Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju. U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama

MONITOR: U jednom intervjuu ste podsjetili na riječi Vargasa Ljose da u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac i konstatovali da i na Balkanu ne možete da budete samo pisac, nego  morate da vidite neke stvari. Šta vas najviše brine od onog što vidite danas u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: To su paradoksi koje vam donose tzv. zanimljiva vremena. I pitanje morala koje je modernitet postavio na jednostavan način: da li, kao umjetnik, treba da budete zabavljač nekih smiješnih elita, ili da ostavite jasno i tačno svjedočanstvo o svome vremenu.
Ono što posebno zabrinjava je nedostatak odgovornosti.
Imate čitavu jednu novu klasu koja je naučena da se sprda samoj ideji odgovornosti. I može im se. Ignorišu se odluke sudova, evropske preporuke, dobri maniri, elementarno vaspitanje – ništa nije i ne može biti sigurno sa takvom sviješću.

MONITOR: U posljednjoj kolumni napisali ste da je bizarnosti previše i za mnogo veću državu od Crne Gore. Zašto nam se množe bizarnosti?

BRKOVIĆ: Jer imamo lošu vlast. Jednu lošu vlast naslijedila je druga loša vlast. Loša vlast kao sudbina.
Bizarno je kad jedna politička elita ne može da sakrije temeljnu mržnju prema Crnoj Gori. Teško je vjerovati u njihovu dobronamjernost kada sve to vidite.
Bizarno je i kada imate tzv. intelektualnu elitu koja se ubi da jednu nacionalnu ideju i jedan emancipatorski pokret koji je proistekao iz te ideje veže za jednu partiju i jednog vođu. Oni crnogorski intelektualci koji su pristali na takvu obmanu – ne samo da su učestvovali u golemom falsifikatu, već su pokazali da im je služenje partiji i vođi važnije od Crne Gore u koju se zaklinju. Ali, samo bi naivan vjerovao našim zakletvama…
Nikada nisam razumio potrebu da se Đukanović pretvori u simbol crnogorstva. Takva poistovjećivanja su opasna. Kada jedan političar kome je, vjerujem, sopstvena pohlepa i bogaćenje bilo neuporedivo važnije od Crne Gore, postane mjera, onda dobijate kult ličnosti umjesto emancipacije. I političku prevaru neviđenih razmjera. Oni koji su bili Crnogorci, nacionalni i politički i prije „gospodarevog“ preobraćenja moraju se sjećati kako je ih je strastveno i predano progonio. Tako da sam ja njegovo crnogorstvo uvijek doživljavao prije svega kao kalkulaciju a ne čin političkog prosvetljenja… Današnji mladi ljudi teško mogu shvatiti sve ovo, jer im je servirana slika da sve crnogorsko počinje s njim.
Sve ove bizarnosti rječito govore o ljudskom i intelektualnom materijalu koji čini i vodi današnju Crnu Goru.

MONITOR: Podsjetili ste i da jedna “sitna” vijest ima mnogo veću težinu od pobrojanih stvari – vijest iz Nikšića o forenzičkoj identifikaciji pobijene porodice Klapuh. Zašto je ovom društvu tri decenije kasnije to „sitna vijest“?

BRKOVIĆ: Slučaj pobijene porodice Klapuh jedna je od najjezivijih i najmonstrouznijih ratnih priča iz „vremena zla“. Ja bih takvu priču smjestio u sve udžbenike i čitanke – da sve generacije budućih crnogorskih građana dobro zapamte takvu priču o stradanju jedne porodice. Umjesto prigodnih lagarija, ova bi priča vrištala istinom o nama i jednom vremenu. Da budemo precizni – sigurno da ovakvih priča ima na svim stranama. Sjetite se priče o zagrebačkoj (srpskoj) porodici Zec. Ta priča je tamo, u Zagrebu, od hrvatskih pisaca, pozorišnih reditelja i umjetnika ispričana više puta. Naprosto, ne smijemo dozvoliti da se priče o paklenom stradanju zaborave. Ko god da su akteri, kažem. Ali, da se ne izgubimo u prevelikom generalizovanju – priča o porodici Klapuh je jedna od priča o nama. Posebno je uznemirujuća činjenica da država Srbija nije izručila pravdi ordinarne zločince koji stoje iza ovog trostrukog ubistva. A tamošnji predsjednik, karikatura od predsjednika bolje reći, voli da drži lekcije iz patriotizma i morala. A što je drugo i patriotizam i moral nego uvjerenje da zločinci moraju odgovarati. Ako ih država Srbija krije, ona preuzima njihovo strašno autorstvo. Tako da ovakvim gestovima Vučić debelo podvaljuje Srbiji. Pred pričom o porodici Klapuh padaju sve te prdnjave od kojih se na Balkanu pokušava napraviti – svjetonazor, ideologija. Taj trostruki duh će još dugo stajati nad ovim društvom i podsjećati nas ko smo bili i gdje smo bili… I dobro je što je tako.

MONITOR: Konstatatujete i da brojni nedavni događaji pokazuju da bi se “opet lako mobilisala slična svijest”,  i da neki u tome svojski prednjače poput pljevaljskog gradonačelnika Daria Vraneša koji je ovih dana i najprizemnije uvrijedio direktoricu CIN CG Milku Tadić Mijović.

BRKOVIĆ: Mi smo se iz devedesetih prošvercovali, mi nismo naučili ništa suštinski važno. Zato se te godine ovako lako vraćaju.
U posljednih pola vijeka imali smo u Crnoj Gori dvije velike mobilizacije srpstva. Obje su povezane sa Đukanovićem. Jednu od te dvije mobilizacije je politički predvodio, onu iz 1989., takozvanu AB revoluciju, a drugu (Litijaški pokret) je izazvao svojim političkim glupostima i lošim procjenama. Zato djeluje smiješno kada se, uglavnom od njegovih medijskih kerbera, krivica projektuje na druge, nerijetko i na adrese izvan politike.
A kada se duh pusti iz boce, uzalud pametna priča ili tačni uvidi.
S druge strane, otužno je koliko aktuelna mobilizacija djeluje kao tek puko prepisivanje lekcija iz devedesetih. Svijest koja je tada poražena ne može u krajnjem ni danas proći drugačije, ali može još dugo mrcvariti ovo društvo. A to nikada nije dobro. Umjesto da energiju trošite na važne i ozbiljne stvari, dovijeka morate da se bavite nekim utvarama prošlosti.

MONITOR: Kako nam se dešavaju vraneši?

BRKOVIĆ: Izgleda da Crnu Goru nema ko da brani makar u aktuelnoj političkoj vlasti. Zato Vraneš može da igra ovako tvrdu i pokvarenu igru. Sjećate se Čeka Dačevića iz devedesetih? Ovo im je Čeko za novo vrijeme. Samo, istini za volju, ona vlast je našla način da Čeka pacifikuje…
Vraneš je karikatura, ali to ne umanjuje njegovu zlokobnost.
On igra ovako jer vidi da nema ko da mu se politički suprotstavi. Tzv. građanske snage u ovoj vlasti su suviše kalkulantski nastrojene. Izbjegavaju da se bave ozbiljnim stvarima – i zato su svojevoljni taoci Mandića i njegovih vraneša… U određenom smislu, prevaranti su od početka, od onih lažnih brojeva za plate i povišice, pa do evropejstva s greškom…

MONITOR: Kako gledate na istorijski revizionizam koji se uveliko zahuktao, uz sveprisutnu  promociju četničke ideologije? Vrh SPC i dobar dio vlasti tvrdi da su četinici bili antifašisti, recimo.

BRKOVIĆ: Možete tvrditi i da su bili hipici ili vozači formule jedan, biće podjednako tačno… Taj “četnički antifašizam” se izvjesno nije dešavao u samom ratu – tada su bili odane sluge okupatora, to im je najbolje išlo – to se dešava danas, nama. Ukazuje na svijet koji je raskrstio sa istinom i pravdom. Takvi pojmovi se doživljavaju kao ornamenti nekog drugog vremena, kao prevaziđene kategorije. A kada istina više nije važna, kada ne obavezuje, onda zaista može sve – pa i da su bili hipici (Draža je nosio lenonke, kao što se sjećamo) ili vozači formule jedan, zašto da ne?

MONITOR: Istovremeno, ovakvi kakvi smo, na korak smo od Evrope. Šta je onda sa Evropom?

BRKOVIĆ: Kako trenutno stvari stoje prije bi se moglo reći da je Evropa na korak od nas, od Balkana u najgorem svijetlu… Zato i djeluje da smo blizu.

Crnogorska kultura ima previše komesara

MONITOR:  Ove godine je 40 godina od objavljivanja vaše prve knjige Konji jedu breskve. Nakon četiri decenije plodnog stvaralaštva, za razliku od mnogih, nemate nacionalnu penziju niti Trinaestojulsku nagradu. Je li problem u vama ili u vlastima, prošlim i sadašnjim?   BRKOVIĆ: Prije svega, moram reći da meni sasvim nestvarno djeluje ovaj podatak – da je od objavljivanja moje prve knjige prošlo četrdeset godina. Još je fascinantnije – koliko je istorijskih dešavanja stalo u te četiri decenije. U mnogo čemu bilo je to, ta sredina odamdesetih u SFRJ, drugačije vrijeme nego ovo današnje, čak mislim da bi današnji mladi ljudi bili iznenađeni na mnogo načina tim vremenom. Ali, ono što pouzdano pamtim: nije se knjiga objavljivala lako kao danas. Moja knjiga „Konji jedu breskve“ odabrana je na konkursu Književne omladine Srbije (KOS) za čuvenu ediciju prvih knjiga „Pegaz“. Te 1985. na konkurs je pristiglo 180 rukopisa iz cijele ondašnje Jugoslavije, a odabrano samo pet. Objavljene su knjige jednog pisca iz Zagreba (Z. Bužek), iz Beograda (S. Ugričić), iz Prištine (D. Bojović), kritičara Dobrivoja Stanojevića i moja knjiga, knjiga jednog devetnaestogodišnjaka. Bila je to ozbiljna zemlja, posebno kada je riječ o ozbiljnosti u kulturi…
Čak imam utisak da je onda, iako je bilo doba jednopartijske vlasti, u nekim stvarima ta vlast pokazivala više osjećaja i dobrih manira, nego njihovi višepartijski nasljednici. To važi i za odnos prema nagradama i nagrađivanju.
Ovdje je nekoliko godina unazad jedan uticajni član žirija obećavao da izdajnik ne može biti nagrađen… Vjerujem da je to rečenica koja kod takvih nacionalnih stručnjaka mene automatski diskvalifikuje.
To sa mnom vam je jednostavno: onima prošlima smetalo je što sam „izdajnik“, a aktuelni me neće nagraditi upravo jer nisam postao izdajnik.
Političarima nikako ugodit. Doduše, ja se nešto baš i ne trudim…
U mom kosmosu nezamislivo je da se pisac udvara političarima i politici. Ali, vidim da u mnogim ličnim kosmosima to drugačije funkcioniše.
Crnogorska kultura ima previše komesara, a malo pravih stvaralaca. To je uvijek kobno za jednu kulturu. Sa nekima od tih komesara decenijama sam se družio. I dobro ih poznajem. Imam utisak da mi to ne mogu oprostiti.
Ali, neka: ovako je bolje…

Milena PEROVIĆ

Kada je u pitanju inostrani faktor, ključnu ulogu u izgradnji političke stabilnosti u BiH, imaju SAD. Zahvaljujući njima je prvo donesen Vašingtonski-a potom i Dejtonski sporazum, jer je Evropa imala različita gledanja i bila je podijeljena u političkim stavovima

MONITOR: Nedavno su bili vanredni predsjednički izbori u Republici Srpskoj. Kako Vi – sa iskustvom rada u CIK BiH – ocjenjujete njihovu regularnost, od uslova za ravnopravnu kampanju do sumnji da je Dodikovom kandidatu-Srđanu Karanu, došla „pomoć sa strane“?

ŠEHIĆ: Nakon što su održani prijevremeni izbori za Predsjednika Republike Srpske, utvrđene su određene nepravilnosti koje se tiču kršenja Izbornog zakona BiH i provedbenih akata CIK BiH. CIK je, na osnovu prigovora političkih subjekata i po službenoj dužnosti, donijela odluke o ponovnom brojanju na mnogim biračkim mjestima u izbornim jedinicama Zvornik, Doboj i Laktaši, na što su upućivali upravo predstavnici opozicionih političkih stranaka u RS-u. Kada su u pitanju uslovi za ravnopravnu kampanju, svugdje su u prednosti oni politički subjekti koji su na vlasti jer mogu zloupotrtebljavati javna sredstva, imati privilegovan položaj u sredstvima javnog informisanja, a jako je teško govoriti da li je pomoć nekome od kondidata za predsjednika došla sa strane jer mnogi akteri političkog života u RS, kako iz pozicije i opozicije, imaju kontakte sa vlastima u Beogradu.

MONITOR: Opozicija u RS tvrdi da je opozicioni kandidat iz SDS-Branko Blanuša pobjednik predsjedničkih izbora. Može li ponavljanje izbora na nekim mjestima koje je naložio CIK promijeniti rezultat u korist Blanuše, i koliko je važno da se izlaznost opozicionih birača poveća?

ŠEHIĆ: Jedina institucija koja može potvrditi koji kandidat je dobio najveću podršku birača u RS-u je CIK BiH. Svjedoci smo da u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa stranke izlaze sa podacima, gdje proglašavaju svog kandidata za pobjednika.  Kada je u pitanju izbor za Predsjednika RS-a, sličnu situaciju smo imali i na Opštim izborima 2022. godine, tako da bi stranke koje učestvuju na izborima morale preuzeti svoju odgovornost.

Kada je u pitanju izlaznost birača na ovim prijevremenim izborima, koja je prema zvaničnim informacijama 35.9 posto moram istaći da se na CBS-u, nalaze svi državljani BIH, bez obzira da li žive u BIH ili van granica države. Ako bi uzeli da su na izborima isključivo glasali građani koji žive u BiH odnosno RS-u, izlaznost bi bila daleko veća, jer je na izbore izašlo nešto više od 440.000 birača  i ako bi to uporedili sa brojem birača koji žive u RS-u, taj procenat je – preko 50 posto. Građani koji imaju biračko pravo a žive u inostranstvu, mogu glasati putem pošte, a njih je na ovim izborima bilo prijavljeno samo oko 4.500.

MONITOR: EU od BiH traži da zakone o Sudu BiH i Visokom savjetu sudstva i tužilaštva izmijeni. Rečeno je da ni novac iz Plana rasta, bez toga, neće biti isplaćen. Ispunjenje zahtjeva koče ministri iz SNSD koje Parlamentarna skupština nije uspjela da smijeni. Vidite li mogućnost da se to promijeni?

ŠEHIĆ: BiH živi u teškoj političkoj situaciji. Negdje u periodu od 2002-2006. godine, BiH je po ispunjavanju uslova za dobijanje statusa kandidata bila ispred Crne Gore, Srbije i S. Makedonije. Propašću Aprilskog paketa ušli smo u duboku krizu, a rezultat toga je da još nismo dobili datum otpočinjanja pregovora sa EU, jer još nismo donijeli zakon o Sudu BiH, Zakon o VSTV-u, Reformi izbornog zakonodavstva gdje mislim na implementaciju Odluka ESLJP, tako da ne možemo ni koristiti finansijska sredstva iz Plana rasta što mnoge političare u BiH i ne interesuje,. U ovom trenutku najveću prepreku čine ministri iz SNSD-a, a i predstavnici ovog političkog subjekta i u Parlamnetarnoj skupštini BIH, jer mogu blokirati donošenje svih odluka i zakona s obzirom da o svim zakonima odlučuje sem Predstavničkog doma PSBiH i Dom naroda PS BiH, gdje SNSD, u klubu naroda iz reda Srpskog naroda ima većinu, bez kojih se ne može donijeti niti jedna odluka.

MONITOR: Spekuliše se da je Dodikov predsjednički kandidat Srđan Karan,  dobio „uzvratnu pomoć“ iz Srbije. Ali, ima i onih koji smatraju da Vučiću više nije toliko važno ko će biti vlast u RS, jer vjeruje da mu je većina RS opozicije, podjednako odana. Da li bi se nešto promijenilo  u odnosima lojalnosti srpskih lidera u RS prema Beogradu, ako bi SNSD izgubio vlast?

ŠEHIĆ: Da li je neko dobio pomoć iz Srbije ne mogu da kalkulišem-ali sam ranije već rekao, da Predsjednik Srbije ima odnose i sa pozicijom i opozicijom u RS-u iz čega se može zaključiti da je njemu svejedno ko će biti na čelu RS-a i ko će imati većinu u NSRS-a. Da li bi se nešto promijenilo ukoliko bi došlo do promjene vlasti na idućim Opštim izborima 2026. godine, teško mi je špekulisati, ali kao građanin BiH očekujem da potpisnici Opšteg okvirnog sparazuma za mir u BiH, mislim na Srbiju i Hrvatsku, svojim političkim djelovanjem utiču na stabilnost u  BiH, što vrlo često nije slučaj. Sem poštivanja teritorijalnog integriteta BiH, oni moraju poštivati i njen suverinitet, odnosno institucije ove države.

MONITOR: Povodom godišnjice potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH, u Bundestagu je održana velika debata. Njemačka Ljevica nije saglasna sa održavanjem „kvazi-kolonijalnog“ statusa BiH, a AFD je protiv legislative koja bi BiH pravno pretvorila u građansku državu. Ministar spoljnih poslova, Johan David Vadeful, kritikuje međunarodnu zajednicu kada se radi o zaštiti Srebrenice. Može li EU i kako, uticati na odluke u BiH kao što izgleda da pokušava u vezi sa ratom u Ukrajini?

ŠEHIĆ: Ove godine se obilježava 30 godina od potpisavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je prvashodno donio mir, ali je utvrdio okvir i principe kako bi BiH postala demokratska država, država vladavine prava i država jednakih građana pred zakonima. Kada je u pitanju inostrani faktor, ključnu ulogu u izgradnji političke stabilnosti imaju SAD. Zahvaljujući njima je  prvo donesen Vašingtonski-a potom i Dejtonski sporazum, jer je Evropa imala različita gledanja i bila je podijeljena u političkim stavovima, ne samo kada je u pitanju BIH, nego i bivša država.

Ključnju ulogu u stabilnosti BIH i dalje će imati SAD, a tu bih dodao i Veliku Britaniju, pa dobrim dijelom i Njemačku bez obzira na različite stavove unutar zvanične Njemačke politike. Moramo imati u vidu trenutnu političku situaciju u svijetu, posebno u Evropi gdje jačaju desne političke snage koje kroz svoju ksenofobičnu politiku pokušavaju Evropu vratiti u našu ne toliko slavnu historiju.

Kada je u pitanju rat u Ukrajini, vidimo,  nažalost, drugorazrednu politiku EU, jer glavnu riječ o miru i prestanku rata u Ukrajini vode SAD i Rusija.

MONITOR: General SAD, Vesli Klark, tvrdi da je stav Pentagona bio da se HV i HVO ne upuštaju u dalja osvajanja u jesen 1995-e. Klark to vidi kao deo već dogovorenih 51 posto teritorije za Federaciju. Danas se politički lideri u BiH možda samo u jednom slažu- a to je, priznavanje moći SAD. Kako bi to moglo uticati na budućnost države?

ŠEHIĆ: Kada je u pitanju završetak rata u BiH 1995. godine, kada je zaustavljena ofanziva Armije BiH, HVO-a i HV-a, koje su došle nadomak Banja Luke i Prijedora, i tada je „kružila priča“ da su tu ofanzivu zaustavile SAD, bojeći se velike humanitarne katastrofe i novog izbjegličkog vala iz BiH. A da li je to urađeno da bi se BIH podijelila na FBiH i RS-ne bih želio da špekulušem, ali će sigurno doći trenutak kada će se otvoriti arhivi, a onda ćemo saznati istinu.

Rezultati izbora pokazuju da Dodikov uticaj slabi

MONITOR: Dodik je oslobođen sankcija SAD. Prihvatio je to na  snishodljiv način. Jasno je da pokušava da opstane na političkoj sceni, kao onaj koji i dalje suvereno odlučuje o „srpskim interesima“. Da li su rezultati izbora pokazali da njegov uticaj ipak slabi?

ŠEHIĆ: Istina je da je Milorad Dodik skinut s crne liste SAD-a, ali je radi toga morao staviti van snage sedam zakona koje je NSRS-a donijela, a koji su i neustavni jer podrivaju suverinitiet BiH. Takođe, Dodik je  kao predsjednik RS-a priznao nadležnosti tužilastva i suda BiH, priznao je CIK BiH kao i Ustavni sud BiH premda ih je negirao.

Mi u BiH imamo vrlo malo demokratskih stranaka.Većina njih su stranke jednog lica- odnosno lidera, koji odlučuje o svemu i to nije samo slučaj u BiH, to je slučaj i u našem okruženju. Dodik je  nastavio političko djelovanje kao predsjednik SNSD-a, pa i dalje suvereno odlučuje o „srpskim interesima“. Ali  izbori ukazuju da njegov uticaj slabi, jer rezultati pokazuju tijesnu trku između kandidata SNSD-a i kandidata SDS-a. Iz tih procenata može se zaključiti da on više  nema onoliku podršku koliku je imao ranije

S diskriminatorskim ustavom i ustavima entiteta, BiH ne može biti članica EU

 MONITOR: Na godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ponovo se govori i o potrebi izmjena Ustava BiH, i u cilju primjene odluka Suda za ljudska prava SE. Koliko bi – s obzirom na prilično ukorijenjene etnonacionalizme  – to imalo efekta ako bi se institucija Visokog predstavnika ukinula?

ŠEHIĆ: O promjeni Ustava BiH govori se posljednjih 15 godina. Nakon što je ESLJP u Strazburu usvojio tužbu protiv BiH, a koju su podnijeli Sejdić-Finci, kojom je i nacionalnim manjinama omogućeno da se mogu kandidovati za članove Predsjedništva BiH, a nakon toga donesene su još četiri odluke čijom implementacijom bi se ukinule diskriminatorske odredbe Ustava BiH, ali i IZ BiH kojom bi se svakom građaninu-državljaninu  BiH sa aktivnim biračkim pravom omogućilo i pasivno biračko pravo na izborima.

Sa diskriminatorskim ustavom i diskriminatorskim ustavima entiteta, BiH ne može biti članica EU. Političari u BiH se u svom političkom djelovanju predstavljaju kao jedini zaštitinici nacionalnih interesa svojih naroda, gdje se zanemaruje činjenica da je građanin-državljanin nosilac suveriniteta. Kada je u pitanju status Visokog predstavnika,  koji je određen Dejtonskim sporazumom, posebno ističem Bonska ovlaštenja. Smatram da on mora i dalje ostati zbog neodgovornog ponašanja političara koji čine vlast u BiH. Većini njih odgovara status quo, jer politiku nisu shvatili kao časno zanimanje koje se vodi u  interesu građana, nego isključivo u ličnom interesu, klijentelističkom pa i materijalnom interesu. To upućuje na zaključak da oni ne žele vladavinu prava koja će omogućiti jednakopravnost svih građana, zloupotrebljavajući činjenicu da u BiH ne postoji ni moralna ni politička odgovornost za svoj neuspješan posao,  a moram dodati i činjenicu da su nemoralno visoko plaćeni, a iza toga ne stoje nikakvi rezultati. Kritike koje se upoućuju Visokom predstavniku od sve tri strane su neutemeljene, jer je on bio primoran da donosi odluke o proglašavanju određenih zakona kao i izmjena određenih zakonskih propisa upravo radeći posao koji su trebali raditi naši političari.

Zahvaljujući takvim političarima, dovedeni smo u situaciju da smo postali država sa posebnim potrebama. U takvim situacijama se onda postavlja staratelj.

Nastasja RADOVIĆ

Ministar unutrašnjih poslova i u slučaju favorizovanja jednog od dva kandidata  za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je  troipodecenijski princip svih partitokratskih struktura vlasti

MONITOR: Bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica osuđena je ove sedmice prvostepeno na godinu  i devet mjeseci zatvora zbog podstrekivanja sutkinje Milice Vlahović Milosavljević da donese nezakonito rešenje u korist Medenicinog kuma. Kako komentarišete tu presudu?

MINIĆ: Bilo bi neodgovorno i sa stanovišta struke neprihvatljivo da komentarišem prvostepenu presudu na osnovu medijske vijesti da je donijeta u toj sadržini. Mogu samo da konstatujem da je prvostepena presuda donesena od strane najnižeg suda u nereformisanom sudstvu, koncipiranom upravo od prvostepeno osuđene bivše predsjednice najvišeg suda u sudstvu pod jakim uticajem trodecenijske mafiokratije. To u situaciji kada “stoje po strani” krivične prijave za organizovani kriminal u okviru kojeg Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore pod rukovodstvom Osuđene na inicijativu i za potrebe političkih struktura vlasti u Glavnom gradu i u Državi, mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu iz vremena SFRJ i 2014. godine, donosi pravni stav suprotan i sopstvenom pravnom stavu iz 2012. godine a Vrhovni sud Crne Gore, pod rukovodstvom sadašnje predsjednice, odbija da Organizaciji “KOD” saopšti sastav sudija najvišeg suda koji je time dokazao svoj “kredibilitet”.

MONITOR: U drugom postupku protiv Medenice i njenog sina još se čeka prvostepena presuda. Zašto tri godine čekamo na prvostepenu presudu u tom postupku?

MINIĆ: Odsustvo prvostepene presude i u postupku protiv Medenice i njenog sina samo je još jedna potvrda alarmantnog stanja u sudstvu od višegodišnjeg najvećeg nepovjerenja javnosti u državi “zasnovanoj na vladavini prava” prema floskuli/frazi iz Ustava Crne Gore.

MONITOR: To nije jedini proces zbog visoke korupcije i organizovanog kriminala bez prvostepene presude.

MINIĆ: Naravno, istovjetna je situacija i u ostalim procesima povodom korupcije i organizovanog kriminala trodecenijski građenog mafiokratskog sistema.

MONITOR: Pravosuđe i vladavina prava ostaju i dalje najizazovniji zadatak na evoprskom putu Crne Gore. Vidite li političku volju da se taj zadatak ispuni?

MINIĆ: I “oslobodioci” na vlasti od 30. avgusta 2020. godine, kao i njihovi prethodnici, verbalno su za ispunjenje obaveza iz pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda, sloboda i bezbjednost iz pregovaračkog procesa za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Ko je iole uključen u pravosudnu materiju svjedoči o kontinuitetu praksi “oslobodilaca” i njihovih prethodnika na vlasti. Jedina bitna i, za pristupanje Crne Gore EU vjerujem presudna činjenica je naglašen interes  Evropske Unije i od nje inteziviran proces za njeno proširenje. Interes je i partitokrata na vlasti u Crnoj Gori da to iskoriste. Ali bez suštinskih promjena u sistemu funkcionisanja sve tri grane vlasti i, nažalost, i bez promjena u svijesti stanovnika  koji  budućnost vide u Crnoj Gori, bitno nepromijenjenoj.

MONITOR: Izabran samo jedan sudija Ustavnog suda od tri kandidata. Zašto se politička klasa ne odriče pokušaja kontrole pravosuđa?

MINIĆ: U odsustvu građanske svijesti stanovništva,  uništenog obrazovanja i sistema vrijednosti, većinski posvećenog iracionalnim podjelama dirigovanim sada ne samo iz partijskih torova posvađanog crnogorskog društva već i iz redova mantija kojima je vrata političkog djelovanja otvorila prethodna vlast – nema odricanja “političkih elita” od potpune kontrole mehanizama vlasti i moći za lične i partitokratske interese.

MONITOR: Kad se kompletira ili dodatno popuni Ustavni sud, kakav ćemo sud dobiti?K

MINIĆ: Dobićemo već viđeno. Samo ne više u vidu poslušnog “partijskog organa” najmoćnije partije u vlasti, iz decenija koje su prethodile “oslobođenju” 2020. godine, već kao rezultat trgovine neprincipijelne stokupljevine na vlasti.

Pri tome, niko se ne osvrće na ambijent složno izgrađen od partitokrata i njihovih sljedbenika u kojem častan profesionalac u sudijskog togi, ili tužilac, nemaju šansi za napredovanje u službi. Ili makar na javnu građansku podršku za pokazanu stručnost i hrabrost, dok svoju porodicu izlažu brojnim opasnostima posvećenošću najodgovornijim i najopasnijim pozivima.

MONITOR: Šta su najveći problemi crnogorskog pravosuđa ?

MINIĆ: U mnoštvu ozbiljnih i teško premostivih problema crnogorskog društva i države, pa time i pravosuđa teško je izdvojiti samo nekoliko najvećih. Izborni sistem je nepremostivi limit za zaokret u pravcu napretka. Partitokratija isključuje pristup kompetentnih i kredibilnih ljudi na ključna mjesta upravljanja procesima kojima verbalno i ustavnim proklamacijama teži Crna Gora. Najveći problemi crnogorskog pravosuđa su isti oni koji guše i crnogorsko društvo i državu. Odsustvo minimuma neophodnih kompetencija za upravljanje pravosuđem i nedopustivo nemoralan i zapušten izbor kandidata za najsloženije, najteže i najodgovornije poslove u tužilaštvu i sudskoj vlasti su takođe segment najveće problematike za crnogorsko pravosuđe.

Odsustvo svijesti birača i biranih o zajedničkim prioritetima  i potpuno odsutvo  odgovornosti za učinjeno i ne učinjeno, na štetu interesa i vrijednosti koje čine suštinu građanskog demokratskog društva,  predstavlja drugi pol najbitnijih problema koji limitiraju  napredak crnogorskog pravosuđa i države. Tako gubimo  najbitniji resurs, kojim smo i sada najsiromašniji – ljudski potencijal kredibilnih i kompetentnih.

MONITOR: Da li bi veting popravio stanje u pravosudju?                                                                     

MINIĆ: Veting je jedna od prijekih potreba u svim najbitnijim segmentima crnogorskog državnog sistema. Ali ne obesmišljeni veting.  Sumnjam da očigledno “šibicarenje” po ustanovljenom “paf-paf” sistemu vođenja procesa, može dati išta pozitivno i u primjeni vetinga u pravosuđu ako se sprovodi na način kako se to čini u poslednjih pet godina ustanovljene prakse verbalizma bez praktičnih rezultata i nasuprot svrsi vetinga. Pominjani modeli, tipa “italijanskog” i slično, zahtijevaju detaljno poznavanje tog modela, uslova u kojima je realizovan u Italiji.  U slučaju vetinga, kao i u slučaju reorganizacije sudske i tužilačke organizacije, ističem ozbiljnu rezervu u pogledu postojanja kadrovskog potencijala u malom i višestuko “umreženom” crnogorskom društvu koje cijeni “učinjenog” a ne principijenog i stručnog.

MONITOR: Zašto ga, iako ga  je više ministra pravde pominjalo, i dalje nema?

MINIĆ: Ministri partitokratije ne žele (i kada bi smjeli od svojih šefova) da vetingom “sijeku granu na kojoj sjede” i da, umjesto svojih poslušnih kadrova koji pod ključem drže institucije na čijem su čelu, ustupe pozicije kredibilnim i kompetentnim ljudima. Svaki pokušaj prerijetkih izuzetaka da naprave korak ka neophodnoj transformaciji od retrogradne prakse i sistema kao meriokratiji biva ugušen u startu – bez ikakve reakcije društva i građana. Promjene, uglavnom formalne, iniciraju se samo spolja i samo u mjeri  zadovoljenja minimalnih uslova u procesu pristupa Crne Gore Evropskoj uniji kao interesa evropskog zapada usljed dešavanja “specijalne operacije” na istoku Evrope.

MONITOR: Kako vidite veting koji Demokrate sporovode u bezbjednosnom sektoru?

MINIĆ: Javnost je uskraćena za podatke o sadržini vetinga koji je u primjeni u dijelu bezbjednosnog sektora u mjeri da može analizirati njegovu konceptualnu dimenziju i proces njegove primjene. Partitokrate koje dominantno upravljaju bezbjednosnim sektorom po poznatim “principima” partitokratskog kadriranja ostavljaju sumnju u principijelnost i objektivnost tog procesa. To naročito kod činjenice da je sektor bezbjednosti u političkoj trgovini pripao partiji najprepoznatljivijoj po odsustvu principijelnog stava o svim najbitnijim pitanjima transformacije crnogorskog društva i države iz diobenih tema i procesa u pravcu napretka ka građanskim i demokratskim vrijednostima.

MONITOR: A učinkovitost institucija tokom nasilja nad turskim državljanima širom zemlje? 

MINIĆ: Upravo je odnos bezbjednosnog sektora i vrha izvršne vlasti u skandaloznom slučaju zlostavljanja turskih državljana širom Crne Gore očigledan pokazatelj odsustva elementarne odgovornosti i minimuma kapaciteta za upravljanje procesima transformisanja državnih institucija i društva ka proklamovanim civilizacijskim vrijednostima  za  21. vijek.

“Efikasnost i profesionalnost” reagovanja  bezbjednosnog sektora u slučaju turskih državljana i “utemeljenost” samohvalospjeva  vrha policije u činjenicama, podsjeća me na isto takvu istinitost javnih hvalospjeva nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, i to uz podršku “naših zapadnih prijatelja”, o najefikasnijem sudstvu u regionu  dok su  cifre o riješenim gomilama zaostalih predmeta potpuno potisnule poraznu istinu o odsustvu minimuma nezavisnosti i nepristrasnosti postupajućih sudova.

MONITOR: Kako komentarišete to što ministar policije otvoreno staje na stranu jednog kandidata za direktora policije, dok konkurs nije okončan?

MNIĆ: Ministar unutrašnjih poslova  favorizovanjem jednog od dva kandidata  za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je princip svih partitokratskih struktura vlasti od uspostavljanja simulacije višestranačke demokratije u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ