Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN BATRIĆEVIĆ, UMJETNIK: Predstavljam svoj život, ne pravim iluziju

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na nedavno otvorenoj izložbi “U odaju na meku jataku” u podgoričkoj galeriji „Centar” predstavili ste piksel ilustracije- vaše viđenje raskoši i veličine Osmanskog Carstva.
BATRIĆEVIĆ: Studijski boravak na Bliskom Istoku i azijskom dijelu Turske tokom školske 2013-2014. godine imao je pozitivan uticaj na moje dotadašnje poimanje Orijenta. Jezička barijera u razumijevanju i učenje turskog jezika kao dio obaveznog programa doprinijeli su da sa više pažnje uočim jezičke sličnosti, ali i da ih posmatram i sa kulturološke i na kraju likovne strane.

Iako sam po struci grafički dizajner za ovakvu vrstu projekta bilo je potrebno istražiti istoriju, leksiku, religiju… Zato bih na početku želio da prenesem nešto o turcizmima. Nekoliko podjela turcizama koristio sam zbog lakšeg selektovanja ilustracija. A tu je i Abdulah Škaljić koji je sakupio oko 20 hiljada turcizama u našem jeziku, kojeg rado zovem Murat Vujaklija.

Turcizam je usvojenica u jeziku porijeklom iz turskog jezika koji je uticao na sve jezike prostora na kojem se prostiralo Osmansko Carstvo. Mnogi su turcizmi prihvaćeni u standardnom jeziku. Neki su prisutni samo regionalno, a dosta njih je i potisnuto iz upotrebe.

Postoji nekoliko vrsta podjele turcizama s obzirom na to da je jezik Osmanskog Carstva upravo bio spoj persijskog, arapskog i turskog jezika, kaligrafskog pisma. Prva su turcizmi koji su turske riječi i jednako su u upotrebi u crnogorskom kao i u savremenom turskom jeziku. Primjeri: kreč, kula, lepeza, ortak, kirija, kusur, mušterija, jastuk, jorgan, dušek, bakšiš i mnogi drugi.

U drugu vrstu spadaju turcizmi koji su preko turskog tj. osmanskog jezika ušli na Balkan. Primjeri: peškir, minđuše, kesa, alapača, groš, vez… Zanimljivo je kod ove vrste turcizama da će vas prije razumjeti neko ko živi u Iraku, Iranu i Paksitanu nego Turčin. Upravo zato su u modernom, standardizovanom turskom jeziku ove riječi zamijenjene ili potisnute iz upotrebe.

Treća vrsta turcizama su riječi koje se u crnogorskom jeziku nazivaju arhaizmima. Primjeri: džamija, avlija, pendžer, jatak, kapija, ćuprija, đuvegija, ibrik, đozluk… Poznato je da su ove riječi u turskom jeziku u standardnoj upotrebi, dok su kod nas prisutne kao sinonimi, najviše u književnosti. Četvrta vrsta mogu biti turcizmi koji su preko Balkana našli svoje mjesto u svjetskim jezicima. Primjeri: čaj, pidžama, šah, bridž, jogurt, burek, čorba, limun, kavijar, balkon…

Zanimljivo je pomenuti primjere turcizama u toponimima: Sarajevo, Tuzla, Dorćol, Karaburma, Kalemegdan, Sandžak, Tašmajdan, Palanka,Varoš, Virpazar. I vjetar košava duva kombinacijom dva turcizma.

U savremenom turskom jeziku ima oko stotinu riječi slovenskog porijekla. Ali se često ne koriste jer pojmovi koje ove riječi imenuju nijesu više aktuelni ili su dio vojničkog rječnika. Na primjer: kralj, kraljica, višnje, šapka, četa. Nijedan jezik u krajnjem nije svoj, svaki ima pozajmljenih tuđica iz drugih jezika.

MONITOR: Šta biste nam vi rekli o ovoj izložbi i procesu nastanka radova?
BATRIĆEVIĆ: Pošto je ovo moja prva samostalna izložba, zadovoljan sam što sam uspio prvi put da se predstavim crnogorskoj publici na nesvakidašnji način. Bilo je veoma zanimljivo oživjeti osmansku kulturu preko pikselarta.

Kako sam istraživao turcizme i islamsku kulturu tako su se rađale i ilustracije. Na početku, to su bile ilustracije veličanja Osmanskog Carstva: „Sulejman”, Istanbul”, „Činija”, „Balkon”, a onda pojedinih upotrebnih predmeta kao što su npr: ćilim, krevet, ruža, jorgovan… Inspiracije su takođe i opisi doživljenog, kao što je ilustracija kafane iz grada Samsuna ili Trpeza.

Odabir pojedinačnih tema bio je neselektivan. To je takođe dio procesa, a opet radovi izloženi u galeriji Centar našli su svoje mjesto, jer je galerija veoma interesantna za ovakvo predstavljanje.

MONITOR: Radovi su rađeni po uzoru na kompjuterske igre. Zašto ste baš odabrali pikselart, kad ste se zainteresovali za ovakav vid izražavanja?
BATRIĆEVIĆ: Kroz učenje jezika nametnula se i potreba za poređenjem crnogorskog i turskog mentaliteta, kulturoloških sličnosti i usvojenih navika. Taj proces uvijek je bio opisan ili dodatno pojašnjen ilustracijom. Ilustracije su osnovu imale u pikselizaciji i to po uzoru na kompjuterske igre, prvenstveno platforma Comodore64. Svoj uzor sam dakle imao u piksel umjetnosti. Piksel umjetnost je nastala popularizacijom kompjuterskih igrica. Piksel na engleskom znači element slike. Piksel umjetnici u 21. vijeku su uglavnom grafički dizajneri koji su se usavršili u računarskoj umjetnosti, fokusirani na vizuelne komunikacije i prezentacije. Način ilustrovanja povezan je likovnim pravcem pointilizmom. Upravo zbog pojave hiperrealizma u umjetnosti tako i u kompjuterskoj umjetnosti poznatijeg kao hd fetišizam, piksel art „čuva” istoriju umjetnosti, te je mutirajući pointilizam u savremenom, tehnološkom svijetu.

Povezati islamsku umjetnost, ćilim, mozaik, porculan, arabesku sa pikselom bio je veliki izazov. Digitalizovati islamski kvadrat, turcizam pojasniti preko piksela, napraviti simbiozu jezika preko vizuelnog bio je dio igre, kako edukovati publiku o značaju turcizama za crnogorski jezik.

MONITOR: Zašto baš ovaj naziv izložbe?
BATRIĆEVIĆ: Svaki rad sa izložbe nosi makar jedan turcizam. Naslov “U odaju na meku jataku” je stih sa dva turcizma, preuzet iz narodnih pjesama Balkana Vuka Karadžića. Odaja znači soba, a jatak je krevet.

MONITOR: Šta je sve uticalo na Vaš rad – predio u kojem stvarate, koji sve umjetnici?
BATRIĆEVIĆ: S obzirom na to da živimo u vremenu brzog interneta, inspiraciju pronalazim na putovanjima. Kako sam istraživao turcizme knjiški, tako sam ih pronalazio spontano, u životnim situacijama prilikom stopiranja kroz Tursku. Vjerovatno sam u prethodnom životu bio neki Arap, ili Persijanac, jer mi veoma prija bliskoistočnjačka kultura, klima, more i taj topliji, prgavi, ponekad i tvrdoglavi mediteranski mentalitet.

MONITOR: Studirali ste na Cetinju, a nakon toga u Samsunu. Kako ste nastavili školovanje u tom turskom gradu?
BATRIĆEVIĆ: Prijavio sam se za razmjenu preko Univerziteta Crne Gore za stipendiju turske vlade “Mevlana”, i poslije nešto više od pola godine prošao sam konkurs. Volim da putujem, upoznajem nove ljude i stičem nova poznanstva, tako da je i ovaj odlazak bio veoma zanimljiv. Lako se prilagodim i učim novo. U Tursku sam se zaljubio. To je jedna velika i veoma interesantna zemlja. Prepuna različitosti i prirodnih ljepota.

MONITOR: Umjetnost često proizilazi iz arhetipske potrebe čovjeka za stvaranjem iluzije drugačijeg života. Da li je i za vas ona svojevrsni bijeg ili lijek od svakodnevice?
BATRIĆEVIĆ: Može biti i jedno i drugo. Ali u suštini ja predstavljam svoj život, ne pravim iluziju, već ponosno pokazujem već doživljeno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo