Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima
Iako od dana pokretanja postupka za zaštitu od mobinga (07.03.2018), nije postojala zakonska mogućnost za izmjenu radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG shodno Zakonu o zabrani mobinga – inicijativu za razrješenje viceguvernerke CBCG, Irene Radović, mober Radoje Žugić je uputio Skupštini Crne Gore 02.07.2018, tri i po mjeseca nakon što je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu od mobinga Poslodavcu i dva mjeseca nakon što je tužiteljica podnijela tužbu za zaštitu od mobinga i diskriminacije protiv CBCG i Radoja Žugića pred Osnovnim sudom u Podgorici.
Tužiteljica je 02.07.2018. obraćanjima elektronskom poštom i posredstvom arhive na adrese rukovodstva i 81 poslanika i poslanice Skupštine Crne Gore blagovremeno upoznala i upozorila donosioce odluke da je od dana pokretanja postupka zaštite od mobinga pred poslodavcem i nadležnim sudom, zakonom zabranjena svaka izmjena radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog poslodavca – CBCG. Zakon o zabrani mobinga shodno čl. 24 st.1 eksplicitno zabranjuje davanje otkaza i preduzimanje bilo kakvih mjera i aktivnosti poslodavca prema zaposlenom, koje ga dovode u nepovoljniji položaj, sve dok traje postupak zaštite od mobinga.
Glasovima četrdeset poslanika tadašnje vladajuće koalicije i poslanice opozicije, Draginje Vuksanović-Stanković, žrtva mobinga razriješena je 05.07.2018. s mjesta viceguvernerke CBCG, po hitnom postupku i bez dokaza za teške, i kako će kasnije utvrditi sud, neistinite, paušalne i nedokazive navode mobera.
Tužiteljica Irena Radović podnijela je tužbu Upravnom sudu 26.07.2018, po otpuštanju sa bolničkog liječenja, neposredno po povratku u zemlju. Zatražila je poništaj Odluke Skupštine CG, o razrješenju viceguvernerke CBCG od 05.07.2018. Premda u Odluci Skupštine ne postoji naveden osnov za njeno razrješenje, niti pravni lijek, u tužbi navodi: „Savjet Centralne banke nije utvrdio ispunjenost uslova za razrješenje prije isteka mandata iz čl. 53 Zakona o CBCG, niti je o ispunjenosti tih uslova donio bilo kakvu odluku, već je bez jednog dokaza i odgovarajuće procedure guverner Žugić uputio Skupštini Crne Gore prijedlog za razrješenje tužiteljice. Na ovaj način tužiteljici – koja je u momentu upućivanja predloga Skupštini bila van Crne Gore poslovno, shodno potpisanom ugovoru s guvernerom, i u tom momentu već 6 dana hospitalizovana, s čim je Savjet CBCG bio sve vrijeme informisan – nije pružena prilika da se izjasni o suštini spora. Ujedno, Savjet CBCG nije donio odluku kojom su navodni propusti utvrđeni, niti je tužiteljica na takvu odluku mogla koristi ustavno pravo žalbe“. U konkretnom, tužiteljica je protivno zakonu u cjelosti onemogućena da učestvuje u postupku.
U tužbi je istaknuto i „da je prije pokretanja postupka za njeno razrješenje tužiteljica pokrenula spor pred Osnovnim sudom u Podgorici, radi zaštite od mobinga. Shodno Zakonu o zabrani zlostavljanja na radu, od dana pokretanja postupka zaštite od mobinga nije postojala zakonska mogućnost za izmjenu radno-pravnog statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG.
Iz prethodnog je očigledno da je „postupak razrješenja pokrenut kao sredstvo odmazde prema tužiteljici, koja je ranije pokrenula postupak zaštite od mobinga. Za takvu tvrdnju dovoljna su dva argumenta. Jedan je vrijeme podnošenja prijedloga za razrješenje, koje je nesporno uslijedilo nakon pokretanja postupka za zaštitu od mobinga, a drugi je nedostatak bilo kakve konkretizacije, bilo kojeg tačnog podatka o „ozbiljnom propustu u obavljanju funkcije” viceguvernerke i članice Savjeta CBCG.”
U dokumentaciji koja je bila na raspolaganju Savjetu CBCG prilikom odlučivanja o upućivanju predloga za razrješenje (Savjet CBCG nikad nije utvrđivao ispunjenost uslova za razrješenje), ne postoji nijedan tačan podatak kojim bi vršenje funkcije viceguvernerke i članice Savjeta CBCG bilo okarakterisano kao nesavjesno ili nestručno. Naprotiv, ta dokumentacija ukazuje da je tužiteljica svoju funkciju obavljala blagovremeno i stručno, te da u njenom postupanju nije postojalo bilo kakvih propusta, a kamoli „ozbiljnih” koje propisuje Zakon. Kao prilog tužbi dostavljen je dopis br. 010-5448-1/2018 od 02.07.2018. godine koji je tužiteljica uputila svim članovima Savjeta CBCG prije donošenja Odluke o predlogu za razrješenje tužiteljice sa mjesta viceguvernerke i članice Savjeta CBCG koji ujedno sadrži i molbu da se tužiteljici dozvoli da učestvuje u postupku, te upozorenje da bi formalno pokretanje razrješenja tužiteljice predstavljalo direktno kršenje odredbi Zakona o zabrani zlostavljanja na radu sadržanih u članu 24. koje, dok je u toku postupak zaštite od mobinga, zabranjuju izmjenu statusa tužiteljice kod njenog formalnog poslodavca – CBCG.
Odluka 1: Upravni sud se 11.09.2018. oglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U Rješenju Upravog suda se navodi da je spise predmeta potrebno dostaviti Osnovnom sudu u Podgorici, kao stvarno nadležnom.
Odluka 2: Odlučujući o žalbi tužiteljice, Vrhovni sud Crne Gore 25.10.2018. utvrđuje isključivu nadležnost Osnovnog suda u sporu za poništaj Odluke Skupštine o razrješenju viceguvernerke CBCG kao nezakonite, nakon čega Upravni sud Osnovnom prosljeđuje predmetnu tužbu na odlučivanje. U odluci Vrhovnog suda Vijeće konstatuje razliku između statusa guvernera odnosno viceguvernera, kao lica u stalnom radnom odnosu u CBCG, u odnosu na četiri člana Savjeta, koja nisu zaposleni u CBCG, te konstatuje da se na razrješenja lica koja nisu u radnom odnosu kod CBCG odnose odredbe Zakona o CBCG, dok se na prava zaposlenih u CBCG (guvernera i viceguvernere) primjenjuju opšti propisi o radu, te je stoga Osnovni sud nadležan da sudi u sporu iz radnog odnosa. Ovo iz razloga „što je viceguverner po položaju član Savjeta (izborom za viceguvernera postaje član Savjeta) i on ne može biti razriješen članstva u Savjetu, već mu to svojstvo prestaje prestankom funkcije viceguvernera.”
U međuvremenu Osnovno i Više državno tužilaštvo 13.02.2019. pravosnažno odbacuju kao neosnovanu krivičnu prijavu Poslodavca protiv tužiteljice – zbog navodnog odavanja poslovne tajne Osnovnom sudu prilikom podnošenja tužbe za zaštitu od mobinga i diskriminacije protiv CBCG i guvernera Žugića.
Odluka 3: Osnovni sud u Podgorici, po sudiji Mileni Brajović, 22.02.2019. presuđuje da je Irena Radović nezakonito razriješena i poništava Odluku Skupštine. Prijedlog guvernera Žugića za razrješenje Radovićeve upućen Skupštini Crne Gore, okarakterisan je od strane Suda kao „pravno neodrživ”, „zasnovan na paušalnim i nepotkrijepljenim navodima bez ijednog pravno relevantnog dokaza”, te „kao takav nije mogao biti osnov za razrješenje”. Sud pojedinačno pobija svaki od predloženih osnova za razrješenje, zbog paušalnosti i nedostatka dokaza, te konstatuje nespornim da je i krivična prijava pokrenuta protiv tužiteljice odbačena kao neosnovana.
Nezakonit predlog za razrješenje tužiteljice, fingiranje osnova za podnošenje krivične prijave protiv tužiteljice, kršenje Zakona o radu i Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, te javno izgovorene neistine od strane guvernera Žugića na skupštinskom plenumu i pred cjelokupnom crnogorskom javnošću, nesporno su potvrdili da je guverner CBCG Radoje Žugić, uz višestruka kršenja zakona, grubo obmanuo crnogorsku javnost i poslanike Skupštine Crne Gore, te zloupotrijebio položaj guvernera CBCG. Uprkos prednje navedenom nije uslijedila nikakva odgovornost, ni ostavka R. Žugića, niti – u svakoj demokratskoj državi, cjelishodno i očekivano – iniciranje predloga za njegovo razrješenje (shodno Zakonu o CBCG u isključivoj nadležnosti šefa vladajuće DPS i predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića).
S druge strane, Odluka sudije Osnovnog suda Milene Brajović, kojom je kao nezakonita poništena Odluke Skupštine Crne Gore o razriješenju viceguvernerke CBCG, stvorila je uslove da se Irena Radović, po pravosnažnosti iste, vrati na radno mjesto viceguvernerke CBCG. Opseg kontroverzi, nezakonitosti i zloupotreba CBCG vezanih za razrješenje viceguvernerke, te medijska i međunarodna pažnja, otežali su ponovne zloupotrebe Skupštine Crne Gore da bi se popunilo mjesto viceguvernerke CBCG. To je, u krajnjem, dovelo do situacije u kojoj je – za razliku od ostalih nezakonito smijenjenih javnih funckionera u Savjetu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i Savjetu RTCG, čija su mjesta odmah popunjena – jedino u slučaju viceguvernerke CBCG bio moguć povratak na radno mjesto.
(Nastaviće se)