Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA NVO MANS: Svi plaćamo cijenu korupciji

Objavljeno prije

na

  MONITOR: MANS je prošlog petka organizovao Nacionalnu antikorupcijsku konferenciju, uz podršku američke ambasade u Podgorici i EU. Koja je glavna ocjena tog skupa?

ĆALOVIĆ: Glavna ocjena tog skupa je da korupcija uništava privredu i izaziva siromaštvo, podriva vladavinu prava i ugrožava osnovne funkcije države, ali i da rat sa korupcijom moramo i možemo dobiti jer je u Crnoj Gori mnogo više onih koji svoj patriotizam ne mjere po tome koliki su dio Crne Gore stavili u svoj džep.

Ocijenjeno je i da institucije, posebno tužilaštvo, ne rade svoj posao i zato nema rezultata na polju borbe protiv korupcije na visokom nivou, a time ni protiv organizovanog kriminala koji upravo podrazumijeva korupciju na visokom nivou.

MONITOR: Šef delegacije EU Mitja Drobnič i američka ambasadorka Su Kej Braun nisu sa konferencije, govoreći o korupciji u Crnoj Gori, uputili hvalospjeve crnogorskim vlastima kao što to često rade evropski zvaničnici. Kako to komentarišete?
ĆALOVIĆ: Poznato je da su konkretni rezultati u borbi protiv korupcije uslov za dalji napredak u procesu evropskih integracija, a pošto se rezultati našeg tužilaštva svode na šumare i saobraćajne policajce, nije iznenađujuća kritika gospodina Drobniča. Takođe ne iznenađuje ni kritika američke ambasadorke imajući u vidu da nema rezultata u aferi Telekom, a da je aktuelni premijer otvoreno kritikovao američke institucije govoreći da „ima gluposti i sa one strane okeana”. Takvo nipodaštavanje američkog sistema teško da može biti oprošteno. Štaviše, imajući u vidu da je korupcija condicio sine qua non organizovanog kriminala, i zemlje EU, a i SAD imaju sopstveni interes da se u Crnoj Gori počnu primjenjivati zakoni, jer djelovanje naših organizovanih kriminalnih grupa ih direktno ugrožava. Ovo se odnosi kako na Šarićevu grupu, čiji su kraci sezali sve do Latinske Amerike, a konačna destinacija su bile zemlje EU, tako i na Kalićevu grupu, ali i šverc cigareta i oružja. Zato najbolji komentar o načinu kako se vlast bori protiv korupcije i organizovanog kriminala daju upravo službe drugih država, koje pokreću istrage za krivična djela koja naše institucije ignorišu.

MONITOR: Šta je analiza pokazala kad je riječ o spremnosti tužilaštva da suzbija korupciju, posebno kad je riječ o procesuiranju korupcije na visokom nivou?
ĆALOVIĆ: Analiza tačno 333 pravosnažne sudske presude pokazala je da tužilaštvo nije spremno da krivično goni javne funkcionere, a čak i kada to učini, prema njima ima blaži odnos nego prema drugim osobama koje sumnjiči da su počinile krivična djela korupcije.

Postoje dokazi da su tužioci u toku sudskih postupaka saznali za krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, a koje su navodno počinili javni funkcioneri, ali protiv njih nisu pokretali postupke.

Takođe, pored presuda koje su bile predmet naše analize, niz je drugih slučajeva koji pokazuju da tužilaštvo nije spremno da suzbija korupciju. Podsjetiću samo na slučajeve privatizacija Telekoma, KAP-a, Željezare, EPCG, na slučaj Prve banke, na sumnje u pranje novca DPS-a, na mnoge krivične prijave protiv visokih funkcionera o kojima tužioci ili ne odlučuju, ili ih odbacuju bez obrazloženja, zatim posljednja afera Snimak, itd. Sve te slučajeve uglavnom povezuje činjenica da su uzrokovali ,,isisavanje” miliona eura iz državnog budžeta, ali tužilaštvo to ne zanima.

MONITOR: Iz civilnog sektora i od pravnih stručnjaka mogu se čuti i kritike da tužioci ne znaju šta su krivična djela i da pišu optužnice tako da sud mora da oslobodi optuženog za kriminal. Možete li navesti neke konkretne primjere?
ĆALOVIĆ: Naravno, najdrastičniji primjer je presuda u slučaju Šarić, kome je tužilaštvo na teret stavilo krivično djelo koje nije postojalo u momentu izvršenja. Optužnica je zato i pala. Godinu nakon podizanja optužnice, nakon presude drugostepenog suda, tužioci su se sjetili da je djelo postojalo, ali se drugačije zvalo. Naravno, zbog tog „propusta” niko nije snosio odgovornost.

Državni tužioci godinama istražuju predmete u kojima nema krivičnih djela, zatim ih pokreću pred sudom koji onda godinama utvrđuje da je riječ o prekršajima.

Na primjer, Osnovni sud u Beranama je nakon više od četiri godine oslobodio optužene za koje je tužilaštvo tvrdilo da su zloupotrijebili službeni položaj jer su bez putnog naloga podizali novac iz kase i tako nanijeli štetu firmi. Sudu je trebalo četiri godine da utvrdi da to nije krivično djelo.

Sudski postupci za korupciju u prosjeku traju 19 mjeseci, a najduži prvostepeni postupak trajao je 14 godina. Zbog neažurnog rada i nevršenja službene dužnosti tužilaca i sudija dolazi do zastare krivičnog gonjenja i time se izbjegava odgovornost za krivična djela korupcije.

Sudovi strože tretiraju optužene za sitnu korupciju nego javne funkcionere. U krivičnom postupku protiv direktora javnog preduzeća sud na Cetinju je optuženom izrekao kaznu od šest mjeseci zatvora – uslovno godinu za krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Prvo je tužilac stavio optuženom na teret najlakši oblik krivičnog djela ne pokušavajući da dokaže štetu koja je nastala za javno preduzeće i da u skladu sa tim kvalifikuje krivično djelo. Sud je zatim izrekao minimalnu kaznu za najlakši oblik tog krivičnog djela, ublažujući je onda i po vrsti izricanjem uslovne osude.

Presudom Osnovnog suda u Beranama sud je jednom lugaru za krivično djelo zloupotreba službenog položaja, izrekao bezuslovnu kaznu zatvora od tri mjeseca zajedno sa novčanom kaznom od 200 eura, jer nije evidentirao sječu od 7,89 m³ stabala, čime je Upravi za šume pričinjena šteta od 709,25 eura.

U postupku protiv nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Šavnik Osnovni sud na Žabljaku mu je ublažio kaznu, sa obrazloženjem da se radi o uglednom čovjeku koji je obavljao funkciju predsjednika SO Šavnik, pa mu je ove okolnosti cijenio kao osobito olakšavajuće i uzeo ih za osnov ublažavanja kazne”.

MONITOR: Da li se onda može govoriti i o korupciji u pravosuđu?
ĆALOVIĆ: Nemam drugi način da to objasnim osim da je riječ o korupciji i političkoj kontroli.

MONITOR: Završeni su lokalni izbori u Nikšiću, uskoro će predsjednički. Opet se polemiše o raznim zloupotrebama od strane vlasti, počev od nesređenih biračkih spiskova do pritisaka na birače.
ĆALOVIĆ: Na osnovu onoga što smo vidjeli u slučaju biračkog spiska Nikšića, mogu reći da su se zloupotrebe nastavile. Neki dvostruki birači su izbrisani čime su potvrđeni naši raniji navodi, ali su upisivani novi. Zakon o biračkom spisku se ne poštuje i partije i dalje nemaju pristup podacima na osnovu kojih se sačinjava birački spisak, posebno knjigama umrlih i podacima o državljanstvu. Pored toga, ne vidim zbog čega bi vladajuća partija odustala od bilo kojeg mehanizma ucjene, potkupljivanja, zastrašivanja i direktne kupovine glasova, kada državni tužilac nije uradio ništa povodom toga, iako je kroz aferu Snimak praktično i dokazano sve ono što su mnogu sumnjali da se radi kada su u pitanju izborni procesi u Crnoj Gori.

MONITOR: Pošto su svi izgledi da ni aprilski predsjednički izbori neće biti demokratski i slobodni, šta mislite o ideji da predsjednički kandidat kojeg podržava opozicija odustane od njih?
ĆALOVIĆ: Ne shvatam zbog čega bi neko prihvatio da učestvuje u igri čija pravila utvrđuje, sprovodi, kontroliše i – krši protivnička strana. Mislim da bi izlazak na ove i svake sljedeće izbore trebalo usloviti čišćenjem biračkih spiskova i uvidom u sve državne izdatke uoči izbora.

MONITOR: Kakve su Vaše procjene o tome kako će se okončati afere Telekom, Snimak, oslobađajuća presuda Dušku Šariću?
ĆALOVIĆ: Dok god glavni akteri ovih afera kontrolišu tužilaštvo i sud, nijedna od njih neće imati epilog kakav bi trebalo da ima. Štaviše, postoji realna bojazan da tužioci sa optužnicama kakva je u slučaju Šarića trajno obezbijede da izvršioce teških krivičnih djela nikada ne stigne pravda u sudskom postupku, zbog pravila da se nikome ne može dva puta suditi za isto djelo.

Treniranje strogoće na šumarima

MONITOR: Koji su najbitniji pokazatelji do kojih je MANS došao analizom sudskih presuda i procesa vezanih za korupciju, koju ste prezentirali ovih dana?
ĆALOVIĆ: Konačno imamo dokaze da je značajan dio statističkih podataka o radu sudstva i tužilaštva u borbi protiv korupcije fingiran po nekoliko osnova, kako bi se time prikrio nedostatak konkretnih rezultata.

Iza statistike se skrivaju krivična djela male društvene opasnosti, a počinioci su uglavnom na najnižem nivou hijerarhije. Mahom su gonjeni šumari, saobraćajni policajci, a u mnogim slučajevima ti postupci su trajali godinama. U rijetkim slučajevima kada su optuženi javni funkcioneri, riječ je uglavnom o lokalnim, kaznena politika prema njima je bila znatno blaža nego prema državnim službenicima ili privrednicima.

Kaznena politika je, inače, veoma neujednačena, kako među sudovima, tako i unutar istog suda, pa čak i istog sudije. Tužioci su nerijetko odustajali od optužnica i to nakon višegodišnjih suđenja, uglavnom u završnoj riječi i bez bilo kakvog obrazloženja ili saopštavajući razloge koji upravo ukazuju na sumnju u korupciju tužilaštva, a troškovi su padali na teret poreskih obveznika. Zbog toga niko nije odgovarao, čak ni disciplinski.

Iznosi koje sudovi dosuđuju na ime naknade štete nastale korupcijom su višestruko manji od procjena koje tužioci navode u optužnicama, posebno u predmetima koji se odnose na korupciju u javnom sektoru. Na kraju, o dometima sudstva i tužilaštva najbolje govori činjenica da su osuđeni šumari platili dvostruko veći iznos štete nastale korupcijom nego javni funkcioneri.

 

Čarapić lojalnija od Medenice

MONITOR: Rekli ste da korupcija u Crnoj Gori uništava ekonomiju i da ste skeptični da će se nešto ozbiljnije promijeniti čak i kad se promijeni vrhovni državni tužilac. Zašto tako mislite?
ĆALOVIĆ: Zato što sam sigurna da aktuelna vlast neće dozvoliti da za državnog tužioca bude imenovana osoba od integriteta koja će profesionalno, stručno i časno da radi svoj posao. Bilo bi apsurdno da, narodski rečeno, sijeku granu na kojoj sjede, odnosno da imenuju tužioca koji će ih onda krivično goniti, a ne koga će kontrolisati i eventualno koristiti za obračun sa neistomišljenicima i obezbjeđivanje lojalnosti. To je i razlog što se toliko protive predlogu Venecijanske komisije da se VDT bira dvotrećinskom većinom, da bi i dalje imali mogućnost da na tu poziciju postavljaju kadrove kao što je Ranka Čarapić i njeni prethodnici. Uostalom, ova tvrdnja je već jednom provjerena kada je Vesnu Medenicu na mjestu Vrhovnog državnog tužioca zamijenila Ranka Čarapić koja je, ako je to uopšte moguće, pokazala još veći stepen lojalnosti onima koji su je instalirali na tu poziciju.

Na potezu je opozicija

MONITOR: Kakve su pouke građanskih protesta koje ste organizovali prošle godine. Ima li nade za crnogorsko proljeće?
ĆALOVIĆ: Protesti su pokazali da postoji građanska svijest i velika energija koja će promijeniti Crnu Goru. Nakon prošlog proljeća, jasno je da smo svi isti u tome što plaćamo cijenu korupcije, bez obzira na vjere, nacije i partije. To su bili građanski protesti zbog socio-ekonomske situacije u čijem korijenu je korupcija i za njih i danas ima mnogo povoda, ali ovog proljeća u toku je predizborna kampanja i na sceni je politička korupcija. Zato ja sada očekujem da će opozicija uraditi nešto konkretno kako bi prestali da je kradu na izborima, jer to umjesto nje ne mogu raditi NVO ili sindikati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci

 

Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.

Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.

MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?

ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.

MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.

ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji

 

MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?

STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.

MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?

STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?

OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.

MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?

OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.

MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?

OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.

MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?  

OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.

MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?

OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…

MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci  moraju spremno dočekati eventualni sukob?

OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo