Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN ŽMIRIĆ, UMJETNIK: Rat je skupo producirani film

Objavljeno prije

na

Zoran Žmirić svestrani je umjetnik impresivne biografije – nagrađivani književnik, priznati muzičar i novinar, fotograf, promotor gradskih kulturnih zbivanja, a ispred svega, zaljubljenik u Rijeku. Autor je zbirke priča Kazalište sjena, zbirke kolumni Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, romana Blockbuster i knjige Riječke rock himne. Pokretač i urednik je prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr i prvog hrvatskog filmskog portala Popcorn.hr. Kao novinar piše i objavljuje za mnoge hrvatske medije. Bio je član muzičkih grupa Laufer, Grad i Grč. Bavi se fotografijom, a autor je mnogih naslovnica albuma i knjiga.

MONITOR: I dalje se priča o vašoj knjizi „Riječke rok himne”, za koju su kritičari rekli da će biti nezaobilazna lektira i vodič za sve koji vole muziku. Ona je svojevrsna studija riječke scene jer u njoj rekonstruišete nastanak 60 pjesama tokom tri decenije, a takođe pišete o njenim najznačajnijim autorima. Kako je nastala knjiga i koliko dugo ste je pisali?
ŽMIRIĆ: Krenuo sam od teze da svatko ima svoju pjesmu ljubimicu i da se sigurno većina nas u nekom trenutku zapitala kako je ta pjesma nastala i kako je došlo do energije koja je kreirala pjesmu koju pamtimo, bilo da smo se uz nju zaljubili, bilo da nam je otvorila oči, potakla nas na razmišljanje ili djelovanje… Složio sam listu najboljih i najutjecajnijih pjesama i propitao autore o njihovom nastanku. S obzirom da iza svake pjesme stoje živi ljudi sa svojim emocijama, time je tekstove o pjesmama bilo zabavnije širiti i na odnose između glazbenika u vrijeme međusobnog kreativnog rada, kao i na društveno politička gibanja unutar kojih su ti ljudi djelovali. Tako se priča o nastanku pjesama protegnula na skoro 500 stranica faktografskih podataka premreženih vrlo intimnim ispovijedima. Od inicijalne ideje do objave prošlo je tri godine. Zadovoljan sam što nisam upao u zamku da rukopis postane telefonski imenik najproduktivnije gradske rok scene u bivšoj državi, već emotivni leksikon koji čitatelju nudi da zaviri u tajne autorskih radionica.

MONITOR: Bili ste basista ,,Laufera”, član grupe ,,Grad”i član kultne grupe ,,Grč”, gdje se na pojedinim pjesmama potpisujete kao autor tekstova i muzike. Koliko danas uspijevate da se bavite muzikom?
ŽMIRIĆ: Glazbom se bavim neprekidno, samo što je ponekad (ne)želim podijeliti s drugima. Trenutno sviram s nekolicinom prijatelja u vrlo intimnoj atmosferi bez većih ambicija da to dignemo na višu razinu.

MONITOR: Roman ,,Blockbuster” je 2010. proglašen knjigom godine po izboru Hrvatskog književnog društva, a tim djelom bili ste finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2008, kao i finalista T-portalove književne nagrade 2010. za najbolji roman. Napisali ste antiratni roman, a priča je ispričana kroz perspektivu čovjeka s amnezijom koji ne pripada nijednoj zaraćenoj strani. Koliko Vam je bilo teško baviti se ovom temom, a biti objektivan?
ŽMIRIĆ: Svaki rat je blockbuster, skupo producirani film na kojemu se godinama može dobro zarađivati. Bilo je lako jer je moj uvid u to što rat jest došao dosta rano, tijekom ‘90-ih, još dok je većina bila uvjerena kako za takvo nešto odvratno kao što je ubijanje ljudi mora postojati dobro opravdanje. Prošlo je trinaest godina od rata kad sam odlučio napisati taj roman, zbog čega sam imao dovoljno vremena da s odmakom propitkujem stvari i zato tu nije bilo dvojbi. S druge strane nije bilo lako jer sam postavio priču u kojoj se javlja svijest da čovjek u ratu može imati više zajedničkoga s vojnikom u kojega puca nego li sa svojim suborcem, i ta se ideja sukobila s prirodom današnjeg društva koje nalikuje na mentalni logor u kojemu pojedinci svjesni stvarnog svijeta izvan žice, ipak pušu u rog koji im osigurava lagodan život. Iako ja roman nisam striktno smjestio u Hrvatsku, forme kao npr. „Otac domovine se postaje tako da se narodu jebe majka” bile su dovoljne da Blockbuster u Hrvatskoj doživi samo dvije medijske recenzije, ispao je iz svih kritičkih osvrta na balkansko ratno pismo, defacto taj roman ni dan danas ne postoji za mnoge subjekte koji se bave recenzijom povijesti i književnosti, pa me tim više čudi da mu se uopće dogodilo tih par okrznuća kod odbora koji propitkuju književni rad. S druge strane preveden je na poljski i talijanski, par režisera iz regije zainteresirano je za snimanje po tom predlošku, pa na koncu ipak ispada da djelo uvijek nađe svoj put do onoga do koga treba.

MONITOR: Pokretač ste i urednik prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr. ,,Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” je vaša zbirka kolumni obojenih oštrom kritikom društva, a napisana je kao dijalog dvojice prijatelja – jedan negira tehnološki progres, a drugi je pravi ovisnik. Sličnom tematikom se bavite i u zbirci ,,Kazalište sjena”. Šta za vas predstavljaju sve te računarske igrice?
ŽMIRIĆ: Kao i čitav tehnološki progres koji se dogodio u to vrijeme, sredina ‘90-ih, predstavljalo mi je revoluciju čijim sam svjedokom bio. Bilo je vrlo uzbudljivo gledati kojom se brzinom stvari mijenjaju i biti dijelom kruga koji toj promjeni udara neke osnovne smjernice. Danas, opet s odmakom, bojim se da nam društvo nije najspremnije dočekalo taj progres i da umjesto da mi koristimo tehnologiju, ona koristi nas. Kao da nam je civilizacijski progres servirao desert prije ručka. Osjećaš ugodu, ali ne i sitost.

MONITOR: Takođe ste i pokretač filmskih portala u Hrvatskoj, a vrlo uspješno se bavite i fotografijom. Kako sve to uspijevate profesionalno da radite i koji vam je od ovih ,,hobija” prioritet?
ŽMIRIĆ: Dobro ste to formulirali kao hobi, jer ništa od toga čovjeku ne plaća račune. Sve što radim, radim u ciklusima. Ako ne sviram, pišem, ako ne pišem, fotografiram. Nijedno od toga ne doživljavam nekom svojom osobnom iskaznicom, vjerojatno i zato jer svoj rad ne doživljavam svojim. Gledam na sebe kao na alat nadsvijesti. Ipak glazba i fotografija su mediji koji me nadahnjuju, dok je pisanje poziv koji nakupljenu inspiraciju artikulira i daje joj konačan oblik.

MONITOR: Na promocijama vaših knjiga nikad ne preporučujete neku knjigu, već strip jer ste veliki fan strip kulture. Je li se situacija nešto promijenila i da li biste nam preporučili nekog autora?
ŽMIRIĆ: Kao da pitaš majku koje joj je najmilije dijete. Trenutno čitam Habibi Craiga Thompsona. Preporuka. Alejandro Jodorowsky mi je omiljeni scenarist, a njegov Inkal višerazinsko remek djelo… Ma da skratimo priču, sve što objavljuje zagrebačka Fibra je ono što je u svijetu stripa i grafičkih novela zaslužilo divljenje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo