Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Sad rikverca nema

Objavljeno prije

na

Budva, bagra i blud prvijenac je Podgoričanina Đura Radosavovića, koji je objavila beogradska izdavačka kuća Čarobna knjiga. Roman je promovisan na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu. Radosavović je već objavljivao kratke priče. Dobitnik je nagrade za kratkometražni film Francuskog kulturnog centra i učestvovao je na Kanskom festivalu 2008. godine.

Književnik Jovica Aćin je o Budvi, bagri i bludu zapisao: Delo živo, duhovito. Dobro komponovano. Jezik svakodnevan, pristupačan i krepak. Djeluje autobiografski, ali je poglavito autofikcija. Uostalom, sve što izmišljamo jednom postaje život, stvaran ili u snovima.

 

MONITOR: Naziv vašeg romana je ,,Budva, bagra i blud” – kako tumačite ova tri ključna pojma vašeg prvijenca?
RADOSAVOVIĆ: Nažalost, prvi pojam je neodvojiv od druga dva. Budva kao sinonim Starog grada, istorije i Grad teatra, prerasta u epicentar bagre koja puštena sa lanca agresivno propagira blud. Dovoljno je krenuti u razgledanje i šetnju iz Starog grada od Trga pjesnika, pa šetalištem pored kafića Renesansa, Trokadero, Majami… ispred kojih vas nauljene polugole igračice trzajima prizivaju da uđete i uživate pored imitacije Ajfelovog tornja uz turbofolk. Nakon fajronta poželjno je izbjegavati neosvijetljene plaže, a nije preporučljivo ni zalaziti u brda i vile…

To je ukratko objašnjenje ova tri pojma, koji se u romanu prepliću. Stari grad se bori za svoje mjesto sa turistima koji sigurno nisu došli zbog istorije, mora i odmora.

MONITOR: Roman je tipološki teško odrediti – društveni, politički… Čime ste se vodili dok ste ga pisali i ko je sve uticao na vas kao pisca?
RADOSAVOVIĆ: Roman se može odrediti kao Moj, ili možda generacijski roman, pod uslovom da je pisan za pojedince te generacije kao odbačene antiheroje koji uživaju u ironiji svojih uloga to jest sudbina. Roman je komplikovana slagalica, nešto nalik na Rubikovu kocku. Uspio sam da složim boje koje su bile izmiješane, i postigao sam potpun sklad. Svaka boja ima svoje značenje i predstavljaju redom stvari koje su uticale na moj rad, a to su: prijatelji, knjige, muzika, film i sudbina, dok šesta boja simbolizuje dušmane. Svim bojama sam podjednako zahvalan. A ako govorimo o direktnom uticaju na pisanje, sumnjam da se može naći bilo kakva veza sa piscem pojedincem, ne zato što sam se trudio da napravim neki otklon, već što imam svoj put i ideje kojih se čvrsto držim, a i one ne puštaju mene.

MONITOR: Crnogorska ,,metropola” turizma svakodnevno gubi identitet dok tranzicija uzima danak. Šta vam je kod Budve bilo toliko inspirativno, da se ona i doživljava kao glavni junak romana.
RADOSAVOVIĆ: Budva više nije grad, postala je rent a grad, a nismo spremni kao društvo da otvorimo oči i da to priznamo. Najmanje pažnje je poklonjeno onome što najviše vrijedi, prirodi i Starom gradu. Nasuprot Starom gradu je beton, koji se ukorijenio u mozgove građana i postao gen, opasan i vazduhom prenosiv. U vremenu borbe tradicije i tranzicije, Budva je najviše stradala. Tragedija tog grada se u romanu osjeća kroz komiku njenih građana koji doživljavaju sudbinu dinosaurusa. To je rasprodat grad, koji je zaslužio još prije desetak godina zakon o zabrani bilo kakve gradnje. Sad rikverca nema.

MONITOR: Da li je roman kritika crnogorske svakodnevice i društva ili omaž izgubljenoj generaciji koja je stasavala devedesetih?
RADOSAVOVIĆ: Nije u pitanju kritika, već opis, i to je sasvim dovoljno. Hirurški precizno secirana sezona sa preplitanjem života stanovnika i duha grada. Priča o generaciji sa pogrešnim uzorima koja nema mogućnosti da bira i o ljudima koji ne znaju čak ni šta treba da sanjaju. Od kritike društva nema koristi, u romanu ja se pitam kako je došlo rađanja ovakve generacije, čak sumnjam da sve nije baš slučajno. Takođe pokušavam da prozrem u njihov način života i ostavljam otvoreno pitanje gdje će ih odnijeti turbulencija i brzina njihovih života. Upravo ti ljudi, koji se svakih sedam dana drugačije predstavljaju, zaljubljuju i odljubljuju, vesele i pate, oni su na vrijeme shvatili potpuni besmisao i prepuštaju se svemu, život živi njih, a ne oni život. To je jedina generacija koja nije ostala dužna životu i smatram da bi bio grijeh da je nisam opisao i ovjekovječio.

MONITOR: Kod nas definitivno postoji jedna potpuno nova književna scena, koja se svakodnevno proširuje, a niko nema dodira sa tradicijom. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
RADOSAVOVIĆ: Prva asocijacija na književnu scenu kod nas je žanrovsko srljanje i lukavo eskiviranje teme. Upravo eskivaža je dovoljna za titulu pisca u našem društvu, i tim putem se stiče dozvola za mudrovanje na književnim večerima od kojih govori na sahranama znaju da budu više interesantni, a ponekad i kvalitetniji. Žalosno je da generaciju pisaca najviše vrednuju po tome što je napravila otklon od Njegoša – sto mu gromova, kakav bi ovo intervju bio da se ne pomene Njegoš.

Mladi pisci nisu uopšte stimulisani, a i često su osporavani. Takođe su sabotirani rijetki pisci koji imaju smjelosti da se uhvate u koštac sa aktuelnom i gorućom temom. Smatram da pisac treba i može da prođe glavom kroz zid i da ostane neozlijeđen, da se očeliči i postane još bolji. Ostalima ne pomaže ni malj.

MONITOR: Zašto ste se odlučili da roman ipak objavite u Srbiji?
RADOSAVOVIĆ: Moja kratka priča nije zapala za oko monopolskom krugu pisaca u Podgorici. Šteta je što je sve centralizovano, pa i književnost, a krugovi su zatvoreni, većina kulturnih ljudi začaurena u svojoj sujeti. Vjerovatno su očekivali da se poltronišem, bezrezervno ih veličam i ljubim ruke, što nije u krvi mojoj sorti, a nekima iz moje generacije izgleda jeste. Nisam želio da steknem titulu mladog pisca na taj način. Takođe, postojala je mogućnost da sam plaćam štampanje romana, što nisam želio, a ni mogao. To bi značilo da kasnije molim rođake, komšije i prijatelje da me čitaju, a tako bih postao prototip raspalog pisca. Stoga sam se sam borio i rukopis romana je primijećen. Izdavačka kuća Čarobna knjiga, koja ga je između ostalih rukopisa odabrala, oduševljeno ga je prihvatila i potvrdila kvalitet. Posrijedi je dobra distribucija, koja je jako slaba kod nas. Ne želim sudbinu romana bez čitaoca. Moj roman će se nakon promocije na Beogradskom sajmu knjiga prodavati u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, za sad.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo