Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ČARLS INGRAO, DIREKTOR PROJEKTA INICIJATIVA NAUČNIKA: S Miloševićem ni u autobus

Objavljeno prije

na

Desetogodišnji projekat Inicijativa naučnika, pojavio se prošle godine kao zbornik radova pod nazivom Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama (Buybook, Sarajevo), otvarajući novu temu – sada o dometima ovog projekta. O tome smo razgovarali i s njegovim direktorom, američkim istoričarem Čarlsom Ingraoom, profesorom na Perdju univerzitetu u Indijani, SAD. Dr Ingrao je odličan poznavalac naših prilika, specijalista je za evropsku istoriju, posebno za centralnoevropsku. Tokom rada na zajedničkom projektu, koji je trebalo da u traganju za istinom ujedini domaće i strane stručnjake, razmijenio je dvadesetak hiljada imejlova i četrdesetak puta putovao u naše krajeve. Dr Ingrao je veliku pažnju američke i naših javnosti privukao tvrdnjom da ima dokaza za usmeni dogovor Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića. MONITOR: Na kraju projekta Inicijativa naučnika, jeste li zadovoljni rezultatima?
INGRAO: Ne mislim da je moguće biti zadovoljan jednim projektom. Nakon svega, uvijek je moguće više istraživati, angažovati više naučnika, ili obezbijediti podršku od više političkih lidera nego što je to postignuto. Pored toga, svako ko je bio povezan s njim zadovoljan je jer smo uspjeli da sakupimo tako mnogo uglednih naučnika iz mnogih zemalja da bi pisali na jedan sveobuhvatan način o jugoslovenskim konfliktima.

Sada kada je knjiga završena naš osnovni problem je zadobiti javnu podršku srpskih lidera. Kao što možda znate, dobili smo uvjeravanja o podršci desetak nekadašnjih i sadašnjih nosilaca vlasti iz čitave Jugoslavije. Na žalost, bili smo u velikoj mjeri, manje uspješni u Srbiji zbog suđenja koje je bilo u toku pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zbog kosovske deklaracije o nezavisnosti.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo s konceptom neideološkog izbora naučnika iz bivših jugoslovenskih i drugih zemalja? Jeste li u tome imali problema?
INGRAO: Svakako smo očekivali da će nacionalistička osjećanja izazvati probleme. Čak smo iz predostožnosti formirali Nadzorni odbor da rješava optužbe za pristrasnost protiv ili između učesnika projekta. Bili smo čak i spremni da udaljimo one koji su se beznadežno zagubili u kompromisu između patriotizma i svoje spremnosti da vagaju dokaze, time umanjujući svoje šanse kao u popularnoj igri Survivor, s kastom naučnika. Na kraju je samo jedna osoba napustila projekat, jedan srpsko-američki naučnik koji je tvrdio da je 800.000 Albanaca, koje su srpske snage otjerale s Kosova 1999, u stvari, pobjeglo od NATO bombi, a da je bezbroj televizijskih intervjua s izbjeglicama organizovan s profesionalnim glumcima koje je unajmio NATO. Sa druge strane, brojni sastanci licem u lice između naučnika posjećivani su u velikom broju, u međusobnom poštovanju i kolegijalnosti, tokom kojih su učesnici uglavnom postizali konsenzus o dokaznom materijalu koji se odnosio na većinu velikih kontroverzi.

Možda najbolje objašnjenje za ono što iznenađuje jeste da su učesnici projekta bili vođeni nevidljivom rukom kolega, njihovim pritiskom. Dok su svi profesionalci tražili potvrdu i priznanje od svojih kolega, naučnici država sukcesora koji su se pridružili Inicijativi bili su posebno zainteresovani da reafirmišu i ojačaju svoje članstvo u akademskom esnafu; niko nije bio tome posvećeniji od srpskih naučnika, čije su veze sa Zapadom kroz esnaf bile pokidane zbog bliskosti s režimom i zbog sankcija koje su protiv njega podignute. Tako, dok su neki od nas od početka očekivali da naučnici sa Zapada budu ,,sudije” u debatama između naših kolega iz država sukcesora, oni su se trudili da te konflikte spriječe, stvarajući neku vrstu ,,emulzije”,od čega su nekolicina Albanaca, Bosanaca, Hrvata i Srba učesnika, željeli da se drže podalje.

MONITOR: Rekli ste da učesnici Inicijative ne bi trebalo da budu ,,zastupnici društva”. Jeste li uspjeli u toj namjeri?
INGRAO: Potpuno. Na samom početku projekta, bilo nam je jasno da bi nalazi svakog istraživačkog tima trebalo da uzmu u obzir cjelokupni dokazni materijal i da ih suprotstave onome što su tvrdili nacionalisti na svim stranama u konfliktu. Jedna od obaveza direktora projekta bila je da podsjeća lidere da bi njihovi izvještaji mogli biti napadnuti ukoliko se toga ne budu pridržavali. Zaista, početni draftovi bili su odbacivani od učesnika projekta tokom evalucione faze, pa su morali da se revidiraju i ponove. Na kraju, izvještaj svakog tima težio je da oko njega bude postignut konsenzus svih učesnika projekta koji su bili u prilici da ga čitaju on line i da ga kritikuju.

MONITOR: Analizirali ste, takođe, procese pred Haškim sudom. Da li je do danas bilo političkih uticaja na njegov rad? O tome se stalno spekuliše.
INGRAO: Kao što znate, Poglavlje deset u Suočavanju s jugoslovenskim kontraverzama to istražuje. Otkrili smo da istražitelji, tužioci i sudije uvijek imaju časnu namjeru da primijene međunarodno i humanitarno pravo na sve žrtve jugoslovenskih konflikata. Situacija da Srbi imaju više optužnica nije zbog predrasuda, već zbog nepobitne činjenice da su armija, policija i paramilitarne formacije bile pod upravom jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovih surogata u Bosni i Hrvatskoj, koji su počinili više zločina i u većem rasponu nego drugi. Godinama je Haški tribunal teško radio i procesuirao etničke Albance, Bosance i Hrvate zbog zločina, ali je uvijek bilo više srpskih optužnica.

Kao što je rečeno, naši naučnici su priznali da je ponekad sposobnost Tribunala da optuži ratne zločince zavisila od spremnosti stranih vlada da podijele dokaze o zločinima koje su oni počinili. Tako smo zaključili da su zemlje mogle da manipulišu protokom optužnica sarađujući u jednim a ne sarađujući u drugim slučajevima.

MONITOR: Sociolog dr Nebojša Popov, rekao je na predstavljanju vašeg zbornika da bi želio razumjeti veliki paradoks propasti Jugoslavije: zašto se jedna “meka” komunistička zemlja s velikom i dugom pomoći Zapada raspala tako krvavo? Imate li vi neki odgovor?
INGRAO: Uzroci neke pojave obično su mnogostruki. Prvo poglavlje Suočaavanja s jugoslovenskim kontraverzama nudi odličan odgovor kojim se naglašava neuspjeh jugoslovenskih konstitutivnih naroda da razviju zajedničku istoriju i identitet. Umjesto toga, Albanci, Hrvati, Srbi i Slovenci, nastavili su da sebe vide kao odvojene, posebne. I zato su to i dobili na kraju. U tom se poglavlju takođe zaključuje i da su aktivnosti pojedinih jugoslovenskih lidera ubile Jugoslaviju u vrijeme kada je državništvo moglo da je sačuva. Bilo je malo heroja među političarima (možda Ante Marković), a više ambicioznih i samoljubivih demagoga. U toj grupi izdvaja se Slobodan Milošević. On je srušio ustav i zakone što je manje republike odvelo do otcjepljenja. Zaista, prvo poglavlje se zaključuje riječima dramskog pisca Abdulaha Sidrana “Sa Nikezićem (kao predsjednikom) ušao bih u federaciju. Sa Stambolićem bih ušao u konfederaciju. Ali s Miloševićem, ne bih ušao čak ni u autobus”.

Država-nacija

MONITOR: Kao istoričar evropske istorije, šta mislite o ,,država-nacija” modelu konstitucije koji većina ex-yu država nastoji da kopira?
INGRAO: Trebalo bi da razumijemo ,,državotvorni proces” koji je od 16. do 18. vijeka stvorio zapadnu Evropu praktički jedinstvenom u formiranju etnički homogenih društava. Do danas svako u Španiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji može da govori i razumije jedan zajednički jezik. Suprotno tome, istočna Evropa se razvijala, kao i ostatak svijeta, tolerišući paralelan razvoj religioznih i lingvističkih različitosti. Iako nijesu imali nikakav moralni problem u vezi s tom raznovrsnošću, nacionalistički intelektualci i politički lideri čitave istočne Evrope postali su uvjereni da bi i oni takođe trebalo da imaju vlastite države -nacije. Dijeleći svoju sudbinu sa drugim grupama koje su se pokazale kao žrtve njihove ,,slobode”.

Dva svjetska rata ubijedila su zapadne Evropljane da je nekritičko insistiranje na nacionalnim državama u multietničkim regionima bila strašna greška jer je mnogobrojne građane manjina lišila osnovnih ljudskih prava. To nije rezultiralo samo istrebljenjem Jevreja, već i protjerivanjem i ubijanjem oko 35 miliona građana istočne Evrope, tokom 20. vijeka. Otuda insistiranje EU i anglofonih demokratija, kao što su SAD, Kanada ili Australija da svi građani uživaju potpunu građansku jednakost i kulturnu autonomiju. Na žalost, neke zemlje čije narode još uvijek zaokupljaju vjekovna strana ,,ugnjetavanja” i strah za vlastitu bezbjednost, teško se privikavaju na prava manjinskih zajednica. To je jedan od razloga zašto se Jugoslavija raspala. Za to vrijeme, EU zemlje su otišle u drugom pravcu, prigrlivši multikulturnu politiku.

Jugoslavija veliki uspjeh

MONITOR: Primijetili ste da naši ljudi žele da zaborave da su živjeli u multietničkoj, multikulturnoj zemlji (SFRJ) u skorašnjoj prošlosti. Da li je to opasno za budućnost?
INGRAO: Narodi bivše Jugoslavije ne bi trebalo nikada da zaborave da su oni uspješno živjeli blizu pedeset godina u relativno dobrostojećoj multietničkoj državi. Jeste, bilo je tenzija, ali toga ima svuda i stvarnost je bila takva da su ti problemi bili beznačajni u poređenju s prednostima takve zemlje. Jedna od tajni sreće u životu jeste ravnoteža lošeg i dobrog, pa valja odlučiti šta je veće. U poređenju sa drugim komunističkim zemljama, Jugoslavija je bila veliki uspjeh. Danas, bivše komunističke zemlje kao Poljska,Češka i Slovenija napreduju kao članice EU. Tako da bi Srbi još jednom trebalo da odluče žele li da budu dio još veće multietničke tvorevine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo