Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN ŽMIRIĆ, UMJETNIK: Rat je skupo producirani film

Objavljeno prije

na

Zoran Žmirić svestrani je umjetnik impresivne biografije – nagrađivani književnik, priznati muzičar i novinar, fotograf, promotor gradskih kulturnih zbivanja, a ispred svega, zaljubljenik u Rijeku. Autor je zbirke priča Kazalište sjena, zbirke kolumni Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, romana Blockbuster i knjige Riječke rock himne. Pokretač i urednik je prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr i prvog hrvatskog filmskog portala Popcorn.hr. Kao novinar piše i objavljuje za mnoge hrvatske medije. Bio je član muzičkih grupa Laufer, Grad i Grč. Bavi se fotografijom, a autor je mnogih naslovnica albuma i knjiga.

MONITOR: I dalje se priča o vašoj knjizi „Riječke rok himne”, za koju su kritičari rekli da će biti nezaobilazna lektira i vodič za sve koji vole muziku. Ona je svojevrsna studija riječke scene jer u njoj rekonstruišete nastanak 60 pjesama tokom tri decenije, a takođe pišete o njenim najznačajnijim autorima. Kako je nastala knjiga i koliko dugo ste je pisali?
ŽMIRIĆ: Krenuo sam od teze da svatko ima svoju pjesmu ljubimicu i da se sigurno većina nas u nekom trenutku zapitala kako je ta pjesma nastala i kako je došlo do energije koja je kreirala pjesmu koju pamtimo, bilo da smo se uz nju zaljubili, bilo da nam je otvorila oči, potakla nas na razmišljanje ili djelovanje… Složio sam listu najboljih i najutjecajnijih pjesama i propitao autore o njihovom nastanku. S obzirom da iza svake pjesme stoje živi ljudi sa svojim emocijama, time je tekstove o pjesmama bilo zabavnije širiti i na odnose između glazbenika u vrijeme međusobnog kreativnog rada, kao i na društveno politička gibanja unutar kojih su ti ljudi djelovali. Tako se priča o nastanku pjesama protegnula na skoro 500 stranica faktografskih podataka premreženih vrlo intimnim ispovijedima. Od inicijalne ideje do objave prošlo je tri godine. Zadovoljan sam što nisam upao u zamku da rukopis postane telefonski imenik najproduktivnije gradske rok scene u bivšoj državi, već emotivni leksikon koji čitatelju nudi da zaviri u tajne autorskih radionica.

MONITOR: Bili ste basista ,,Laufera”, član grupe ,,Grad”i član kultne grupe ,,Grč”, gdje se na pojedinim pjesmama potpisujete kao autor tekstova i muzike. Koliko danas uspijevate da se bavite muzikom?
ŽMIRIĆ: Glazbom se bavim neprekidno, samo što je ponekad (ne)želim podijeliti s drugima. Trenutno sviram s nekolicinom prijatelja u vrlo intimnoj atmosferi bez većih ambicija da to dignemo na višu razinu.

MONITOR: Roman ,,Blockbuster” je 2010. proglašen knjigom godine po izboru Hrvatskog književnog društva, a tim djelom bili ste finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2008, kao i finalista T-portalove književne nagrade 2010. za najbolji roman. Napisali ste antiratni roman, a priča je ispričana kroz perspektivu čovjeka s amnezijom koji ne pripada nijednoj zaraćenoj strani. Koliko Vam je bilo teško baviti se ovom temom, a biti objektivan?
ŽMIRIĆ: Svaki rat je blockbuster, skupo producirani film na kojemu se godinama može dobro zarađivati. Bilo je lako jer je moj uvid u to što rat jest došao dosta rano, tijekom ‘90-ih, još dok je većina bila uvjerena kako za takvo nešto odvratno kao što je ubijanje ljudi mora postojati dobro opravdanje. Prošlo je trinaest godina od rata kad sam odlučio napisati taj roman, zbog čega sam imao dovoljno vremena da s odmakom propitkujem stvari i zato tu nije bilo dvojbi. S druge strane nije bilo lako jer sam postavio priču u kojoj se javlja svijest da čovjek u ratu može imati više zajedničkoga s vojnikom u kojega puca nego li sa svojim suborcem, i ta se ideja sukobila s prirodom današnjeg društva koje nalikuje na mentalni logor u kojemu pojedinci svjesni stvarnog svijeta izvan žice, ipak pušu u rog koji im osigurava lagodan život. Iako ja roman nisam striktno smjestio u Hrvatsku, forme kao npr. „Otac domovine se postaje tako da se narodu jebe majka” bile su dovoljne da Blockbuster u Hrvatskoj doživi samo dvije medijske recenzije, ispao je iz svih kritičkih osvrta na balkansko ratno pismo, defacto taj roman ni dan danas ne postoji za mnoge subjekte koji se bave recenzijom povijesti i književnosti, pa me tim više čudi da mu se uopće dogodilo tih par okrznuća kod odbora koji propitkuju književni rad. S druge strane preveden je na poljski i talijanski, par režisera iz regije zainteresirano je za snimanje po tom predlošku, pa na koncu ipak ispada da djelo uvijek nađe svoj put do onoga do koga treba.

MONITOR: Pokretač ste i urednik prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr. ,,Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” je vaša zbirka kolumni obojenih oštrom kritikom društva, a napisana je kao dijalog dvojice prijatelja – jedan negira tehnološki progres, a drugi je pravi ovisnik. Sličnom tematikom se bavite i u zbirci ,,Kazalište sjena”. Šta za vas predstavljaju sve te računarske igrice?
ŽMIRIĆ: Kao i čitav tehnološki progres koji se dogodio u to vrijeme, sredina ‘90-ih, predstavljalo mi je revoluciju čijim sam svjedokom bio. Bilo je vrlo uzbudljivo gledati kojom se brzinom stvari mijenjaju i biti dijelom kruga koji toj promjeni udara neke osnovne smjernice. Danas, opet s odmakom, bojim se da nam društvo nije najspremnije dočekalo taj progres i da umjesto da mi koristimo tehnologiju, ona koristi nas. Kao da nam je civilizacijski progres servirao desert prije ručka. Osjećaš ugodu, ali ne i sitost.

MONITOR: Takođe ste i pokretač filmskih portala u Hrvatskoj, a vrlo uspješno se bavite i fotografijom. Kako sve to uspijevate profesionalno da radite i koji vam je od ovih ,,hobija” prioritet?
ŽMIRIĆ: Dobro ste to formulirali kao hobi, jer ništa od toga čovjeku ne plaća račune. Sve što radim, radim u ciklusima. Ako ne sviram, pišem, ako ne pišem, fotografiram. Nijedno od toga ne doživljavam nekom svojom osobnom iskaznicom, vjerojatno i zato jer svoj rad ne doživljavam svojim. Gledam na sebe kao na alat nadsvijesti. Ipak glazba i fotografija su mediji koji me nadahnjuju, dok je pisanje poziv koji nakupljenu inspiraciju artikulira i daje joj konačan oblik.

MONITOR: Na promocijama vaših knjiga nikad ne preporučujete neku knjigu, već strip jer ste veliki fan strip kulture. Je li se situacija nešto promijenila i da li biste nam preporučili nekog autora?
ŽMIRIĆ: Kao da pitaš majku koje joj je najmilije dijete. Trenutno čitam Habibi Craiga Thompsona. Preporuka. Alejandro Jodorowsky mi je omiljeni scenarist, a njegov Inkal višerazinsko remek djelo… Ma da skratimo priču, sve što objavljuje zagrebačka Fibra je ono što je u svijetu stripa i grafičkih novela zaslužilo divljenje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo