Povežite se sa nama

MONITORING

DPS-OVI GRADONAČELNICI U RALJAMA BEZAKONJA: Kolekcionari krivičnih prijava

Objavljeno prije

na

Kada je prije osam godina imao ozbiljan sukob sa Slavoljubom Migom Stijepovićem, tokom fudbalskog derbija Budućnost – Zeta, Miomir Mugoša nije ni sanjao da će baš njemu morati da prepusti fotelju gradonačelnika, nakon što je iz nje vedrio i oblačio Podgoricom punih četrnaest godina. To je samo svježi dokaz da je svemoć potrošna roba. Duhoviti Podgoričani su slučaj obilježili na svoj način – čuvene mugiće još prije izbora prekrstili su u migiće. No, sada je mnogo bitnije – da li će gubitkom gradonačelničke fotelje Mugoša izgubiti i slobodu?

Indikativno je da se Mugoša razvlašćuje u vrijeme kada se Evropska komisija interesuje za prijave i istrage koje se vode protiv njega i, takođe odlazećeg, gradonačelnika Bara Žarka Pavićevića. Iz nezvaničnih izvora saznajemo da bi se na tom spisku mogli uskoro naći i još neki bivši gradonačelnici.

Povjerljivi dopis, kako pišu Vijesti, eksperti EK dostavili su Vladi Crne Gore. Oni podsjećaju da su Mugoša i vlasnik podgoričkih Carina Čedomir Popović pod istragom zbog ,,zloupotrebe službenog položaja u prodaji opštinskog zemljišta preduzeću Carine, uzimanje i davanje mita”.

U maju 2010. godine MANS je podnio prijavu protiv Mugoše i Popovića zato što je Mugoša navodno oštetio gradski budžet za 11 miliona eura tako što je Popoviću 2007. prodao zemljište na Starom aerodromu za 2,5 miliona, iako je ono vrijedjelo 13,5 miliona.

Vrhovni sud je poništio taj aranžman, ali Mugoša se na to nije osvrtao. Onda je državna tužiteljka Ranka Čarapić, nakon što je tužilaštvo aprila 2012. godine saopštilo da je Mugoša prodajom tog zemljišta prekršio zakon i prekoračio ovlašćenja, zatražila da Ministarstvo finansija poništi gradonačelnikovu nezakonitu odluku. Tadašnji ministar finansija Milorad Katnić o to se oglušio.

Nije to jedina afera u kojoj je glavna ličnost bio gradonačelnik Podgorice. On je 1999. i 2000. godine, kako je detaljno pisao i Monitor, sa srpskim partnerima ICN Jugoslavija i Best farma sklopio sporne poslove vrijedne nekoliko miliona dolara prilikom nabavke preparata za zdravstveni sistem Crne Gore. Mugoša je 1999. godine bio učesnik i prve sumnjive privatizacije Instituta Simo Milošević u Igalu. Dio akcija je prodat Mugošinom partneru, vlasniku ICN Jugoslavija. Sporno je bilo da li je ugovor potpisan prije ili poslije devalvacije jugoslovenskog dinara od gotovo 100 odsto i da li je neko dobro zaradio na toj razlici.

Mugoša je optužen 2005. godine da je nezakonito zaključivao ugovore o ustupanju lokacija za reklamne panoe. Naredne godine protiv njega je podnesena nova krivična prijava zato što je, kako se tada tvrdilo, kompanije Čelebić i CMC iz Podgorice protivzakonito oslobodio obaveze plaćanja dva miliona eura naknade za uređenje građevinskog zemljišta radi izgradnje Delta sitija.

Početkom aprila ove godine Mugošu je Forum 2010 optužio da opština kupcu Kombinata aluminijuma dodatno poklanja zemljište vrijedno 26 miliona eura i nakon završetka tendera ga oslobađa plaćanja komunalija.

Upućeni sada tvrde da bi razvlašćeni Mugoša mogao biti serviran Evropskoj komisiji kao jedna od ,,krupnih riba” zbog korupcije.

Žarko Pavićević je ,,pod istragom” zbog ,,organizovanja kriminalne strukture u upravljanju opštinskim zemljištem, razvojnom planiranju i izgradnji i javnim nabavkama”, piše u dokumentu Evropske komisije.

Pavićević je od 1992. bio generalni direktor Zavoda za izgradnju Bara. Kad je 2006. postao gradonačelnik Bara postao je i glavni vlasnik Zavoda. Tako je istovremeno šefovao opštinom i građevinskom firmom, koja je podigla brojne zgrade po Baru. Pavićević političar uspješno je sarađivao sa Pavićevićem biznismenom.

U maju prošle godine MANS je Vrhovnom državnom tužiocu dostavio krivičnu prijavu protiv Pavićevića zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj kako bi sebi i povezanim osobama i kompanijama omogućio sticanje imovinske koristi. Dio krivične prijave odnosi se na poslove Pavićevića sa kompanijom Basketing, čiji je vlasnik Nebojša Milošević, brat Tarzana Miloševića, funkcionera DPS-a. U proljeće 2001. godine, na primjer, prema dokumentaciji koju je prikupio MANS, Pavićevićev Zavod za izgradnju Bara ugovorio je posao sa opštinom oko izgradnje sportske dvorane vrijedan oko pet miliona maraka. Kasnije je opština, takođe na čelu sa Pavićevićem, morala da angažuje drugu firmu da završi sportski centar.

Gradonačelnik Bara našao se u povlašćenom društvu kome je Prva banka braće Đukanović davala milionske kredite, često kršeći bankarske propise. U vrijeme dok joj je bila zabranjena kreditna aktivnost, Prva banka je dala kredit od 1. 411.849, 34 njegovoj kompaniji Samba. Nagrada za nesebičnu brigu o interesima partijske centrale u Podgorici i porodičnim poslovima Đukanovića.

U novembru 2011. godine MANS je podnio prijavu u kojoj se Pavićević tereti da je zloupotrijebio službeni položaj, jer je u javnom natjecanju za izgradnju nadvožnjaka u Baru favorizovao podgoričku firmu Bemaks, iza koje navodno stoji kapital bivšeg ministra inostranih poslova Milana Roćena. Kada je te godine tužiteljica Ranka Čarapić najavila okončanje ,,jednog velikog predmeta”, nagađalo se da bi se među krupnim ribama mogao naći Pavićević. Pavićević je u međuvremenu opet izabran za gradonačelnika Bara.

Pavićević je poznat i po tome što je Opština Bar kupila 15 automobila marke škoda od njegove kompanija Samba, a od gradonačelnikove firme taj automobil kupovale su i državne službe – od Pošte do Željeznice Crne Gore.

Jedan od većih poslova gradonačelnika Pavićevića bila je prodaja imovine firme Tehnopromet u saradnji sa barskim katastrom. ZIB je 2002. godine preuzeo višemilionsku imovinu Tehnoprometa, po osnovu pozajmice od 150 hiljada eura.

Pavićević je karijeru započeo kao policijski inspektor, odsjek za privredni kriminal. Vidjećemo hoće li mu to pomoći da ne doživi sudbinu Rajka Kuljače, bivšeg gradonačelnika Budve, koji je takođe bio u službi jedne moćne familije – Marović. Krajem 2010. godine Kuljača je uhapšen sa još devet osoba, među kojima je bio i potpredsjednik opštine Dragan Marović, brat Svetozara Marovića.

Kuljača i Marović se sumnjiče da su iskoristili službeni položaj i firmi Zavala invest iz Budve pribavili protivpravnu imovinsku korist i opštinu Budva oštetili za oko 821. 000 eura. Kuljača je jedno vrijeme proveo u pritvoru. Nakon hapšenja podnio je ostavku.

Sličnu sudbinu doživio je i njegov nasljednik. U martu ove godine, po zahtjevu specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal, zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj u vrijeme dok je obavljao funkciju potpredsjednika Opštine zaduženog za finansije, uhapšen je gradonačelnik Budve Lazar Rađenović. Specijalna tužiteljica Đurđina Ivanović pokrenula je istragu o poslovanju Opštine 2007. godine, u kojoj je opštinska kasa oštećena za dva miliona eura prilikom kupoprodaje opštinskog zemljišta na brdu Košljun.

Aferom Košljun počelo je da se odmotava klupko višegodišnjih kriminalnih aranžmana u Budvi prilikom prodaje vrijednog zemljišta u državnoj svojini. Sumnja se da su milioni eura završili u džepovima političara i biznismena.

Predstavnici crnogorskih institucija prezentovali su evropskim ekspertima slučaj Zavala kao korupciju na visokom nivou, objavile su nedavno Vijesti.

I bivši gradonačelnik Nikšića Nebojša Radojičić zaradio je krivičnu prijavu. Podnijela je policija početkom marta protiv njega i bivšeg predsjednika Komisije za rješavanje stambenih potreba opštinskih funkcionera Zdravka Filipovića „zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i opštinski budžet oštetili za 150.000 eura u periodu 2012. godina – april 2013. godine”.

Radojičiću i njegovoj porodici, mandat je bio berićetan, dok je Nikšić sve više propadao. Na čelu nikšićke opštine bio je osam godina.

Eksperti Evropske komisije zatražili su od crnogorskih institucija da im, iz oblasti organizovanog kriminala, prezentuju šta su uradile u slučaju Šarić. A kad smo kod tog slučaja, onda se neizbježno mora pomenuti gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković. On se, u jeku afere Šarić, pohvalio kako je sa Darkom Šarićem ,,u vrlo dobrim odnosima”. Kad su ga novinari pitali gdje se nalazi Šarić, brecnuo se: ,,I da znam ne bih rekao… Mislim da su to vrlo korektni momci i da je sve vezano za njih predimenzionirano”.

Predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić zaprijetio je da će Vuković krivično odgovarati zbog te izjave o pljevaljskom narko bosu. Iz DPS-a su pohvalili Vukovića što je uvažio pretpostavku nevinosti. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je rekla da je riječ o političkoj izjavi, te da tu za sud nema posla.

Imalo bi da je iz DPS-a naređeno drugačije. Vidjećemo.

Promaja u kasama

Gotovo sve opštine u Crnoj Gori grcaju u velikim dugovima. Rekorder je Mugošina Podgorica sa 133. 800.000 eura. Budva, čiji je gradonačelnik Lazar Rađenović, kako su prije nekoliko dana objavile Vijesti, duguje 43 miliona eura. Nikšićka opština, na čijem je čelu donedavno bio Nebojša Radojičić, je u minusu 33 miliona. Herceg Novi duguje 9,5 miliona, a Bar (gradonačelnik Žarko Pavićević) dva i po miliona manje. Kasa bjelopoljske opštine zadužena je sa 8.117.000 eura, tivatska sa pet , a cetinjska sa nešto manje od 12 miliona. Pljevlja su takođe u debelom minusu – dug je narastao na 17. 035.000 eura, dva miliona manje iznosi dug Berana. Ništa ne duguju jedino kotorska i plužinska opština.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasti evropske integracije zemlje doživljavaju poput nekog čisto administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  naše prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja

 

 

Niko neće ni iz Vlade ni u Vladu  do ljeta, kada će Crna Gora, kako vlasti predviđaju, dobiti  završna mjerila za poglavlje 23, 24 ,  čuveni IBAR.

Da do juna neće biti rekonstrukcije Vlade, koju priželjkuje dio parlamentarne većine, premijer Milojko Spajić saopštio je  tokom ovonedjeljne posjete visokog američkog dužnosnika Gabrijela Eskobara.

Spajić je na konferenciji za medije kazao da je fokusiran na dobijanje Izvještaja o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR) i isporučivanje rezultata, te da će se nakon toga „baviti drugim pitanjima, uključujući i rekonstrukciju Vlade“. Do IBRA, kako je kazao, nema „političarenja“.  Makar zvanično.

“Mislim da je nacionalni interes ispred svih političkih interesa i da jednostavno nema mjesta za političarenje. Sada je vrijeme za operaciju i isporučivanje rezultata. Kada dobijemo rezultate bavićemo se svim drugim pitanjiima“, kazao je Spajić na konferenciji za medije kojoj je prisustvovao i Eskobar.

Da do ljeta i IBRA neće napuštati Vladu saopštilo je i Predsjedništvo Demokrata Alekse Bečića.  Demokrate su prethodno, nakon optužbi da su Spajić i Vlada  nezakonito izabrali vd šefa Uprave policije, najavile „krizu vlasti“.   „Kriza vlasti“, međutim, izgleda za sada neće uticati na samu vlast. Kako je saopštilo Predsjedništvo Demokrata oni daju „oročenu podršku ovoj vlasti sve do sticanja IBAR, nakon čega će se sprovesti temeljna analiza odnosa među potpisnicima Sporazuma“.

„Naša odluka da damo oročenu podršku zasnovana je na činjenici da na bilo koji način ne ugrozimo evropske integracije i IBAR, te da se u tom smislu ne dovedu u pitanje naši postignuti uspjesi i naša ključna uloga u nastavku borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”, naveli su u saopštenju.

Vlasti kao da evropske integracije zemlje doživljavaju poput  administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Verbalna podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  domaće prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja.

Ovonedjeljna posjeta Eskobara  prošla je bez uobičajenih prijekornih mentorskih  tonova, nego i uz pohvale: „ Sjedinjene Američke Države su zadovoljne kretanjem Crne Gore ka Evropskoj uniji.. SAD podržavaju evropski put Crne Gore i ova Vlada je već preduzela ogromne korake. Većina lidera u Crnoj Gori je pokazala sjajnu viziju”, kazao je Eskobar  na pres konferenciji u Podgorici.

Eskobar je uoči posjete, u intervjuu Slobodnoj Evropi kazao da je “najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”. Tokom posjete objasnio je da se ta  podrška odnosi na ono što premijer radi na približavanju Crne Gore EU. Ovoga puta prošlo je i bez uobičajenih željenih i neželjenih u crnogorskoj vladi.

Da li zbog toga, tek iako je Spajić odgodio rekontrukciju do ljeta, iz ZBCG su nastavili  sa obrazloženjima zašto bi se to trebalo i ranije uraditi.

Poslanik Nove srpske demokratije (NSD) Jovan Vučurović saopštio je odmah nakon Spajićeve izjave, da u ovoj partiji smatraju da je važno da se rekonstrukcija Vlade dogodi što prije i da bi to doprinijelo i prevazilaženju određenih problema u izvršnoj vlasti: „Svi treba da budemo odgovorni, evo već druga polovina marta, a konačno i jun je sjutra. Crnoj Gori su neophodni stabilnost i mir i vjerujemo da će osnažena Vlada još uspješnije raditi”.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštio je sredinom februara da će se rekonstrukcija Vlade desiti najkasije do ljeta. Mandić je nakon što je sukob PES-a i Demokrata eskalirao na sjednici Vlade na kojoj je biran privremeni šef Uprave policije, saopštio da je njegova želja „da iz nesporazuma izađemo sa sporazumom koji će nas učiniti još jačim“.

Analitičari se ipak slažu da ZBCG, neće  izgubiti strpljenje zbog čekanja od nekoliko mjeseci.

Spajić je na konferenciji kazao i da  nema ništa protiv da u rekonstruisanu Vladu uđe Bošnjačka stranka (BS), čemu se protive Demokrate i Demokratska narodna partija (DNP).

„Što se tiče poželjnih i nepoželjnih, mislim da svako ko podržava koalicioni sporazum potencijalno može biti naš partner, ali je tu najbitnije da se kaže da su manje brojni narodi jako bitni u Crnoj Gori i uvijek je bitno da budu dio vlasti. To je moje mišljenje i to je stav praktično svih političara u Crnoj Gori”, saopštio je.

Koalicionim sporazumom rekonstrukcija Vlade predviđena je najkasnije za kraj godine.  U Sporazumu se navodi da se “u skladu sa dosljednim i potpunim poštovanjem svih odredaba ovog Sporazuma, Predsjednik Vlade  obavezuje da predloži, a potpisnici Sporazuma da podrže rekonstrukciju 44. Vlade Crne Gore najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025. godinu”

Po tom dokumentu rekonstrukcija vlade podrazumijeva da  Nova srpska demokratija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP) koji su dio koalicije Za budućnost Crne Gore predlože kandidate za više članova vlade.

Bošnjačka stranka saopštila je medijima krajem prošlog mjeseca da nijesu dobili zvaničan poziv za ulazak u Vladu, nakon što je premijer Spajić još ranije kazao da ih želi u izvršnoj vlasti. Takodje, nezvanično su pojasnili da strahuju da pozivanje u Vladu može biti taktika Pokreta Evropa sad  u prepucavanjima sa Demokratama oko  bezbjednosnog sektora, s obzirom na to da “zvaničnih pregovora još nema”.

Sve u svemu – političarenje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLAST U RALJAMA DEVEDESETIH: Šta je nama Pavle Bulatović?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ideja da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića, čovjek koji je činjenjem  i nečinjenjem odgovoran za niz zločina tokom ratova na prostoru SFR Jugoslavije, dobije ulicu u Podgorici mnogo je više od lokalnog komunalno-stambenog pitanja

 

 

Da li će i Podgorica, 24 godine nakon Pljevalja, dobiti ulicu Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore (1990. – 1992.), i tzv. SRJ (1992-1993), te ministra odbrane krnje Jugoslavije (od 1993.) do 7. februara 2020., kada je ubijen u jednom beogradskom restoranu?

Predlagači, odbornici Demokrata u Skupštini Glavnog grada Mitar Vuković i Vladimir Čađenović odlučni su u svom naumu. „Pavle Bulatović je jedna od prvih žrtava tranzicionog perioda i organizovanog kriminala. Kao simbol te borbe, kao čovjek koji je prolio nevino svoju krv u toj borbi, treba da ima ulicu u Glavnom gradu”, kazao je  Čađenović. Dodajući  kako je Pavle Bulatović “postao je i ostao znamenita ličnost, ponos Crne Gore i jedan od njenih najboljih sinova“.

Ovaj citat zaslužuje detaljniju analizu. Za početak, ne postoji ništa što bi ukazalo na tvrdnju da je pokojni Bulatović bio “žrtva tranzicionog perioda”. Naprotiv.

Nakon tzv. AB revolucije Bulatović je postao ministar MUP-a. “Bolje da se ja bavim policijom, nego da se policija bavi samnom”, lakonski je prokomentarisao postavljenje dugogodišnji asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i urednik Univerzitetske riječi. Prije nego se prihvatio posla.

“Organi unutrašnjih poslova ne mogu sprovoditi politiku ni jedne stranke, ni vladajuće ni opozicione”, objašnjavao je ministar Bulatović u Pobjedi, uoči prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori (decembar 1990.). Nakon izbora, u telegram sa oznakom povjerljivo, čestita “svim radnicima unutrašnjih poslova koji su željeli ili pridonijeli pobjedi Saveza komunista”.

Crna Gora je “oaza mira i bezbjednosti” objašnjava u vrijeme prvih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, naglašavajući kako se o tome stara “organizovana i profesionalno kompetentna služba”. Kada policija u BiH zaplijeni jedan od konvoja oružja koji su preko Bara, Podgorice i Nikšića išli Srbima u zapadnim SFRJ republikama, ministar Bulatović se pomalo i požali: “Što se tiče oružja u Nikšić, ja sam informisan koliko i ostali građani, koliko crnogorska i jugoslovenska javnost”.

Jednako neinformisan, Pavle Bulatović je bio i kao savezni ministar unutrašnjih poslova, onda kada su 1993. njega i njegovo ministarstvo srpski policajci izbacili iz zgrade, zaplijenivši im arhive, opremu, pa čak i lične stvari iz kancelarija. “Takav način rješavanja spornih pitanja smatram nedopustivim”, kazao je Bulatović i  brzo zaboravio na savezni MUP. Pošto je od Miloševića dobio prekomandu na mjesto  ministra odbrane (vojske SRJ).

Žrtve tranzicije krvavog  raspada zemlje, obavljene  i od strane vlasti koje je porsonifikovao Pavle Bulatović, ali i njegove lično, treba tražiti na drugim mjestima.

Hronološki, počelo je nacionalno i politički motivisanom čistkom u policiji i tadašnjoj Službi državne bezbjednosti (SDB je bila sastavni dio MUP-a). Nastavilo se naoružavanjem srpskih paravojski u Hrvatskoj i BiH.

Rezervni sastav MUP-a angažovan je u “ratu za mir” na Dubrovačkom ratištu. Monitor je objavljivao dokumenta kojima tadašnji pomoćnik ministra Maksim Korać obavještava Pavla Bulatovića o dogovorenim detaljima raspodjele ratnog plijena (pljačke).

Slijedila je deportacija izbjeglica iz BiH. Jedna od nasjramnijih stranica crnogorske istorije nosi potpis Pavla Bulatovića. On je potčinjenima izdao pisano naređenje da se, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, po Crnoj Gori love i privode bosanske izbjeglice. Da bi potom bile predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Do danas nemamo kompletnu sliku tog zločina, ali se zna kako je, tokom maja i juna 1992. godine, crnogorska policija uhapsila  najmanje 79 bosanskih izbjeglica i vratila ih na ratom zahvaćena područja, u ruke jednoj od zaraćenih strana (definicija ratnog zločina). Među njima bilo je najmanje 66 pripadnika bošnjačke nacionalnosti. Samo njih 12 uspjeli su da prežive.

Devetorici Bulatovićevih saradnika sudilo se u Podgorici za ovaj zločin (nakon što je on ubijen). Oslobođeni su, iako je u presudi konstatovano da su “djelatnost optuženih kao i sama naredba (Pavla  Bulatovića – prim. Monitora) bili nezakoniti sa stanovišta međunarodnog prava”.

Paralelno sa deportacijom izbjeglica, i nakon nje, u Pljevljima je trajala nacionalistička orgija lokalnih i regionalnih srpskih bandi i paravojski. Pljevaljski Bošnjaci  su progonjeni i ubijani, a njihova imovina je uništavana. Uglavnom nekažnjeno a često i uz podršku vojske i policije (vidi boks).

Nedugo zatim Pavle Bulatović ide u Beograd, kao ministar unutrašnjih poslova u prvoj SRJ vladi Milana Panića. Slijede otmice civila (Bošnjaka/ Mislimana) u Severinu i Štrpcima (nedavno se navršila 31. godišnjica tog zločina).

Dokazano je da su vlasti u Beogradu imale informacije o naumu da su u Štrpcima otmu civili-putnici iz voza. Možda te informacije nijesu proslijeđene saveznoj policiji. A možda i jesu. Tragovi su, ako ih je bilo, uništeni nakon što je Slobodan Milošević prisvojio tu službu, stavljajući je pod kontrolu srpske policije. Dok je ministar prešao na novu dužnost.

Koju su takođe pratili zločini. Najsuroviji su počinjeni tokom pokušaja egzodusa albanskog stanovništva sa Kosova i NATO bombardovanja koje je uslijedilo. Dio njih ticao se i Crne Gore. Citiramo dokumenta: “Niz incidenata na više mjesta u opštini Rožaje dogodilo se tokom aprila i maja 1999. godine, kada su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili najmanje 22 civila, etnička Albanca. Iako su ubistva počinjena na više lokacija, cijeli slučaj je nazvan po selu Kaluđerski laz, gde je 18. aprila iste godine ubijeno šest osoba…”. Navodno su se i istražitelji iz Haga interesovali za Bulatovićevu ulogu u tim događajima. Ali ih je njegova smrt pretekla.

Vuković i Čađenović kažu kako treba dokazati da je, ako je, Pavle Bulatović kriv za bilo šta od navedenog. U suprotnom – ulica u Glavnom gradu. Sljedbenici njihove ideje nude dodatnu argumentaciju.

Ističe se izjava Predraga Bulatovića, poslanika u penziji i dugogodišnjeg saradnika Pavla Bulatovića u SK, DPS-u i SNP-u.

“Čvrsto sam ubijeđen da je na Pavla, kao političku ličnost, izvršen atentat iz političkih razloga”, kazuje ovih dana Predrag Bulatović. “Ti politički razlozi mogu biti vezani za njegovo opredjeljenje prema zajedničkoj državi, a mogu biti i u smjeru, pošto je on prepoznat kao snažan borac protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao što je to bila SNP, koja je nastala na tome. Radi se o čovjeku koji za sobom nema ni jednu jedinu aferu, dakle, čovjek potpuno čist i isključuje se svaki motiv izuzev političkog.”

Šta ako su ova ubjeđenja u suprotnosti sa (poznatim) činjenicama? Beogradski Danas podsjeća da je tadašnja Skupština SRJ, neposredno nakon ubistva ministra odbrane, “poverila Vojislavu Šešelju, lideru SRS, da predsedava Anketnim odborom koji je trebalo da ispita ubistvo. Zaključak koji je odbor objavio bio je da je Bulatović likvidiran jer je pokušao da spreči mahinacije prilikom nabavke vojne opreme. Nikakve strane službe i terorizam nisu pomenuti u izveštaju…”.

Nešto prije ili malo poslije ubistva Pavla Bulatovića u Beogradu su ubijeni i general srpske policije Radovan Stojičić Badža, poslovni partner Marka Miloševića (sin Slobodana Miloševića) Vlada Kovačević Tref, Generalni sekretar JUL-a Zoran Todorović Kundak, policijski pukovnici Dragan Simić i Milorad Vlahović, novinar Slavko Ćuruvija, bivši komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde i predsjednik Stranke srpskog jedinstva  Željko Ražnatović Arkan, biznismen i bivši komandant paravojne Srpske garde Branislav Lainović Dugi, Generalni direktor JAT-a Žika Petrović…

Ni jedno od ovih ubistava nije razriješeno. Baš kao ni većina od 32 ubistva koja su, mimo ratišta i ratnih zločina, počinjena u Crnoj Gori samo tokom 1992. godine, dok je Pavle Bulatović bio ministar policije. Onda je on unaprijeđen.

Ne ćute ni protivnici ideje da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića dobije ulicu u Podgorici. “CGO, HRA i ANIMA vjeruju da bi usvajanje ovog prijedloga za naziv ulice bila uvreda za žrtve i imalo negativne posljedice na međunarodne obaveze Crne Gore i proces evropskih integracija”, piše u zajedničkom saopštenju etabliranih nevladinih organizacija.

Kome nije jasno kakve veze može imati ulica Pavla Bulatovića sa ukupnim dešavanjima u Crnoj Gori i regionu, neka baci pogled na nedavnu objavu predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića. Poruka nije baš direktna, ali je  krajnje znakovita:

“Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević tokom prošlonedjeljnog zasijedanja Skupštine na Cetinju, veličajući partijskog predsjednika Andriju Mandića. I, mnogo važnije, uvodeći još jednu odrednicu u ovdašnji (para)politički život. Đe, pored onih što im Zetska banovina lijepo stoji, imamo montenegrine/milogorce, turke, šiptare, ustaše i švabe.

Pavle Bulatović se svojski borio baš za takvu Crnu Goru. Ako u glavnom gradu nikne spomenik (ulica) Pavlu, na red bi došli Momir Bulatović i, naravno, Slobodan Milošević. Zašto bi ih razdvajali mrtve, kad su bili zajedno do posljednjeg daha.

 

Tragom Pljevalja

Jedna ulica u Pljevljima nosi ime Pavla Bulatovića, još od juna 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon njegovog ubistva, tu odluku donijeli su odbornici SO Pljevlja u kojoj su većinu činili članovi Bulatovićeve SNP, na prijedlog podružnice Patriotskog saveza Jugoslavije (jedna od filijala JUL-a Mirjane Marković, u kome je njenom suprugu Slobodanu Miloševiću dodijeljeno zvanje počasnog predsjednika).

Biće da je to obradovalo one Pljevljake koji se sjećaju kako je u ljeto 1992., u vrijeme njegovog ministarskog mandata, zabilježeno 25-30 bombaških napada i miniranja u Pljevljima. Skoro bez izuzetka na imovinu pljevaljaskih Muslimana/Bošnjaka. Samo u toku jedne noći zapaljen je kompleks od sedam zanatskih radnji, čiji su vlasnici Muslimani. Dok je Čeko Dačević, svako malo, okupirao grad.

Iste godine započela je višegodišnja tortura stanovnika Bukovice. Prema  svjedočenju Jakuba  Durguta tamo je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno šest mještana (Bošnjaka), pretučeno sedamdeset i šest (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece). Dva lica su izvršila samoubistvo nakon preživljene torture, zapaljeno je pet kuća, uništene dvije džamije…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo