Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN ŽMIRIĆ, UMJETNIK: Rat je skupo producirani film

Objavljeno prije

na

Zoran Žmirić svestrani je umjetnik impresivne biografije – nagrađivani književnik, priznati muzičar i novinar, fotograf, promotor gradskih kulturnih zbivanja, a ispred svega, zaljubljenik u Rijeku. Autor je zbirke priča Kazalište sjena, zbirke kolumni Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man, romana Blockbuster i knjige Riječke rock himne. Pokretač i urednik je prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr i prvog hrvatskog filmskog portala Popcorn.hr. Kao novinar piše i objavljuje za mnoge hrvatske medije. Bio je član muzičkih grupa Laufer, Grad i Grč. Bavi se fotografijom, a autor je mnogih naslovnica albuma i knjiga.

MONITOR: I dalje se priča o vašoj knjizi „Riječke rok himne”, za koju su kritičari rekli da će biti nezaobilazna lektira i vodič za sve koji vole muziku. Ona je svojevrsna studija riječke scene jer u njoj rekonstruišete nastanak 60 pjesama tokom tri decenije, a takođe pišete o njenim najznačajnijim autorima. Kako je nastala knjiga i koliko dugo ste je pisali?
ŽMIRIĆ: Krenuo sam od teze da svatko ima svoju pjesmu ljubimicu i da se sigurno većina nas u nekom trenutku zapitala kako je ta pjesma nastala i kako je došlo do energije koja je kreirala pjesmu koju pamtimo, bilo da smo se uz nju zaljubili, bilo da nam je otvorila oči, potakla nas na razmišljanje ili djelovanje… Složio sam listu najboljih i najutjecajnijih pjesama i propitao autore o njihovom nastanku. S obzirom da iza svake pjesme stoje živi ljudi sa svojim emocijama, time je tekstove o pjesmama bilo zabavnije širiti i na odnose između glazbenika u vrijeme međusobnog kreativnog rada, kao i na društveno politička gibanja unutar kojih su ti ljudi djelovali. Tako se priča o nastanku pjesama protegnula na skoro 500 stranica faktografskih podataka premreženih vrlo intimnim ispovijedima. Od inicijalne ideje do objave prošlo je tri godine. Zadovoljan sam što nisam upao u zamku da rukopis postane telefonski imenik najproduktivnije gradske rok scene u bivšoj državi, već emotivni leksikon koji čitatelju nudi da zaviri u tajne autorskih radionica.

MONITOR: Bili ste basista ,,Laufera”, član grupe ,,Grad”i član kultne grupe ,,Grč”, gdje se na pojedinim pjesmama potpisujete kao autor tekstova i muzike. Koliko danas uspijevate da se bavite muzikom?
ŽMIRIĆ: Glazbom se bavim neprekidno, samo što je ponekad (ne)želim podijeliti s drugima. Trenutno sviram s nekolicinom prijatelja u vrlo intimnoj atmosferi bez većih ambicija da to dignemo na višu razinu.

MONITOR: Roman ,,Blockbuster” je 2010. proglašen knjigom godine po izboru Hrvatskog književnog društva, a tim djelom bili ste finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2008, kao i finalista T-portalove književne nagrade 2010. za najbolji roman. Napisali ste antiratni roman, a priča je ispričana kroz perspektivu čovjeka s amnezijom koji ne pripada nijednoj zaraćenoj strani. Koliko Vam je bilo teško baviti se ovom temom, a biti objektivan?
ŽMIRIĆ: Svaki rat je blockbuster, skupo producirani film na kojemu se godinama može dobro zarađivati. Bilo je lako jer je moj uvid u to što rat jest došao dosta rano, tijekom ‘90-ih, još dok je većina bila uvjerena kako za takvo nešto odvratno kao što je ubijanje ljudi mora postojati dobro opravdanje. Prošlo je trinaest godina od rata kad sam odlučio napisati taj roman, zbog čega sam imao dovoljno vremena da s odmakom propitkujem stvari i zato tu nije bilo dvojbi. S druge strane nije bilo lako jer sam postavio priču u kojoj se javlja svijest da čovjek u ratu može imati više zajedničkoga s vojnikom u kojega puca nego li sa svojim suborcem, i ta se ideja sukobila s prirodom današnjeg društva koje nalikuje na mentalni logor u kojemu pojedinci svjesni stvarnog svijeta izvan žice, ipak pušu u rog koji im osigurava lagodan život. Iako ja roman nisam striktno smjestio u Hrvatsku, forme kao npr. „Otac domovine se postaje tako da se narodu jebe majka” bile su dovoljne da Blockbuster u Hrvatskoj doživi samo dvije medijske recenzije, ispao je iz svih kritičkih osvrta na balkansko ratno pismo, defacto taj roman ni dan danas ne postoji za mnoge subjekte koji se bave recenzijom povijesti i književnosti, pa me tim više čudi da mu se uopće dogodilo tih par okrznuća kod odbora koji propitkuju književni rad. S druge strane preveden je na poljski i talijanski, par režisera iz regije zainteresirano je za snimanje po tom predlošku, pa na koncu ipak ispada da djelo uvijek nađe svoj put do onoga do koga treba.

MONITOR: Pokretač ste i urednik prvog hrvatskog portala za računarske igre Gamer.hr. ,,Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man” je vaša zbirka kolumni obojenih oštrom kritikom društva, a napisana je kao dijalog dvojice prijatelja – jedan negira tehnološki progres, a drugi je pravi ovisnik. Sličnom tematikom se bavite i u zbirci ,,Kazalište sjena”. Šta za vas predstavljaju sve te računarske igrice?
ŽMIRIĆ: Kao i čitav tehnološki progres koji se dogodio u to vrijeme, sredina ‘90-ih, predstavljalo mi je revoluciju čijim sam svjedokom bio. Bilo je vrlo uzbudljivo gledati kojom se brzinom stvari mijenjaju i biti dijelom kruga koji toj promjeni udara neke osnovne smjernice. Danas, opet s odmakom, bojim se da nam društvo nije najspremnije dočekalo taj progres i da umjesto da mi koristimo tehnologiju, ona koristi nas. Kao da nam je civilizacijski progres servirao desert prije ručka. Osjećaš ugodu, ali ne i sitost.

MONITOR: Takođe ste i pokretač filmskih portala u Hrvatskoj, a vrlo uspješno se bavite i fotografijom. Kako sve to uspijevate profesionalno da radite i koji vam je od ovih ,,hobija” prioritet?
ŽMIRIĆ: Dobro ste to formulirali kao hobi, jer ništa od toga čovjeku ne plaća račune. Sve što radim, radim u ciklusima. Ako ne sviram, pišem, ako ne pišem, fotografiram. Nijedno od toga ne doživljavam nekom svojom osobnom iskaznicom, vjerojatno i zato jer svoj rad ne doživljavam svojim. Gledam na sebe kao na alat nadsvijesti. Ipak glazba i fotografija su mediji koji me nadahnjuju, dok je pisanje poziv koji nakupljenu inspiraciju artikulira i daje joj konačan oblik.

MONITOR: Na promocijama vaših knjiga nikad ne preporučujete neku knjigu, već strip jer ste veliki fan strip kulture. Je li se situacija nešto promijenila i da li biste nam preporučili nekog autora?
ŽMIRIĆ: Kao da pitaš majku koje joj je najmilije dijete. Trenutno čitam Habibi Craiga Thompsona. Preporuka. Alejandro Jodorowsky mi je omiljeni scenarist, a njegov Inkal višerazinsko remek djelo… Ma da skratimo priču, sve što objavljuje zagrebačka Fibra je ono što je u svijetu stripa i grafičkih novela zaslužilo divljenje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo