Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Diktatokratija

Objavljeno prije

na

Kvalitet života građana zavisi od oblika državne vladavine. Naše iskustvo pokazuje kako nekontrolisana vlast u potpunosti kontroliše i oblikuje način života svima. Moraš joj se povinovati. Ili je smijeniti. U svijetu vlada kriza ideja, ekonomije, prirode. U masovnoj je upotrebi pojam demokratija, a najčešći oblik vladanja ekonomijom i društvom je – demokratura. Nastao je kombinacijom pojmova demokratija i diktatura. Upravljanje promjenama je složen proces odlučivanja i sprovođenja odluka. Oni nijesu kompatibilni. Demokratija. Težnja ka slobodi. Mogućnost uživanja ljudskih prava. Prava na udruživanje, osnivanja medija ili političke organizacije. Neko pametan je rekao da čovjekov smisao za pravdu čini demokratiju mogućom, a da njegova sklonost prema nepravdi čini demokratiju nužnom.

Diktatura nosi efikasno sprovođenje odluka. Čijih? Riječi koje je prate su: kontrola, cenzura, strah, samovolja, ne-pravda, uhode, tajna policija, gladni građani. Negacija demokratije.

U modernom svijetu ovaj je miks čest. U dinamičnim društvima odvija se stalna borba da demokratija bude suština a da se diktatura suzbije ili svede na formu sprovođenja odluka koje se donose demokratskim putem. Rizik da forma pojede suštinu uvijek postoji. I najdemokratskija društva nose klicu diktature.

Društva, nekadra da vode tu bitku, postaju okovana. U njima caruje režim – diktatokratije. Najbolji primjer ovakvog režima u Evropi je – crnogorski. Diktatura je suština, a demokratija forma. Dokaz postoji. Taj dokaz je jedan čovjek. Jedan vođa. Gospodar.

Cetinjski gimnazijalci su ga viđeli i pričali sa njim. On je riješio što drugi nijesu mogli. Štrajkači iz rudarskih jama imaju njegovo pismo. Pismo je okončalo nesposobnost nadležnog ministarstva. Mještani poplavljenih sela uvjereni su da gospodar vedri i oblači. Fama o njemu je mnogo šira. Gospodar upravlja resursima i sprovodi privatizaciju. Trguje zajedničkim a uporedo svojim dobrima. On gospodari univerzitetima. Javnim i privatnim. Posjeduje bijelu knjigu kriminala. Dobro zna tokove novca iz duvanskih puteva. Zna sve o deportacijama. Gospodar ima sluge. Oni tuku i napadaju novinare, urednike, advokate. Nepodobne profesore marginalizuju i uskraćuju im pravo na rad. Ovo zvuči sablasno.

Život bi bio nesnosan da nema demokratske maske. Diktator sa timom je improvizovao demokratski matriks. Narod je sretan na javnom servisu. Izbori su redovni. Uz njih idu honorari za otkup ličnih karata. Politički prostor popunjava smušena i bespomoćna opozicija. Zbilja, zašto smušena? Svjesno ili nesvjesno? Većina medija je kontrolisana. Nekoliko kritičkih egzistira. Toliko vlast mora podnijeti ako misli zadobiti međunarodnu podršku.

Gospodareva diplomatija sve čini da objasni Briselu da je Gospodar demokrata. On čak dozvoljava egzistenciju državnim neprijateljima. A neprijatelji zna se ko su: nekoliko profesora, medija, NVO aktivista i opozicionara. Ako uporedimo sa Irakom ili Avganistanom mi smo „na konju”. Zar nas ne zovu dobrom pričom. Neki joj tepaju nedovršena demokratija. Takvo ukrivanje je san svake diktature.

Stižu glasovi da Gospodar odlazi. Ništa još nije sigurno, ali ima osnova za vjerovanje da bi to moglo biti istina. Ali, šta s tim i ako ode? U Crnoj Gori se pripremaju nasljednici trona koji bi da vladaju tako da sistem ostane nedirnut. Gospodar traži dozvolu od svjetskih centara moći da odredi nasljednika.

Njegov odlazak je samo nužan uslov za demontiranje diktatokratije. Za drugačiji ishod niko iz velikog svijeta garanciju neće dati. Jedina nada je ozbiljna, u društvu utemeljena alternativa, spremna da smijeni vlast i preuzme odgovornost. Svaki opozicioni političar, preduzetnik, intelektualac, svaki punoljetni građanin Crne Gore danas bi se morao pitati – može li se ova zemlja napokon pouzdati u sebe?

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

 

 

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Povratak onoga koji nije ni otišao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu.  Biranje  između srpskog i đukanovićevskog,  sveta i svijeta, garantovano vodi u bespuće

 

Vraća se Onaj koji nikad nije ni otišao. Muštuluk da će  Đukanović „biti predložen za počasnog predsjednika DPS-a“, uhvatio  je njegov brižljivo odabrani nasljednik,  Danijel Živković. Ne treba biti mudrac pa shvatiti da ovo „predložen“ znači gotova stvar, i da se ta već donešena odluka nije rodila u Živkovićevoj glavi.  Ali dobro, DPS voli da se igra reforme, demokratije i modernizacije stranke.

„Ne smiju se zaboravljati rezultati prethodne generacije, koja je postigla rezultate koji su ponos i legat naše stranke i koji nam daju moralno superiornu političku poziciju”, uskliknuo  je Živković. Za smijeh do suza. Ratovi, šverc cigareta,  neraskidivi zagrljaj nadzemlja i podzemlja, sistemska korupcija, samo su dio tog legata DPS-a i njegove „moralno superiorne političke pozicije“. Kako god, Živković je očito odlučio da propusti   šansu da krene u  reformu DPS, i zaista pomogne zemlji nad čijom sudbinom vapi.  Živkovićev dolazak na čelo partije, bio je očito, kako je to kazao Đukanović kada je najavljivao svoj odlazak i reformu stranke –  „ tranzicija obavljena kako treba“. Po njegovoj mjeri.

Ko će se sjetiti koliko je puta Đukanović govorio da napušta politiku.  Višedecenijski vođa tvrdi da se u Crnoj Gori danas osjeća sigurno. Očigledno ne dovoljno. Nešto ga je ipak nagnalo da se nakon zvaničnog, formalnog,  napuštanja svih funkcija, vrati. Dok njegova familija glumi studente na protestima, očigledna je i namjera DPS –a, na čijem su čelu Đukanovićevi trbuhozborci, da pošto poto, blokira Ustavni sud.  Uz neobičnu nespremnost na razumne  ustupke  kako bi se riješila politička kriza koju su,uz scenografiju vrijednu Oskara,proizveli. Sve miriše na paniku i opasne namjere.

Moglo bi se nagađati zašto Đukanović želi povratak. Pravosuđe ga, bez obzira na tomove medijskih arhiva o njegovim sumnjivim poslovima i brojne krivične prijave, još nije pozvalo na razgovor. Možda je znakovito to što je specijalni državni tužilac Vladimir Novović  naredio  da se ponovo formiraju predmeti ratnih zločina Morinj, Bukovica, Kaluđerski laz i deportacija BiH izbjeglica. Deportacija bi , recimo,  ukoliko pravosuđe bude imalo snage, mogla ozbiljno koštati Đukanovića.  Tužiocima u ovom slučaju ne treba baza  podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koju će, kako je najavljeno, koristiti. Ključni dokaz za umiješanost Đukanovića i tadašnjeg državnog vrha u organizaciju i izvršenje deportacije je tu, kod kuće – svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine.

Zanimljivo:  Đukanović se vraća  neobično kritičan prema Zapadu.  Njegov posljednji intervju prepun je kritike na račun SAD, ali i Evrope  i njihove politike na Zapadnom Balkanu.  „Zapadna politika je vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve”, ocijenio je između ostalog.   Kazao je da je politika Stejt dipartmenta omogućila srpski svet.  Zaboravio je, međutim, da pomene da je isti taj Zapad i njega smatrao „faktorom stabilnosti u regionu“, dok je zemlja tonula u kriminal, korupciju i autokratiju. Omogućivši tako da živimo đukanovićevski svijet, sve zaklinjući se u evropske vrijednosti.  Onda je prevršena mjera. Đukanović ima pravo da se ljuti: Zapad je odsvirao kraj njegove ere.

Crna Gora se nalazi u dramatičnoj situaciji – prerušena prošlost, u dva različita predznaka, nudi joj se kao spasonosna budućnost. Da ne bi zapala u svoje istorijske tmine, mora  naći  drugačiji,  istinski evropski put. I sebe u njemu. Teško je  to putovanje, sa puno neizvjesnosti.  Biranje  između sprskog i đukanovićevskog sveta i svijeta, grantovano vodi u bespuće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Paralelni univerzumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoštvo je paralelnih univerzuma. U jednom je pad srpskog režima kad padne tamošnja vlada a ostane Aleksandar Vučić.  U drugom DPS bdi nad Ustavom i gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Pa onaj u kom postdepeesovska vlast simulira da su njene tekovine, koje sada u Budvi brani nasiljem, otklon od DPS-a. Ali, ovih je dana  pobuna protiv cijena oživjela i jedan davnašnji, jugoslovenski svijet

 

„Studenti u Srbiji žive u paralelnim univerzumima, i  na njima je da odluče da li žele da žive u svijetu o kojem im je govorio patrijarh Porfirije, ili u onom u kojem se izvrgavaju ruglu sve svetosavske vrijednosti i sva srpska identitetska obilježja”, dio je teksta objavljenog ove sedmice na sajtu SPC, koji je izazvao brojne reakcije, pa konačno i ograđivanje partijarha Porfirija od iznešenih stavova autora. Tekst je potpisao službenik Srpske Patrijaršije – Dušan Stokanović. To je zvanično sada samo njegov stav. Možda u nekom paralelnom univerzumu. U kom SPC i Vučić ne idu ruku pod ruku.

U važećem univerzumu, Vučić je i ove sedmice u Srbiji još  na vlasti. Studentski i građanski protesti temeljno su uzdrmali carstvo njegove moći. Onda se Aleksandar dosjetio – organizovao je simulacije pada sopstvenog režima. Pala je vlada, rashodovan  je potrošni materijal, a ostao tvorac režima i neprikosnoveni Vođa. Zaslužan za sve – odgovoran nizašta.  Koji svim silama kreira paralelni univerzum u kom nije on taj čija se odgovornost traži i u kom  premijeri i ministri nijesu tek njegove marionete. Samo, u Srbiji  za tu bogohulnu poslanicu ponestaje vjernika. Na njenu sreću.

Bez brige, ni ovdje kod kuće ne fali paralelnih svjetova. U jednom od njih Demokratska partija socijalista bdi nad Ustavom,  gnuša se nasilja i veza politike i kriminala. Danijel Živković, Đukanivićevom milosrdnošću zaglavareni predsjednik DPS,  saopštio je ovih dana da on „ima pravo da kaže da je Luka Bojović učestvovao u  formiranju vlasti u Podgorici“.  Odgovor na  pitanje zna li i da je zemunski  klan, čiji je Bojović navodni šef,  dužio oružje crnogorskog DB-a ( u vrijeme DPS- a), Živković je – izbjegao.  Baš kao što u kontinuitetu izbjegava da govori o partijskom nasleđu koje istrajno nosi i koje izgleda nema namjeru  da strese sa grbače. Crnogorska javnost ima pravo i obavezu  da zna sve detalje o državi u kojoj su organizovani kriminal i vlast decenijama djelovali udruženim snagama  pod rukom integralnog igrača.   U kojoj se, između ostalog,  pred izbore gradovima rado šetao sada pokojni, svemoćni, Brano Mićunović. Kad izborne krađe nijesu bile dovoljne.

Živković  ima pravo da bježi u neznanje, kao u začaureni  univerzum.  U kom ne mora blokadama parlamenta i dimnim bomobama da brani svoje partijske sudije i ostale utvrde u pravosuđu.

U drugom paralelnom svijetu –  postdepeesovska vlast. Evo  istrajno i samoopojno simulira da su njene tekovine 30.  avgusta, koje sad u Budvi brani nasiljem, otklon od depeesovskih matrica. Da partijski sudovi više nijesu partijski sudovi. Da partijski  zaplijenjena državna preduzeća više nijesu partijski plijen.Da njihove partijske fotelje nijesu kao one nekadašnje. Da je Andrija Mandić Dalaj Lama. Lično.

Bude, na trenutak i  drugačijih nagovještaja.  Poslanik Pokreta Evropa sad Miodrag Laković kazao je:„Nadam se da nikome ne pada na pamet da koristi vaninstitucionalne mehanizme da bi onemogućio održavanje sjednice Skupštine opštine Budva 11. februara“. I,  šta sad? Ko će ga iz vrhova  vlasti i iz vrha vlastite partije podržati? Koliko je među nama onih koji vjeruju da se  zaglušujući  glasovi raznoraznh branitelja, neće razvijati u gluho i ovaj glas opomene?

Teku paralelno svijet kapitala i svijet radne snage, nezaposlenih i marginalizovanih. Heroja i gubitnika tranzicije. U jednom se sve kupuje, u drugom jedva i ono što mora. Ovih je dana pobuna protiv cijena u supermarketima regiona oživjela i jedan davnašnji svijet. Jugoslovenski.  Koji je ustao protiv skupoće. Zemlje slovenskog  Juga, slične brige more. Nije to slučajnost. To je  visoka cijena jednog svijeta ugušenog u krvi.

Neke pobune, kad izgleda da se topi nada, bude snove u bolje svjetove.  Ovo vrijeme obilježila je  mladost Srbije. Divna,  nepokorna.  Potreba za slobodom se ne može imitirati. Moraš probuditi svoju. Samo,  treba i može se  učiti – od najboljih. Mladost Srbije drži čas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo