Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ČARLS INGRAO, DIREKTOR PROJEKTA INICIJATIVA NAUČNIKA: S Miloševićem ni u autobus

Objavljeno prije

na

Desetogodišnji projekat Inicijativa naučnika, pojavio se prošle godine kao zbornik radova pod nazivom Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama (Buybook, Sarajevo), otvarajući novu temu – sada o dometima ovog projekta. O tome smo razgovarali i s njegovim direktorom, američkim istoričarem Čarlsom Ingraoom, profesorom na Perdju univerzitetu u Indijani, SAD. Dr Ingrao je odličan poznavalac naših prilika, specijalista je za evropsku istoriju, posebno za centralnoevropsku. Tokom rada na zajedničkom projektu, koji je trebalo da u traganju za istinom ujedini domaće i strane stručnjake, razmijenio je dvadesetak hiljada imejlova i četrdesetak puta putovao u naše krajeve. Dr Ingrao je veliku pažnju američke i naših javnosti privukao tvrdnjom da ima dokaza za usmeni dogovor Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića. MONITOR: Na kraju projekta Inicijativa naučnika, jeste li zadovoljni rezultatima?
INGRAO: Ne mislim da je moguće biti zadovoljan jednim projektom. Nakon svega, uvijek je moguće više istraživati, angažovati više naučnika, ili obezbijediti podršku od više političkih lidera nego što je to postignuto. Pored toga, svako ko je bio povezan s njim zadovoljan je jer smo uspjeli da sakupimo tako mnogo uglednih naučnika iz mnogih zemalja da bi pisali na jedan sveobuhvatan način o jugoslovenskim konfliktima.

Sada kada je knjiga završena naš osnovni problem je zadobiti javnu podršku srpskih lidera. Kao što možda znate, dobili smo uvjeravanja o podršci desetak nekadašnjih i sadašnjih nosilaca vlasti iz čitave Jugoslavije. Na žalost, bili smo u velikoj mjeri, manje uspješni u Srbiji zbog suđenja koje je bilo u toku pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zbog kosovske deklaracije o nezavisnosti.

MONITOR: Kakvo je vaše iskustvo s konceptom neideološkog izbora naučnika iz bivših jugoslovenskih i drugih zemalja? Jeste li u tome imali problema?
INGRAO: Svakako smo očekivali da će nacionalistička osjećanja izazvati probleme. Čak smo iz predostožnosti formirali Nadzorni odbor da rješava optužbe za pristrasnost protiv ili između učesnika projekta. Bili smo čak i spremni da udaljimo one koji su se beznadežno zagubili u kompromisu između patriotizma i svoje spremnosti da vagaju dokaze, time umanjujući svoje šanse kao u popularnoj igri Survivor, s kastom naučnika. Na kraju je samo jedna osoba napustila projekat, jedan srpsko-američki naučnik koji je tvrdio da je 800.000 Albanaca, koje su srpske snage otjerale s Kosova 1999, u stvari, pobjeglo od NATO bombi, a da je bezbroj televizijskih intervjua s izbjeglicama organizovan s profesionalnim glumcima koje je unajmio NATO. Sa druge strane, brojni sastanci licem u lice između naučnika posjećivani su u velikom broju, u međusobnom poštovanju i kolegijalnosti, tokom kojih su učesnici uglavnom postizali konsenzus o dokaznom materijalu koji se odnosio na većinu velikih kontroverzi.

Možda najbolje objašnjenje za ono što iznenađuje jeste da su učesnici projekta bili vođeni nevidljivom rukom kolega, njihovim pritiskom. Dok su svi profesionalci tražili potvrdu i priznanje od svojih kolega, naučnici država sukcesora koji su se pridružili Inicijativi bili su posebno zainteresovani da reafirmišu i ojačaju svoje članstvo u akademskom esnafu; niko nije bio tome posvećeniji od srpskih naučnika, čije su veze sa Zapadom kroz esnaf bile pokidane zbog bliskosti s režimom i zbog sankcija koje su protiv njega podignute. Tako, dok su neki od nas od početka očekivali da naučnici sa Zapada budu ,,sudije” u debatama između naših kolega iz država sukcesora, oni su se trudili da te konflikte spriječe, stvarajući neku vrstu ,,emulzije”,od čega su nekolicina Albanaca, Bosanaca, Hrvata i Srba učesnika, željeli da se drže podalje.

MONITOR: Rekli ste da učesnici Inicijative ne bi trebalo da budu ,,zastupnici društva”. Jeste li uspjeli u toj namjeri?
INGRAO: Potpuno. Na samom početku projekta, bilo nam je jasno da bi nalazi svakog istraživačkog tima trebalo da uzmu u obzir cjelokupni dokazni materijal i da ih suprotstave onome što su tvrdili nacionalisti na svim stranama u konfliktu. Jedna od obaveza direktora projekta bila je da podsjeća lidere da bi njihovi izvještaji mogli biti napadnuti ukoliko se toga ne budu pridržavali. Zaista, početni draftovi bili su odbacivani od učesnika projekta tokom evalucione faze, pa su morali da se revidiraju i ponove. Na kraju, izvještaj svakog tima težio je da oko njega bude postignut konsenzus svih učesnika projekta koji su bili u prilici da ga čitaju on line i da ga kritikuju.

MONITOR: Analizirali ste, takođe, procese pred Haškim sudom. Da li je do danas bilo političkih uticaja na njegov rad? O tome se stalno spekuliše.
INGRAO: Kao što znate, Poglavlje deset u Suočavanju s jugoslovenskim kontraverzama to istražuje. Otkrili smo da istražitelji, tužioci i sudije uvijek imaju časnu namjeru da primijene međunarodno i humanitarno pravo na sve žrtve jugoslovenskih konflikata. Situacija da Srbi imaju više optužnica nije zbog predrasuda, već zbog nepobitne činjenice da su armija, policija i paramilitarne formacije bile pod upravom jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića i njegovih surogata u Bosni i Hrvatskoj, koji su počinili više zločina i u većem rasponu nego drugi. Godinama je Haški tribunal teško radio i procesuirao etničke Albance, Bosance i Hrvate zbog zločina, ali je uvijek bilo više srpskih optužnica.

Kao što je rečeno, naši naučnici su priznali da je ponekad sposobnost Tribunala da optuži ratne zločince zavisila od spremnosti stranih vlada da podijele dokaze o zločinima koje su oni počinili. Tako smo zaključili da su zemlje mogle da manipulišu protokom optužnica sarađujući u jednim a ne sarađujući u drugim slučajevima.

MONITOR: Sociolog dr Nebojša Popov, rekao je na predstavljanju vašeg zbornika da bi želio razumjeti veliki paradoks propasti Jugoslavije: zašto se jedna “meka” komunistička zemlja s velikom i dugom pomoći Zapada raspala tako krvavo? Imate li vi neki odgovor?
INGRAO: Uzroci neke pojave obično su mnogostruki. Prvo poglavlje Suočaavanja s jugoslovenskim kontraverzama nudi odličan odgovor kojim se naglašava neuspjeh jugoslovenskih konstitutivnih naroda da razviju zajedničku istoriju i identitet. Umjesto toga, Albanci, Hrvati, Srbi i Slovenci, nastavili su da sebe vide kao odvojene, posebne. I zato su to i dobili na kraju. U tom se poglavlju takođe zaključuje i da su aktivnosti pojedinih jugoslovenskih lidera ubile Jugoslaviju u vrijeme kada je državništvo moglo da je sačuva. Bilo je malo heroja među političarima (možda Ante Marković), a više ambicioznih i samoljubivih demagoga. U toj grupi izdvaja se Slobodan Milošević. On je srušio ustav i zakone što je manje republike odvelo do otcjepljenja. Zaista, prvo poglavlje se zaključuje riječima dramskog pisca Abdulaha Sidrana “Sa Nikezićem (kao predsjednikom) ušao bih u federaciju. Sa Stambolićem bih ušao u konfederaciju. Ali s Miloševićem, ne bih ušao čak ni u autobus”.

Država-nacija

MONITOR: Kao istoričar evropske istorije, šta mislite o ,,država-nacija” modelu konstitucije koji većina ex-yu država nastoji da kopira?
INGRAO: Trebalo bi da razumijemo ,,državotvorni proces” koji je od 16. do 18. vijeka stvorio zapadnu Evropu praktički jedinstvenom u formiranju etnički homogenih društava. Do danas svako u Španiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji može da govori i razumije jedan zajednički jezik. Suprotno tome, istočna Evropa se razvijala, kao i ostatak svijeta, tolerišući paralelan razvoj religioznih i lingvističkih različitosti. Iako nijesu imali nikakav moralni problem u vezi s tom raznovrsnošću, nacionalistički intelektualci i politički lideri čitave istočne Evrope postali su uvjereni da bi i oni takođe trebalo da imaju vlastite države -nacije. Dijeleći svoju sudbinu sa drugim grupama koje su se pokazale kao žrtve njihove ,,slobode”.

Dva svjetska rata ubijedila su zapadne Evropljane da je nekritičko insistiranje na nacionalnim državama u multietničkim regionima bila strašna greška jer je mnogobrojne građane manjina lišila osnovnih ljudskih prava. To nije rezultiralo samo istrebljenjem Jevreja, već i protjerivanjem i ubijanjem oko 35 miliona građana istočne Evrope, tokom 20. vijeka. Otuda insistiranje EU i anglofonih demokratija, kao što su SAD, Kanada ili Australija da svi građani uživaju potpunu građansku jednakost i kulturnu autonomiju. Na žalost, neke zemlje čije narode još uvijek zaokupljaju vjekovna strana ,,ugnjetavanja” i strah za vlastitu bezbjednost, teško se privikavaju na prava manjinskih zajednica. To je jedan od razloga zašto se Jugoslavija raspala. Za to vrijeme, EU zemlje su otišle u drugom pravcu, prigrlivši multikulturnu politiku.

Jugoslavija veliki uspjeh

MONITOR: Primijetili ste da naši ljudi žele da zaborave da su živjeli u multietničkoj, multikulturnoj zemlji (SFRJ) u skorašnjoj prošlosti. Da li je to opasno za budućnost?
INGRAO: Narodi bivše Jugoslavije ne bi trebalo nikada da zaborave da su oni uspješno živjeli blizu pedeset godina u relativno dobrostojećoj multietničkoj državi. Jeste, bilo je tenzija, ali toga ima svuda i stvarnost je bila takva da su ti problemi bili beznačajni u poređenju s prednostima takve zemlje. Jedna od tajni sreće u životu jeste ravnoteža lošeg i dobrog, pa valja odlučiti šta je veće. U poređenju sa drugim komunističkim zemljama, Jugoslavija je bila veliki uspjeh. Danas, bivše komunističke zemlje kao Poljska,Češka i Slovenija napreduju kao članice EU. Tako da bi Srbi još jednom trebalo da odluče žele li da budu dio još veće multietničke tvorevine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo