo Osmansko Carstvo. Mnogi su turcizmi prihvaćeni u standardnom jeziku. Neki su prisutni samo regionalno, a dosta njih je i potisnuto iz upotrebe.

Postoji nekoliko vrsta podjele turcizama s obzirom na to da je jezik Osmanskog Carstva upravo bio spoj persijskog, arapskog i turskog jezika, kaligrafskog pisma. Prva su turcizmi koji su turske riječi i jednako su u upotrebi u crnogorskom kao i u savremenom turskom jeziku. Primjeri: kreč, kula, lepeza, ortak, kirija, kusur, mušterija, jastuk, jorgan, dušek, bakšiš i mnogi drugi.

U drugu vrstu spadaju turcizmi koji su preko turskog tj. osmanskog jezika ušli na Balkan. Primjeri: peškir, minđuše, kesa, alapača, groš, vez… Zanimljivo je kod ove vrste turcizama da će vas prije razumjeti neko ko živi u Iraku, Iranu i Paksitanu nego Turčin. Upravo zato su u modernom, standardizovanom turskom jeziku ove riječi zamijenjene ili potisnute iz upotrebe.

Treća vrsta turcizama su riječi koje se u crnogorskom jeziku nazivaju arhaizmima. Primjeri: džamija, avlija, pendžer, jatak, kapija, ćuprija, đuvegija, ibrik, đozluk… Poznato je da su ove riječi u turskom jeziku u standardnoj upotrebi, dok su kod nas prisutne kao sinonimi, najviše u književnosti. Četvrta vrsta mogu biti turcizmi koji su preko Balkana našli svoje mjesto u svjetskim jezicima. Primjeri: čaj, pidžama, šah, bridž, jogurt, burek, čorba, limun, kavijar, balkon…

Zanimljivo je pomenuti primjere turcizama u toponimima: Sarajevo, Tuzla, Dorćol, Karaburma, Kalemegdan, Sandžak, Tašmajdan, Palanka,Varoš, Virpazar. I vjetar košava duva kombinacijom dva turcizma.

U savremenom turskom jeziku ima oko stotinu riječi slovenskog porijekla. Ali se često ne koriste jer pojmovi koje ove riječi imenuju nijesu više aktuelni ili su dio vojničkog rječnika. Na primjer: kralj, kraljica, višnje, šapka, četa. Nijedan jezik u krajnjem nije svoj, svaki ima pozajmljenih tuđica iz drugih jezika.

MONITOR: Šta biste nam vi rekli o ovoj izložbi i procesu nastanka radova?
BATRIĆEVIĆ: Pošto je ovo moja prva samostalna izložba, zadovoljan sam što sam uspio prvi put da se predstavim crnogorskoj publici na nesvakidašnji način. Bilo je veoma zanimljivo oživjeti osmansku kulturu preko pikselarta.

Kako sam istraživao turcizme i islamsku kulturu tako su se rađale i ilustracije. Na početku, to su bile ilustracije veličanja Osmanskog Carstva: „Sulejman”, Istanbul”, „Činija”, „Balkon”, a onda pojedinih upotrebnih predmeta kao što su npr: ćilim, krevet, ruža, jorgovan… Inspiracije su takođe i opisi doživljenog, kao što je ilustracija kafane iz grada Samsuna ili Trpeza.

Odabir pojedinačnih tema bio je neselektivan. To je takođe dio procesa, a opet radovi izloženi u galeriji Centar našli su svoje mjesto, jer je galerija veoma interesantna za ovakvo predstavljanje.

MONITOR: Radovi su rađeni po uzoru na kompjuterske igre. Zašto ste baš odabrali pikselart, kad ste se zainteresovali za ovakav vid izražavanja?
BATRIĆEVIĆ: Kroz učenje jezika nametnula se i potreba za poređenjem crnogorskog i turskog mentaliteta, kulturoloških sličnosti i usvojenih navika. Taj proces uvijek je bio opisan ili dodatno pojašnjen ilustracijom. Ilustracije su osnovu imale u pikselizaciji i to po uzoru na kompjuterske igre, prvenstveno platforma Comodore64. Svoj uzor sam dakle imao u piksel umjetnosti. Piksel umjetnost je nastala popularizacijom kompjuterskih igrica. Piksel na engleskom znači element slike. Piksel umjetnici u 21. vijeku su uglavnom grafički dizajneri koji su se usavršili u računarskoj umjetnosti, fokusirani na vizuelne komunikacije i prezentacije. Način ilustrovanja povezan je likovnim pravcem pointilizmom. Upravo zbog pojave hiperrealizma u umjetnosti tako i u kompjuterskoj umjetnosti poznatijeg kao hd fetišizam, piksel art „čuva” istoriju umjetnosti, te je mutirajući pointilizam u savremenom, tehnološkom svijetu.

Povezati islamsku umjetnost, ćilim, mozaik, porculan, arabesku sa pikselom bio je veliki izazov. Digitalizovati islamski kvadrat, turcizam pojasniti preko piksela, napraviti simbiozu jezika preko vizuelnog bio je dio igre, kako edukovati publiku o značaju turcizama za crnogorski jezik.

MONITOR: Zašto baš ovaj naziv izložbe?
BATRIĆEVIĆ: Svaki rad sa izložbe nosi makar jedan turcizam. Naslov “U odaju na meku jataku” je stih sa dva turcizma, preuzet iz narodnih pjesama Balkana Vuka Karadžića. Odaja znači soba, a jatak je krevet.

MONITOR: Šta je sve uticalo na Vaš rad – predio u kojem stvarate, koji sve umjetnici?
BATRIĆEVIĆ: S obzirom na to da živimo u vremenu brzog interneta, inspiraciju pronalazim na putovanjima. Kako sam istraživao turcizme knjiški, tako sam ih pronalazio spontano, u životnim situacijama prilikom stopiranja kroz Tursku. Vjerovatno sam u prethodnom životu bio neki Arap, ili Persijanac, jer mi veoma prija bliskoistočnjačka kultura, klima, more i taj topliji, prgavi, ponekad i tvrdoglavi mediteranski mentalitet.

MONITOR: Studirali ste na Cetinju, a nakon toga u Samsunu. Kako ste nastavili školovanje u tom turskom gradu?
BATRIĆEVIĆ: Prijavio sam se za razmjenu preko Univerziteta Crne Gore za stipendiju turske vlade “Mevlana”, i poslije nešto više od pola godine prošao sam konkurs. Volim da putujem, upoznajem nove ljude i stičem nova poznanstva, tako da je i ovaj odlazak bio veoma zanimljiv. Lako se prilagodim i učim novo. U Tursku sam se zaljubio. To je jedna velika i veoma interesantna zemlja. Prepuna različitosti i prirodnih ljepota.

MONITOR: Umjetnost često proizilazi iz arhetipske potrebe čovjeka za stvaranjem iluzije drugačijeg života. Da li je i za vas ona svojevrsni bijeg ili lijek od svakodnevice?
BATRIĆEVIĆ: Može biti i jedno i drugo. Ali u suštini ja predstavljam svoj život, ne pravim iluziju, već ponosno pokazujem već doživljeno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo