IMAGINARNI POREDAK: PITANJE EGA
Konceptualizaciju i analizu Imaginarnog poretka je moguće pronaći u najranijim Lakanovim tekstovima još iz tridesetih godina prošlog vijeka, a posebno u njegovoj teoriji o „stadijumu ogledala” tj. o formiranju ega u strukturi ličnosti. Po Lakanu, subjektov ego se formira identifikacijom (poistovjećivanjem) sa subjektovim odrazom u ogledalu. Naime, beba od oko 6 mjeseci počinje da biva zainteresovana za svoj odraz u ogledalu (što nije slučaj sa malim šimpanzom, npr.). U tom periodu, beba je nemoćna i ne može da se kreće pouzdano, pa joj slika u ogledalu anticipira buduću koordinaciju pokreta tj. kontrolu nad sopstvenim tijelom. Ovo iskustvo dovodi do trijumfalne radosti kod bebe, ali ono što je problematično je da ova identifikacija sa slikom predstavlja otuđenje koje nije moguće prevazići ni u kasnijem periodu razvoja. Ego koji se ovim putem formira zauvijek ostaje ta idealna slika u ogledalu, baš kao što je napisao francuski pjesnik Rembo koga Lakan citira – „ja je drugi.”
Međutim, i pored identifikacije, bebi ubrzo postaje jasno da ta slika nije sve jer počinje da uviđa razliku između „imaginarnog tijela” (slike u ogledalu) i „stvarnog tijela” (koje i tada, ali i tokom cijelog života ostaje jedna vrsta misterije, i u stvari jedna vrsta prijetnje tj. opasnosti za subjekta). Zbog toga je, po Lakanu, ego uvijek stjecište iluzija i obmana jer ono prepoznaje samo sebe jedino u svom odrazu, zaboravljajući da je to ipak odraz, a ne cijelokupno subjektovo biće. Lakan stoga odbija da zove ego strukturalnom komponentom psihe kao što to radi Frojd (u svojoj čuvenoj podjeli psihe na id, ego i super-ego), već ga smatra imaginarnom tvorevinom čije funkcionisanje prikriva ono što zbilja pokreće osobu tj. sferu nesvjesnog.
Ipak, važno je imati na umu da Imaginarni poredak ne uključuje samo ono što je iluzorno, ono što je obmana, nego i sve ono u psihi što je formirano kroz proces identifikacije. Imaginarni odnosi su zbog toga uvijek prožeti tenzijama, zavišću, ljubomorom, agresijom. Uvijek se kroz njih postavlja pitanje „jesam li ja bolji ili gori, jesam li ja superioran ili inferioran?” Imaginarni odnosi su zbog toga velika prepreka u radu psihoanalize, pa je Lakan u svojim prvim seminarima insistirao na važnosti takozvanog „čišćenja” imaginarnih odnosa i uspostavljanja odnosa koji bi bili bazirani na govoru, na diskursu, na manifestovanju Simboličkog poretka tj. pravila, pakta, regulacija, zakona, a ne isključivo kroz rivalstvo sa drugim kao alternativnim egom. Imaginarni odnosi podsjećaju na ono hobsovsko „prirodno stanje” gdje je svako svakom neprijatelj. Oni otvaraju i sukob po pitanju sopstvenog identiteta – koliko sam ja zbilja svoj, a koliko sam drugi? Iz ovakvog stanja se po Hobsu (i po Lakanu) izlazi samo društvenim ugovorom ili paktom koje zastupa neki novostvoreni autoritet koji je nad svima jednako natkriljen.
IDEALNI EGO I EGO-IDEAL
Drugi psihoanalitički termin vezan za odraz drugog sa kojim se ego identifikuje je „idealni ego”. Idealni ego predstavlja idealnu cijelokupnost i savršenstvo kojoj ego teži. Na primjer – majka drži malu Hanu ispred ogledala i kaže „pogledaj, to je Hana! Zar ona nije velika djevojčica?!” Znači, sama instrukcija za identifikaciju sa idealnim ego dolazi od Drugog. Hana se identifikuje ne samo sa slikom u ogledalu, nego i sa izrečenim označiteljem „velika djevojčica.” Drugi, dakle, određuje mjesto za novog subjekta u postojećem Simboličkom poretku. Svi označitelji sa kojima se novi subjekt identifikuje dolaze od Drugog. Drugim riječima, nije samo da Hana treba da misli o sebi kao velikoj djevojčici, ona je već označena od strane Drugog kao takva, i ona to jeste. Ili što bi rekao Lakan, „ja ću postati ono što sam već za Drugog bio.”
Uz ovakvu imaginarnu identifikaciju, postoji i simbolička identifikacija koja predstavlja identifikaciju sa nekom specifičnom osobinom Simboličkog poretka kojeg Lakan naziva Drugi (sa velikim slovom). Dakle, Drugi ne predstavlja neku osobu koja bi bila potencijalno jednak subjekt rivalstva, već se identifikacija vrši sa komponentom Simboličkog poretka koji prevazilazi subjekta. Ova vrsta identifikacije na primjer objašnjava važnost medalja i zastava, jer bi one bile samo bezvrijedan metal i šarene krpe da ne prestavljaju nešto više od samog subjekta (domovinu, čovječanstvo, itd.). Psihoanalitički termin za skup specifičnih osobina Drugog sa kojima se subjekt identifikuje je „ego-ideal”.
Simbolička putanja subjekta, koju psihoanaliza kroz svoje djelovanje nastoji da oslobodi prepreka, nailazi na putanju imaginarnih odnosa koji predstavljaju tendenciju ega da pokušava da (za)gospodari drugim. Kao što sam ranije naglasio, ova tendencija ega je uzročnik emocija kao što su ljubomora, zavist, ljutnja, bijes, itd. Pa i psihopatološkog sindroma „burnout”-a na poslu kao što pokazuje studija profesora Verhegea i njegovog kolege Stina van Hojlea. Stoga se može reći da u subjektovoj psihi vlada permanentni sukob između idealnog ega i ego-ideala. Ego-ideal je ono što Drugi očekuje od subjekta da bude, a idealni ego ono što subjekt uzima kao svoj standard.
Jedan od prvih Lakanovih grafika (takozvana šema ,,L” iz Seminara broj 3) ima dvije ose: Imaginarnu (između ega i idealnog ega) i Simboličku (između subjekta i Drugog). Posao psihoanalitičara je da izbjegne imaginarno poistovjećivanje subjekta sa njim (pozicija idealnog ega) i da se pozicionira na mjestu Drugog kako bi se analizirani subjekt oslobodio pritiska rivalstva. Psihoanalitičar u svom djelovanju, dakle, ne smije da da podršku imaginarnim odnosima subjektovog ega već da pomogne redefiniciju subjektovog Simboličkog poretka tj. društvenih odnosa u kojima se nalazi. Ovi odnosi čine subjekta onim što jeste, pa ga samo otvoreno suočavanje sa njima može navesti da ih promjeni.
POTREBA, ZAHTJEV, ŽELJA
Potreba je stvar fiziološke prirode kao na primjer žeđ i glad. Zahtjev je potreba artikulisana riječima. Ono što preostane kada se od zahtjeva oduzme potreba Lakan naziva željom. Zahtjev je uvijek adresiran nekome, pa se tako kroz govor uspostavlja jedan intersubjektivan, mada, iz perspektive subjekta, zavisan i neravnopravan odnos. U suštini, tvrdi Lakan, svaki zahtjev zadržava strukturu primarnog zahtjeva iz faze formiranja identiteta, a to je zahtjev za ljubav. Međutim, zbog prirode označitelja kojima se zahtjev artikuliše, nijedan ga objekt koji Drugi može ponuditi ne može potpuno zadovoljiti. Zbog toga i dolazi do manifestovanja onoga što Lakan naziva „dijalektikom želje”.
Pitanje koje mala beba postavlja je kako da privuče pažnju Drugog, kako da bude važna za tog Drugog jer od njega zavisi ispunjenje njenih zahtjeva. Dakle, ovdje je suštinsko pitanje – Che vuoi? Što želiš od mene? Što ja treba da budem da bih dobio tvoju ljubav?
Prva pojava anksioznosti se dešava pri potrazi za odgovorom na pitanje koja je to zbilja želja Drugog. I kako se zaštiti od te dominantne želje jer pokoravanje njoj znači otuđenje, gubitak identiteta? Ono što je potrebno je ograničenje, „zakon”, uspostavljanje sopstvene želje. U ovom procesu ključnu ulogu igra takozvani „tranzicioni/prelazni objekt” kako ga je nazvao britanski psihoanalitičar Vinikot. To je jedan objekt (predmet) koji postaje od izuzetne važnosti za dijete (npr. neka lutka kada ide da spava). Ovaj predmet predstavlja i dio subjekta i dio spoljašnjeg svijeta, on je negdje „između”. Dijete ga osjeća kao dio sebe, a opet je jasno da je veza sa tim predmetom drugačija nego sa djelovima sopstvenog tijela. Ovaj predmet omogućava djetetu da izbjegne totalnu dominaciju od strane Drugog, štiti ga od pojave anksioznosti kao neka vrsta talismana. Tako počinje proces subjektovog stasavanja koji nikad nije dovršen do kraja jer talismane i rituale srećemo i kod odraslih osoba.
Zbog toga što subjekt očekuje od primarnog staratelja koji je najčešće majka da mu kaže što želi od njega, a ova to nije u stanju zbog toga što ni sama nije sigurna što želi (jer to zavisi od njenog odnosa prema sopstvenim roditeljima, i tako unazad generacijama), subjekt stvara sopstvene fantazije kao odgovor na tu enigmu. Kao smjernice za životnu sudbinu subjekta, te fantazije su važnije od onoga što se može definisati kao intersubjektivna ,,opipljiva” stvarnost. Zbog toga Lakan i tvrdi da subjektova istina uvijek ima strukturu fikcije.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice