Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Sad rikverca nema

Objavljeno prije

na

Budva, bagra i blud prvijenac je Podgoričanina Đura Radosavovića, koji je objavila beogradska izdavačka kuća Čarobna knjiga. Roman je promovisan na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu. Radosavović je već objavljivao kratke priče. Dobitnik je nagrade za kratkometražni film Francuskog kulturnog centra i učestvovao je na Kanskom festivalu 2008. godine.

Književnik Jovica Aćin je o Budvi, bagri i bludu zapisao: Delo živo, duhovito. Dobro komponovano. Jezik svakodnevan, pristupačan i krepak. Djeluje autobiografski, ali je poglavito autofikcija. Uostalom, sve što izmišljamo jednom postaje život, stvaran ili u snovima.

 

MONITOR: Naziv vašeg romana je ,,Budva, bagra i blud” – kako tumačite ova tri ključna pojma vašeg prvijenca?
RADOSAVOVIĆ: Nažalost, prvi pojam je neodvojiv od druga dva. Budva kao sinonim Starog grada, istorije i Grad teatra, prerasta u epicentar bagre koja puštena sa lanca agresivno propagira blud. Dovoljno je krenuti u razgledanje i šetnju iz Starog grada od Trga pjesnika, pa šetalištem pored kafića Renesansa, Trokadero, Majami… ispred kojih vas nauljene polugole igračice trzajima prizivaju da uđete i uživate pored imitacije Ajfelovog tornja uz turbofolk. Nakon fajronta poželjno je izbjegavati neosvijetljene plaže, a nije preporučljivo ni zalaziti u brda i vile…

To je ukratko objašnjenje ova tri pojma, koji se u romanu prepliću. Stari grad se bori za svoje mjesto sa turistima koji sigurno nisu došli zbog istorije, mora i odmora.

MONITOR: Roman je tipološki teško odrediti – društveni, politički… Čime ste se vodili dok ste ga pisali i ko je sve uticao na vas kao pisca?
RADOSAVOVIĆ: Roman se može odrediti kao Moj, ili možda generacijski roman, pod uslovom da je pisan za pojedince te generacije kao odbačene antiheroje koji uživaju u ironiji svojih uloga to jest sudbina. Roman je komplikovana slagalica, nešto nalik na Rubikovu kocku. Uspio sam da složim boje koje su bile izmiješane, i postigao sam potpun sklad. Svaka boja ima svoje značenje i predstavljaju redom stvari koje su uticale na moj rad, a to su: prijatelji, knjige, muzika, film i sudbina, dok šesta boja simbolizuje dušmane. Svim bojama sam podjednako zahvalan. A ako govorimo o direktnom uticaju na pisanje, sumnjam da se može naći bilo kakva veza sa piscem pojedincem, ne zato što sam se trudio da napravim neki otklon, već što imam svoj put i ideje kojih se čvrsto držim, a i one ne puštaju mene.

MONITOR: Crnogorska ,,metropola” turizma svakodnevno gubi identitet dok tranzicija uzima danak. Šta vam je kod Budve bilo toliko inspirativno, da se ona i doživljava kao glavni junak romana.
RADOSAVOVIĆ: Budva više nije grad, postala je rent a grad, a nismo spremni kao društvo da otvorimo oči i da to priznamo. Najmanje pažnje je poklonjeno onome što najviše vrijedi, prirodi i Starom gradu. Nasuprot Starom gradu je beton, koji se ukorijenio u mozgove građana i postao gen, opasan i vazduhom prenosiv. U vremenu borbe tradicije i tranzicije, Budva je najviše stradala. Tragedija tog grada se u romanu osjeća kroz komiku njenih građana koji doživljavaju sudbinu dinosaurusa. To je rasprodat grad, koji je zaslužio još prije desetak godina zakon o zabrani bilo kakve gradnje. Sad rikverca nema.

MONITOR: Da li je roman kritika crnogorske svakodnevice i društva ili omaž izgubljenoj generaciji koja je stasavala devedesetih?
RADOSAVOVIĆ: Nije u pitanju kritika, već opis, i to je sasvim dovoljno. Hirurški precizno secirana sezona sa preplitanjem života stanovnika i duha grada. Priča o generaciji sa pogrešnim uzorima koja nema mogućnosti da bira i o ljudima koji ne znaju čak ni šta treba da sanjaju. Od kritike društva nema koristi, u romanu ja se pitam kako je došlo rađanja ovakve generacije, čak sumnjam da sve nije baš slučajno. Takođe pokušavam da prozrem u njihov način života i ostavljam otvoreno pitanje gdje će ih odnijeti turbulencija i brzina njihovih života. Upravo ti ljudi, koji se svakih sedam dana drugačije predstavljaju, zaljubljuju i odljubljuju, vesele i pate, oni su na vrijeme shvatili potpuni besmisao i prepuštaju se svemu, život živi njih, a ne oni život. To je jedina generacija koja nije ostala dužna životu i smatram da bi bio grijeh da je nisam opisao i ovjekovječio.

MONITOR: Kod nas definitivno postoji jedna potpuno nova književna scena, koja se svakodnevno proširuje, a niko nema dodira sa tradicijom. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
RADOSAVOVIĆ: Prva asocijacija na književnu scenu kod nas je žanrovsko srljanje i lukavo eskiviranje teme. Upravo eskivaža je dovoljna za titulu pisca u našem društvu, i tim putem se stiče dozvola za mudrovanje na književnim večerima od kojih govori na sahranama znaju da budu više interesantni, a ponekad i kvalitetniji. Žalosno je da generaciju pisaca najviše vrednuju po tome što je napravila otklon od Njegoša – sto mu gromova, kakav bi ovo intervju bio da se ne pomene Njegoš.

Mladi pisci nisu uopšte stimulisani, a i često su osporavani. Takođe su sabotirani rijetki pisci koji imaju smjelosti da se uhvate u koštac sa aktuelnom i gorućom temom. Smatram da pisac treba i može da prođe glavom kroz zid i da ostane neozlijeđen, da se očeliči i postane još bolji. Ostalima ne pomaže ni malj.

MONITOR: Zašto ste se odlučili da roman ipak objavite u Srbiji?
RADOSAVOVIĆ: Moja kratka priča nije zapala za oko monopolskom krugu pisaca u Podgorici. Šteta je što je sve centralizovano, pa i književnost, a krugovi su zatvoreni, većina kulturnih ljudi začaurena u svojoj sujeti. Vjerovatno su očekivali da se poltronišem, bezrezervno ih veličam i ljubim ruke, što nije u krvi mojoj sorti, a nekima iz moje generacije izgleda jeste. Nisam želio da steknem titulu mladog pisca na taj način. Takođe, postojala je mogućnost da sam plaćam štampanje romana, što nisam želio, a ni mogao. To bi značilo da kasnije molim rođake, komšije i prijatelje da me čitaju, a tako bih postao prototip raspalog pisca. Stoga sam se sam borio i rukopis romana je primijećen. Izdavačka kuća Čarobna knjiga, koja ga je između ostalih rukopisa odabrala, oduševljeno ga je prihvatila i potvrdila kvalitet. Posrijedi je dobra distribucija, koja je jako slaba kod nas. Ne želim sudbinu romana bez čitaoca. Moj roman će se nakon promocije na Beogradskom sajmu knjiga prodavati u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, za sad.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo