Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ČARLS INGRAO, DIREKTOR PROJEKTA INICIJATIVA NAUČNIKA: S Miloševićem ni u autobus

Objavljeno prije

na

Desetogodišnji projekat Inicijativa naučnika, pojavio se prošle godine kao zbornik radova pod nazivom Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama (Buybook, Sarajevo), otvarajući novu temu – sada o dometima ovog projekta. O tome smo razgovarali i s njegovim direktorom, američkim istoričarem Čarlsom Ingraoom, profesorom na Perdju univerzitetu u Indijani, SAD. Dr Ingrao je odličan poznavalac naših prilika, specijalista je za evropsku istoriju, posebno za centralnoevropsku. Tokom rada na zajedničkom projektu, koji je trebalo da u traganju za istinom ujedini domaće i strane stručnjake, razmijenio je dvadesetak hiljada imejlova i četrdesetak puta putovao u naše krajeve. Dr Ingrao je veliku pažnju američke i naših javnosti privukao tvrdnjom da ima dokaza za usmeni dogovor Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića. MONITOR: Na kraju projekta Inicijativa naučnika, jeste li zadovoljni rezultatima?
INGRAO: Ne mislim da je moguće biti zadovoljan jednim projektom. Nakon svega, uvijek je moguće više istraživati, angažovati više naučnika, ili obezbijediti podršku od više političkih lidera nego što je to postignuto. Pored toga, svako ko je bio povezan s njim zadovoljan je jer smo uspjeli da sakupimo tako mnogo uglednih naučnika iz mnogih zemalja da bi pisali na jedan sveobuhvatan način o jugoslovenskim konfliktima.

Sada kada je knjiga završena naš osnovni problem je zadobiti javnu podršku srpskih lidera. Kao što možda znate, dobili smo uvjeravanja o podršci desetak nekadašnjih i sadašnjih nosilaca vlasti iz čitave Jugoslavije. Na žalost, bili smo u velikoj mjeri, manje uspješni u Srbiji zbog suđenja koje je bilo u toku pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zbog kosovske deklaracije o nezavisnosti.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo s konceptom neideološkog izbora naučnika iz bivših jugoslovenskih i drugih zemalja? Jeste li u tome imali problema?
INGRAO: Svakako smo očekivali da će nacionalistička osjećanja izazvati probleme. Čak smo iz predostožnosti formirali Nadzorni odbor da rješava optužbe za pristrasnost protiv ili između učesnika projekta. Bili smo čak i spremni da udaljimo one koji su se beznadežno zagubili u kompromisu između patriotizma i svoje spremnosti da vagaju dokaze, time umanjujući svoje šanse kao u popularnoj igri Survivor, s kastom naučnika. Na kraju je samo jedna osoba napustila projekat, jedan srpsko-američki naučnik koji je tvrdio da je 800.000 Albanaca, koje su srpske snage otjerale s Kosova 1999, u stvari, pobjeglo od NATO bombi, a da je bezbroj televizijskih intervjua s izbjeglicama organizovan s profesionalnim glumcima koje je unajmio NATO. Sa druge strane, brojni sastanci licem u lice između naučnika posjećivani su u velikom broju, u međusobnom poštovanju i kolegijalnosti, tokom kojih su učesnici uglavnom postizali konsenzus o dokaznom materijalu koji se odnosio na većinu velikih kontroverzi.

Možda najbolje objašnjenje za ono što iznenađuje jeste da su učesnici projekta bili vođeni nevidljivom rukom kolega, njihovim pritiskom. Dok su svi profesionalci tražili potvrdu i priznanje od svojih kolega, naučnici država sukcesora koji su se pridružili Inicijativi bili su posebno zainteresovani da reafirmišu i ojačaju svoje članstvo u akademskom esnafu; niko nije bio tome posvećeniji od srpskih naučnika, čije su veze sa Zapadom kroz esnaf bile pokidane zbog bliskosti s režimom i zbog sankcija koje su protiv njega podignute. Tako, dok su neki od nas od početka očekivali da naučnici sa Zapada budu ,,sudije” u debatama između naših kolega iz država sukcesora, oni su se trudili da te konflikte spriječe, stvarajući neku vrstu ,,emulzije”,od čega su nekolicina Albanaca, Bosanaca, Hrvata i Srba učesnika, željeli da se drže podalje.

MONITOR: Rekli ste da učesnici Inicijative ne bi trebalo da budu ,,zastupnici društva”. Jeste li uspjeli u toj namjeri?
INGRAO: Potpuno. Na samom početku projekta, bilo nam je jasno da bi nalazi svakog istraživačkog tima trebalo da uzmu u obzir cjelokupni dokazni materijal i da ih suprotstave onome što su tvrdili nacionalisti na svim stranama u konfliktu. Jedna od obaveza direktora projekta bila je da podsjeća lidere da bi njihovi izvještaji mogli biti napadnuti ukoliko se toga ne budu pridržavali. Zaista, početni draftovi bili su odbacivani od učesnika projekta tokom evalucione faze, pa su morali da se revidiraju i ponove. Na kraju, izvještaj svakog tima težio je da oko njega bude postignut konsenzus svih učesnika projekta koji su bili u prilici da ga čitaju on line i da ga kritikuju.

MONITOR: Analizirali ste, takođe, procese pred Haškim sudom. Da li je do danas bilo političkih uticaja na njegov rad? O tome se stalno spekuliše.
INGRAO: Kao što znate, Poglavlje deset u Suočavanju s jugoslovenskim kontraverzama to istražuje. Otkrili smo da istražitelji, tužioci i sudije uvijek imaju časnu namjeru da primijene međunarodno i humanitarno pravo na sve žrtve jugoslovenskih konflikata. Situacija da Srbi imaju više optužnica nije zbog predrasuda, već zbog nepobitne činjenice da su armija, policija i paramilitarne formacije bile pod upravom jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovih surogata u Bosni i Hrvatskoj, koji su počinili više zločina i u većem rasponu nego drugi. Godinama je Haški tribunal teško radio i procesuirao etničke Albance, Bosance i Hrvate zbog zločina, ali je uvijek bilo više srpskih optužnica.

Kao što je rečeno, naši naučnici su priznali da je ponekad sposobnost Tribunala da optuži ratne zločince zavisila od spremnosti stranih vlada da podijele dokaze o zločinima koje su oni počinili. Tako smo zaključili da su zemlje mogle da manipulišu protokom optužnica sarađujući u jednim a ne sarađujući u drugim slučajevima.

MONITOR: Sociolog dr Nebojša Popov, rekao je na predstavljanju vašeg zbornika da bi želio razumjeti veliki paradoks propasti Jugoslavije: zašto se jedna “meka” komunistička zemlja s velikom i dugom pomoći Zapada raspala tako krvavo? Imate li vi neki odgovor?
INGRAO: Uzroci neke pojave obično su mnogostruki. Prvo poglavlje Suočaavanja s jugoslovenskim kontraverzama nudi odličan odgovor kojim se naglašava neuspjeh jugoslovenskih konstitutivnih naroda da razviju zajedničku istoriju i identitet. Umjesto toga, Albanci, Hrvati, Srbi i Slovenci, nastavili su da sebe vide kao odvojene, posebne. I zato su to i dobili na kraju. U tom se poglavlju takođe zaključuje i da su aktivnosti pojedinih jugoslovenskih lidera ubile Jugoslaviju u vrijeme kada je državništvo moglo da je sačuva. Bilo je malo heroja među političarima (možda Ante Marković), a više ambicioznih i samoljubivih demagoga. U toj grupi izdvaja se Slobodan Milošević. On je srušio ustav i zakone što je manje republike odvelo do otcjepljenja. Zaista, prvo poglavlje se zaključuje riječima dramskog pisca Abdulaha Sidrana “Sa Nikezićem (kao predsjednikom) ušao bih u federaciju. Sa Stambolićem bih ušao u konfederaciju. Ali s Miloševićem, ne bih ušao čak ni u autobus”.

Država-nacija

MONITOR: Kao istoričar evropske istorije, šta mislite o ,,država-nacija” modelu konstitucije koji većina ex-yu država nastoji da kopira?
INGRAO: Trebalo bi da razumijemo ,,državotvorni proces” koji je od 16. do 18. vijeka stvorio zapadnu Evropu praktički jedinstvenom u formiranju etnički homogenih društava. Do danas svako u Španiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji može da govori i razumije jedan zajednički jezik. Suprotno tome, istočna Evropa se razvijala, kao i ostatak svijeta, tolerišući paralelan razvoj religioznih i lingvističkih različitosti. Iako nijesu imali nikakav moralni problem u vezi s tom raznovrsnošću, nacionalistički intelektualci i politički lideri čitave istočne Evrope postali su uvjereni da bi i oni takođe trebalo da imaju vlastite države -nacije. Dijeleći svoju sudbinu sa drugim grupama koje su se pokazale kao žrtve njihove ,,slobode”.

Dva svjetska rata ubijedila su zapadne Evropljane da je nekritičko insistiranje na nacionalnim državama u multietničkim regionima bila strašna greška jer je mnogobrojne građane manjina lišila osnovnih ljudskih prava. To nije rezultiralo samo istrebljenjem Jevreja, već i protjerivanjem i ubijanjem oko 35 miliona građana istočne Evrope, tokom 20. vijeka. Otuda insistiranje EU i anglofonih demokratija, kao što su SAD, Kanada ili Australija da svi građani uživaju potpunu građansku jednakost i kulturnu autonomiju. Na žalost, neke zemlje čije narode još uvijek zaokupljaju vjekovna strana ,,ugnjetavanja” i strah za vlastitu bezbjednost, teško se privikavaju na prava manjinskih zajednica. To je jedan od razloga zašto se Jugoslavija raspala. Za to vrijeme, EU zemlje su otišle u drugom pravcu, prigrlivši multikulturnu politiku.

Jugoslavija veliki uspjeh

MONITOR: Primijetili ste da naši ljudi žele da zaborave da su živjeli u multietničkoj, multikulturnoj zemlji (SFRJ) u skorašnjoj prošlosti. Da li je to opasno za budućnost?
INGRAO: Narodi bivše Jugoslavije ne bi trebalo nikada da zaborave da su oni uspješno živjeli blizu pedeset godina u relativno dobrostojećoj multietničkoj državi. Jeste, bilo je tenzija, ali toga ima svuda i stvarnost je bila takva da su ti problemi bili beznačajni u poređenju s prednostima takve zemlje. Jedna od tajni sreće u životu jeste ravnoteža lošeg i dobrog, pa valja odlučiti šta je veće. U poređenju sa drugim komunističkim zemljama, Jugoslavija je bila veliki uspjeh. Danas, bivše komunističke zemlje kao Poljska,Češka i Slovenija napreduju kao članice EU. Tako da bi Srbi još jednom trebalo da odluče žele li da budu dio još veće multietničke tvorevine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo