Ništa nije fascinantnije od promjene. Pobjeda Iva Josipovića u Hrvatskoj i obračun Jadranke Kosor sa korupcionaškim vrhom, naše susjede uvodi u fazu stvarnog raskida sa Tuđmanovim nasljeđem – farsičnim nacional-klerikalizmom i pljačkaškom privatizacijom, tom pogubnom kombinacijom mraka i tame, koja dugo pritiska postjugoslovenske zemlje. Hrvatskoj je bilo potrebno gotovo deset godina od prve smjene HDZ-a sa vlasti da dobije lijevog predsjednika nove generacije. A bogami i premijerku spremnu da se suoči sa demonima u sopstvenoj partiji. Da krene od onih koji su iza priče o nezavisnost i odbrani domovine preuzimali bogatstava i čuvali monopole. Predsjednik Mesić i Račanove socijaldemokrate otvorili su proces promjene, ali tek ova postavka izgleda ulazi u odlučujuću bitku za stvarnu preobrazbu Hrvatske.
Promjene u Hrvatskoj, ako ih posmatrate iz crnogorske pustinje, ne mogu a da vam i ne zalede srce. Jer, dodatno osvjetljavaju današnju Crnu Goru. Zemlju koja baštini upravo ono čega se Hrvatska odriče. Na početku karijere Đukanović je ličio na Miloševića, a danas na Tuđmana. Fali samo ona bijela generalska uniforma i lenta, pa da pomislite da je ovaj potonji uskrsnuo pod Goricom.
Na kugli nema dvije sličnije države do ove Đukanovićeve i one nekadašnje Tuđmanove. Gotovo ista ikonografija, kult ličnosti, kiča i provincije. Samo što je kod nas, da li zbog prokletstva malog broja, sve još karikaturalnije.
Pogledajte lica našeg vođstva dok se intonira himna, preobilje zastava i simbola, gardu pred predsjedničkim dvorima na Cetinju… Ili, one likove koji lome jezik iskrivljenim arhaizmima, patriotske medije i umjetnike. Dok Josipović priprema operu o Džonu Lenonu, naša nacionalna umjetnica troši stotine hiljada na postavku Balkanske carice, djelo bivšeg kralja i pisca u pokušaju.
Ili tu crnogorsku nekrofiliju, tobožnju brigu za baštinu i grob Ivana Crnojevića, dok se raspadaju najveći spomenici našeg ozloglašenog nasljeđa – od Duklje do Drugog svjetskog rata. I ona zaklinjanja u Njegoša i dinastiju, dok živi princ Petrović sjedi zaboravljen u Parizu i čeka da mu rehabilituju porodicu i vrate makar dio otete imovine.
Srećom Hrvatska nije tako duboko potonula. Tuđman nije vladao dvadeset godina, pa sin Miroslav i familija nijesu potpuno razorili nacionalna bogatstva i prirodu. Ako naš otac nacije još ostane na vlasti, vidjećete u šta će pretvoriti kanjone Morače i Tare, ono malo što nije zalio betonom i impresivnom građevinskom mehanizacijom svog najdražeg ministra.
I na spoljnopolitičkom planu Đukanović se, kao i njegov hrvatski uzor, oslanja više na Vašington nego na Evropu. Udvara se SAD-u preko priče o NATO. Kuća mu gori, privreda je pred kolapsom, a on se sprema da sa crnogorskim vojnicima u Avganistanu i Bliskom istoku rješava svjetske probleme. Kao dobar đak ispunjava sve zahtjeve Stejt departmenta kada je Kosovo u pitanju i pored čarki u sopstvenoj partiji.
Pred put u Vašington, Đukanovićevi lobisti podgrijavaju i iluziju da bi crnogorski premijer mogao da ukroti prijatelja Milorada Dodika, odvrati ga od cijepanja Bosne. Kao da je našem premijeru, koji je žmurio pred zločinom Srebrenice, stalo do očuvanja Bosne i kao da može uticati na Dodika, koji je pod kontrolom Beograda.
Đukanović bi preko Atlantika trebalo da razgovara sa potpredsjednikom Bajdenom i državnom sekretarkom Klinton. Posljednji put na tako visokom nivou razgovarao je sa Medlin Olbrajt, prije deceniju i prodao joj priču o sebi kao reformatoru. Godinu kasnije danima je strpljivo čekao u luksuznom vašingtonskom For Sizonu da ga primi Kolin Pauel. Uzalud, Đukanovićeva je zvijezda već počela da tamni.
Od tada je mnogo vode proteklo, mijenjao se Balkan, Crna Gora je tonula a Đukanović opstao kao jedini nesmijenjeni komunistički aparatčik u ovom dijelu svijeta, koga pravosuđa više zemalja sumnjiče zbog mutnih poslova i mafijaškog udruživanja.
Kako ono kažu: možete varati sve neko vrijeme, ali nemoguće je cijelo vrijeme cijeli svijet držati u zabludi. Đukanović nije rješenje, već jedan od problema regiona, njegov opstanak drži Crnu Goru zaleđenu u prošlosti. Obamini ljudi to znaju. Primaju li ga u oproštajnu posjetu?
Milka Tadić Mijović