Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Oproštajna posjeta

Objavljeno prije

na

Ništa nije fascinantnije od promjene. Pobjeda Iva Josipovića u Hrvatskoj i obračun Jadranke Kosor sa korupcionaškim vrhom, naše susjede uvodi u fazu stvarnog raskida sa Tuđmanovim nasljeđem – farsičnim nacional-klerikalizmom i pljačkaškom privatizacijom, tom pogubnom kombinacijom mraka i tame, koja dugo pritiska postjugoslovenske zemlje. Hrvatskoj je bilo potrebno gotovo deset godina od prve smjene HDZ-a sa vlasti da dobije lijevog predsjednika nove generacije. A bogami i premijerku spremnu da se suoči sa demonima u sopstvenoj partiji. Da krene od onih koji su iza priče o nezavisnost i odbrani domovine preuzimali bogatstava i čuvali monopole. Predsjednik Mesić i Račanove socijaldemokrate otvorili su proces promjene, ali tek ova postavka izgleda ulazi u odlučujuću bitku za stvarnu preobrazbu Hrvatske.

Promjene u Hrvatskoj, ako ih posmatrate iz crnogorske pustinje, ne mogu a da vam i ne zalede srce. Jer, dodatno osvjetljavaju današnju Crnu Goru. Zemlju koja baštini upravo ono čega se Hrvatska odriče. Na početku karijere Đukanović je ličio na Miloševića, a danas na Tuđmana. Fali samo ona bijela generalska uniforma i lenta, pa da pomislite da je ovaj potonji uskrsnuo pod Goricom.

Na kugli nema dvije sličnije države do ove Đukanovićeve i one nekadašnje Tuđmanove. Gotovo ista ikonografija, kult ličnosti, kiča i provincije. Samo što je kod nas, da li zbog prokletstva malog broja, sve još karikaturalnije.

Pogledajte lica našeg vođstva dok se intonira himna, preobilje zastava i simbola, gardu pred predsjedničkim dvorima na Cetinju… Ili, one likove koji lome jezik iskrivljenim arhaizmima, patriotske medije i umjetnike. Dok Josipović priprema operu o Džonu Lenonu, naša nacionalna umjetnica troši stotine hiljada na postavku Balkanske carice, djelo bivšeg kralja i pisca u pokušaju.

Ili tu crnogorsku nekrofiliju, tobožnju brigu za baštinu i grob Ivana Crnojevića, dok se raspadaju najveći spomenici našeg ozloglašenog nasljeđa – od Duklje do Drugog svjetskog rata. I ona zaklinjanja u Njegoša i dinastiju, dok živi princ Petrović sjedi zaboravljen u Parizu i čeka da mu rehabilituju porodicu i vrate makar dio otete imovine.

Srećom Hrvatska nije tako duboko potonula. Tuđman nije vladao dvadeset godina, pa sin Miroslav i familija nijesu potpuno razorili nacionalna bogatstva i prirodu. Ako naš otac nacije još ostane na vlasti, vidjećete u šta će pretvoriti kanjone Morače i Tare, ono malo što nije zalio betonom i impresivnom građevinskom mehanizacijom svog najdražeg ministra.

I na spoljnopolitičkom planu Đukanović se, kao i njegov hrvatski uzor, oslanja više na Vašington nego na Evropu. Udvara se SAD-u preko priče o NATO. Kuća mu gori, privreda je pred kolapsom, a on se sprema da sa crnogorskim vojnicima u Avganistanu i Bliskom istoku rješava svjetske probleme. Kao dobar đak ispunjava sve zahtjeve Stejt departmenta kada je Kosovo u pitanju i pored čarki u sopstvenoj partiji.

Pred put u Vašington, Đukanovićevi lobisti podgrijavaju i iluziju da bi crnogorski premijer mogao da ukroti prijatelja Milorada Dodika, odvrati ga od cijepanja Bosne. Kao da je našem premijeru, koji je žmurio pred zločinom Srebrenice, stalo do očuvanja Bosne i kao da može uticati na Dodika, koji je pod kontrolom Beograda.

Đukanović bi preko Atlantika trebalo da razgovara sa potpredsjednikom Bajdenom i državnom sekretarkom Klinton. Posljednji put na tako visokom nivou razgovarao je sa Medlin Olbrajt, prije deceniju i prodao joj priču o sebi kao reformatoru. Godinu kasnije danima je strpljivo čekao u luksuznom vašingtonskom For Sizonu da ga primi Kolin Pauel. Uzalud, Đukanovićeva je zvijezda već počela da tamni.

Od tada je mnogo vode proteklo, mijenjao se Balkan, Crna Gora je tonula a Đukanović opstao kao jedini nesmijenjeni komunistički aparatčik u ovom dijelu svijeta, koga pravosuđa više zemalja sumnjiče zbog mutnih poslova i mafijaškog udruživanja.

Kako ono kažu: možete varati sve neko vrijeme, ali nemoguće je cijelo vrijeme cijeli svijet držati u zabludi. Đukanović nije rješenje, već jedan od problema regiona, njegov opstanak drži Crnu Goru zaleđenu u prošlosti. Obamini ljudi to znaju. Primaju li ga u oproštajnu posjetu?

Milka Tadić Mijović

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moglo je i drugačije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluke poput spašavanja Solane, ono je što se očekivalo od nove vlasti nakon 31. avgusta. Ali, premalo ih je

 

Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte je ove sedmice donio odluku da je Ulcinjska solana – u državnom vlasništvu. Tako je konačno spriječen naum da se ovo zemljiše, blizu 15 miliona kvadratnih metara na samoj obali, preda u privatne ruke porodici Đukanović.

Prva banka braće Đukanović na to zemljište polaže pravo na osnovu hipoteka za kredite koje je uprava Solane uzimala, uprkos tome što je zemljište koje su zalagali kod Prve bilo državno. Nakon otvorenog spora da li je nakon privatizacije zemljište ulcinjske Solane ostalo u vlasništvu države, dugo se čekalo na konačnu odluku nadležnih institucija.

„Zemljište ukupne površine 14.524.051 metara je stalna državna svojina Crne Gore kako prije privatizacije tako i do današnjeg dana“, objavio je predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, nakon odluke Savjeta. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je ocijenio da je u pitanju „istorijska odluka”.

Ovu odluku pozdravile su i međunarodne adrese. Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber saopštio je da je to „važan korak za ispunjenje završnih mjerila u oblasti zaštite životne sredine“.

Još jedan nedavni potez Vlade dočekan je pohvalama sa zapadnih adresa, ali i dijela javnosti. Ministar finansija Milojko Spajić obznanio je da je Vlada uspjela da smanji kamatu za kredit kineskoj EXIM banci, kojim se investira izgradnja prve dionice autoputa u Crnoj Gori. Godišnje se radi o uštedi od osam miliona eura za budžet.

Ove sedmice ministar je saopštio i da je to „međukorak do refinansiranja kredita za auto-put“, te da su o tome nastavljeni pregovori sa „evropskim partnerima“.

Crna Gora se zadužila 944 miliona dolara na dvadeset godina kod EXIM banke za izgradnju prioritetne dionice autoputa Bar–Boljare, i dodatno još 90 miliona za pristupne puteve. Kako je taj kredit bio ne samo ogromno zaduženje za zemlju nego i rizičan, u aprilu ove godine crnogorske vlasti su uputile zahtjev Evropskoj komisiji u kojem traže pomoć za poravnanje kineskog duga zbog auto-puta.

Odluke poput ovih, u interesu spašavanja tri decenije opustošene zemlje,  ono je što se očekivalo od nove vlasti nakon 31. avgusta. No, premalo ih za gotovo godinu dana otkako se desila smjena prethodnog režima. Propuštene su brojne šanse. Danas, razlika da je jedan klijentelistički režim otišao u prošlost ne osjeća se, jer su dubine samo popunjene novim pripadnostima. Premijer Zdravko Krivokapić, dok saopštava da neće odustati od ekspertske vlade uprkos političkoj krizi i zahtjevima lidera Fronta da se formira politička vlada, potvrđuje kako funkcioniše princip trgovine. „Sve dubinske funkcije dobili su kako su željeli“. Otpora da se matrica promijeni, očito nije bilo. Uzalud forma ekspertske vlade, kad je suština vladanja partitokratska.

Nova vlast obećala je i „pomirenje“. I to bi bila promjena, nakon što je ratna vlast devedesetih preobukla mirovno odijelo i nastavila decenijama da vlada na podjelama. No, zemlja je od jeseni prošle godine sve dublje tonula u podjele i tenzije. Otvoreni su opasni procesi. Danas se ratuje rezolucijama i žrtvama, sve je više „naših i njihovih“, na djelu je prekrajanje  prošlosti, a politika devedestih življa je nego ikad.

Nijesu problem samo dubine. U ekspertskoj vladi je ministrica prosvjete, nauke, kulture i sporta, koja nakon niza spornih odluka i izjava, na mjesto v. d. direktorice škole u Baru postavi učiteljicu koja je disciplinski odgovarala jer je u političke svrhe zloupotrebljavala djecu. A potom je ipak smijeni, jer je neprikladno pozirala slikajući se. A ne zbog toga što slavi ratne zločince. To je preporučuje. Premijeru Krivokapiću na pamet ne pada da ministricu zbog toga opozove. Nije dovoljno smijeniti ministra pravde koji negira Srebrenicu, dok su kabineti ekspertske vlade puni onih koji se sa ministrom slažu.

Promjene čekaju neko drugo vrijeme.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Antifašizam koji ne živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda bude i jedan 13. jul kad će se antifašizam proslavljati presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih. Do tada, okolo će odjekivati praznina svečarskih govora. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

 

Proslavili smo još jedan 13. jul. Utvrđujući ko ga je, kad, kome i kako čestitao. Nakon prozivki bivšeg premijera Duška Markovića da aktuelni premijer Zdravko Krivokapić nije čestitao građanima ovaj praznik, utvrđeno je da je Krivokapić to ipak učinio, ali 9. jula, na proslavi povodom dodjele Trinaestojulske nagrade. Potom je Kabinet Krivokapića iskopao dokaz da je i bivši premijer Marković prošle godine čestitao građanima 13. jul na tviteru – 14. jula. Još da se utvrdi je li bolje zakasniti ili poraniti sa čestitkama. Za političke poene, naravno. Antifašizam svakako ne živimo.

Doduše, kad je već odabrao da porani, premijer Krivokapić je možda mogao  još krajem prošle godine,  kad je stupio na funkciju, da  trsi tu muku, i  čestita sve praznike koji slijede. A onda, u tačno vrijeme, ispoštuje njemu važne datume. Kao kad je recimo, na Vidovdan, posjetio spomenik u Podlastvi, gdje su sahranjeni i pripadnici Ravnogorskog pokreta. I sve ostale liturgije SPC.

Jeste čudo kako se bivšem premijeru Markoviću desilo da omaši s prošlogodišnjom  čestitkom s obzirom na njegov istančani filing „pripadnosti slobodarskoj i nezavisnoj Crnoj Gori“. Istina, filing  mu se javio  nakon decenije progona njegovog DPS-a „izdajnika i separatista“. Ali da ne sitničarimo. Gotovo pa su besprijekorni bivši odličnici u protokolu i trošenju velikih riječi kao što je antifašizam. Dok su institucije koje su zarobili u fiokama godinama držale slučajeve ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori  da ih nikad ne rasvijetle i ne kazne. I ućutkivani glasovi koji su podsjećali na odgovornost ovdašnih vrhova za zločine, počinjene dok su oni igrali u Miloševićevom timu.

Ovog 11. jula,   Đukanović je stajao u Potočarima,  sve sa cvijetom na reveru, simbolom stradanja Srebrenice,  kao da nikad nije ni vidio onog  Đukanovića, ratnog saveznika onih čiji je genocid djelo. I kao da nikad čuo nije za onog Đukanovića, tokom čije vladavine niko u Crnoj Gori nije odgovarao za zločine počinjene u njoj.

Ovdje kod kuće, s pravom je primijećeno, da pominjanje Srebrenice i hvaljenje Amfilohija, u istoj rečenici, kako to čini predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, baš i ne ide. Dvorski intelektualci, međutim, uvijek, nepogrešivo, zaborave da pitaju ono čuveno – šta si u ratu radio, Predsjedniče?  Nekako su uspjeli da zaborave, ne samo da je devedesetih Đukanović učestvovao u kreiranju politike čija je završnica bila Srebrenica  nego i da je u njegovo doba mitropolit Amfilohije u Crnoj Gori napravio imperiju.

Bošnjačka stranka se nakon gubitka vlasti probudila i u Potočare stigla ovjenčana zaslugom za novu rezulciju o genocidu Srebrenici. Jednom će njeni vrhovi valjda  odgovoriti na pitanje – zašto su tokom svih silnih godina saučesništva u vlasti, ratni zločini ostali nekažnjeni?

Premijer Krivokapić je na Đukanovićevu izjavu da u „strukturama nove vlasti ima propagatora fašizma“, uzvratio podsjećanjem na Đukanovićevu vladavinu i njene rezultate. Ni jednom riječju ne osvrćući se na to da oni čiju je listu predvodio kad je došao na vlast otvoreno negiraju genocid u Srebrenici,  i prekrajaju trinaestojulsku istoriju. Ili da mitrpolit Jonakije, čiji oprost zna da zatraži za premijerske postupke,  jedini ne tapše na proslavi Trinaestog jula. I ne krije gorčinu zbog usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ko negira sudskom presudama dokazani genocid, u normalnom svijetu se tretira kao ekstremni desničar. S kojim se pristojni svijet ne druži. Partije koje negiraju genocid i slave zločince  su  ekstremno desničarske,  sa njima i njihovim vođama se ne pravi vlada. To bi, dok se govori o rekonstrukciji ovdašnje vlade, a lideri DF-a ističu namjeru da zaposjednu pozicije u njoj,  morao imati u vidu Dritan Abazović i URA. Antifašistički nastupi nijesu dovoljni.

Možda jednom bude i neki 13. jul kad će se antifašizam, uz zahvalnost našim precima koji su ustali protiv zavojevača – fašista, ovjeravati  presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih.

Do tada, okolo će odjekivati prijeteća praznina svečarskih govora političkih predvodnika, vladajućih i opozicionih, koji nijesu odgovarali za ratno-huškačku politiku koju su vodili. Niti se sučili sa njom. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Poslije Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već prije svega na budućnost

 

Još nema mjeseca kako je u Skupštini usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Ili je možda bolje reći: već je prošlo skoro mjesec od usvajanja Rezolucije. A uzavrele strasti se ne smiruju. Negatori najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nastavljaju veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, zaogrću ih plaštom nacionalnih heroja. Dok optužuju neistomišljenike da su plaćenici i izdajnici. Institucije ćute.

Skupština poziva nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici, piše u stavu četiri usvojenog dokumenta. Razumjeli smo kako to znači da one koji negiraju ili umanjuju težinu zločina u Srebrenici treba opomenuti, edukovati i zakonskim mjerama spriječit.

U prilog tom razmišljanju išla je činjenica da je Parlament, istina, neobično komponovanom većinom, razriješio Vladimira Leposavića, ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava zbog negiranja genocida.

Sada svjedočimo kako su zvaničnici onog dijela vladajuće većine koja insistira da njeni predstavnici uđu u (novu) vladu, negiranje genocida u Srebrenici stavili u fokus svog političkog djelovanja. I kako njihovi koalicioni partneri stojički trpe uvrede zbog glasanja za Rezoluciju ali i neprikriveno negiranje principa iz septembarskog Sporazuma na kojima, navodno, počiva ova vlast.

„Niko od građana koji su glasali za promjene u Crnoj Gori i protiv Mila Đukanovića nije mogao da pomisli da će veći dio parlamentarne većine proglasiti Srbiju i srpski narod za genocidan“, oglasio se predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost Milan Knežević dan po usvajanju Rezolucije. „Osjećam izvjesnu dozu sramote, iako sam glasao protiv…“.

„Nije bilo genocida u Srebrenici“, zna i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević. Saznao na parastosima Draži. „To je vrh mača koji treba zariti srpskom narodu. To su uradile naše kolege… sad su neki izdali, treba da odvojimo izdajnike od onih koji to nisu“.

Da pritvrdi priču o antisrpstvu koalicionih partnera potrudio se i predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović. „Pazite naslov: Rezolucija o genocidu u Srebrenici. I onda nas ubjeđuju da ta Rezolucija nije usmjerena protiv srpskog naroda“. Pa opet o izdajnicima. „Očigledno je to (Rezolucija) neki test za Crnu Goru, za sadašnju vlast do kog nivoa je spremna da popušta i da služi kao bodež, sječivo, koplje u rukama stranih ambasadora“.

Neko ko nije odavde, pokušao bi objasniti kako u  Rezoluciji piše da „nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački“. I da ona „osuđuje pokušaje pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine, jer odgovornost može biti isključivo individualna…“. Uzaludna je to rabota. Pošto podrazumijeva da oni koji osudu zločina doživljavaju kao izdaju, odnosno, napad na cio narod nijesu informisani o stvarnom sadržaju usvojenog dokumenta. A to bi, da parafraziramo Vučića, bilo iživljavanje nad zdravim razumom.

Milutin Đukanović, dok sudovi u Beogradu nastavljaju rehabilitaciju četničkih zlikovaca (posljednji na popisu je pukovnik Dragutin Keserović) predlaže da od pitanja zločina i zločinaca sa „naše strane“ rata – pobjegnemo. „Umjesto da bježi od tema koje dijele i region i samu Crnu Goru, aktuelna vlast ih uporno inicira, a za svoje katastrofalne poteze, kada javnost odreaguje, pokušava optužiti Srbiju da vrši destabilizaciju Crne Gore“.

Drugi su skinuli rukavice. „Mi smo srušili DPS misleći da rušimo i sve njihove vrijednosti, a juče smo vidjeli povampirenje tih vrijednosti, na žalost sa našim partnerima“, nedvosmislen je Marko Kovačević. Rezolucije o genocidu u Srebrenici njemu predstavlja povampirenje vrijednosti koje su on i njegovi, kaže, rušili.

Treba podvući crtu. Neki smo rušili DPS mahom zbog njihovog nepotizma, korupcije i kriminala. Drugima je izgleda smetala, makar i samo proklamovana, građanska Crna Gora, EU, osuda zločina počinjenih u naše ime. Pa da pojednostavimo pitanje. Ko je nama naš: Srđan Aleksić, mladić koji je dao život pokušavajući da drugoga zaštiti od vojnika u „njegovim“ uniformama. Ili Veselin Batica Vlahović, „monstrum sa Grbavice“ kome je svojevremeno omogućeno bjekstvo iz Crne Gore, kako se ne bi suočio sa optužbama za ratne zločine.

Izbor nije zagaratovan. Srebrenica nije samo simbol naših različitih gledanja na prošlost, već i na budućnost. Prije svega na budućnost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo