Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Oproštajna posjeta

Objavljeno prije

na

Ništa nije fascinantnije od promjene. Pobjeda Iva Josipovića u Hrvatskoj i obračun Jadranke Kosor sa korupcionaškim vrhom, naše susjede uvodi u fazu stvarnog raskida sa Tuđmanovim nasljeđem – farsičnim nacional-klerikalizmom i pljačkaškom privatizacijom, tom pogubnom kombinacijom mraka i tame, koja dugo pritiska postjugoslovenske zemlje. Hrvatskoj je bilo potrebno gotovo deset godina od prve smjene HDZ-a sa vlasti da dobije lijevog predsjednika nove generacije. A bogami i premijerku spremnu da se suoči sa demonima u sopstvenoj partiji. Da krene od onih koji su iza priče o nezavisnost i odbrani domovine preuzimali bogatstava i čuvali monopole. Predsjednik Mesić i Račanove socijaldemokrate otvorili su proces promjene, ali tek ova postavka izgleda ulazi u odlučujuću bitku za stvarnu preobrazbu Hrvatske.

Promjene u Hrvatskoj, ako ih posmatrate iz crnogorske pustinje, ne mogu a da vam i ne zalede srce. Jer, dodatno osvjetljavaju današnju Crnu Goru. Zemlju koja baštini upravo ono čega se Hrvatska odriče. Na početku karijere Đukanović je ličio na Miloševića, a danas na Tuđmana. Fali samo ona bijela generalska uniforma i lenta, pa da pomislite da je ovaj potonji uskrsnuo pod Goricom.

Na kugli nema dvije sličnije države do ove Đukanovićeve i one nekadašnje Tuđmanove. Gotovo ista ikonografija, kult ličnosti, kiča i provincije. Samo što je kod nas, da li zbog prokletstva malog broja, sve još karikaturalnije.

Pogledajte lica našeg vođstva dok se intonira himna, preobilje zastava i simbola, gardu pred predsjedničkim dvorima na Cetinju… Ili, one likove koji lome jezik iskrivljenim arhaizmima, patriotske medije i umjetnike. Dok Josipović priprema operu o Džonu Lenonu, naša nacionalna umjetnica troši stotine hiljada na postavku Balkanske carice, djelo bivšeg kralja i pisca u pokušaju.

Ili tu crnogorsku nekrofiliju, tobožnju brigu za baštinu i grob Ivana Crnojevića, dok se raspadaju najveći spomenici našeg ozloglašenog nasljeđa – od Duklje do Drugog svjetskog rata. I ona zaklinjanja u Njegoša i dinastiju, dok živi princ Petrović sjedi zaboravljen u Parizu i čeka da mu rehabilituju porodicu i vrate makar dio otete imovine.

Srećom Hrvatska nije tako duboko potonula. Tuđman nije vladao dvadeset godina, pa sin Miroslav i familija nijesu potpuno razorili nacionalna bogatstva i prirodu. Ako naš otac nacije još ostane na vlasti, vidjećete u šta će pretvoriti kanjone Morače i Tare, ono malo što nije zalio betonom i impresivnom građevinskom mehanizacijom svog najdražeg ministra.

I na spoljnopolitičkom planu Đukanović se, kao i njegov hrvatski uzor, oslanja više na Vašington nego na Evropu. Udvara se SAD-u preko priče o NATO. Kuća mu gori, privreda je pred kolapsom, a on se sprema da sa crnogorskim vojnicima u Avganistanu i Bliskom istoku rješava svjetske probleme. Kao dobar đak ispunjava sve zahtjeve Stejt departmenta kada je Kosovo u pitanju i pored čarki u sopstvenoj partiji.

Pred put u Vašington, Đukanovićevi lobisti podgrijavaju i iluziju da bi crnogorski premijer mogao da ukroti prijatelja Milorada Dodika, odvrati ga od cijepanja Bosne. Kao da je našem premijeru, koji je žmurio pred zločinom Srebrenice, stalo do očuvanja Bosne i kao da može uticati na Dodika, koji je pod kontrolom Beograda.

Đukanović bi preko Atlantika trebalo da razgovara sa potpredsjednikom Bajdenom i državnom sekretarkom Klinton. Posljednji put na tako visokom nivou razgovarao je sa Medlin Olbrajt, prije deceniju i prodao joj priču o sebi kao reformatoru. Godinu kasnije danima je strpljivo čekao u luksuznom vašingtonskom For Sizonu da ga primi Kolin Pauel. Uzalud, Đukanovićeva je zvijezda već počela da tamni.

Od tada je mnogo vode proteklo, mijenjao se Balkan, Crna Gora je tonula a Đukanović opstao kao jedini nesmijenjeni komunistički aparatčik u ovom dijelu svijeta, koga pravosuđa više zemalja sumnjiče zbog mutnih poslova i mafijaškog udruživanja.

Kako ono kažu: možete varati sve neko vrijeme, ali nemoguće je cijelo vrijeme cijeli svijet držati u zabludi. Đukanović nije rješenje, već jedan od problema regiona, njegov opstanak drži Crnu Goru zaleđenu u prošlosti. Obamini ljudi to znaju. Primaju li ga u oproštajnu posjetu?

Milka Tadić Mijović

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Evropski naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni nedjelju dana kako smo dobili IBAR zakone a već smo u prilici da se uvjerimo koliko je našim političarima teško palo višemjesečno odricanje od samih sebe. Jedva su dočekali da svuku evropske kostime i vrate se na fabrička podešavanja

 

 

Praktično iz skupštinske sale, predsjednik parlamenta zaputio se na manifestaciju radnog naziva Jedan narod jedan sabor – Srbija i Srpska. Pa je iz Beograda potvrdio kako je lakše promijeniti dlaku (retoriku) nego li ćud (ideologiju).

“Nismo svi isti u Crnoj Gori”, obavijestio je Mandić Vučića i Dodika, “ali je naša dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i da sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom”.

Prije nego vam oko sasuzi od vizije svijetle budućnosti Male, obratite pažnju na to kako Mandić zaista vidi sjutrašnju Crnu Goru – pođe li njemu i njegovima za rukom da izvrše svoju dužnost: “Nemam sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu, nego da budemo zajedno, jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad.”

Za dodatna pojašnjenja, kome trebaju, postarao se Milan Knežević: “Želimo da potpišemo međudržavni sporazum o dvojnom državljanstvu, želimo specijalne i duhovne veze sa Srbijom i da stvorimo osnov da se više nikad ne desi rezolucija o Srebrenici.”

Eto tako. Kneževića  boli Rezolucija UN. I boriće se lavovski da se ona ne ponovi. Ali ne boji se  da učestvuje u obnovi  velikodržavnog projekta u ime kojeg je počinjen srebrenički genocid i  mnogi drugi jezivi zločini u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori.

Optimisti “evropskog predznaka”, ko biva  Kneževića nijesu čuli. Mandićev marš preko Drine,  može biti, pravdaju  nepoznavanjem geografije. Ništa se predsjedniku crnogorskog parlamenta, drugoj po rangu državnoj službenoj glavi, nije omaklo. Kada je Mandić ustvrdio da je  Republika Srpska  država a ne entitet BiH, znao je da ne govori istinu. Izgovorio je svoju želju i ovjerio dosljednu privrženost velikosrpskom državnom projektu, krvlju zalivenom devedestih.  Naravno,  ni njegova ambicija da Crna Gora postane srpska nije nikakva novina. Osim, možda, za one koje je začudila spoznaja da predsjednik Skupštine Crne Gore građanima nije čestitao 21. maj, Dan nezavisnosti.

Novina, uostalom, ne bi bilo ni to da svoje mjesto u budućoj Vladi nađu oni koji na Crnu Goru gledaju kao na dio srpskog sveta i “unutrašnje pitanje” države Srbije.  Samo što će sada biti teže naći izgovore.

Da se ne šalimo. Milojko Spajić i njegova Vlada glume kako ne vide, i ne razumiju, to što im se pred očima dešava. Premijer se kao nosi se većim brigama. Najveća mu je obračun sa nelojalnim ministrom pravde. Čijih se nastupa, kaže, na momente i stidio. Zato je od Skupštine tražio da razriješi dužnosti ministra pravde.

“Andrej Milović u više navrata nije bio na liniji onoga što su bili prioriteti Vlade, te je svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade, tako i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra”, piše u Spajićevom zahtjevu. Koji se, možda i slučajno, podudara sa dijelom ultimatuma koji su pred Vladu stavili Milan Knežević i njegova DNP.

Samo još da vidimo kada je Milović narušio kontekst i ugled izvršne i zakonodavne vlasti. Onda kada se, obostrano  neprimjereno, pred skupštinskim odborom obračunavao sa šefom Specijalnog policijskog tima Predragom Šukovićem. Ili kada je govorio o napadu na Dubrovnik i neotuđivom pravu Crne Gore da odlučuje slijedeći svoje a ne nečije druge interese.

Ništa od navedenog nije zavrijedilo pretjeranu pozornost u opozicionim redovima. U DPS-u se više bave narednim zapošljenjem doskorašnjeg Predsjednika. Potpredsjednik DPS Ivan Vuković, kaže, da je provjerio ono što je pročitao u novinama, pa je dobio “pouzdanu informaciju” da je u toku priprema kandidovanja Mila Đukanovića za zamjenika generalnog sekretara NATO. Biće to na osnovu istog onog ugleda i kredibiliteta kojim je, “na lijepe oči” svojevremeno dobio onaj čuveni londonski kredit. Da bi se poslije pokazalo da sve to ne bi mnogo vrijedjelo bez keš kolaterala.

Može, ipak,  biti da je sve ovo u duhu proklamovanih euro integracija. Ako je tako, onda neka nas ne začudi mogućnost da za poslanike Evropskog parlamenta glasamo prije (naredni izbori su 2029.) nego što Šavničani dobiju priliku da izaberu lokalnu vlast.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pijana vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto uticajne partijske kadrove raspoređene „po dubini“ ne treba zadržavati u prostorijama policije ni onda kada ih zateknu pijane za volanom službenog auta. I kako se to reflektuje na rezultate (polu)maturskih ispita i stanje u pravosuđu

Neke  priče koje tradicionalno pričamo u junu. I, uglavnom, samo tada. Jedna od njih tiče se kvaliteta obrazovanja: osnovnog i srednjoškolskog. Odnosno, (ne)znanja koje naša djeca nose sa sobom. U svjedočanstvima i u glavi.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se prevarama na maturskim i polumaturskim ispitima. Poslije toga pritiskom koji je grupa roditelja izvršila prvo na ocjenjivače a onda i na nadležne iz resornog Ministarstva, izborivši se da njihova djeca-prepisivači ne budu kažnjena nego, nagrađena za evidentirano kršenje pravila. Na račun onih koji su poštovali pravila, kao i osnovne moralne norme.

Ove smo godine na ulazime u škole, tokom polaganja (polu)maturskih ispita, imali detektore metala. Da otkriju skrivene mobilne telefone. U učionicama – manjak petica i neočekivano veliki broj loših ocjena. Sada se, kao, čudimo kako se to moglo desiti? I ko je kriv za iskazano neznanje – djeca ili nastavnici/profesori? Pošto mi, eto, nijesmo. Jer, za razliku od đaka i njihovih učitelja, svoj posao radimo baš onako kako treba. Možda i najbolje moguće. I prosto znamo da je to tako i nikako drugačije.

To nas dovodi do onih priča koje pričamo malo češće. Ali tiše.

Jedna od njih stigla je iz Pljevalja, prije desetak dana. Ispričajmo je koristeći službenu verziju – saopštenje Uprave policjje: “U Pljevljima je u ranim jutarnjim časovima kontrolisan vozač M.L. (65) koji je tom prilikom alkotestiran. Utvrđeno je da je vozilom upravljao pod dejstvom alkohola u organizmu u koncentraciji od 1,19 g/kg. M.L. je na licu mjesta lišen slobode i doveden u službene prostorije, nakon čega se požalio na svoje zdravstveno stanje, zbog čega je odveden na ukazivanje ljekarske pomoći u Hitnu medicinsku pomoć.

Nakon obavljenog ljekarskog pregleda od strane dežurnog doktora, isti je u izveštaju konstatovao da’pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije’. Uzimajući u obzir mišljenje doktora policijski službenici su, vodeći prvenstveno računa o zdravlju M.L., ovo lice pustili bez daljeg zadržavanja.”

Gdje je pijani M.L. proveo ostatak noći, odnosno “rano jutro”, to iz UP policije nijesu predočili. Možda ni oni ne znaju. Sreća pa mu se nije desilo ništa loše. Zato smo saznali neke druge zanimljive detalje, kojih takođe nema u saopštenju Uprave policije.

M.L. je, glavom i bradom, Milan Lekić, predsjednik Odbora direktora državnog Rudnika uglja. Pijan je, “u ranim jutarnjim časovima”,  vozio službeno autu. Doskorašnji poslanik NSD vratio se na čelo Rudnika na izričito insistiranje partijskih prvaka, nakon što je smijenjen sa mjesta izvršnog direktora Rudnika u avgustu prošle godine. Taj angažman pratile su brojne afere kojima se i danas bave SDT i resorno Ministarstvo energetike i rudarstva. Od prekomjernog zapošljavanja do sumnjivih aranžmana oko prodaje uglja. Ali, kako sada stvari stoje, „pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije“. Partija (NSD), Crkva (SPC) i M.L. zadovoljni su kako stoje stvari. Još samo da se i ovi iz policije poprave.

Stigla je i vijest da su, od početka 2021. do kraja 2023,  ovdašnje pravosuđe napustili 25 tužilaca i 52-oje sudija. Na lični zahtjev. Tako sada, prema zvaničnim podacima, crnogorskom pravosuđu nedostaje svaki četvrti tužilac i, približno, jedan od pet sudija. Istovremeno, na konkurse za upražnjena mjesta u sudovima i tužilaštvu javlja se manje kandidata nego što se traži. Slično je stanje i u zdravstvu, iako od tuda nijesu stigli ovako egzaktni podaci. Samo iz politike niko ne bježi.

Imamo, dakle, sistem koji napuštaju oni koji mu najviše trebaju. Sistem koji, umjesto kvalitetnog obrazovanja, djeci nudi izbor između poslušništva i nasilja. U kome se varanje isplati. Gdje je partijska pripadnost važnija od sposobnosti. A pijan trijeznom komanduje. Sve ostalo je, manje-više, u redu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zemlja koja nastavlja šutjeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan prvi korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, i ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja nastavlja šutjeti

 

 

“Stanite, ljudi, šta to radite? Ima li u ovoj zemlji zakona?”, bio je usamljeni glas ljudskosti, kada su  prije 31 godinu  iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci,  pripadnici  Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 19 putnika bošnjačke nacionalnosti, ubili ih i njihova tijela bacili u Drinu. Samo zbog njihovih imena. Tomo Buzov, penzionisani oficir, Hrvat, jedini se usprotivio odvođenju putnika. I postao dvadeseta žrtva zločina. Hrvatski kratki film o njemu,  pod nazivom  Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja Nebojše Slijepčevića, osvojio je ovih dana Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu.

Sjenu na ovu lijepu vijest, bacila je informacija da je hrvatski film nagrađen u Kanu, mogao nositi i crnogorski potpis. Njegovi autori zatražili su 2022. godine podršku od Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje manjinskih koprodukcija, ali su odbijeni. Finansiraćemo zato, recimo, film pod nazivom Marko Krljević.  Prigodno.  Uslijedili su zahtjevi da se utvrdi odgovornost Filmskog centra Crne Gore.

Bilo bi  sjajno da je Crna Gora kofinansirala taj projekat. Ne zbog nagrade u Kanu, već zbog sebe. Bio bi to znak ozdravljenja. No ima li, zaista,  iznenađenih što zemlja koja se nije suočila sa ratnom prošlošću i zločinima devedesetih, koju danas ozbiljno drma glas crnogorske vlade  za  Rezoluciju UN o Srebrenci, nije kofinansirala film o zločinu u Štrpcima?  Zemlja, u kojoj je sve učinjeno da se nalogodavci tog i drugih ratnih zločina ne otkriju. U kojoj je za otmicu u Štrpcima osuđen tek jedan izvršilac. I, konačno,  da li zaista iko misli da je to što  naše kulturne  institucije ćute pred projektima kojima se njeguje kultura sjećanja, odgovornost nekog direktora ili direktorice Filmskog centra koji je na to mjesto postavljen 2022. godine?

Oni koji traže odgovornost FCCG, podsjećaju da je njegova direktorica Aleksandra Božović bila na izbornoj listi Dveri, te da je na tu poziciju došla na predlog Vesne Bratić, bivše ministarke kulture u vladi Zdravka Krivokapića Taj podatak govori sam po sebi. Očekivan je   odnos prema prošlosti onih koji su na vlast došli na krilima SPC. I onih koje su potom uhljebili. No, oni koji traže odgovornost, zaboravljaju da podsjete da ni rukovodstva institucija kulture,  postavljena u vrijeme Đukanovićeve  Demokratske partije socijalista, nijesu željela da se bave temama ratnih zločina devedesetih. Predstava Deportacije Željka Vušurovića nije dobila svojevremeno zeleno svjetlo da igra ni u jednoj od ovdašnjih kulturnih scena. Premijeru je imala u Novom Pazaru. Nije tajna razlog: bio je to državni zločin države čiji je premijer bio  Đukanović.

Kob je Crne Gore što se nakon Đukanovića nije, u odnosu prema zločinima iz devedesetih,   promijenilo gotovo ništa. Barem ne na bolje.  Oni koji danas pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića vode kampanju protiv crnogorskog glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici,  nagrađeni su  na lokalnim izborima u Budvi. Uprkos tome što su tu opštinu uveli u haos.  Oni  koji su glasali za Rezoluciju kažnjeni u budvanskoj izbornoj utakmici, uz ostale slabosti, i zbog toga. Kako bi se malo iskupili za Srebrenicu pristali su da budu ,  „prijateljski ubijeđeni“ i stave potpis na Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, koju  Srbija neće da usvoji.  Crnogorska  skupština, umjesto suda, utvrdiće  davni genocid kod susjeda. Dok ćutimo o tome kako smo im razorili Dubrovnik.

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja je nastavila šutjeti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo