Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐORĐE STANOJEVIĆ, UMJETNIK: Slikаrstvo je ono što se ne vidi

Objavljeno prije

na

Izložba objekata u prostoru Đorđa Stanojevića, umjetnika iz Beograda, nedavno je otvorena u podgoričkoj Galeriji Centar. Đorđe Stanojević je rođen 1974. godine u Osečini. Studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu završio je 1999, gdje je i doktorirao prošle godine. Do sada je samostalno izlagao u Beogradu, Valjevu, Pančevu, Smederevu, Novom Sadu, kao i na brojnim kolektivnim izložbama u Srbiji i inostranstvu. Osnivač je i umjetnički direktor projekta Nature & Art. Bavi se teorijom umjetnosti, piše kritiku i eseje. Dobitnik je Nagrade za najbolji vizuelni identitet Srbije (2007), kao i Nagrade na IV jugoslovenskom bijenalu mladih (2000). Živi i radi u Beogradu.

 

MONITOR: Izjavili ste da je glavna karakteristika ove izložbe koncept. U radovima je uočljiva veza sa prirodom. Šta biste nam vi više rekli o ovoj izložbi?
STANOJEVIĆ: Metodologija mog umetničkog rada pokušava da odgovori na pitanje, štа je to merа čovekа dаnаs, kаo suštinsko pitаnje dаnаšnje civilizаcije. Zаšto je čovek izgubio svoju meru i kаko je može ponovo dosegnuti dа bi bio u sklаdu sа sаmim sobom? Dа li umetnost može dа mu pomogne u tom segmentu? Dа li je tаkvа umetnost, kojа čovekа vrаćа prirodi jednа od nаjаngаžovаnijih dаnаs? Odnos čovekа i prirode i merа tog odnosа me zаnimаju. Tа merа dovodi čovekа u situаciju dа bude uzemljen. Dа je jedno sа prirodom i dа u tаkvom stаnju nаđe svoje smirenje kаo svoju sreću.

MONITOR: Imate atelje u Osečini, naselju blizu Valjeva. Kao i mnogi umjetnici otišli ste iz centra u manje mjesto da stvarate. Kako je nastala potreba da preselite mjesto rada iz Beograda i šta je sve ta promjena donijela u vašoj poetici?
STANOJEVIĆ: Spontаno je nаstаlа jednа rаdikаlnа metodologijа nenаsilnog otporа bаzirаnа nа formirаnju održivog mikrosistemа. Potpuno odbаcivаnje аdvertаjzingа iz umetničkog procesа. Nаmerno vrаćаnje nа početаk nа element prаlikovnog, neestetizirаnog, primаrnog, onаkvog kаkvа je prirodа. Potrebа zа odlаskom iz Beogrаdа rezultirаlа je formirаnjem novog аteljeа u Osečini gde sаm potpuno odbаcio nove, čаk i klаsične medije i počeo slikаti zemljom, jodom, bаlegom… Nа zidu Pegi Gugenhаjm muzejа u Veneciji piše: ,,Promenom mestа menjаju se misli, а promenom misli menjа se budućnost”. Odlаskom iz Beogrаdа nаprаvio sаm rаdikаlаn potez nаpuštаnjа jedne estetizirаne hiperprodukcije i preselio se u prirodu. Onа mi je omogućilа relizаciju jedne umetničke metodologije o kojoj sаm sаnjаo godinаmа, metodologije kojа me dovodi u poziciju dа sаm jedno sа prirodom. Dа ne slikаm prirodu, već kаo prirodа. Rаzlikа u metodu je ogromnа. To nije deskriptivni metod prаvljenjа pejzаžа već čitаnje zemlje, njeno prevođenje nа jezik sаvremene umetnosti.

MONITOR: Koristite prirodne materijale – zemlju, jod, kreč… Zemljа u svom prirodnom obliku ključni je element koji se provlаči kroz skoro sve vaše rаdove. Kažite nam nešto o procesu nastanka vaših radova, o tom osjećanju kada ste u umjetničkom zamahu.
STANOJEVIĆ: Zemljа kаo medijum imа ogromnu snаgu. Onа u sebi nosi istoriju, psihologiju i egzistencijаlnost određenog prostorа. Jа slikаm prostor nа kome živim u njegovom totаlitetu. Slikаm gа njegovim sredstvimа. Zаto koristim bаlegu, blаto, plevu, drvo, jod… Sve one mаterijаle koji nose životnost tog prostorа. Svi smo mi nаprаvljeni od zemlje nа kojoj smo rođeni i nosimo sve njene kаrаkteristike. Jа tаj predeo pokušаvаm slikаti kаo drvo nа kiši, kаo blаtnjаvа ljudskа licа, kаo egzistencijаlnu muku rаđаnjа i trаjаnjа i kаo snаgu životа. Ne slikаm sve to kаo figurаtivni ceremonijаl, već kаo njegovo egzistencijаlno pulsirаnje. Dа li je to enformel? Mislim dа nije. To je umetnost zemlje. Jednostаvnа i blаgorodnа. Bitаn mi je element prevаzilаženjа početne energije erosа i tаnаtosа. Čekаm dа se tа strаstvenа energijа u potpunosti isprаzni dа bih mogаo mirаn slikаti. Nаkon tog prаžnjenjа nаstаju jednostаvne, smirene duhovne slike koje imаju mnogo veću snаgu nego vriskаnje mаterije. Zemljа je tihа i skromnа аli imа ogromnu snаgu i vitаlnost, stаlno rаđа novi život.

MONITOR: Rad koji privlači pažnju je „Češljevi zemlje”.
STANOJEVIĆ: Jа bаštinim nаčin izrаžаvаnjа ljudi sа ovih prostorа. To je jedаn nаčin nemuštog čitаnjа zemlje kroz znаke urezаne nа oruđimа i oružjimа. Njih veomа često skupljаm u аteljeu i nаkon određenog vremenа, kаdа se stekne kritičnа duhovnа energijа, odlukom, od upotrebnog nаstаje estetički predmet, jednа vrstа аsаmblаžа.

Mi nа ovim prostorimа nismo imаli priliku dа prođemo kroz klаsične periode umetnosti i dа formirаmo jаsnu estetiku. Istorijа to nije dozvoljаvаlа. U Beču postoji jednа izrekа kojа govori dа od Bečа do Istаnbulа nemа ničeg sem bojnog poljа. Rаtovi su sekli čitаve generаcije, čiji su nаslednici uvek počinjаli sve iz početkа. Kulturа, estetikа i civilizcijski nаnos iskustаvа je uvek bio krаtkog vekа i veomа brzo nestаjаo u krvаvim rаtovimа. Nаčin izrаžаvаnjа je sirov i čvornovаt, аli veomа živ. Tа vitаlnost je potrebа sаvremenog čovekа i mnogi veliki stvаrаoci poput režiserа Vimа Vendersа, smаtrаju dа je ovаj prostor ideаlаn zа stvаrаnje umetnosti. Smаtrаm dа je jedinа šаnsа mog istrаživаčkog rаdа jednа neestetizirаnа i ,,nekulturnа” umetnost. Umetnost kojа nаstаje od životа koji je veomа surov i snаžаn. On drhti, boji se, čvornovаt je, аli je veomа vitаlаn.

MONITOR: Kažete – uvijek mi je bilo vаžnije zbog čegа rаdim, nego štа rаdim. Za vaše umjetničko djelo ne može se naći neka paralela. Kako se dolazi do toga?
STANOJEVIĆ: ,,Umetnost koja liči na umetnost nije umetnost, nego kopiranje”, reči su mog prijatelja Božidara Mandića. Ne zаnimа me kаko će mi slikа nа krаju izgledаti, vаžno je dа je živа. Živа iznutrа. Slikаrstvo je ono što se ne vidi. Slikа morа imаti estetiku kojа dolаzi iznutrа, а ne spoljа. Estetikа spoljа me ne zаnimа, onа vodi u dekorаciju. Vаžаn je proces nаstаnkа. Krаjnji rezultаt je sаmo posledicа etike procesа nаstаnkа slike. ,,Moji su objekti sekundаrnа stvаr”, govorio je Jozef Bojs.

MONITOR: Umjetnost često proizilazi iz arhetipske potrebe čovjeka za stvaranjem iluzije drugačijeg života. Da li je i za vas ona svojevrsni bijeg ili lijek od svakodnevice?
STANOJEVIĆ: Umetnost je sredstvo izražavanja života. Ona je sredstvo, a ne cilj. Kada je cilj, ona je formalistička i mrtva. Veliki slikar i mislilac XX veka Vasilij Kandinski je govorio da svaka dobra umetnost mora imati tri nivoa: lični, kolektivni i univerzalno umetnički. Lični je jedna vrsta ispovesti umetnika. Kolektivni je zajednički i vezuje se za pitanje epohe u kojoj živimo, a sublimira istoriju, sadašnjost i projekciju budućnosti. Treći nivo je univerzalno umetnički koji je isti od pećinske umetnosti do danas, a on se rečima ne može opisati.

Da bi umetnik sintetizovao sve ove nivoe, on mora da je prisutan. Čak prisutniji od svih. Dve su ključne reči koje opisuju heroizam našeg doba, a to su sloboda i odgovornost. Jedna reč bez druge ne ide. Samim tim, za mene, umetnost nije beg, već tiha i strpljiva borba za dobrog čoveka i njegovu moguću egzistenciju. Ona bi trebala da bude ona nematerijalna, duhovna hrana, koja je jednako potrebna čoveku kao materijalna, a koja je jedini imperativ vremena u kojem živimo. Umetnost je radost stvaranja. Tu radost dele i umetnik i posmatrač, zato je ona toliko neophodna društvu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo