INTERVJU
MR TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Ranka, izgubljeno vrijeme

MONITOR: Evropska komisija u izvještaju o napretku Crne Gore za prošlu godinu ocijenila je da je uloga državnog tužilaštva u zaštiti ljudskih prava ograničena. Da li možete pojasniti šta to znači?
GORJANC-PRELEVIĆ: Ne mogu se istovremeno štititi i ljudska prava i državni službenici. Državno tužilaštvo se prečesto opredjeljivalo da ne uradi ništa ili da uradi nedovoljno i tako zaštiti službena lica, pogotovo višeg ranga, na uštrb ljudskih prava njihovih žrtava. To je tako počev od procesuiranja odgovornih za ratne zločine, preko pretnji smrću koje je državni službenik upućivao našem kolegi Saši Zekoviću, procesuiranja zviždača ili MANS-a, umesto službenih lica snimljenih u društvu kriminalaca, pa sve do zlostavljanja, posebno onog koje se događalo do 2010. u Komanskom mostu, kolektivnom zlostavljanju u ZIKS-u 2005. i operaciji Orlov let, koje je Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT) opisao, objasnio i nacrtao kako treba procesuirati, pa opet nije urađeno ništa. Da ne zaboravim dokazani slučaj mučenja Aleksandra Pejanovića, za koji do danas nisu procesuirani ni neposredni izvršioci, ni nalogodavci, ili tekst Petra Komnenića za Monitor, koji je doveo do svedočenja sudije o prisluškivanju sudija i nestanku predmeta iz suda, pa opet nikom – ništa. Mislim da je opšti utisak da je uloga državnog tužilaštva Crne Gore u zaštiti ljudskih prava katastrofalna, ali da sam EU diplomata verovatno bih rekla da je – ograničena.
MONITOR: Povodom afere ,,Snimak” nedavno ste rekli da sve ukazuje na to da su kao metod političkog djelovanja sistematski izvršena brojna krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti. Koja, na primjer?
GORJANC-PRELEVIĆ: Povreda ravnopravnosti – član 159 KZ-a, Povreda ravnopravnosti u zapošljavanju – član 225 KZ-a, Zloupotreba službenog položaja – član 416, i dr. Međutim, iako se radi o osnovanoj sumnji da je počinjeno na stotine pa i hiljade krivičnih dela, koja se gone po službenoj dužnosti, tužilaštvo je saopštilo da neće ništa da uradi dok ne dobije pojedinačne prijave. Drugim rečima, rekli su i Zavodu za zapošljavanje i Fondu rada i drugima s audio snimaka da neće odmah moći da pročešljaju njihovu dokumentaciju u potrazi za dokazima krivičnih dela, nego da će se možda desiti da nekada to urade, ako do tada dobiju konkretnu pojedinačnu krivičnu prijavu. Neće uraditi ono što su po zakonu obavezni da urade – da na sopstvenu inicijativu, redom sprovedu opsežnu istragu, na osnovu informacija koje su procurile sa sednice DPS, a koje su dostupne da ih čuje i ceo svet.
MONITOR: Tužilaštvo je odbilo da sprovede istragu o partijskom zapošljavanju i zloupotrebi državnih resursa za izbornu pobjedu o čemu svjedoči afera ,,Snimak”. Šta to govori?
GORJANC-PRELEVIĆ: O pristrasnosti, o kojoj sam govorila, potrebi da se zaštite državni funkcioneri, počev od Zavoda za zapošljavanje pa redom. Izgleda kao da postoji potreba ne samo da se zaštiti interes konkretne političke partije, nego da se to odmah javno i pokaže, da ne budu pod stresom, da ne brinu. Takvo ponašanje je naravno prolazilo u jednopartijsko doba, ali je za evropsku demokratiju XXI veka to skroz neprihvatljivo, i zbog toga sad EU insistira na parlamentarnoj istrazi, kad već nema tužilačke istrage. Svuda na svetu izbijaju razni skandali sa raznim političkim partijama i ljudima na vlasti. Razlika je u tome što se ovakvi skandali u državama sa nepristrasnim institucijama ne praštaju.
MONITOR: Da li će afera ,,Snimak” imati uticaja na odnos međunarodnih organizacija, posebno onih koje se bave zaštitom ljudskih prava, prema akterima te afere?
GORJANC-PRELEVIĆ: Dirk Lange, nadležan u Direktoratu Evropske komisije za pridruživanje Hrvatske i Crne Gore, najviše je zbog te afere došao u Crnu Goru, i to dovoljno govori onima koji još misle da nas ovde niko ne posmatra. Za godinu dana Crnu Goru će posebno posmatrati i Komitet za ljudska prava UN, kada bude branila svoj izveštaj o primeni Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima pred tim komitetom. Nedostatak delotvorne istrage sistemske diskriminacije po osnovu političke pripadnosti svakako može da bude tema koja će zanimati članove Komiteta. Inače, Komitetu sve nevladine organizacije mogu da dostave svoje materijale, koji će onda biti razmatrani kao i zvanični državni izveštaj.
MONITOR: Eksperti upozoravaju da je neophodna neodložna reforma tužilaštva u Crnoj Gori. Šta sve treba mijenjati u toj oblasti?
GORJANC-PRELEVIĆ: Prvo treba hitno promeniti Ustav. Da opozicija nije insistirala na manje važnim i u tom trenutku već nemoguće promenljivim identitetskim pitanjima, sada smo već mogli da imamo nova ustavna pravila za izbor Vrhovnog državnog tužioca (koji diktira i poslovnu politiku i tempo cele tužilačke organizacije), predsednika Vrhovnog suda, sudija Ustavnog suda i članova Sudskog i Tužilačkog saveta. Ali, danas nismo čak ni blizu tome, jer se taj ustavni odbor više ni ne sastaje.
Pored Ustava, zakoni moraju da se promene da bi se uskladili s Ustavom, ali i da bi se uvelo redovno ocenjivanje rada i sudija i državnih tužilaca, po objektivnim kriterijumima i merljivim, realnim parametrima kakvi sada ne postoje. Na primer, obavestili su nas iz državnog tužilaštva da oni uopšte ne vode evidenciju o tome koliko kom tužiocu uspevaju ili ne uspevaju predlozi za određivanje pritvora. Državni tužioci do sada nisu ni disciplinski kažnjavani, ni razrešavani funkcije zbog nesavesnog ili neprofesionalnog rada.
MONITOR: Pošto uskoro ističe mandat aktuelnoj državnoj tužiteljki Ranki Čarapić, kako biste sumirali njen rad ?
GORJANC-PRELEVIĆ: Kao gubljenje vremena za Crnu Goru.
MONITOR: Šta mislite, ko će biti Vrhovni državni tužilac u novom mandatu?
GORJANC-PRELEVIĆ: Biće neko iz Ustavnog suda ili bilo ko drugi po volji vladajuće koalicije, zato što još nije promenjen Ustav, pa nije obezbeđeno da i opozicija odlučuje o tom izboru.
MONITOR: Ko bi po Vašem mišljenju trebalo da bude na toj funkciji?
GORJANC-PRELEVIĆ: Jednom, kada se odgovarajuće ustavne promene obezbede, volela bih da se za tu funkciju kandiduje i izabere, na primer, neki advokat ili advokatica od integriteta, nezavisna osoba, stručna, koja veruje u pravdu, u vladavinu prava i hoće da da sve od sebe da je ostvari. Ako to ne bude izvodljivo, onda najbolje stranac ili strankinja – imajući u vidu endemsku korupciju, uhodanu klimu straha, nezameranja i rovovske podeljenosti u političkom životu Crne Gore. Ako je stranac mogao da bude predsednik referendumske komisije, onda bi moglo da se udesi da to bude i VDT. U svakom slučaju, ta funkcija je nesumnjivo jedna od najvažnijih u državi, ako ne i najvažnija.
MONITOR: Akcija za ljudska prava (HRA) podržava predlog da ne zastarijevaju krivična djela korupcije. Kakve su šanse da se to ozakoni?
GORJANC-PRELEVIĆ: To je nešto što se reguliše Krivičnim zakonikom. Lično mislim da, pored korupcije, ne bi trebalo da zastarevaju ni krivična dela ubistva i mučenja.
MONITOR: Aferu Telekom više niko ne pominje. Da li će biti zataškana kao i mnoge druge u koje su umiješani ljudi bliski vrhovima vlasti?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nadam se da neće, i da ćemo u svakom slučaju saznati sve pojedinosti koje su navele Komisiju američke Vlade da zaključi da je u pitanju bila ozbiljna korupcija. Mislim da će to najviše zavisiti od razvoja suđenja u Njujorku.
MONITOR: U novije vrijeme desilo se više slučajeva kršenja ljudskih prava kao što su zlostavljanje i mučenje od strane policije. Vaš komentar?
GORJANC-PRELEVIĆ: Policije su svuda na svetu više ili manje sklone zlostavljanju i korupciji. O tome su snimljeni i legendarni filmovi, počev od Serpika sa Al Paćinom pa nadalje (taj film je inače rađen po istinitoj priči, a Frenk Serpiko je još živ). U borbi protiv toga neophodna su sistemska rešenja koja mogu da dovedu do proboja, kao npr. državni tužilac spreman da punom parom istražuje i goni izvršioce nedela i u policijskim redovima. Neophodan je i sud koji neće takva nedela opraštati uslovnim kaznama, kako je to po pravilu slučaj u Crnoj Gori. O tome ćemo 26. marta objaviti poseban izveštaj o procesuiranju mučenja i zlostavljanja, na kome smo radili više od godinu dana.
Stankoviću policijski orden
MONITOR: Posebno veliku cijenu plaćaju insajderi koji se osmjele da progovore o zločinima i nasilju vlasti. Šta se tu može promijeniti?
GORJANC-PRELEVIĆ: Na kraju svako ostane sam sa sobom, tako da verujem da je čista savest najbolja uteha. S druge strane, naravno da bi insajderi morali da budu jače zaštićeni i ohrabreni. Goran Stanković bi trebalo da dobije policijski orden. Utešno je što su mediji ovde ipak poprilično jaki i što im se insajderi očigledno obraćaju, posebno oni koji time mnogo ne rizikuju, ali i to je nešto, kao što vidimo iz afere Snimak. Postoji crnogorska izreka, valjda s razlogom: ,,Ničija nije gorjela dovijeka”, tako da se pre ili kasnije uvek nađe neki insajder. Samo treba obezbediti da ne bude ugušen ili kažnjen, na bilo koji način.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način