Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC: Sad rikverca nema

Objavljeno prije

na

Budva, bagra i blud prvijenac je Podgoričanina Đura Radosavovića, koji je objavila beogradska izdavačka kuća Čarobna knjiga. Roman je promovisan na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu. Radosavović je već objavljivao kratke priče. Dobitnik je nagrade za kratkometražni film Francuskog kulturnog centra i učestvovao je na Kanskom festivalu 2008. godine.

Književnik Jovica Aćin je o Budvi, bagri i bludu zapisao: Delo živo, duhovito. Dobro komponovano. Jezik svakodnevan, pristupačan i krepak. Djeluje autobiografski, ali je poglavito autofikcija. Uostalom, sve što izmišljamo jednom postaje život, stvaran ili u snovima.

 

MONITOR: Naziv vašeg romana je ,,Budva, bagra i blud” – kako tumačite ova tri ključna pojma vašeg prvijenca?
RADOSAVOVIĆ: Nažalost, prvi pojam je neodvojiv od druga dva. Budva kao sinonim Starog grada, istorije i Grad teatra, prerasta u epicentar bagre koja puštena sa lanca agresivno propagira blud. Dovoljno je krenuti u razgledanje i šetnju iz Starog grada od Trga pjesnika, pa šetalištem pored kafića Renesansa, Trokadero, Majami… ispred kojih vas nauljene polugole igračice trzajima prizivaju da uđete i uživate pored imitacije Ajfelovog tornja uz turbofolk. Nakon fajronta poželjno je izbjegavati neosvijetljene plaže, a nije preporučljivo ni zalaziti u brda i vile…

To je ukratko objašnjenje ova tri pojma, koji se u romanu prepliću. Stari grad se bori za svoje mjesto sa turistima koji sigurno nisu došli zbog istorije, mora i odmora.

MONITOR: Roman je tipološki teško odrediti – društveni, politički… Čime ste se vodili dok ste ga pisali i ko je sve uticao na vas kao pisca?
RADOSAVOVIĆ: Roman se može odrediti kao Moj, ili možda generacijski roman, pod uslovom da je pisan za pojedince te generacije kao odbačene antiheroje koji uživaju u ironiji svojih uloga to jest sudbina. Roman je komplikovana slagalica, nešto nalik na Rubikovu kocku. Uspio sam da složim boje koje su bile izmiješane, i postigao sam potpun sklad. Svaka boja ima svoje značenje i predstavljaju redom stvari koje su uticale na moj rad, a to su: prijatelji, knjige, muzika, film i sudbina, dok šesta boja simbolizuje dušmane. Svim bojama sam podjednako zahvalan. A ako govorimo o direktnom uticaju na pisanje, sumnjam da se može naći bilo kakva veza sa piscem pojedincem, ne zato što sam se trudio da napravim neki otklon, već što imam svoj put i ideje kojih se čvrsto držim, a i one ne puštaju mene.

MONITOR: Crnogorska ,,metropola” turizma svakodnevno gubi identitet dok tranzicija uzima danak. Šta vam je kod Budve bilo toliko inspirativno, da se ona i doživljava kao glavni junak romana.
RADOSAVOVIĆ: Budva više nije grad, postala je rent a grad, a nismo spremni kao društvo da otvorimo oči i da to priznamo. Najmanje pažnje je poklonjeno onome što najviše vrijedi, prirodi i Starom gradu. Nasuprot Starom gradu je beton, koji se ukorijenio u mozgove građana i postao gen, opasan i vazduhom prenosiv. U vremenu borbe tradicije i tranzicije, Budva je najviše stradala. Tragedija tog grada se u romanu osjeća kroz komiku njenih građana koji doživljavaju sudbinu dinosaurusa. To je rasprodat grad, koji je zaslužio još prije desetak godina zakon o zabrani bilo kakve gradnje. Sad rikverca nema.

MONITOR: Da li je roman kritika crnogorske svakodnevice i društva ili omaž izgubljenoj generaciji koja je stasavala devedesetih?
RADOSAVOVIĆ: Nije u pitanju kritika, već opis, i to je sasvim dovoljno. Hirurški precizno secirana sezona sa preplitanjem života stanovnika i duha grada. Priča o generaciji sa pogrešnim uzorima koja nema mogućnosti da bira i o ljudima koji ne znaju čak ni šta treba da sanjaju. Od kritike društva nema koristi, u romanu ja se pitam kako je došlo rađanja ovakve generacije, čak sumnjam da sve nije baš slučajno. Takođe pokušavam da prozrem u njihov način života i ostavljam otvoreno pitanje gdje će ih odnijeti turbulencija i brzina njihovih života. Upravo ti ljudi, koji se svakih sedam dana drugačije predstavljaju, zaljubljuju i odljubljuju, vesele i pate, oni su na vrijeme shvatili potpuni besmisao i prepuštaju se svemu, život živi njih, a ne oni život. To je jedina generacija koja nije ostala dužna životu i smatram da bi bio grijeh da je nisam opisao i ovjekovječio.

MONITOR: Kod nas definitivno postoji jedna potpuno nova književna scena, koja se svakodnevno proširuje, a niko nema dodira sa tradicijom. Kako biste nam objasnili tu pojavu?
RADOSAVOVIĆ: Prva asocijacija na književnu scenu kod nas je žanrovsko srljanje i lukavo eskiviranje teme. Upravo eskivaža je dovoljna za titulu pisca u našem društvu, i tim putem se stiče dozvola za mudrovanje na književnim večerima od kojih govori na sahranama znaju da budu više interesantni, a ponekad i kvalitetniji. Žalosno je da generaciju pisaca najviše vrednuju po tome što je napravila otklon od Njegoša – sto mu gromova, kakav bi ovo intervju bio da se ne pomene Njegoš.

Mladi pisci nisu uopšte stimulisani, a i često su osporavani. Takođe su sabotirani rijetki pisci koji imaju smjelosti da se uhvate u koštac sa aktuelnom i gorućom temom. Smatram da pisac treba i može da prođe glavom kroz zid i da ostane neozlijeđen, da se očeliči i postane još bolji. Ostalima ne pomaže ni malj.

MONITOR: Zašto ste se odlučili da roman ipak objavite u Srbiji?
RADOSAVOVIĆ: Moja kratka priča nije zapala za oko monopolskom krugu pisaca u Podgorici. Šteta je što je sve centralizovano, pa i književnost, a krugovi su zatvoreni, većina kulturnih ljudi začaurena u svojoj sujeti. Vjerovatno su očekivali da se poltronišem, bezrezervno ih veličam i ljubim ruke, što nije u krvi mojoj sorti, a nekima iz moje generacije izgleda jeste. Nisam želio da steknem titulu mladog pisca na taj način. Takođe, postojala je mogućnost da sam plaćam štampanje romana, što nisam želio, a ni mogao. To bi značilo da kasnije molim rođake, komšije i prijatelje da me čitaju, a tako bih postao prototip raspalog pisca. Stoga sam se sam borio i rukopis romana je primijećen. Izdavačka kuća Čarobna knjiga, koja ga je između ostalih rukopisa odabrala, oduševljeno ga je prihvatila i potvrdila kvalitet. Posrijedi je dobra distribucija, koja je jako slaba kod nas. Ne želim sudbinu romana bez čitaoca. Moj roman će se nakon promocije na Beogradskom sajmu knjiga prodavati u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, za sad.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo