Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADO TRIFUNOVIĆ, GENERAL: Kriv što je odbio da ubija

Objavljeno prije

na

general

Stalno se priča o „evropskim vrijednostima”, valjda kao o nečemu što je daleko od tradicija naroda i civilizacija na prostorima „balkanizovanog Balkana”. Sudbina general-majora JNA Vlade Trifunovića, srpskog ili jugoslovenskog „Drajfusa”, mnogo govori o tome.

MONITOR: Kako ste vidjeli svoju ulogu kad su počeli sukobi u Jugoslaviji?
TRIFUNOVIĆ: Vojne škole su nas pripremale za rat. Ali ja nisam mislio da će rata biti, pogotovu ne ovakvog kakav se kod nas desio. Imao sam 14 godina kada sam došao u vojnu školu. Smatrao sam sebe isključivo Jugoslovenom. Službovao sam po čitavoj Jugoslaviji. Svi su živeli složno. Ipak, to se desilo. Mislim da se to desilo zbog jednog broja preambicioznih rukovodilaca koji su pošto-poto hteli da dođu na najviše položaje, kojima nisu bili dorasli. U tome su ih podsticale i strane obaveštajne službe.

MONITOR: Kakva je bila situacija u Varaždinu kada ste došli na čelo Varaždinskog korpusa?
TRIFUNOVIĆ: Starešinska mesta su bila u velikoj meri napuštena. Tražile su se penzije, dobijali su telegrafski rešenja o otpustu i penziji. U Varaždinu su nam isključili telefone, struju. Načelnik veze, pukovnik Hrvat, kaže mi: „Druže generale, u centrali postoje veze koje niko ne može da isključi.” To su linije preko kojih zovete kao da ste u Ljubljani na jednoj, na drugoj kao da zovete iz Beograda, a na trećoj iz Zagreba. Zahvaljujući njemu imali smo vezu. Ali niko nije hteo da mi se javi ni u Beogradu, ni u Zagrebu. Preko Miće Dulića, mog klasića, pokušao sam da uspostavim vezu sa komandantom armije Životom Avramovićem. Na sudu su tražili da Mića svedoči. On je na sudu to potvrdio. Tužilac ustane i kaže mu: Sram te bilo. Šta misliš o generalovom postupku? Malo je ćutao i rekao: Ne mogu odmah da vam odgovorim, ali ću vas uputiti na druge ljude, roditelje vojnika koje je spasao. Za vreme pauze u sudu, saznao je da je penzionisan. Javila mu ćerka, čula vest na televiziji. U vojnom sudu nije postojao generalski položaj. Najviši vojni čin je bio pukovnički, za predsednika suda i vrhovnog vojnog tužioca. Svi su oni dobili činove generala kada sam osuđen. Samo su im prišili.

MONITOR: Vi ste napravili moralni izbor?
TRIFUNOVIĆ: Ja se nisam pripremao da ratujem protiv naroda kojem pripadam. Ja sam pripadao svim jugoslovenskim narodima kao general JNA. Ona nije pravljena da ratuje protiv svog naroda. Bila je multinacionalna. Posao vojske je bio da brani celovitost zemlje od spoljašnjih napada, a policija je trebalo da obezbeđuje unutrašnju stabilnost. Vojna komanda je, međutim, sa jedne strane dopustila neku vrstu čišćenja vojske, ali i spasavanja „svojih ljudi”. Hrvatske snage su nas opkolile, ali nisu pucali, a nismo ni mi. I odjednom nadleće supersonični avion, probija zvučni zid iznad Varaždina i bombarduje sportski aerodrom.

MONITOR: Čiji avion?
TRIFUNOVIĆ: Pa, JNA.

MONITOR: A Vi pojma nemate da će se to dogoditi?
TRIFUNOVIĆ: Nemam. Avion bombarduje sportsko-poljoprivredni aerodrom koji nije mogao imati nikakve uloge u napadu na mene ili u mojoj odbrani.

MONITOR: Da li se taj aerodrom može računati za vojni cilj?
TRIFUNOVIĆ: Ne. To su bili neborbeni avioni. Ali, kada je taj aerodrom bombardovan, Hrvati su rekli: General nas je napao. I onda juriš na kasarne. U presudi su to naveli i time je obrazlagali. Tako da su svi koji su poginuli i sve što je porušeno, pripisani meni, kao moja krivica. I zato sam osuđen. Ali, oni su i tada znali da to nije tačno. U vreme suđenja u odsustvu u Zagrebu, ja sam u Beogradu bio u istražnom zatvoru. Bio sam ispitivan na teret „podrivanja vojne i odbrambene moći zemlje”. Problem j e u stvari bio što smo vojnici, oficiri i ja došli živi. Neki odgovorni ljudi u to vreme otvoreno su mi rekli da sam pogrešio jer ne znam istoriju Srba! Kako ja ne znam, kažem im. Rekli su da ne znam jer da znam, znao bih da Srbiji ne trebaju živi ljudi, već mrtvi heroji, da „pozlate istoriju”. To mi je rekao tadašnji glavni kadrovik JNA.

Na svakom od tri suđenja u Beogradu menjalo se sudsko veće. Za treće suđenje u Beogradu, za tužioca je postavljen čovek iz mog rodnog mesta. Bio je veoma nezgodan. Oni koji su me u prva dva postupka oslobodili, bili su penzionisani ili ražalovani. Politika mi je sudila ovde, tako i u Hrvatskoj i još mi sudi u Sloveniji. Smatram da kao profesionalni oficir nisam ništa pogrešio zbog čega bi trebalo da budem suđen bilo gde.

MONITOR: U porodici ste imali članove NOB. To je neka vrsta vaše lične tradicije?
TRIFUNOVIĆ: Moj stariji brat Čedomir uhvaćen je 1942. od strane ustaša, kao partizanski kurir, i ubijen. Moj drugi brat je poginuo u centralnoj Bosni kao borac Prve krajiške kozaračke brigade u sukobu sa Nemcima, zajedno sa bratom moje supruge. Drugi brat moje supruge poginuo je na Sremskom frontu. Kada je počela hajka na mene, mediji su izveštavali da je moja supruga Hrvatica i Tuđmanova rođaka i kako joj je on poklonio najnoviji model mercedesa, „da Vladu nagovori na izdaju”. Pisali su kako ona slobodno šparta Slovenijom, Mađarskom, Italijom i švercuje. U to vreme, ona je bila u Beogradu sa mnom, a u poseti su nam bili ćerka i unuk. Unuk je bio beba i trebalo je da mu nabavljamo mleko. Ni jedno od nas troje nije moglo da ga dobije u obližnjim prodavnicama. Prodavci su nam govorili „Idi kod Tuđmana nek ti da”. Mleko smo nekako obezbedili preko jedne žene zaposlene u hotelu. Pisali su kako sam ja „crnogorski ustaša”, što je podiglo tenzije i među svedocima i sudijama. Najviše su se u tome u Srbiji tada isticali Politika i Politika ekspres. To je bilo 1991. i, zamislite, ja sam još živ.

MONITOR: Svima ste bili krivi?
TRIFUNOVIĆ: Srbija, Hrvatska i Slovenija iako su bile u ratnom sukobu, kao i u političkim i ekonomskim sukobima, složile su se u jednom: da istovremeno proganjaju jednog čoveka. Mene. Kad mi je ovde skinuta kazna 2010. i kada sam proglašen nekažnjavanim, srpsko Ministarstvo odbrane na čelu sa ministrom Šutanovcem oduzelo mi je pravo koje sam do tada imao, da mogu dobiti stan koji sam zaradio izdvajanjima iz mojih primanja, za 43 godine službe, u Vojno-stambeni fond. Rešenje o tome dobio sam na VMA, dan nakon teške operacije na srcu. Kada mi je u Srbiji izrečena oslobađajuća presuda 1992. na Vojnom sudu, istovremeno je počelo suđenje u Hrvatskoj za ratni zločin. Izrečena mi je presuda od 15 godina robije, početkom 1993. Kada mi je u Beogradu krajem 1993. izrečena druga oslobađajuća presuda, u Hrvatskoj je na početku 1994. potvrđena ranije izrečena njihova presuda. A kada mi je 1995, nakon trećeg suđenja i osude, Vrhovni vojni sud u Beogradu smanjio kaznu sa 11 na sedam godina, u Sloveniji je podignuta optužnica protiv mene za ratni zločin. Kada je u Srbiji Vrhovni vojni sud ukinuo osuđujuću presudu, tada je sud u Murskoj Soboti, otpočeo suđenje protiv mene za ratni zločin koje i danas traje. Pitam se zašto me Srbija, Hrvatska i Slovenija složno progone?

MONITOR: To je još bila atmosfera proizvodnje neprijatelja?
TRIFUNOVIĆ: Mislim da nije bilo Šešeljeve hajke, ne bih bio procesuiran. Neki od onih koji su to pokrenuli, još su se dvoumili… Na televiziji je bio duel Vojislava Šešelja i Nenada Čanka. Čanak je u jednom momentu pitao Šešelja šta misli o vojsci a ovaj je odgovorio da bi trebalo pohapsiti sve generale što do tada nisu uhapsili, osudili i streljali Vladu Trifunovića.

Kad sada o svemu razmišljam, da sam uradio to za šta su me optužili, ja bih sam sebi presudio. Ponosan sam što sam u toj bezizlaznoj situaciji našao pravi izlaz. Što sam iz tog pakla uspeo da izvučem regrute od 18 godina i verne oficire. Majke mojih vojnika i oficira nisu suze pustile zbog moje odluke. Mislim da se nisam ogrešio o vojnu etiku niti o zakletvu koju sam položio. Mi smo se kao braća, posle smrti roditelja, posvađali oko podele imovine. Trebalo je to rešavati drugačije. Da ono što je vekovima građeno ne sme da se ruši, da ono što se rodilo i odgajilo treba da živi.

MONITOR: U vašem slučaju prvo je stiglo pomilovanje od predsjednika SRJ Zorana Lilića?
TRIFUNOVIĆ: Lilić me nije pomilovao zato što je on zaključio da bi trebalo, već pod pritiskom demokratske javnosti u Srbiji. Bilo je u zahtevu javnosti i to da mi se kazna skine, ali je u kombinaciji sa Miloševićevim uticajem nađeno neko srednje rešenje. Pomilovan sam ali je ostala presuda o mojoj krivici. I sve posledice toga. Ali, 2010. su moji advokati tražili da vrhovni tužilac povuče optužnicu i da Vrhovni sud ukine presudu. Vrhovni sud je presudu ukinuo i vratio na ponovno suđenje kada je tužilac odustao od mog gonjenja jer nema osnov za to.

Najvrednije

Kada sam 1956. postao starešina u JNA, nakon svečanosti, vratio sam se kući u selo. Moji su svi bili legli, bilo je kasno. Na stolu mi je otac ostavio upaljenu petrolejku. I večeru. Ujutro u polusnu, video sam majku kako ulazi u sobu i gladi moju okačenu uniformu. Sela je na moj krevet i rekla mi: „Vlado, ja sam te rodila i na mojim grudima odgajila. Imam pravo da ti ovo kažem.Ova odeća meni govori da ćeš ti odlučivati o sudbinama nekih ljudi. Nijednu majku ne može iz žalosti izvući ako izgubi svog sina, niti ona to može oprostiti”. Verujte mi, kroz čitavu službu imao sam na umu zavet moje majke. Mogu me zatvoriti i obesiti, primorati da živim u bedi. Znam da sam učinio nešto vrednije i od moje slobode, od zajedničkog života sa porodicom koju volim, od imovine. Danas živim usamljen, mnogi ljudi me zaobilaze, izbegavaju susret.

Ova država čiji sam državljanin primorala me je da plaćam sobicu u hotelu, iako mi je u Zagrebu sudskom presudom oduzet stan, u kojem danas živi moja ćerka i kiriju plaća hrvatskoj državi. Bez ikakvih stanarskih i vlasničkih prava. Nije mi dato čak ni pravo da dobijam nadoknadu za takozvani „odvojeni život” kojom bi mi se plaćao ovaj prinudni smeštaj koji traje više od 20 godina.

Mesić: „Trifunovića trebalo odlikovati”

MONITOR: U knjizi sjećanja bivšeg ambasadora SCG i Srbije Radivoja Cvjetićanina, Zagreb indoors, pominjete se kao tema u pripremama za prvi sastanak srpskog i hrvatskog predsjednika. Na kraju nije bilo nikakvog razgovora o vama?
TRIFUNOVIĆ: U junu 2006. diplomate su pripremale susret dva predsednika, prvi put posle ratova, da bi se išlo ka pomirenju. Bio je razgovor kod našeg ambasadora Cvjetičanina sa hrvatskom stranom za pripremu susreta i zaključeno je da bi trebalo predložiti Mesiću da mi skine kaznu, jer je to bila politička stvar. Naši iz ambasade su otišli i kod Mesića da ga pitaju da li se on slaže da se moj slučaj ubaci među teme za razgovor dva predsednika. Mesić je rekao, citiram Cvjetičanina: „Mesić misli da generalu Trifunoviću treba dati odlikovanje a ne samo skinuti kaznu”. On je u Beogradu bio vrhovni komandant, znao je sve šta je odavde rađeno u Varaždinu. I zna da nisam kriv. A odlikovanje, pretpostavljam, ne zato što sam ja napravio neki dobar vojnički potez, već zato što sam sve posle pretrpeo, uz rasturanje porodice.

MONITOR: Što ste, u stvari, žrtva tog rata?
TRIFUNOVIĆ: Jeste. Posle toga je naš ambasador došao u Tadićev kabinet i to sve preneo. Dobio je odgovor, ne kaže se tačno od koga, ali od nekoga iz Tadićevog kabineta. Piše: ,,O aboliciji generala Trifunovića ovde u Beogradu misle da trebaju neke konsultacije prvo sa pravnicima. Ili nemaju entuzijazma”. Nema volje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo