Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ČARLS INGRAO, DIREKTOR PROJEKTA INICIJATIVA NAUČNIKA: S Miloševićem ni u autobus

Objavljeno prije

na

Desetogodišnji projekat Inicijativa naučnika, pojavio se prošle godine kao zbornik radova pod nazivom Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama (Buybook, Sarajevo), otvarajući novu temu – sada o dometima ovog projekta. O tome smo razgovarali i s njegovim direktorom, američkim istoričarem Čarlsom Ingraoom, profesorom na Perdju univerzitetu u Indijani, SAD. Dr Ingrao je odličan poznavalac naših prilika, specijalista je za evropsku istoriju, posebno za centralnoevropsku. Tokom rada na zajedničkom projektu, koji je trebalo da u traganju za istinom ujedini domaće i strane stručnjake, razmijenio je dvadesetak hiljada imejlova i četrdesetak puta putovao u naše krajeve. Dr Ingrao je veliku pažnju američke i naših javnosti privukao tvrdnjom da ima dokaza za usmeni dogovor Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića. MONITOR: Na kraju projekta Inicijativa naučnika, jeste li zadovoljni rezultatima?
INGRAO: Ne mislim da je moguće biti zadovoljan jednim projektom. Nakon svega, uvijek je moguće više istraživati, angažovati više naučnika, ili obezbijediti podršku od više političkih lidera nego što je to postignuto. Pored toga, svako ko je bio povezan s njim zadovoljan je jer smo uspjeli da sakupimo tako mnogo uglednih naučnika iz mnogih zemalja da bi pisali na jedan sveobuhvatan način o jugoslovenskim konfliktima.

Sada kada je knjiga završena naš osnovni problem je zadobiti javnu podršku srpskih lidera. Kao što možda znate, dobili smo uvjeravanja o podršci desetak nekadašnjih i sadašnjih nosilaca vlasti iz čitave Jugoslavije. Na žalost, bili smo u velikoj mjeri, manje uspješni u Srbiji zbog suđenja koje je bilo u toku pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zbog kosovske deklaracije o nezavisnosti.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo s konceptom neideološkog izbora naučnika iz bivših jugoslovenskih i drugih zemalja? Jeste li u tome imali problema?
INGRAO: Svakako smo očekivali da će nacionalistička osjećanja izazvati probleme. Čak smo iz predostožnosti formirali Nadzorni odbor da rješava optužbe za pristrasnost protiv ili između učesnika projekta. Bili smo čak i spremni da udaljimo one koji su se beznadežno zagubili u kompromisu između patriotizma i svoje spremnosti da vagaju dokaze, time umanjujući svoje šanse kao u popularnoj igri Survivor, s kastom naučnika. Na kraju je samo jedna osoba napustila projekat, jedan srpsko-američki naučnik koji je tvrdio da je 800.000 Albanaca, koje su srpske snage otjerale s Kosova 1999, u stvari, pobjeglo od NATO bombi, a da je bezbroj televizijskih intervjua s izbjeglicama organizovan s profesionalnim glumcima koje je unajmio NATO. Sa druge strane, brojni sastanci licem u lice između naučnika posjećivani su u velikom broju, u međusobnom poštovanju i kolegijalnosti, tokom kojih su učesnici uglavnom postizali konsenzus o dokaznom materijalu koji se odnosio na većinu velikih kontroverzi.

Možda najbolje objašnjenje za ono što iznenađuje jeste da su učesnici projekta bili vođeni nevidljivom rukom kolega, njihovim pritiskom. Dok su svi profesionalci tražili potvrdu i priznanje od svojih kolega, naučnici država sukcesora koji su se pridružili Inicijativi bili su posebno zainteresovani da reafirmišu i ojačaju svoje članstvo u akademskom esnafu; niko nije bio tome posvećeniji od srpskih naučnika, čije su veze sa Zapadom kroz esnaf bile pokidane zbog bliskosti s režimom i zbog sankcija koje su protiv njega podignute. Tako, dok su neki od nas od početka očekivali da naučnici sa Zapada budu ,,sudije” u debatama između naših kolega iz država sukcesora, oni su se trudili da te konflikte spriječe, stvarajući neku vrstu ,,emulzije”,od čega su nekolicina Albanaca, Bosanaca, Hrvata i Srba učesnika, željeli da se drže podalje.

MONITOR: Rekli ste da učesnici Inicijative ne bi trebalo da budu ,,zastupnici društva”. Jeste li uspjeli u toj namjeri?
INGRAO: Potpuno. Na samom početku projekta, bilo nam je jasno da bi nalazi svakog istraživačkog tima trebalo da uzmu u obzir cjelokupni dokazni materijal i da ih suprotstave onome što su tvrdili nacionalisti na svim stranama u konfliktu. Jedna od obaveza direktora projekta bila je da podsjeća lidere da bi njihovi izvještaji mogli biti napadnuti ukoliko se toga ne budu pridržavali. Zaista, početni draftovi bili su odbacivani od učesnika projekta tokom evalucione faze, pa su morali da se revidiraju i ponove. Na kraju, izvještaj svakog tima težio je da oko njega bude postignut konsenzus svih učesnika projekta koji su bili u prilici da ga čitaju on line i da ga kritikuju.

MONITOR: Analizirali ste, takođe, procese pred Haškim sudom. Da li je do danas bilo političkih uticaja na njegov rad? O tome se stalno spekuliše.
INGRAO: Kao što znate, Poglavlje deset u Suočavanju s jugoslovenskim kontraverzama to istražuje. Otkrili smo da istražitelji, tužioci i sudije uvijek imaju časnu namjeru da primijene međunarodno i humanitarno pravo na sve žrtve jugoslovenskih konflikata. Situacija da Srbi imaju više optužnica nije zbog predrasuda, već zbog nepobitne činjenice da su armija, policija i paramilitarne formacije bile pod upravom jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovih surogata u Bosni i Hrvatskoj, koji su počinili više zločina i u većem rasponu nego drugi. Godinama je Haški tribunal teško radio i procesuirao etničke Albance, Bosance i Hrvate zbog zločina, ali je uvijek bilo više srpskih optužnica.

Kao što je rečeno, naši naučnici su priznali da je ponekad sposobnost Tribunala da optuži ratne zločince zavisila od spremnosti stranih vlada da podijele dokaze o zločinima koje su oni počinili. Tako smo zaključili da su zemlje mogle da manipulišu protokom optužnica sarađujući u jednim a ne sarađujući u drugim slučajevima.

MONITOR: Sociolog dr Nebojša Popov, rekao je na predstavljanju vašeg zbornika da bi želio razumjeti veliki paradoks propasti Jugoslavije: zašto se jedna “meka” komunistička zemlja s velikom i dugom pomoći Zapada raspala tako krvavo? Imate li vi neki odgovor?
INGRAO: Uzroci neke pojave obično su mnogostruki. Prvo poglavlje Suočaavanja s jugoslovenskim kontraverzama nudi odličan odgovor kojim se naglašava neuspjeh jugoslovenskih konstitutivnih naroda da razviju zajedničku istoriju i identitet. Umjesto toga, Albanci, Hrvati, Srbi i Slovenci, nastavili su da sebe vide kao odvojene, posebne. I zato su to i dobili na kraju. U tom se poglavlju takođe zaključuje i da su aktivnosti pojedinih jugoslovenskih lidera ubile Jugoslaviju u vrijeme kada je državništvo moglo da je sačuva. Bilo je malo heroja među političarima (možda Ante Marković), a više ambicioznih i samoljubivih demagoga. U toj grupi izdvaja se Slobodan Milošević. On je srušio ustav i zakone što je manje republike odvelo do otcjepljenja. Zaista, prvo poglavlje se zaključuje riječima dramskog pisca Abdulaha Sidrana “Sa Nikezićem (kao predsjednikom) ušao bih u federaciju. Sa Stambolićem bih ušao u konfederaciju. Ali s Miloševićem, ne bih ušao čak ni u autobus”.

Država-nacija

MONITOR: Kao istoričar evropske istorije, šta mislite o ,,država-nacija” modelu konstitucije koji većina ex-yu država nastoji da kopira?
INGRAO: Trebalo bi da razumijemo ,,državotvorni proces” koji je od 16. do 18. vijeka stvorio zapadnu Evropu praktički jedinstvenom u formiranju etnički homogenih društava. Do danas svako u Španiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji može da govori i razumije jedan zajednički jezik. Suprotno tome, istočna Evropa se razvijala, kao i ostatak svijeta, tolerišući paralelan razvoj religioznih i lingvističkih različitosti. Iako nijesu imali nikakav moralni problem u vezi s tom raznovrsnošću, nacionalistički intelektualci i politički lideri čitave istočne Evrope postali su uvjereni da bi i oni takođe trebalo da imaju vlastite države -nacije. Dijeleći svoju sudbinu sa drugim grupama koje su se pokazale kao žrtve njihove ,,slobode”.

Dva svjetska rata ubijedila su zapadne Evropljane da je nekritičko insistiranje na nacionalnim državama u multietničkim regionima bila strašna greška jer je mnogobrojne građane manjina lišila osnovnih ljudskih prava. To nije rezultiralo samo istrebljenjem Jevreja, već i protjerivanjem i ubijanjem oko 35 miliona građana istočne Evrope, tokom 20. vijeka. Otuda insistiranje EU i anglofonih demokratija, kao što su SAD, Kanada ili Australija da svi građani uživaju potpunu građansku jednakost i kulturnu autonomiju. Na žalost, neke zemlje čije narode još uvijek zaokupljaju vjekovna strana ,,ugnjetavanja” i strah za vlastitu bezbjednost, teško se privikavaju na prava manjinskih zajednica. To je jedan od razloga zašto se Jugoslavija raspala. Za to vrijeme, EU zemlje su otišle u drugom pravcu, prigrlivši multikulturnu politiku.

Jugoslavija veliki uspjeh

MONITOR: Primijetili ste da naši ljudi žele da zaborave da su živjeli u multietničkoj, multikulturnoj zemlji (SFRJ) u skorašnjoj prošlosti. Da li je to opasno za budućnost?
INGRAO: Narodi bivše Jugoslavije ne bi trebalo nikada da zaborave da su oni uspješno živjeli blizu pedeset godina u relativno dobrostojećoj multietničkoj državi. Jeste, bilo je tenzija, ali toga ima svuda i stvarnost je bila takva da su ti problemi bili beznačajni u poređenju s prednostima takve zemlje. Jedna od tajni sreće u životu jeste ravnoteža lošeg i dobrog, pa valja odlučiti šta je veće. U poređenju sa drugim komunističkim zemljama, Jugoslavija je bila veliki uspjeh. Danas, bivše komunističke zemlje kao Poljska,Češka i Slovenija napreduju kao članice EU. Tako da bi Srbi još jednom trebalo da odluče žele li da budu dio još veće multietničke tvorevine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo