Povežite se sa nama

MONITORING

Divlji u gradnji

Objavljeno prije

na

Iz naftalina je izvađen penzionisani general Aleksandar Dimitrijević da u Pobjedi od 16. marta prozbori dvije-tri. Bio je 1993-1999. načelnik Uprave bezbjednosti (KOS) Generalštaba u Beogradu a od aprila do decembra 2005. pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove ministra odbrane u Savjetu ministara Državne zajednice SCG.

U vrijeme „doletanja” vjerskog objekta SPC na vrh Rumije tvrdi da je o svemu obaviješten. „Pozvali su me neki ljudi, mislim da je bila subota, i rekli da vojska seli neku crkvu”, kazao je.

Načelnik Generalštaba u to je vrijeme bio general Dragan Paskaš, prethodno i načelnik Štaba Podgoričkog korpusa. Poput Dimitrijevića, Paskaš je takođe postavljen uz punu saglasnost DPS-a, odnosno Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića, koji su kao predsjedavajući i član Vrhovnog savjeta odbrane faktički komandovali vojskom, te Vukašina Maraša – zamjenika ministra odbrane SCG.

Dimitrijevića su, dakle, juna 2005. „neki ljudi” obavijestili što se zbiva na Rumiji, pa je pozvao Paskaša i „pitao ga da li zna šta mu u Crnoj Gori rade vazduhoplovci?” Na ponovljeno interesovanje, dobio je odgovor da se Paskaš „čuo sa komandantom RV i PVO i ovaj mi je rekao da su ga neki ljudi zamolili da im pomogne i prebace tu crkvu na Rumiju; tamo su je negde pokupili, vezali i odneli na Rumiju”.

„Kada sam se kasnije, kao penzioner, video sa Paskašem, a i on je već bio penzioner”, kazao je Dimitrijević Pobjedi, „ pitao sam ga zašto je dozvolio takvu glupost? ‘Maraš mi je rekao da u tome ne vidi ništa loše’, odgovorio je”.

Posredni zaključak: mitropolit crnogorsko-primorski SPC-a Amfilohije (Radović) je imao prećutnu saglasnost iz crnogorske vlasti da postavi svoj vjerski objekat na vrhu Rumije.

Najubjedljiviji dokaz da su crnogorske vlasti za čitav poduhvat ne samo znale još u fazi pripreme već i da su aktivno u njemu učestvovale je snimak angažmana vozila MUP-a u „asistenciji” transporta „limene crkve” do mjesta gdje je zakačena za helikopter.

Šef uniformisane policije (Službe javne bezbjednosti, sadašnje Uprave policije) u to vrijeme je bio Mićo Orlandić, a ministar unutrašnjih poslova Jusuf Kalamperović, obojica iz SDP-a. Takođe, hronologija govori da su od strane naših vlasti pronađeni svi mogući, pa i protivzakoniti izgovori da se „limena crkva” ne ukloni kao neosporno divlji objekat.

Ideja je za „limenu crkvu”, kako je svojevremeno objasnio uz blagoslov Amfilohija, potekla od M.D.-a, lučkog radnika iz Bara, koji je odlučio „da podigne crkvu za zdravlje svog bolesnog djeteta koje je 25 godina teški invalid”.

On je za medije kazao da se „u Baru deset dana prije medijske eksplozije znalo šta radi” i da je „sa ovom namjerom bila je upoznata i Opština Bar” (u kojoj DPS-SDP drže vlast). „Da je država zabranila da se crkva postavi na vrh Rumije, pa i na sam dan postavljenja”, ispričao je, „ja bih to poštovao”.

„Limena crkva” – zapravo napravljena od jedne vrste čelika – dimenzija je 3,7 m x 2,6 m i visine (sa zvonikom) 5,40 m. Konstrukcija je sklapana na otvorenom prostoru u naselju Bjeliši u Baru a vrijednost uloženog materijala je oko 15.000 eura. Kada je „limena crkva” bila sklopljena, srpska štampa je pisala da je Amfilohije uzviknuo: „Saliveno!”

U pripremne radove su bili uključeni parosi SPC-a iz Bara i Podgorice Radoman Mijajlović i Dragan Mitrović, nadgledao ih je Momčilo Stanojević, službeno Amfilohijev protomajstor izgradnje sabornih hramova u Baru i Podgorici. Stanojević je izbjeglica s Kosova, gdje je 1990-ih bio lokalni glavešina Miloševićeve vlasti: predsjednik SO Đakovica i poslanik; potpisnik je 2009. ugovora o zakupu crkvenog zemljišta na Luštici sa suprugom sada uhapšenog Miroslava Miškovića za 590.000 eura, bez poreza, itd.

Instaliranje 18. juna 2005. oko 3,5 tona teške konstrukcije na 1.595 metara visoki vrh Rumije bilo bi neizvodljivo da poduhvat nije realizovan uz pomoć helikoptera Mi-17. Kako se nije mogla izdići ucijelo, već u dva dijela, „limenu crkvu” su prethodno morali prerezati i ponovo je zavariti na vrhu planine.

Već 5. jula 2005. tadašnje Ministarstvo zaštite životne sredine i uređenja prostora – ministar bio Boro Vučinić, sačinilo je zapisnik o inspekcijskom pregledu kojim je utvrđeno da investitor Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) ne posjeduje građevinsku dozvolu.

Republička inspektorka za građevinarstvo Borka Novković je 22. jula donijela Rješenje br. 0702-060/05-80 kojim se „naređuje da MCP – Cetinje ukloni metalnu konstrukciju i poruši kamenu oblogu zidova vjerskog objekta u roku od jednog dana od dana prijema rješenja”. Za kasnija tumačenja, od važnosti je napomena da „žalba ne odlaže izvršenje rješenja”.

MCP ne samo da nije postupila po rješenju za uklanjanje, već je 31. jula 2005. na vrhu Rumije organizovala osveštavanje vjerskog objekta. U međuvremenu, MCP je podnijela žalbu u kojoj, kako je kazao ministar Vučinić „ne spori nelegalnost i nezakonitost postavljanja metalne crkve na Rumiji i zahtijeva obezbjeđenje određene dokumentacije radi pokretanja postupka legalizacije ovog metalnog objekta”.

Predsjednici države i parlamenta, Filip Vujanović i Ranko Krivokapić, obojica su i dalje na istim funkcijama, pridružili su se zahtjevu tadašnjeg zamjenika ministra odbrane Vukašina Maraša da nadležni u vojsci moraju snositi odgovornost. Vujanović je rekao da oni koji su odobrili upotrebu helikoptera za postavljanje crkve na Rumiji, moraju odgovarati, ali da „ne treba prejudicirati ko će snositi odgovornost”.

Niko, međutim, nikada nije snosio odgovornost. General Paskaš nije smijenjen zbog „desanta na Rumiju”, već je 6. oktobra 2005, službeno je saopšteno, uredno penzionisan jer „ispunjava sve zakonom propisane uslove”.

Što je o svemu rekao ipak najuticajniji – Milo Đukanović? On je sredinom 2005. kazao da je SPC „zahvaljujući spletu određenih društvenih okolnosti u prethodnom periodu sebi davala za pravo da ugrožava prostor Crne Gore, izbjegava da primjenjuje odredbe zakona”, dodajući da vlada to „ne želi dalje da toleriše kao praksu”.

„Splet određenih društvenih okolnosti u prethodnom periodu”, koji pominje Đukanović, zapravo su Augijeve štale njegovog odnosa sa Amfilohijem. Kada je postavljen vjerski objekat na Rumiji, Amfilohije nije postupao neuobičajeno za dotadašnju praksu čiji je najmarkantniji primjer Saborni hram u Podgorici.

Izgradnja tog vjerskog objekta, najvećeg u Crnoj Gori, započela je 9. avgusta 1993. i do danas za njega nije pribavljena građevinska ili upotrebna dozvola. I druga pitanja ostaju sporna, uključujući i činjenicu da je autor idejnog rješenja Hrama dipl. ing. arh. dr Predrag Ristić izjavio da ga je sa gradilišta „u Podgorici oterala mafija” (Večernje novosti, 9. oktobar 2004).

Gradonačelnik Miomir Mugoša je, uz opasku da samo u Podgorici „imamo veliku uzurpaciju od strane Mitropolije i to preko 8.000 metara kvadratnih”, nedavno kazao: „Kao član Vlade sa punom sviješću i odgovornošću ministra zdravlja i svoje ličnosti glasao sam za odluku Vlade da se opredijeli Mitropoliji zemljište i izgradnja Hrama”.

Mugoša tvrdi da SPC za Hram nije platila komunalije – obavezne za sve investitore, dok iz SPC-a, izgleda ne bez dokaza, tvrde da ih je „svojevremeno SO Podgorica, preko svojih institucija, oslobodila obaveze plaćanja komunalija”.

„Ta je za nas završeno, blagodarni smo Glavnom gradu na toj vrsti pomoći iz onoga vremena”, saopštio je protojerej Velibor Džomić.

Đukanović je od 1993. sa Mugošom i drugim članovima Vlade – uključujući i aktuelne predsjedničke kandidate, ondašnje ministre pravde Vujanovića i vanjskih poslova Miodraga Lekića – faktički sa Amfilohijem postao suinvestitor Sabornog hrama.

„Na molbu Amfilohija”, saopšteno je, Đukanović je skupa sa svojim ministrima finansija i vjera, te direktorom Direkcije za javne radove, 3. aprila 1997. „obišao u društvu mitropolita gradilište Hrama”. Prethodno je Vlada Hramu donirala protivvrijednost od 2,1 milon njemačkih maraka.

Najveći pojedinačni donatori su – uključujući kasnije darivanje pozlaćenih krstova, novcem poreskih obveznika bili Vlada, Pobjeda, RTVCG, MUP… a da se nijesu prethodno potrudili da izmijene ni važeći Detaljni urbanistički plan, niti kompletiraju urbanističke parcele.

Pa haos ni sada nije prevaziđen. „Pojedini vlasnici zemljišta oko Hrama željeli su da ucjenjuju Glavni grad”, izjavio je ljetos Mugoša Danu. „Da smo pristali na te ucjene i promjene dogovora, ne bi se moglo ulaziti u kriptu Hrama sem – ne bih da budem grub ili povrijedim bilo čije osjećanje – konopom, motkom, ili ne znam kako. A pri tom su svi oni prijatelji i tome slično”.

Upravo tako: svi oni su prijatelji i tome slično.

Ljepota izgovora

Amfilohijeva „limena crkva” na Rumiji je i danas tamo. Zbog čega? Ekstenzivno objašnjenje je dato 12. marta 2012. u odgovoru na poslaničko pitanje (Ministarstva održivog razvoja i turizma, Br. 01-839/2).

Vlada je na sjednici od 9. oktobra 2008. dala saglasnost na prijedlog Ugovora o kreditu sa Svjetskom bankom (WB) za Projekat zemljišne administracije i upravljanja (LAMP projekat), koji je stupio na snagu 24. februara 2009.

Jedan od uslova WB-a za kreditiranje LAMP-a je moratorijum na rušenje nelegalnih objekata sagrađenih prije stupanja na snagu Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata (30. avgusta 2008).

Moratorijum uključuje sve opštine u Crnoj Gori i na snazi je sve do formalnog usvajanja relevantnih planskih dokumenata.

„Privremeni zastoj u postupcima rušenja ne predstavlja odustajanje od bilo koje pravno valjane odluke o rušenju. Takve odluke ostaju na snazi i biće predmet pune implementacije nakon usvajanja prostorno-urbanističkih planova ili drugih dokumenata, osim ukoliko predmetni objekat ne bude ispunio uslove održivosti u odnosu na te planove”, saopštio je resorni ministar Predrag Sekulić.

U citiranom pismenu nije odgovoreno na pitanje zbog čega „limena crkva” nije uklonjena u priodu od 22. jula 2005, dana donošenja izvršnog rješenja o njenom uklanjaju, do 30. avgusta 2008. kada je usvojen Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata sa moratorijumom na rušenje bespravne gradnje?

U tom periodu Crna Gora je oformila svoju vojsku i za uklanjanje je imala na raspolaganju i Mi-17.

Otvoreno pitanje ostaje i da li moratorijum obuhvata „limenu crkvu”, koja nije stambeno-poslovni objekat za koje isključivo i važi moratorijum. Ona nije sagrađena, već postavljena, sa četiri ankera učvršćena i sa par tona kamenja poduprta metalna konstrukcija – po tehničkim specifikacijama najbliža je kiosku.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo