Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Dozva li ga vojvodo

Objavljeno prije

na

Eskobar je već bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja, šta nas čeka nakon krvavog raspada Jugoslavije. Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, je  ogledalo dokle smo nakon svega stigli

 

Specijalni izaslanik SAD Gabrijel Eskobar narednih dana će pohoditi Crnu Goru (i Kosovo). Najavljujući posjetu Podgorici, američki zvaničnik jasno je stavio do znanja da je njegov dolazak direktno povezan sa planiranom rekonstrukcijom 44. Vlade i očekivanim ulaskom predstavnika koalicije Za budućnost Crne Gore (doskorašnji DF).

“Odluka o koaliciji i dovođenju te partije u koaliciju nije odluka za SAD. Ono što smo rekli, a rekli smo i privatno i javno, jeste da brinemo što ova partija nije pravi partner u svemu onome čemu se nadamo za Crnu Goru”, rekao je Eskobar u Briselu. Precizirajući: “U mnogim postupcima predsjednika Skupštine nijesmo vidjeli privrženost evroatlantskim vrijednostima. Zato smo zabrinuti zbog mogućnosti da u Vladu uđe partner koji ne dijeli iste vrijednosti kao ostatak koalicije.”

Ovo upozorenje stiglo je dan nakon što je parlamentarna većina odbila prijedlog opozicije o smjeni predsjednika Skupštine. Andrija Mandić, potvrdilo se, nije imao razloga da strijepi za svoju funkciju, a iskazanu podršku poslanika iskoristio je za repliku američkom izaslaniku.

“Ovo što priča Eskobar su priče o prošlosti koje smo juče slušali u Parlamentu. V sve što saopštava, ali Crna Gora ne želi da postane jedna od saveznih država SAD-a, nego članica EU”, poručio je  Mandić iz Skupštine. “Mi smo parlamentarna većina i različite stranke i odredili smo kuda će se kretati ova zemlja. Naš put ka EU je put koji podržava 80 odsto građana Crne Gore”.

Onda su ga opozicioni poslanici podsjetili da on, baš kao ni niko drugi iz vladajuće većine, nije komentarisao intervju ruskog ambasadora u Podgorici kojim je jasno stavljeno do znanja da Rusija ne gleda blagonaklono na dalje EU integracije ovog dijela Evrope. Naprotiv.

“Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja. Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u… Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, obrazložio je stav zvanične Moskve ambasador Vladislav Maslenikov.

Onda je Mandić demonstrirao kako u koaliciji ZBCG pokušavaju balansirati između istoka i zapada.

“Stav Maslenikova se odnosio na čitavi region, dok stav Eskobara targetira pojedince i političke strukture koje su birali građani Crne Gore”, analizirao je predsjednik parlamenta. Ali i  predsjednik Nove srpske demokratije čiji funkcioneri, svako malo, demonstriraju krajnje neobičnu privrženost proklamovanom evropejstvu i pomirenju. Što  podsjeća  na verbalno “jugoslovenstvo” nekadašnjih promotera ratova vođenih u cilju realizacije nauma “svi Srbi u jednoj državi”.

Bilo je mučno slušati i ton i pristup Gabrijela Eskobara. Nije mu ni prvi put i ne čini to samo on. I ne dešava se to samo Crnoj Gori, već i ostalim  bivšim jugoslovenskim republikama nakon raspada zajedničke domovine.   Stvari su postavljene tako da se lako  naljutiti – ko na Moskvu, ko na Brisel i Vašington. Ali srž naših problema je u Podgorici. Ovdašnji politički predvodnici,  stari i novi, doveli su nas u ponižavajuću situaciju  da nam drugi rješavaju probleme i nameću rješenja. Po mjeri svojih interesa, ne mareći uvijek koliko je  to nama prihvatljivo i korisno.   A naši  – neko skokne do Beograda ili mu dođe Dodik da prenese, a neko ide kod ambasadora Kvinte po svoju pamet.

Težak i dug će biti proces odrastanja države i njene elite. Visoka je cijena krvavog raspada zemlje, koja je po mnogo čemu bila naš model EU. Na vrijeme smo upozoravani. Ante Marković, posljednji premijer SFR Jugoslavije, proročki je govorio  davne 1989: “Zablude nacionalizma ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.” Decenijama ranije, osnivač avnojevske Jugoslavije  Josip Broz Tito koristio je svaku priliku da opomene.  “Naše republike bile bi u svijetu niko i ništa da nismo zajedno”

Onda su došli popovi, topovi i lopovi.  Potom Šefovi, eksperti i, da laj lame.  Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, kao ogledalo dokle smo nakon svega stigli. Eskobar je bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja.  Red je da postavimo i to prosto pitanje: dozva li ga ponovo, svojim ponašanjem, vojvodo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

DANAS, SJUTRA:  Teror

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene. To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

 

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, zaludu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i  DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti

 

 

Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se  osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.

Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović  i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori.  Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude

Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…

Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u  nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.

Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su  usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.

Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.

„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.

Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ.  U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.

Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Staro za novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nove vlasti su se javno obavezale da će jedan od osnovnih principa međusobne saradnje biti „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“ . Rade suprotno

 

U Sporazumu 11 partija članica vladajuće koalicije, koji je potpisan uoči formiranja parlamentarne većine i vlade, kao jedan od osnovnih principa međusobne saradnje navedeno je „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“.

Svjedočimo kako je bilo lakše napisati nego sprovesti.

Tek što je Vlada saopštila odluku da na mjesto predsjednika borda Investiciono-razvojnog fonda (IRF) imenuje Predraga Drecuna, oglasio se Milan Knežević. Bolje bi bilo, poručio je predsjednik DNP, da su na čelo IRF imenovali Aca Đukanovića nego što su postavili nekadašnjeg direktora njegove banke. „On je ‘96. pitao đe su pare, i ‘95. i ‘94… I onda je, očigledno, našao pare kad je postao izvršni direktor Prve banke. Evo mu prilika da sa institucionalnog nivoa otkrije đe su sve one pare koje je tražio devedesetih, pa ih je zaboravio kad je došao na čelo Prve banke“, kazao je Knežević.

Mediji navode da ga je Drecunovo imenovanje toliko naljutilo da, u znak protesta, nije došao na redovni sastanak čelnika vladajuće koalicije. I, navodno, tamo neće ići „do daljnjeg“.

Mimo mandata glavnog izvršnog direktora u Prvoj banci, Drecun je, kao član nekadašnje Narodne stranke, bio i ministar rada i socijalnog staranja u vladama Filipa Vujanovića i direktor Universal kapital banke (UCB) Petrosa Statisa, biznismena bliskog bivšim DPS vlastima. To ga, makar iz ekonomskog ugla, kvalifikuje za povjereni posao, kako god gledali na njegovo „vratite pare“ nekad i sad.

Nekim novim kadrovskim rješenjima nedostaje ispunjavanje i tog  kriterijuma. Uz davno poznate biografske detalje i učinke.

Novoimenovana predsjednica Upravnog odbora EPCG Solar gradnja je Marina Jočić, funkcionerka i dugogodišnja poslanica DF. Nakon promjene vlasti 2020. godine Marina  Jočić se oprobala kao predsjednica Upravnog odbora Nacionalnih parkova, direktorica Prve TV i predsjednica Upravnog odbora JU Muzeji i galerije u Podgorici. Ništa od navedenog ne preporučuje je za rukovodeću funkciju u državnoj energetskoj kompaniji (Solar gradnja je dio sistema EPCG).

Braneći njeno imenovanje, predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović kaže da je riječ o velikom radoholiku. Ali Marina Jočić nije samo to. „Za krst časni  i slobodu zlatnu daćemo sve: makar to bili naši životi, životi  naše braće i naše djece“, objašnjavala je tadašnja predsjednica Kola srpskih sestara u Podgorici Monitoru  (mart 1995.) odlučnost da se brane Šešeljeve granice Velike Srbije (Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica).  Ubojito precizna bila je pred izbore 2020. godine , kada je uz fotografiju salonki poručila: „Nove, pobjedničke, da gazim mafiju i bezbožnike. Sad ili nikad”. Odlazak sa prve od navedenih državnih funkcija Jočić je objasnila konstatacijom da je smijenjena zato što je tadašnjeg premijera, Zdravka Krivokapića nazvala „izdajnikom crkve i srpskog naroda“.

Minuli rad sporan je, prema navodima Demokrata, i kod novog  vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Partija iz koje dolazi i aktuelni ministar MUP-a spočitava Aleksandru Radoviću da je „kadar Veselina Veljovića“. Iako, valjda, znaju da je za imenovanje na čelnu funkciju Uprave policije neophodan uslov da kandidat „ima najmanje pet godina na rukovodećim radnim mjestima u policiji, sudu, državnom tužilaštvu ili ANB-u“. Prema tome, svi potencijalni kandidati još makar godinu dana moraju biti „kadrovi Veselina Veljovića“. Ili, kao jedna od malobrojnih alternativa, Vesne Medenice.

Dok se vlast bavi kadrovanjem, bivša ministarka evropskih integracija Jovana Marović upozorava kako je sve što je aktuelna vlast postigla u EU integracijama „rezultat pakta sa đavolom čiju naplatu čekamo“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo