Povežite se sa nama

SUSRETI

DR IVICA HAUSMEISTER, OD PSIHIJATRIJE DO ZVIJEZDA: U CRNOJ SAM GORI RADIO BEZ PRITISKA I TENZIJE

Objavljeno prije

na

Visoka odgovornost nametnuta u svim segmentima zapadnog društva, po mišljenju našeg sagovornika, utiče i na mentalno stanje građana. Greške se ne opraštaju, što neminovno stvara i jednu vrstu tenzije i anksioznosti. „Nikad nisam pod takvim pritiskom i tenzijom radio dok sam bio u našoj zemlji“, kaže Hausmeister

 

Da nije samo veliki stručnjak, već i običan, spontan i duhovit čovjek, odmah je lako primijetiti. Na konstataciju da je rođen u Tivtu 1956, dr Ivica Hausmeister šaljivo odgovara: „Tako su mi rekli ”. Studije medicine završio je u Nišu. Poslije dvije godine rada na poslovima ljekara opšte prakse, nastavljau specijalizaciju neuropsihijatrije u Beogradu. Vraća se u Boku i  par godina radi u Psihijatskoj bolnici u Dobroti. Kad su stvari u zemlji „krenule nizbrdo”, početkom devedesetih, doktor Hausmeister sa porodicom seli u Englesku.

Diplome zemalja koje nisu članice EU, Engleska ne priznaje. Neuropsihijatar Hausmeister se  ponovo našao u školskoj klupi. Sve ono što je pet godina tokom studija medicine učio, polagao je u Engleskoj. Nostrifikovao je diplomu za američke uslove, a potom i za uslove rada u Engleskoj. Stručni dio medicine uspješno je položio, ali polaganje engleskog  jezika, kojeg prije dolaska na Ostrvo nije govorio, pokazalo se većom preprekom. Radi kao portir i perač sudova… Danas se tog doba sjeća sa osmijehom. „Znao sam da ove poslove neću raditi cijeli život i sa zadovoljstvom sam ih radio. Rasterećeno sam išao kući.“

Na klinici u Londonu Hausmeister se vraća karijeri. Počinje specijalizacju za engleske uslove, pohađajući predavanja na Kembridžu. Već ’99 seli se na novo radno mjesto, u Noriču na jugoistoku Engleske. Tu nastavlja psihijatrijsku praksu u okviru nacionalne zdrastvene službe Engleske, ali i u privatnim bolnicama. Mentalno zdravlje 150.000 Engleza, odgovornost je dr Hausmeistera. Ovdje će raditi kao psihijatar za jedan od Trastova, organizaciju koja objedinjuje dvadesetak bolnica iz nekoliko gradova i zapošljava oko 1000 psihijatara. Sve do penzionisanja, avgusta ove godine. Istovremeno, u kontaktu je sa medicinskim fakultetom iz East Anglija, gdje povremeno predaje studentima medicine.

O organizaciji zdrastvenog sistema u Engleskoj doktor Hausmeister rado govori. „Kada sam tek počeo da radim, postojale su zdrastvene ustanove u koje su primali psihijatrijske pacijente na bolničko liječenje. Lakši slučajevi liječeni su ambulantno. Ovakva praksa zamijenjena je Home treatmant team-om, odnosno praksom kućnog liječenja. Iskustvo pokazuje da pacijenti liječeni u kućnim uslovima, daleko brže napreduju u liječenju. Naravno, primjenjuje se samo na pacijente koji nisu opasnost za sebe ili okolinu“ – objašnjava iskusni psihijatar Hausmeister“.

Radi lakšeg sprovođenja ovog načina liječenja, u engleskom društvu su formirane specijalne  hitne kućne njege. Ekipa stručnjaka pregleda pacijenta i određuje da li je kućno liječenje preporučljivo, ili se pacijent mora hospitalizovati.

„U psihijatriji se dosta napredovalo, ali i dalje je mnogo stvari koje se ne znaju. Teško je shvatiti šta se dešava u glavi drugog čoveka. Gruba ideja nekog psihotičnog stanja čovjeka je kada doživljava halucinacije, vizuelne ili čuje glasove kad oni ne postoje, koji su izvan njegove glave. Ali, čovjek može čuti i glasove u svoj glavi. Njih nazivamo pseudohalucinacijama i one ne znače da je čovjek doživio psihotični proces. Tek kad se čovjek dezintegriše i čuje glasove za koje misli da dolaze iz spoljnog svijeta, govorimo o psihotičnom procesu. U psihotičnom procesu gubi se jasnoća između onoga što ja jesam i onog što ja nisam. Svoju sopstvenu misao doživljavam kao nešto što dolazi iz spoljnog svijeta. Ili, dok pomjeram svoju ruku mislim da mi to pomjera neka druga sila.To je veoma važno razlikovati u psihijatriji“ – objašnjava naš sagovornik.

Visoka odgovornost nametnuta u svim segmentima Zapadnog društva, po mišljenju našeg sagovornika utiče i na mentalno stanje građana. Greške se ne opraštaju, što neminovno stvara i jednu vrstu tenzije i anksioznosti. „Nikad nisam pod takvim pritiskom i tenzijom radio dok sam bio u našoj zemlji“, kaže Hausmeister.

O onima kojima je ta pomoć potrebna, poput pacijenata koji boluju od šizofrenije, englesko društvo se brine da olakša dnevno funkcionisanje. Od doktora Hausmeistera saznajemo da postoje tzv. care coordinator-i, medicinska sestra ili socijalni radnik, koji postaju anđeli čuvari, dok god je pacijent pod zakonskom obavezom da bude čuvan na takav način. Oni obilaze oboljelog i brinu se da organizuju sve službe koje su tom pacijentu potrebne. Poput sastanka sa psihijatrom, ili učešća na radnoj terapiji…

Pisati o dr Ivici Hausmeisteru znači, uz  briljantnu karijeru psihijatra predstaviti i čovjeka koji doživljava sebe „kao nekog sa velikim stepenom fleksibilnosti u shvatanju stvarnosti na svim nivoima i u svim sferama“. Čovjek živi kratko, a opet dovoljno dugo da ne mora sebe da ograniči na jednu sferu interesovanja, ubijeđen je Hausmeister. Tako su i pitanja na koje odgovore daje astrofizika, predmet njegovog interesovanja. Kada bi se ponovo rodio, studirao bi astrofiziku, radije nego medicinu, priznaje doktor. Veliki interes za ovu oblast zadovoljavao je stručnom literaturom. Jednom je, sjeća se, rekao ćerki da bi želio da sve sazna o stvaranju univerzuma. Poželio je da postoji knjiga koja bi sva ta znanja objedinila na jednom mjestu… Jednostavno mu je rekla: „Što ne bi ti, tata, takvu knjigu napisao“.

Tako je pasionirani čitalac stručne literature, iz oblasti astrofizike, postao pisac. Hausmeister je napisao knjigu o istoriju univerzuma, ali tako da i onima koji malo znaju o kosmološkim zakonima, približi određene pojmove astronomije i fizike. Knjiga Putovanje kroz vrijeme, objavljena je na crnogorskom  jeziku, u saradnju sa Institutom za međunarodnu štampu iz Nikšića, ali i na engleskom jeziku. Brzo je našla put do čitalaca. „Nije to knjiga koja bi mogla biti udžbenik na fakultetu astrofizike“, kaže njen autor, „ali je pristup ovim pitanjima autentičan“.

A, onda iz svemira, ponovo u psihjatriju. Susret sa Jungom – još jedan značajan rukopis psihijatra Hausmeistera. Knjiga koja se bavi fenomenom ljudske psihe, inspirisana je predavanjem pripremljenim za kolege, u okviru Zdrastvene organizacije u kojoj je Hausmeister radio. Predavanje je otkazano zbog  lock down-a tokom epidemije korona virusom, ali interes za rad i razmišljanje švajcarskog psihijatra Karla Gustava Junga, ostalo je.

„Jung je briljantan um koji predstavlja most između Zapadne i Istočne filozofije. Čini mi se da neću pogriješiti ako ga opišem kao most između objektivnog i subjektivnog, tjelesnog i duševnog, materijalističkog i idealističkog, naučnog i spiritualnog, između lijeve i desne hemisfere mozga“,  tvrdi Hausmeister.

Tokom specijalističkog usavršavanja Hausmeister je bio skloniji idejama Sigmunda Frojda. Psihoanaliza je nudila razumijevanje ljudske psihe, a ideje Frojda bile su revolucionarne. Danas, Hausmeister razmišlja, da je sklonost Frojdovim, u odnosu na Jungove ideje, bila uzrokovana nedostatkom vremena ili  intelektualnog kapacitetata. „Suština Jungove misli je da je osnovna pokretačka snaga koja nas gura kroz život sazrijevanje i dostizanje maksimalne psihičke zrelosti.“

Priča o dr Huismeisteru, velikom stručnjaku, radoznalom eruditi dječakog vedrog pogleda, ne bi bila potpuna, bez  njegove kratke ispovjesti: „Trideset godina živim Engelskoj. Mislio sam da sam doživio mnogo toga što kod nas nema. Gledao sam najbolje performanse i posjećivao predstave u londonskim teatrima. A onda sam došao u Crnu Goru i slušao grupu iz Podgorice koja je svirala džez. Stepen njihove virtuoznosti i ambijent koji su stvorili, mogu samo opisati ovako – došlo mi je da zaplačem od ljepote“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

DUŠANKA HOMEN, ADVOKATICA KOJA JE  SKORO DVIJE DECENIJE OTVARALA DOM ZA VELIKA SLIKARSKA IMENA:  Bilo jednom u Kotoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Udajom za  inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije, u Kotoru,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja

 

 

U prijatnoj hladovini kotorskog doma porodice Homen, na pjaci, blizu bivšeg zatvora, dočekala nas je Dušanka Subotić Homen. Vrelina julskog  dana ne osjeća se u ovoj kući, omedjenoj  teškim kamenim zidovima,  i dekorisanoj komadima antičkog namještaja, tanjirima i posudama. U vlasništvu porodice je i prostor  dugo poznat kao galerija  Kod Homena.

Udajom za inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove tradicionalne manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja. A bilo ga je uvijek tokom prigode otvaranja izlozbe…

” U mojoj advokatskoj kancalariji i kroz moj posao imala sam puno susreta sa vrhunskim umjetnicima, Mićom Popovićem, Oljom Ivanjicki, Kostom Bradićem, slikarima  Medijale”  priča Dušanka Subotić Homen. Kao advokatica  upoznala je   princezu Jelisavetu Karadjordjević.” Branila sam i odbranila  zahtjev koji je princeza pokrenula  za rehabilitaciju njenog oca kneza Pavla i povrat oduzete mu imovine…” Poslovna saradnja,  prerasla je u blisko prijateljstvo.

Tokom prve  posjete princeze Jelisavete domu Homena davne 2001.godine, začeta je ideja koja će se već sledeće godine realizovati, izložbom slika Olje Ivanjicki.

” Olja je došla u naš dom da pozdravi princezu i oduševila se ambijentom galerijskog prostora. Dogovorile smo se  da sledeće godine tu napravimo njenu izložbu. U organizaciji udruženja Umjetnost bez granica  koje smo registrovali, i  uz neophodne saglasnosti,  uvezli smo  Oljine slike i crteže…”

Izložbu  Olje Ivanjicki otvorila je princeza Jelisaveta Karadjordjević u intimnoj porodičnoj galeriji porodice Subotić Homen. Skoro dvije decenije ova praksa nastaviće se sa nekim drugim značajnim imenima,  koja su kvalitetom izloženih slika obogaćivala  kulturnu ponuda Kotora i cijele  Boke. Olja će ostati prijatelj i stalni gost porodice, ali i dragocjena pomoć u pisanju kataloga. Prijateljica sa kojom su se domaćini dogovarali o tome šta izlagati  i umjetnica koja je prisustvom u Kotoru plijenila na samo njoj znan način.

U galeriji Kod Homena izlagali su   slikari Mediale, Miro Glavurtić, Kosta Bradić, Milić od Mačve…Prikazani su ovdje  i radovi Miće Popovića.” Slike mi je pozajmio Mićin i Verin sin, Jovan.” Prvi put javno su prikazane i slike Milića od Mačve za koje je autor mislio da su uništene, jer su ostale u posjedu kod žene od koje se ne baš prijateljski rastao.” Optuživao je bivšu suprugu  da je spalila njegova prva djela,  ali ona mi ih je posudila  za izložbu”, sjeća se  Dušanka.

Prvi put je u ovoj galeriji, na kolektivnoj izložbi  2004 . godine, a pod nazivom Novi život Mediale prikazana slika, zajedničko djelo svih članova grupe . Godinama je  tu sliku uradjenu 1969.,  urolanu i spakovanu, čuvala  Olja Ivanjicki. Nakon  ove izložbe slika  je odnesena u Beogarad, i dio je stalne postavke  Salona Mediale, oformljenog te godine  kao dio Istorijskog muzeja Srbije.

I  2009. godine,   Homeni su zajedno sa Oljom pripremali  nešto ” medialno” . Osmog avgusta, planirano  je da se održi izložba Leonida Šejke  pod nazivom  Destrukcijama i intervencijama. Slike i crteži koje je  Šejka radio za jedan   naučni časopis i koje je Olja Ivanjicki  čuvala poslije njegove smrti. Ali, u junu te godine Olja je umrla, a Dušanka Subotić Homen 2010,  u znak sjećanja na svoju veliku prijateljicu, priredjuje izložbu radova –  Šejki i Olji. ” Ideja je bila da ovom izlozbom napravim omaž ovim velikim slikarima. Do Šejkinih slika je bilo teško doći. Skupila sam one njegove  slike koje su bile kod Olje, poneku posudila iz muzeja …Dvije slike  su bile tako karakteristične za njihov način rada. Sa jedne strane je slikao Šejka, a sa druge bio je Oljin rad. Jer faktički Olju je Šejka naučio da slika. Ona je bila vajar…” priča naša  sagovornica.

Izložbe  Kod Homena, koje Kotorani dobro pamte, bile su prestižne a opet intimne. ” Neko je dolazio da vidi princezu ili ambasadore Amerike i Rusije koji su otvarali izložbe, drugi opet jer vole umjetnost…”, priča Dušanka. Ona i njen suprug sve su sami radili bez pomoći Opštine ili državnih organa. Ceremoniju otvaranja pratila je Gradska muzika  i  solo pjevačice Muzičke akademije. Zapjevali bi i članovi grupe  Karampana u kojoj je bio  Dušankin muž Ciko i njegovi kotorski drugovi. Pomoć su svesrdno pružali i domaći umjetnici. Poput  slikara Milenka Premovića,  danas galeriste u Gradskoj galeriji Kotor.

Kod Homena je izlagao i kotorski slikar  Jovo Abramović. Radovi ovog  ” samoukog ali genijalnog slikara”, kako ga opisuje Dušanka Homen,  dekorišu i danas zidove trpezarije u njenoj kući. Šarmantno se smiješeći,  priča kako je na otvaranju Abramovićeve izložbe neka žena, aludirajući na činjenicu da je Jovo  ” liberal”, doviknula :  ” E moj Jovo šta si dočekao da ti  četnikuša pravi izložbu. Ja nikad nisam bila četnikuša, a nije mi ni u porodici niko bio  četnik. Srpkinja sam iz Beograda i tu činjenicu ne mogu promijeniti…”

Dušanka Subotić Homen  ćerka je uglednog beogradskog advokata Slobodana Subotića , unuka Dušana Subotića  sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Banja Luci  i u pet navrata narodnog poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije . ” Deda je ubijen 5. maja 1941. godine  kao prva žrtva ustaškog terora u Banja Luci zajedno sa  vladikom Platonom Jovanovićem. SPC ga je uvrstila u red sveštenomučenika.”

I o  ocu Slobodanu, Dušanka govori sa neskrivenim ponosom. Bio je  jedan od advokata u procesu protiv generala Dragoljuba Mihajlovića, kasnije i Milovana Djilasa.  Branio je autora knjige  Krajina i Krajišnici, profesora Jovana  Zubovića.” Ova knjiga je procesuirana u smederevskom sudu i ocijenjeno je da ne sadrži nikakve elemente protiv države i sistema. Nedugo poslije, 1971. godine,  moj otac je okrivljen da  nije prijavio sadržaj knjige i odgovarao je kao saučesnik na izradi  knjige  Zubovića. Umro je 1975.   Dušanka nam je ” otkrila” da je datum izložbe 8. avgust, izabran jer je to datum rodjenja njenog oca.

Djeca, sin i ćerka, oboje advokati, ljeta  provode u porodičnoj kući Homena u Rovinju. Galerije više nema, ali žive brojne anegdote sa izložbi  Kod Homena.  Danas je ovdje antikvarnica i vrijedni raritetni predmeti.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BRANKO ĐURIĆ ĐURO, MUZIČAR, GLUMAC, REDITELJ, SCENARISTA, PISAC…: Od nadrealnog do realnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

 

 

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan GojkovićElektrični orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo