Povežite se sa nama

SUSRETI

MILETA BOŽOVIĆ, INŽENJER, PRVI MARATONAC U CRNOJ GORI: Mali napor za veliko srce

Objavljeno prije

na

Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o njemu kao najvećem trkaču svih vremena na 100 kilometara. Novinari su izračunali: „Mileta Božović je trčeći pet puta obišao svijet“

 

Malo je Nikšićana koji ne poznaju inžinjera Miletu Božovića. Legendu nikšićke i crnogorske atletike. Još manje je onih koji ga ne vole. Čovjeka koji je trčao putevima i bespućima i pomicao prag ljudske izdržljivosti. U majici i šorcu, po snjegu i na minusima ispod 30 celzijusa, borio se sa sobom i sebe pobjeđivao. Nije tražio ni hvale, ni priznanja. Ali, prijalo je kad ga masovno i oduševljeno dočekuju u finišima njegovih brojnih kilometarskih maratona.

Mileta je svaku svečanost i svaki jubilej obilježavao trkom.Trčao je i tako slavio velike datume crnogorske prošlosti. Neko je primijetio da, čak i da je imao sistematičnog biografa, ovaj ne bi uspio zabilježiti sve staze koje je Božović pretrčao. Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o Mileti Božoviću kao najvećem trkaču svih vremena na 100 km. Novinari su izračunali: „Mileta je trčeći pet puta obišao svijet“.

Danas, u devetoj deceniji života, Miletin korak je usporeniji, a glas tiši. On, koji je bio omiljena tema novinara, danas više ne želi da govori za novine. Ne gleda ni brojne televizijske emisije snimljene o njemu. Pogleda fotografije, snimljene nekad davno, s prijateljima i kolegama. Pa mu izgleda, kaže, kao da razgovara sa njima.

Subotnje je jutro. I danas su na kafi Mileta i njegovi dugogodisnji prijatelji dr Radovan Raco Mijanović, sportski ljekar alpinista, i Maksim Vujačić, publicista.

Mijanović pamti Miletu kako trči Nikšićem, dok ga djeca pokušavaju pratiti. „Ja sam osvajao gorske vrhove, dokazujući nešto sebi. Upravo to sam prepoznao i u Mileti. Mi smo se dokazivali sami sebi, postavljajući i određujući ciljeve“.  Mijanović je shvatio da je u Mileti našao ono nešto, što mnogi nisu imali. Takmičio se sa samim sobom.

Zanimljiv doktorskoj znatiželji bio je i fenomen Miletinog srca od 1.850 kubnih centimetara. Dva i po puta veće od uobičajnog. „Količina krvi koju Miletino srce izbaci u jednoj cistoli, kontrakciji, impresivna je“ – objašnjava dr Mijanović. Neobično je bilo i da Mileta, sa 95 kilograma težine i stopalom broj 48, uspješno trči maraton. Maratonci većinom skoro isposnički izgledaju. „Miletin minimalni puls iznosio je 35 otkucaja u minuti, da bi se poslije pretrčanih 100 kilometara popeo na 80, što je uobičajno puls čovjeka pri nekom lakšem poslu“ – objašnjava nam doktor Mijanović.

Mijanović je pratio maratonca, kad je to od drugih obaveza stizao. Biciklom, automobilom. Pratio ga je i one davne 1974. povodom 150 godina Njegoševog rođendana i otkrivanja mauzoleja na Lovćenu. Božović je tada trčao od Nikšića, preko Njeguša, Ivanovih korita do Cetinja, stazu dugu 130 kilometara. Onu koju, zbog velikih visinskih razlika, kvalifikuju kao jednu od najzahtjevnijih u Evropi. Stazom koja počne na 640 metara nadmorske visine u Nikšiću, penje se 1.200 na Bijelim poljanama, opet spusti na Čevo na 600 m, a onda veliki uspon na Lovćen – 1.657 metara, da bi završila na Cetinju na 670 metara nadmorske visine.

Božović će pretrčati ovu stazu još desetak puta, u želji da trkom obuhvati Njegošev životni put. U pratnji je uz dr Mijanovića bio i sportski novinar i Miletin prijatelj Ljubo Tomić. Tog puta, na Čevu, pratnja je „prikunjala“ u autu. Mileta koji je protrčao pored njih, mislio je da ih je probudio kucanjem u prozor. Probudio ih je tek čovjek koji je viknuo: „Onaj vaš je već stigao na Cetinje.“  „Te mi tutanj za Miletom…“ sjeća se Mijanović, dok se Mileta smješka slušajući prijateljevu priču.

„Maraton je za moje, kao lonac veliko srce bio maleni napor. Zato sam i mogao da trčim supermaraton i staze od 100 do 200 kilometara“, kaže Mileta Božović.

Dr Mijanović je pratio Božovića i na trkama u inostranstvu. Ubijeđeni su i danas da je Miletino osmo mjesto u trci na 100 kilometara kod švajcarskog grada Bila, rezultat pogrešno okrenute stelice koja je pokazivala pravac. Tridesetak kilometara pred ciljem bio je drugi, ali je trčeći pogrešnom stazom, izgubio pet kilometara.Vratio se na stazu, prestigao mnoge, ali mu je pukao mišić na nozi. Trku je završio hramljući.

Stazu od Vidrovana do Virpazara, dužine 100 kilometara, pretrčao je za sedam sati i 29 minuta. Bilo je to drugo vrijeme u svijetu, četiri minuta slabije od svjetskog rekorda. „Ko zna koliko je Mileta rekorda postigao. Po bespućima kuda je trčao nije ga mogao pratiti ni helikopter, a ne sudija“ – primjećuje Vujačić, koji je kao sportski novinar pratio Miletu.

Prijatelji se sjećaju i kad je one 1969. po noći, bez pratnje i samo sa baterijskom lampom u rukama, Mileta krenuo da trči od Tjentišta prema Virpazaru, oko 200 kilometara. Desetak kilometara od starta sreo se oči u oči sa medvjedom. „Medvjed se propeo na zadnje šape“, priča Mileta, „spreman za skok“. Bio se, kaže, spremio da se „jaka“ sa životinjom. Da li to što je tapkao rukom o butinu, ili svjetlost baterijske lampe koju je okrenuo prema medvjedu, tek Mileta je uspio da se okrene i polako vrati na mjesto odakle je počeo trku. Sjutradan se vratio se na mjesto susreta sa medvjedom i nastavio da trči prema Virpazaru.

Mileta Božović počeo se baviti atletikom još kao petnaestogodišnjak, davne 1952. Prvo u AK Metalac u Kraljevu. Povratkom u Nikšić s grupom entuzijasta osnovao je Atletski klub Čelik i do kraja sportske karijere ostao njegov član. Prvi maraton istrčao je u Kumrovcu, a potom su se nizali brojni maratoni i super maratoni. Od kuće Save Kovačevića od Nuda, preko Grahova, Nikšića, Plužina, Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla do Tjentišta. Ukupno 200 kilometara. U čast Dana ustanka, pretrčao je stazu Tjentište, Gacko, Nikšić, Pogorica, Virpazar, takođe dugu 200 kilomatara. Povodom otvaranja spomenika na Tjentištu, trčao je od Titove pećine na Žabljaku, preko Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla… Opet, 200 kilometara.

Nekoliko puta trčao je maratone u inostranstvu. Pripremao se da trči od Beograda do Nikšića, ali nije našao sponzora za ovaj zahvat. Miletine trke nemoguće je sve pobrojati. Baš kao ni brojna priznanja, medalje i pehare kojima je nagrađivan. Srebrna plaketa Atletskog saveza Jugoslavije, Zlatna plaketa Atletskog saveza CG, Zlatna plaketa radničkog sportskog društva Čelik, tek su neke od njih. Za njegovog života ustanovljen je trofej Najizdržljiviji crnogorski atleta Božović. Mileta je i jedini sportista iz Crne Gore koji je nosio olimpijsku baklju, uoči Olimpijade u Sarajevu 1984.

Uspomena je mnogo. Snaga i izdržljivost koju je imao, ali i spremnost da pomogne kad god treba, predmet je brojnih anegdota koje se i danas prepričavaju. Iz Gorske službe spasavanja često su ga pozivali u pomoć, a on se rado odazivao. Nosio je radio stanicu tešku 40 kila na Šavnik po mećavi. Jednom je nosio babicu koja je u štiklama kroz snijeg krenula na Krnovo da pomogne pri porodu.

Miletin humanitarni rad prepoznat je i nagrađen Zlatnim znakom Crvenog krsta. Učešće na radnim akcijama, udarničkim značkama, a rad u nikšićkoj Željezari  Boris Kidrič, Ordenom rada sa zlatnim vijencem. I na radno mjesto upravnika konstrukcione radionice, mašinski inžinjer Mileta Božović je trčao. Od kuće u Miločanima do Željezare – tridesetak kilometara dnevno. Rad u Željezari i pored svih uspjeha u atletici, opisuje kao najvažniji dio u životu. „Tako sam vaspitan“, kaže. To vaspitanje bilo je i razlog da odbije ponude koje su mu stizale iz evropskih atletskih klubova. U familiji je bilo dosta samohranih i starih kojima je trebala njegova pomoć. A Mileta je nesebično pomagao.

Od trkačkih staza oprostio se kasnih sedamdesetih. Na nikšićki Mali stadion, gdje je tada dotrčao sa Brezne, 2.000 ljudi se okupilo da pozdrave legendu crnogorske atletike. Maratonca sa kojim će i početi ovaj sport u Crnoj Gori. Ostala su sjećanja, raspadnute patike tokom trke, i brojne anegdote.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GORDANA SARIĆ, PROFESORICA, PJESNIKINJA, HUMANISTA…: Žena koje ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Autorka je 24 knjiga ljubavne, dječije poezije, kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja. Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji

 

Gordana  Sarić, prepoznatljiva pojavom i energijom koju raskošno širi oko sebe… Jedinstvena i svoja, i stavom i stilom i riječju i stihom. Elegantna..Voljena, jer  stihovima velikodušno rasipa riječ ljubav. Nasmijana i srdačna. Priznata u Crnoj Gori, regionu ali i svijetu. Pero Zubac, bilježi o njenoj poeziji : ” Toliko nežnosti, i blagosti, osećaja za opis unutrašnjeg vidjenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama …” A,  dr Rade Vučičević, književnik i književni kritičar, u pogovoru jedne od Gordaninih knjiga piše:  ” …Razudjen, lelujav, šarmantan, nadmoćno dominantan i neverovatno pitak, eto to je u najkraćim crtama stil Gordane Sarić.Ima ona, osim te lucidne metamorfoze, još nesto opojno u stilskom i pojmovnom izrazu svoje lirike.Onu ugladjenost i doteranost, ima se utisak, lako i vešto nasledjuje od Dučića, ljubaznost i osećajnost od Desanke, a sve planetarno treba tražiti na adresi Majakovskog. Dok je njen  lirski kontekst nekada bila osobina Milana Rakića…”

U njenom nikšičkom domu dočekala nas je kao stare znance. Časti nas sokom od koprive koji je sama napravila, dodala  malo limuna i kisele vode i tortom. Ručak je spreman, stvari spakovovane za put na koji se sprema tog popodneva,  sjedi opušteno, dok razgovor o njenom bogatom i zanimljivom životu, teče. Natašina i Goranova majka, Slavicina svekrva, Lanina, Dušanova i Marijina baka i udovica doktora Moma Sarića,  sve stiže.” Juče ujutro napravila sam ručak, posle gostovala u jednoj školi, u podne snimala za Radio, a u pola pet gostovala u  televizijskoj emisiji…”

Pisati o Gordani Sarić znači pobrojati i činjenice, da je penzionisana kao profesorica francuskog i latinskog jezika,  da je radila kao prevoditeljica, organizatorka i voditeljka  brojnih kulturnih manifestacija. Autorka je 24 knjige ljubavne, dječije poezije kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica,  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja.Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji.

Gostovala je na brojinim festivalima poezije i osvajala nagrade, u Budimpešti, Ekvadoru, Madjarskoj, Kanadi, Belgiji, Italiji, Rumuniji, Tunisu, Maroku… Učestvovala na dva svjetska kongresa pjesnika u Budimpešti i na kruzeru, na kojem je organizovan festival poezije, a vozio je od Rima do Grčke. Na poziv Evropskog parlamenta  u Briselu učestvovala je u debati o mnogojezičju. Brojne nagrade teško je pobrojati…Pomenimo tek da je dobila  nagradu internacionalnog udruđenja za izuzetan doprinos u poeziji i svrstana medju 50 izuzetno talentovanih pisaca koji su doprinijeli razvoju svjetske književnosti.

Dobitnica je i najvećeg priznanja za kulturu u Nikšiću,  Nagrade oslobodjenja grada 18. septembar, dobitnica nagrade  Iskra specijalnog priznanja za opšte dobro iz filantropije, kao i da je bila volonter godine. Društvo  Mil mentes por Mexico, svrstalo je Gordanu medju 50 nezaboravnih žena  Evrope.Nekoliko nagrada primila je u Rimu od društva Verbumlandi Art, nagradjenog zlatnom medaljom predsjednika Italije. Nedavno, u rimskom Senatu primila je nagradu Divinamente donna, (Božanstvena žena)  za doprinos svjetskoj kulturi i prvu nagradu za esej. Proglašena je najomiljenijom ženom 21. vijeka uz nagradu za najbolji pjesnički rukopis, na osnovu glasova čitalaca časopisa Društva privrednika Srbije. Ambasadorka je kulture, mira, ljudskih prava u nekoliko zemalja. Njene pjesme objavljene su u mnogim svjetskim antologijama.Prva je spikerka Radio Nikšića.  

U Nikšić je, iz rodnog Konjica , sedamdesetih došla  sa ” svojim Momom”, sa svojom velikom pričom, čovjekom kome je  sve knjige, sve pjesme, sve što je uradila posvetila. Kome je, kad je napustio ovaj svijet, pisala:  ” Nigdje ti otišao nisi.Sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka, u grudi čežnjive preselio…”

Priča tiho teče. Sjeća se  Moma, studenta četvrte godine medicine i sebe brucoškinje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna filmska projekcija i jedna stolica na kojoj su odgledali predstavu, ostala je simbol pola vijeka ljubavi.  „ Uvijek ruka u ruci, uvijek zajedno.Bio je to bajkovit brak”.U Sarajevu je decenijama kasnije u  Kući sevdaha i ispred  Vječne vatre, govorila svoju poeziju. Kao gost Festivala koji je organizovala Kultura snova  Zdravka Odorčića.

Nikšić je, priča Gordana, odmah zavoljela. Družila se sa pjesnikom Draganom Radulovićem, recitovali su po školama, u Pivari, u bolnici Brezovik...Gordanini su   stihovi univerzalni, baš kao i njena humanost i entuzijazam kojim nesebično promoviše sve one za koje misli da vrijede da budu predstavljeni. .” U gradu u kojem živim znali su govoriti, ‘ ona i njena ljubav’, ili se pitati ‘ šta joj to znači biti ambasador mira’, ali vremenom su i ovdje  moj rad počeli cijeniti”.

Odrastala je sa majkom i bakom. Oca ne pamti, ali je, bar joj je mama tako pričala,  od njega naslijedila muzički i spisateljski talenat.” Tata je svirao violinu i divno je pisao”.Od oca  Vilijama naslijedila je  i prezime Losonci, o kojem, sa neskrivenim ponosom priča, da je pripadalo grofovskoj lozi njenih madjarskih predaka. ” Svirala sam klavir i imam izvanredan sluh, a ne krijem i da volim glamurozne i sjajne stvari…”.

Majka modni majstor, učila je Gordanu otmenosti i ljepoti, i pothranjivala čerkinu sklonost umjetnosti. Gordana je pohadjala literarnu i dramsku sekciju, pjevala u horu, pratila časove u muzickoj školi…Željela je studirati glumu .I danas se sjeća uloge  Laure iz Krležine drame  U agoniji  koju je spremala za prijemni. Ali, strogi očuh se protivio glumačkoj profesiji. Strast prema glumi  Gordana je zadovoljavala u Akademskom kulturnom centru  Seljo, tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Igrala je brojne naslovne uloge, ali i glumu, i posao novinarke na Radio Sarajevu napustila je povratkom u rodni Konjic.

Iz roditeljskog doma ponijela je i misao da je ljubav mjera svih stvari. Ljubav i tolerancija bili su i ostali njen način života. I onda, kada je njena rodna Bosna pucala po nacionalnim šavovima i pretvorila se u krvavo poprište, Gordana Sarić je pisala o miru i ljubavi. Otud ne čudi da je ambasadorka organizacije za svjetski mir i ljudska  prava Catena ona u Italiji…

Gordanom Sarić.Otmena i gospodstvena. Vanvremenska.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo