Povežite se sa nama

INTERVJU

LUCIJA ŠERBEDŽIJA, GLUMICA: Bez kompromisa

Objavljeno prije

na

Glumica nagrađena s dvije Zlatne arene Lucija Šerbedžija rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Glumila je u brojnim pozorišnim predstavama, kao i u hrvatskim i stranim filmovima. Talenat je naslijedila od oca – veterana jugoslovenskog glumišta Radeta Šerbedžije. Udata je za srpskog reditelja Filipa Gajića sa kojim ima sina i kćerku. Prošle godine Lucija Šerbedžija oduševila je, ali i uzburkala hrvatsku javnost nakon premijere predstave Ivice Buljana Žuta crta. Tada je Miljenko Jergović rekao da je Lucija Šerbedžija glumica rijetkoga i vrlo čistog dara i dodao: ,,Nismo je se nagledali u televizijskim reklamama i na džambo plakatima, niti je svoje lice i tijelo trošila po televizijskim sapunicama i do zla boga lošim i jadnim serijalima hrvatskih televizija”.

MONITOR: Krajem prošle godine u Zagrebačkom kazalištu mladih bila je premijera ,,Žute crte”, u režiji Ivice Buljna. Tumačite glavnu ulogu, lik umjetnice Helene, a predstava se bavi problemom originalnosti pojedinca. Tokom rada kazali ste da je to ostvarenje vašeg sna, jer u predstavi osim što glumite – pjevate, svirate i plešete i svirate. Kakvo iskustvo nosite iz predstave i šta biste nam rekli o ovom komadu?
ŠERBEDŽIJA: Sa Ivicom Buljanom sam već puno puta surađivala i svaki put se istinski veselim našoj suradnji. Predstava Žuta crta je nastala kao koprodukcijski projekat Zagrebačkog kazališta mladih i njemačkog Gradskog kazališta Braunschweig. Tamo je postavljeno novo djelo Ivane Sajko u režiji Danijele Lofner i jedan glumac iz našeg kazališta je radio s njima, dok smo mi radili po tekstu dvije njemačke spisateljice, a i jedan njihov glumac je doputovao da bude s nama u predstavi. Imali smo prilično malo vremena pa je Ivica inteligentno smislio kako da nas pripremi. Naime probe su svakodnevno započinjale s intenzivnim treninzima od dva sata koje nam je trener vodio, radili smo razne vježbe po artaudovim metodama i naravno učili svirati razne instrumente sa Mitjom Vrhovnikom, koji je stalni Ivičin suradnik i jednom rječju genijalac. Ideja od Ivice je da tokom cijele predstave između scena, a ponekad i tokom samih scena ko ne glumi svira razne instrumente, tako da kad krećem od kuće na Žutu crtu često se osjećam da u stvari idem na koncert – što je predivno. Ivica naime ima fenomenalnu moć da kroz igru i neviđeno ležerno prenese glumcu lakoću i slobodu igranja i postiže na taj način elemente istine i nečeg dokumentarnog, a samim time autentičnog u predstavi. Svaki put uistinu uživam radeći s njim.

MONITOR: Da li Vam je smetalo što su skoro svi mediji pisali kako se u „Žutoj crti” pojavljujete nagi i u kavezu, a manje se bavili ulogom i predstavom?
ŠERBEDŽIJA: Nisu svi,ima jedan koji me obranio od tih mediokriteta. Miljenko Jergović. Hvala mu!

MONITOR: Prije par godina glumili ste zajedno sa ocem u komediji „72 dana” – rediteljskom debiju vašeg brata Danila. Kako je bilo sarađivati s njima dvojicom i planirate li ponovo neki zajednički projekat?
ŠERBEDŽIJA: Izvrsno je bilo. To je Danilov prvi dugometražni film, ali na setu smo se svi osjećali kao da ih je već u najmanju ruku 20 snimio. Velika mi je pametnica braco osim što je i talentiran, duhovit i jako ugodan za suradnju. Radićemo uskoro ponovo zajedno na filmu Oslobođenje Skopja koji je u pripremama. Rade će režirati film i glumiti u njemu, a Danilo će mu biti pomoćnik na snimanju.Trebala bi glumiti u filmu fantastičnu ulogu, ali kako stvari obično u filmskom životu stoje, ne vjerujem dok ne prođe prvi dan snimanja… Jedva čekam.

MONITOR: Djeluje da ne pristajete na kompromise i da vrlo pažljivo birate – da vam je važniji dobar reditelj i scenario od glavne uloge, jer ste jednom kod Paola Mađelija maltene statirali?
ŠERBEDŽIJA: To je živa istina. Nisam tip glumice kojoj je stalo da nareda značajne heroine i divi se svom CV-u, najvažnije mi je s kim radim. Vudiju Alenu bih na primjer lupala i klapu na snimanju samo da učim i uživam gledajući ga kako radi.

MONITOR: Udati ste za beogradskog reditelja Filipa Gajića, a sada u Beogradu pripremate predstavu ,,Plavi anđeo” sa Slobodom Mićalović i Feđom Stojanovićem. O kakvom projektu se radi?
ŠERBEDŽIJA: Radi se o melodrami – mjuziklu Plavi anđeo koji je ljudima poznat po istoimenom filmu sa Marlen Ditrih. Dobila sam poziv iz teatra Madlenianum da budem kao gost glumac i smatram to velikim izazovom, jer se u tom žanru nikada nisam imala prilike iskušati. Oni naime kako je to privatno kazalište, imaju taj sistem da i kada prave operu i balet uz stalnu postavu, dovedu za potrebe PR- a gosta izvana. Eto tako da uz Bobu Mićalović ću se kao gost u toj istoj ulozi pojaviti i ja. Naše Lole će biti vjerojatno potpuno drugačije što će sigurno biti jako zanimljivo. Odlična je ekipa i lijepa atmosfera.

MONITOR: Ostvarili ste brojne uloge, dobili značajna priznanja… Na početku vaše karijere glumili ste u holivudskom ostvarenju „Svetac” sa Valom Kilmerom, Elizabet Šu i Radom Šerbedžijom. Zašto niste nastavili inostranu karijeru?
ŠERBEDŽIJA: Imala sam 23 godine kad sam snimala sa Filipom Nojsom Sveca i to iskustvo je bilo fenomenalno. Mnogi su me naravno pitali sve ove godine to isto pitanje što nisam ostala graditi inozemnu karijeru. Iskreno vrlo brzo sam u Los Anđelesu shvatila da nijedan glumac iz Evrope tamo ništa nije napravio, a da prije toga nije već u svojoj zemlji snimio mega film, koji je osvojio nagrade po svjetskim festivalima. Ja takav film nisam imala i shvatila sam da mi godine i godine mogu proći, a da ja usavršavam akcent i hodam po raznim audicijama i partijima ne bi li dobila priliku, a bila sam željna uloga i u kazalištu i na filmu. Tako sam se odlučila da je najvažnije da radim, a šansa ako se desi – desiće se ovako ili onako …

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo