Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA NVO MANS: Svi plaćamo cijenu korupciji

Objavljeno prije

na

  MONITOR: MANS je prošlog petka organizovao Nacionalnu antikorupcijsku konferenciju, uz podršku američke ambasade u Podgorici i EU. Koja je glavna ocjena tog skupa?

ĆALOVIĆ: Glavna ocjena tog skupa je da korupcija uništava privredu i izaziva siromaštvo, podriva vladavinu prava i ugrožava osnovne funkcije države, ali i da rat sa korupcijom moramo i možemo dobiti jer je u Crnoj Gori mnogo više onih koji svoj patriotizam ne mjere po tome koliki su dio Crne Gore stavili u svoj džep.

Ocijenjeno je i da institucije, posebno tužilaštvo, ne rade svoj posao i zato nema rezultata na polju borbe protiv korupcije na visokom nivou, a time ni protiv organizovanog kriminala koji upravo podrazumijeva korupciju na visokom nivou.

MONITOR: Šef delegacije EU Mitja Drobnič i američka ambasadorka Su Kej Braun nisu sa konferencije, govoreći o korupciji u Crnoj Gori, uputili hvalospjeve crnogorskim vlastima kao što to često rade evropski zvaničnici. Kako to komentarišete?
ĆALOVIĆ: Poznato je da su konkretni rezultati u borbi protiv korupcije uslov za dalji napredak u procesu evropskih integracija, a pošto se rezultati našeg tužilaštva svode na šumare i saobraćajne policajce, nije iznenađujuća kritika gospodina Drobniča. Takođe ne iznenađuje ni kritika američke ambasadorke imajući u vidu da nema rezultata u aferi Telekom, a da je aktuelni premijer otvoreno kritikovao američke institucije govoreći da „ima gluposti i sa one strane okeana”. Takvo nipodaštavanje američkog sistema teško da može biti oprošteno. Štaviše, imajući u vidu da je korupcija condicio sine qua non organizovanog kriminala, i zemlje EU, a i SAD imaju sopstveni interes da se u Crnoj Gori počnu primjenjivati zakoni, jer djelovanje naših organizovanih kriminalnih grupa ih direktno ugrožava. Ovo se odnosi kako na Šarićevu grupu, čiji su kraci sezali sve do Latinske Amerike, a konačna destinacija su bile zemlje EU, tako i na Kalićevu grupu, ali i šverc cigareta i oružja. Zato najbolji komentar o načinu kako se vlast bori protiv korupcije i organizovanog kriminala daju upravo službe drugih država, koje pokreću istrage za krivična djela koja naše institucije ignorišu.

MONITOR: Šta je analiza pokazala kad je riječ o spremnosti tužilaštva da suzbija korupciju, posebno kad je riječ o procesuiranju korupcije na visokom nivou?
ĆALOVIĆ: Analiza tačno 333 pravosnažne sudske presude pokazala je da tužilaštvo nije spremno da krivično goni javne funkcionere, a čak i kada to učini, prema njima ima blaži odnos nego prema drugim osobama koje sumnjiči da su počinile krivična djela korupcije.

Postoje dokazi da su tužioci u toku sudskih postupaka saznali za krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, a koje su navodno počinili javni funkcioneri, ali protiv njih nisu pokretali postupke.

Takođe, pored presuda koje su bile predmet naše analize, niz je drugih slučajeva koji pokazuju da tužilaštvo nije spremno da suzbija korupciju. Podsjetiću samo na slučajeve privatizacija Telekoma, KAP-a, Željezare, EPCG, na slučaj Prve banke, na sumnje u pranje novca DPS-a, na mnoge krivične prijave protiv visokih funkcionera o kojima tužioci ili ne odlučuju, ili ih odbacuju bez obrazloženja, zatim posljednja afera Snimak, itd. Sve te slučajeve uglavnom povezuje činjenica da su uzrokovali ,,isisavanje” miliona eura iz državnog budžeta, ali tužilaštvo to ne zanima.

MONITOR: Iz civilnog sektora i od pravnih stručnjaka mogu se čuti i kritike da tužioci ne znaju šta su krivična djela i da pišu optužnice tako da sud mora da oslobodi optuženog za kriminal. Možete li navesti neke konkretne primjere?
ĆALOVIĆ: Naravno, najdrastičniji primjer je presuda u slučaju Šarić, kome je tužilaštvo na teret stavilo krivično djelo koje nije postojalo u momentu izvršenja. Optužnica je zato i pala. Godinu nakon podizanja optužnice, nakon presude drugostepenog suda, tužioci su se sjetili da je djelo postojalo, ali se drugačije zvalo. Naravno, zbog tog „propusta” niko nije snosio odgovornost.

Državni tužioci godinama istražuju predmete u kojima nema krivičnih djela, zatim ih pokreću pred sudom koji onda godinama utvrđuje da je riječ o prekršajima.

Na primjer, Osnovni sud u Beranama je nakon više od četiri godine oslobodio optužene za koje je tužilaštvo tvrdilo da su zloupotrijebili službeni položaj jer su bez putnog naloga podizali novac iz kase i tako nanijeli štetu firmi. Sudu je trebalo četiri godine da utvrdi da to nije krivično djelo.

Sudski postupci za korupciju u prosjeku traju 19 mjeseci, a najduži prvostepeni postupak trajao je 14 godina. Zbog neažurnog rada i nevršenja službene dužnosti tužilaca i sudija dolazi do zastare krivičnog gonjenja i time se izbjegava odgovornost za krivična djela korupcije.

Sudovi strože tretiraju optužene za sitnu korupciju nego javne funkcionere. U krivičnom postupku protiv direktora javnog preduzeća sud na Cetinju je optuženom izrekao kaznu od šest mjeseci zatvora – uslovno godinu za krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Prvo je tužilac stavio optuženom na teret najlakši oblik krivičnog djela ne pokušavajući da dokaže štetu koja je nastala za javno preduzeće i da u skladu sa tim kvalifikuje krivično djelo. Sud je zatim izrekao minimalnu kaznu za najlakši oblik tog krivičnog djela, ublažujući je onda i po vrsti izricanjem uslovne osude.

Presudom Osnovnog suda u Beranama sud je jednom lugaru za krivično djelo zloupotreba službenog položaja, izrekao bezuslovnu kaznu zatvora od tri mjeseca zajedno sa novčanom kaznom od 200 eura, jer nije evidentirao sječu od 7,89 m³ stabala, čime je Upravi za šume pričinjena šteta od 709,25 eura.

U postupku protiv nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Šavnik Osnovni sud na Žabljaku mu je ublažio kaznu, sa obrazloženjem da se radi o uglednom čovjeku koji je obavljao funkciju predsjednika SO Šavnik, pa mu je ove okolnosti cijenio kao osobito olakšavajuće i uzeo ih za osnov ublažavanja kazne”.

MONITOR: Da li se onda može govoriti i o korupciji u pravosuđu?
ĆALOVIĆ: Nemam drugi način da to objasnim osim da je riječ o korupciji i političkoj kontroli.

MONITOR: Završeni su lokalni izbori u Nikšiću, uskoro će predsjednički. Opet se polemiše o raznim zloupotrebama od strane vlasti, počev od nesređenih biračkih spiskova do pritisaka na birače.
ĆALOVIĆ: Na osnovu onoga što smo vidjeli u slučaju biračkog spiska Nikšića, mogu reći da su se zloupotrebe nastavile. Neki dvostruki birači su izbrisani čime su potvrđeni naši raniji navodi, ali su upisivani novi. Zakon o biračkom spisku se ne poštuje i partije i dalje nemaju pristup podacima na osnovu kojih se sačinjava birački spisak, posebno knjigama umrlih i podacima o državljanstvu. Pored toga, ne vidim zbog čega bi vladajuća partija odustala od bilo kojeg mehanizma ucjene, potkupljivanja, zastrašivanja i direktne kupovine glasova, kada državni tužilac nije uradio ništa povodom toga, iako je kroz aferu Snimak praktično i dokazano sve ono što su mnogu sumnjali da se radi kada su u pitanju izborni procesi u Crnoj Gori.

MONITOR: Pošto su svi izgledi da ni aprilski predsjednički izbori neće biti demokratski i slobodni, šta mislite o ideji da predsjednički kandidat kojeg podržava opozicija odustane od njih?
ĆALOVIĆ: Ne shvatam zbog čega bi neko prihvatio da učestvuje u igri čija pravila utvrđuje, sprovodi, kontroliše i – krši protivnička strana. Mislim da bi izlazak na ove i svake sljedeće izbore trebalo usloviti čišćenjem biračkih spiskova i uvidom u sve državne izdatke uoči izbora.

MONITOR: Kakve su Vaše procjene o tome kako će se okončati afere Telekom, Snimak, oslobađajuća presuda Dušku Šariću?
ĆALOVIĆ: Dok god glavni akteri ovih afera kontrolišu tužilaštvo i sud, nijedna od njih neće imati epilog kakav bi trebalo da ima. Štaviše, postoji realna bojazan da tužioci sa optužnicama kakva je u slučaju Šarića trajno obezbijede da izvršioce teških krivičnih djela nikada ne stigne pravda u sudskom postupku, zbog pravila da se nikome ne može dva puta suditi za isto djelo.

Treniranje strogoće na šumarima

MONITOR: Koji su najbitniji pokazatelji do kojih je MANS došao analizom sudskih presuda i procesa vezanih za korupciju, koju ste prezentirali ovih dana?
ĆALOVIĆ: Konačno imamo dokaze da je značajan dio statističkih podataka o radu sudstva i tužilaštva u borbi protiv korupcije fingiran po nekoliko osnova, kako bi se time prikrio nedostatak konkretnih rezultata.

Iza statistike se skrivaju krivična djela male društvene opasnosti, a počinioci su uglavnom na najnižem nivou hijerarhije. Mahom su gonjeni šumari, saobraćajni policajci, a u mnogim slučajevima ti postupci su trajali godinama. U rijetkim slučajevima kada su optuženi javni funkcioneri, riječ je uglavnom o lokalnim, kaznena politika prema njima je bila znatno blaža nego prema državnim službenicima ili privrednicima.

Kaznena politika je, inače, veoma neujednačena, kako među sudovima, tako i unutar istog suda, pa čak i istog sudije. Tužioci su nerijetko odustajali od optužnica i to nakon višegodišnjih suđenja, uglavnom u završnoj riječi i bez bilo kakvog obrazloženja ili saopštavajući razloge koji upravo ukazuju na sumnju u korupciju tužilaštva, a troškovi su padali na teret poreskih obveznika. Zbog toga niko nije odgovarao, čak ni disciplinski.

Iznosi koje sudovi dosuđuju na ime naknade štete nastale korupcijom su višestruko manji od procjena koje tužioci navode u optužnicama, posebno u predmetima koji se odnose na korupciju u javnom sektoru. Na kraju, o dometima sudstva i tužilaštva najbolje govori činjenica da su osuđeni šumari platili dvostruko veći iznos štete nastale korupcijom nego javni funkcioneri.

 

Čarapić lojalnija od Medenice

MONITOR: Rekli ste da korupcija u Crnoj Gori uništava ekonomiju i da ste skeptični da će se nešto ozbiljnije promijeniti čak i kad se promijeni vrhovni državni tužilac. Zašto tako mislite?
ĆALOVIĆ: Zato što sam sigurna da aktuelna vlast neće dozvoliti da za državnog tužioca bude imenovana osoba od integriteta koja će profesionalno, stručno i časno da radi svoj posao. Bilo bi apsurdno da, narodski rečeno, sijeku granu na kojoj sjede, odnosno da imenuju tužioca koji će ih onda krivično goniti, a ne koga će kontrolisati i eventualno koristiti za obračun sa neistomišljenicima i obezbjeđivanje lojalnosti. To je i razlog što se toliko protive predlogu Venecijanske komisije da se VDT bira dvotrećinskom većinom, da bi i dalje imali mogućnost da na tu poziciju postavljaju kadrove kao što je Ranka Čarapić i njeni prethodnici. Uostalom, ova tvrdnja je već jednom provjerena kada je Vesnu Medenicu na mjestu Vrhovnog državnog tužioca zamijenila Ranka Čarapić koja je, ako je to uopšte moguće, pokazala još veći stepen lojalnosti onima koji su je instalirali na tu poziciju.

Na potezu je opozicija

MONITOR: Kakve su pouke građanskih protesta koje ste organizovali prošle godine. Ima li nade za crnogorsko proljeće?
ĆALOVIĆ: Protesti su pokazali da postoji građanska svijest i velika energija koja će promijeniti Crnu Goru. Nakon prošlog proljeća, jasno je da smo svi isti u tome što plaćamo cijenu korupcije, bez obzira na vjere, nacije i partije. To su bili građanski protesti zbog socio-ekonomske situacije u čijem korijenu je korupcija i za njih i danas ima mnogo povoda, ali ovog proljeća u toku je predizborna kampanja i na sceni je politička korupcija. Zato ja sada očekujem da će opozicija uraditi nešto konkretno kako bi prestali da je kradu na izborima, jer to umjesto nje ne mogu raditi NVO ili sindikati.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo