Povežite se sa nama

FOKUS

KRIZA VLASTI: STARA VEĆINA NOVA VLADA?: Ponavljači obnavljaju gradivo

Objavljeno prije

na

Približno četvrtina poslanika eventualne većine, treće u ovom sazivu parlamenta, veći dio ljeta provela je u koalicij sa DPS-om, pa je teško povjerovati da im je, kao što piše u novom sporazumu,  prvi cilj da spriječe njihov povratak na vlast ,,u bilo kojoj formi”. Uostalom, bez podrške i danas najjače partije u parlamentu i njenih tradicionalnih saveznika nema deblokade pravosuđa

 

Sa serije sastanaka parlamantarnih partija koje su prije nepune dvije godine podržale Vladu Zdravka Krivokapića stižu optimističke najave. „Desilo se ono što su mnogi sumnjali da može da se desi“,  poručio je Andrija Mandić objavljujući kako su partije stare većine – „ponovo zajedno“. Samo nema bivšeg pemijera.

Kao dokaz tih tvrdnji predočen je Politički sporazum parlamentarne većine – pobjednika izbora 2020. godine. Njegovo objavljivanje pratila je  nezvanična tvrdnja da ga poslanici URA nijesu htjeli potpisati. „Ponovo zajedno“, tako, može da bude ali ne mora da znači.

Redosljed koraka nalaže da koalicije Za budućnost Crne Gore (DF, SNP, Prava i Ujedinjena CG), Mir je naša nacija (Demokrate i DEMOS) i Crno na bijelo (GP URA i Civis) iskazanu obnovu političke saradnje potvrde izborom novog rukovodstva Skupštine i predlaganjem i izborom nove, kako je precizirano, tehničke Vlade. Lakše je to reći nego učiniti.

Za početak, zapelo je oko nastavka mandata predsjednice parlamenta Danijele Đurović (SNP). Demokrate insistiraju da ona podnese ostavku. SNP je ne da. DF se ne oglašava, mada su njegovi poslanici potpisnici inicijative za smjenu Đurović (skupa sa Vladom koja je u međuvremenu pala). URA i tu priču koristi kao povod za nastavak obračuna sa Demokratama kojima još ne mogu oprostiti glasanje za smjenu Vlade Dritana Abazovića.

,,Ti što je ucjenjuju da podnese ostavku imaju mogućnost da sa DPS-om nastave sjednicu (parlamaneta) i smijene je”, kazao je premijer u tehničkom mandatu, konstatujući kako ne vidi razlog za smjenu Danijele Đurović, izuzev ako to bude dio novog dogovora nove-stare većine. Abazović je, dodatno, potencijalnim koalicionim partnerima spočitao šurovanje sa DPS-om: ,,Smatram da su određene strukture imale dogovor sa DPS-om koji nisu mogli da ispoštuju do kraja i traže sada neki izgovor da bi nekako uradili nešto što su obećali”.

Abazović,  u polemičkom žaru, zaboravlja da je on, skupa sa DPS-om, početkom godine inicirao rušenje prethodne 42. Vlade i smjenu Alekse Bečića sa čela parlamenta. Potom je sa partijom Mila Đukanovića potpisao sporazum o formiranju manjinske Vlade kojoj je bio na čelu.

Trenutno, postoje dva realna raspleta. Prvi je (ne mora biti i realniji) nova Vlada. Moguća alternativa je opstanak sadašnje Vlade u tehničkom mandatu do novih izbora. Kad se za to stekne minimum zakonom propisanih uslova. Sada ih nema. Najinteresantnija pitanja u slučaju prvog scenarija su: ko bi bio mandatar, koliko bi ta Vlada trajala i gdje bi tražila međunarodnu podršku – u Beogradu ili Briselu/Vašingtonu.

U nedostatku jače podrške u parlamentu, Dritan Abazović i njegov prethodnik Zdravko Krivokapić gradili su legitimitet svojih vlada na podršci zapadnih partnera. Prva crnogorska Vlada bez DPS-a dobila je kredit od 750 miliona, praktično, prvog radnog dana svog mandata. Borba protiv šverca duvana i kokaina dala je rezultate u velikoj mjeri zahvaljujući operativnim podacima partnerskih službi sa Zapada. Bez dešifrovanih podataka sa zaštičenih telefona koje su u komunikaciji koristili pripadnici kriminalnih grupa, Vesna Medenica bi i danas bila neformalni centar moći crnogorskog pravosuđa. Milojko Spajić i Jakov Milatović su poresku reformu Evropa sad  predstavljali u Briselu i Vašingtonu prije nego u Podgorici… Konačno, Abazović je kao ključnu prepreku za ulazak lidera DF-a u izvršnu vlast navodio protivljenje zapadnih partnera.

Da li se stvari mijenjaju? Pokušavajući da sačuva podršku manjinskoj Vladi, Abazović je prije dva mjeseca tvrdio kako je „rušenje ove Vlade direktna podrška ruskom uticaju u Crnoj Gori“. Ovih dana, ipak, pregovara o formiranju nove Vlade sa partijama Andrije Mandića i Milana Kneževića koje svoju prorusku i putinovsku profilaciju ističu kao jednu od najvećih vrlina. A međunarodni kontekst, nakon ruske agresije na Ukrajinu, radikalno se promijenio. O tome svjedoče i nedavne poruke zapadnih diplomata – od Tonina Picule i Vladimira Bilčika,  do neimenovanog izvora administracije SAD-a koji je za Glas Amerike ponovio pređašnje stavove Gabrijela Eskobara da oni „DF ne vide kao partnera“.

Odgovori na prozivke o mogućem skretanju na istok mogu se pronaći u prošlonedjeljnom Sporazumu obnovljene većine. Tamo piše: „Partije potpsinice izražavaju spremnost da stave moratorijum na sva identitetska pitanja koja dijele društvo ili oko kojih u ovom trenutku nije moguće postići širi društveni konsenzus”. Kosovo, NATO i Rusija svakako spadaju među takve teme.

U istom Sporazumu stoji i formulacija:  ,,… U naše međusobne dogovore ne želimo da budu uključene bilo koje druge strukture koje ne čine većinu od 30. avgusta i za koje nisu glasali građani na izborima”. Jasno je da potpisnici ne žele da u pregovore budu uključeni  Brisel i Vašington. Pošto je Beograd već tu.

Nova stara većina je kao prvi cilj svog ponovnog udruživanja navela ,,eliminaciju svake mogućnosti povratka DPS-a na vlast u bilo kojoj formi i nastavak demontaže bivšeg režima”. U javnosti, ne bez osnova, dominira uvjerenje, da se sa demontažom DPS sistema nije ni počelo. Suštinski, DPS tek treba da ode sa vlasti.

Kada bi pokušali pobrojati sve optužbe za nesposobnost, kriminal, korupciju, nepotizam, prevaru i izdaju svake vrste, koje su partije ,,pobjednice” prošlih izbora međusobno razmijenile za dvije godine, u ovom tekstu ne bi ostalo mjesta ni za tačku. To  ne ide u prilog obećanom nastavku borbe protiv korupocije i kriminala.

Sve to nikako ne može abolirati DPS za trodecenijske učinke. Netačna je tvrdnja da je danas, osim možda u obrazovanju, stanje u bilo kojoj oblasti života gore nego što je to bilo 30. avgusta 2020. Pobjednici su, međutim, pokazali ozbiljan potencijal da bi se, uz dovoljno vremena, mogli primaći rezultatima svojih prethodnika.

Ni politički kontekst nije ohrabrujući. Približno četvrtina poslanika eventualne većine, treće u ovom sazivu parlamenta, veći dio ljeta  provela je u koaliciji sa DPS-om, pa je teško povjerovati da im je, kao što piše u novom sporazumu,  prvi cilj da spriječe njihov povratak na vlast ,,u bilo kojoj formi”. Uostalom, bez podrške i danas najjače partije u parlamentu i njenih tradicionalnih saveznika nema deblokade pravosuđa i izbora nedostajućih sudija Ustavnog suda. A bez toga nema ni regularnih izbora. Ta jednačina se odavno pokušava riješiti. Bez rezultata.

To dovodi do pitanja koliko bi trajala nova tehnička Vlada. U sporazumu piše da bi vanredni parlamentarni izbori mogli biti održani ,,najranije”  zajedno sa redovnim predsjedničkim izborima, na proljeće naredne godine. A najkasnije? To treba da nagađamo.

Stižemo do pitanja premijera. Iz DF-a kandiduju Mandića. Nezvanično, ali uporno. ,,Ima li išta logičnije”, pita se poslanik DF-a Dejan Đurović. Nema, bude li predsjednik Nove srpske demokratije u stanju da obezbijedi podršku 41 poslanika. Ni URA nije odustala od svog predsjednika. Demokrate čekaju i ćute.

Dritan Abazović treba da ostane premijer bez obzira na ishod aktuelnih pregovora, smatra   politička direktorka URA i ministarka ekologije, prostornog planiranja i urbanizma u tehničkoj Vladi Ana Novaković-Đurović. Objašnjavajući: ,,Najprije, da završi procese koje je započeo, od ključne važnosti za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala”. Šta li to znači: ,,Bez obzira na ishod pregovora?”

Nijesmo jedini koji su postavili to pitanje. ,,Gospođa Novaković – Đurović zna da ovakve poruke ruše dijalog stare većine“, reagovao je i predsjednik Ujedinjene CG Goran Danilović (njegova partija ima jedan mandat kroz koaliciju Za budućnost Crne Gore). ,,Makar jednom se ponašajte državnički, a ne sitno-sopstvenički. Ako nešto treba bez obzira na tok i ishod političkih pregovora onda je pregovaranje besmisleno i unižava sve koji pregovaraju. Makar jednom bez diktata i dirigovanja sa strane”, zaključuje Danilović.

U političkim kuloarima pominju se još neka imena potencijalnih kandidata za premijera koji bi, možda, mogli biti po volji svim poslanicima sve tri koalicije. Jedan od njih to je i javno komentarisao. Rezervisano. ,,Nemam nikakvu ponudu, u neformalnom obliku ima nekih razgovora. Ako se inicira takav predlog, odnijeću se odgovorno prema njemu, ali vjerujem da postoje ambiciozniji i bolji i glasaću za predlog većine”, saopštio je poslanik Miodrag Lekić (Demos). Od ostalih ,,kandidata” ni toliko.

Đukanović i njegov DPS ne žele da izgube inicijativu. Nakon što su srušili dvije vlade za šest mjeseci, jednu svoju i jednu njihovu, zvaničnici DPS-a kreću u kampanju kako bi domaću i međunarodnu javnost ubijedili da bez njih nema građanske, evropske, prozapadno orjentisane Crne Gore. I pripremaju se za izbore. Predsjednik države i DPS-a neki dan je objavio formiranje koalicije ,,onih koji su obnovili nezavisnost” za predstojeće izbore u Podgorici. Najavio je da bi se slična koalicija mogla formirati i za parlamentarne izbore.

,,Moramo izaći na izbore, moramo prestati da zbog svoje zlovolje ili inata činimo sebi štetu, da nagrađujemo one za koje znamo da će izdati nakon završenih izbora”, poručio je Đukanović. Ostaje da se vidi da li su baš svi ,,suverenisti” spremni da stanu u njegovu kolonu.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

EKONOMIJA SLUŠKINJA POLITIKE: SLUČAJ ŽELJEZARA: Mimo zakona, na rubu pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda su Dritan  Abazović i Milutin  Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove – obećanjima i novcem poreskih obveznika, ne mareći za ekonomsku opravdanost i zakonsku utemeljenost svog projekta. O kome ni Vlada ni Skupština akcionara EPCG ne znaju ništa

 

Očekivano, problem Željezara nije riješen do 1. septembra. Možda se rješenje nađe u naredna dva mjeseca, kažu čelnici Vlade i Elektroprivrede Dritan Abazović i Milutin Đukanović. Kako – to javnost još ne zna.

Za sada, imamo grubu skicu onoga što se, navodno, planira uraditi. To je dovoljno da shvatimo kako država (Vlada) i EPCG u posao ulaze bez jasnog plana: ne zna se šta se kupuje, novac za kupovinu nije obezbijeđen, zakonske procedure se ne poštuju i, konačno, ne postoji jasna i ekonomski utemeljena ideja – čemu bi kupljena imovina (preduzeće) trebalo da posluži kako bi se vratio uloženi novac.

Korak po korak: vlasnik nikšićke Željezare, turska kompanija Toščelik, odlučio je da obustavi proizvodnju lani u martu,  nakon što su propali pregovori sa EPCG-om o nastavku snabdijevanja strujom jeftinijom od cijene propisane za tu kategoriju potrošača. Iz istih razloga je i vlasnik KAP-a, kompanija Uniprom, obustavila proizvodnju krajem 2021. godine, pa je kao aktivan potrošač na visokonaponskoj mreži ostala još samo Željeznica.

Vlada Zdravka Krivokapića ostala je nezainteresovana za gašenje Elektrolize i sudbinu pet stotina radnika koji su ostali bez posla. Toj odluci u dobroj mjeri kumovao je tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović koji je, u jeku kratkih i neefikasnih pregovora, problematizovao način na koji je Veselin Pejović (vlasnik Uniproma) postao vlasnik imovine bankrotiralog Kombinata i iznio optužbe o njegovoj mogućoj umiješanosti u međunarodnu operaciju pranja para. Kako je KAP „umro“ i te optužbe su utihnule.

Vlade Krivokapića i Abazovića nijesu se osvrtale ni na probleme u Željezari. Fabrika nije radila, radnici na prinudnom odmoru primali su 90 odsto osnovne zarade a vlasnici su ćutali zaokupljeni većim brigama (konzorcijum Toščelik ima godišnji obrt između 4 – 5 milijardi eura). Stvari su se promijenila kada su radnici Željezare ljetos stupili u štrajk, nakon informacije da će njih 229 od 1. septembra dobiti otkaz. U Željezari bi ostalo samo dvadesetak radnika iz administracije i obezbjeđenje angažovano preko privatne kompanije.

Pokušaj Miodraga Dake Davidovića da od Turaka otkupi Željezaru uz pomoć države propao je. Da li je kontroverzni vlasnik Neksana tražio previše ustupaka, ili je Vlada (resorni ministar ekonomije Goran Đurović) „ostala gluva“ na sve njegove zahtijeve, ne znamo. Dijelom i zato što se priča o Željezari i državnom angažmanu za njeno spašavanje nijednom nije našla pred Vladom, na njenim redovnim (javnim) ili telefonskim (tajnim) sjednicama.

To nije smetalo premijeru Abazoviću da nastavi pregovore sa radnicima Željezare u koje su se uključili predsjednik Odbora direktora (u ostavci) EPCG Milutin Đukanović i predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.  

,,Vlada iskazuje posvećenost da se problem riješi na najbolji način i što se nas tiče, Elektroprivreda ima zeleno svetlo da otpočne razgovore sa turskom kompanijom o preuzimanju Željezare”, saopštio je Abazović sredinom avgusta, koji dan prije nego što je njegovom kabinetu izglasano nepovjerenje. Tih dana smo saznali i konture plana: Vlada će od EPCG-a kupiti deset odsto njenih akcija koje do 26. septembra moraju biti prodate ili poništene, a EPCG će taj novac iskoristiti za kupovinu Željezare. Mnogo lakše reći nego uraditi.

U budžetu za 2022. godinu nema novca predviđenog za kupovinu akcija EPCG-a (državu bi te akcije, uz sve popuste, mogle koštati oko 55 miliona eura). Zapravo, kako smo čuli od ministra finansija Aleksandra Damjanovića, u budžetu nema novca ni za sve planirane  aktivnosti. A tu su i dodatni troškovi na koje se država obavezala usvajanjem novih i izmjenama postojećih zakona (povišice, socijalna davanja, naknade opštinama…). Zato se za septembar priprema rebalans budžeta ,,težak” oko 750 miliona. Približno polovinu tog novca treba obezbijediti novim zaduženjem države.

Da li su najavljenim rebalansom predviđena sredstva za kupovinu akcija EPCG-a vidjećemo naredne sedmice. Tek onda treba da čujemo šta o tome misle poslanici u parlamentu. Aktuelni odnos izvršne i zakonodavne vlasti ne garantuje da će ponuđeni rebalans dobiti podršku. Makar ne u svim svojim detaljima.

Do 1. septembra na sjednicama Vlade o Željezari nije bilo nikakvog razgovora, a kamoli da je donijeta bilo kakva odluka. U momentu kada završavamo ovaj broj Monitora (četvrtak) Vladina Komisija za ekonomsku politiku (KEP) će  prvi put raspravljati o ideji da država kupi 10 odsto akcija u preduzeću u kome već ima skoro 89 odsto akcijskog kapitala). I da u tu svrhu potroši novac koga nema (više od dva odsto godišnjeg budžeta). Potom bi se taj zaključak morao naći i na sjednici Vlade. Koja je u tehničkom mandatu.

Koliko je stvar (ne)ozbiljna svjedoči i izjava Milutina Đukanovića da je Elektroprivreda ,,priskočila u pomoć državi” dajući 100 miliona za kupovinu svojih akcija od A2A, pa je sada ,,red da država uzvrati” tako što će kupiti akcije EPCG-a.

Dalo bi se raspravljati o tome da li predsjednik borda (u ostavci) EPCG-a na pravilan način razumije odnos između vlasnika i privrednog društva, ali je važnije napomenuti da se i Odbor direktora EPCG-a na čelu sa Đukanovićem nalazi u nekoj vrsti tehničkog mandata, nakon ljetošnje ostavke Adisa Balote.  „Ostavka jednog člana povlači i pad Odbora direktora”, objasnio je tada direktor EPCG-a Nikola Rovčanin najavljući da će se, nakon neophodnih administrativnih radnji, organizovati nova Skupština akcionara kako bi bio izabran novi bord.

Umjesto toga, Đukanović bez saglasnosti Skupštine akcionara radi na realizaciji investicije od nekoliko desetina miliona. Takav posao ne može odraditi predsjednik Borda u ostavci uz podršku premijera (bez saglasnosti Vlade u tehničkom mandatu) a novcem građana Crne Gore. Plan, ako postoji, treba iznijeti prvo pred Vladu pa pred Skupštinu akcionara EPCG-a. Kako bi i jedni i drugi znali šta se i kako kupuje i čemu će kupljeno da služi.

Tu je i premijer sa svojim poimanjem državnog ekonomisanja. ,,Ako državno preduzeće može da kupi ogromnu Željezaru, sa ogromnom površinom, mi nemamo ništa protiv. Ta kupovina bi donijela uvećanje ukupne državne imovine, mi bismo se radovali da država uvećava svoj kapital, a ne da ga samo umanjuje, kao dosad, raznim prodajama”, poručio je neki dan Abazović previđajući da je i novac imovina. I da kupovinom nečega čiju vrijednost prethodno nijeste utvrdili rizikujete da povjerenu državnu imovinu umanjite, umjesto da je uvećate.

Premijeru bi, kao neka vrsta upozorenja/opomene, mogao poslužiti i sljedeći citat: ,,Mislimo da država može da upravlja svim i svačim, a u mnogo čemu se pokazala kao neefikasna. Moramo da budemo pametniji u onome kako trošimo svoje resurse”. Autor – Dritan Abazović, premijerski sat, jul 2022. godine. Dobra ekonomska analiza pokazala bi, vrlo precizno, koja od dvije citirane Abazovićeve  izjave nudi bolje rješenje u konkretnom slučaju. Ali, nje nema.

Da li se Abazović i Đukanović spremaju da na račun države kupe Željezaru kao firmu ili samo njenu imovinu, onako kako je to uradio Toščelik nakon bankrota prethodne kompanije?  Pošto jedan i drugi ovih dana objašnjavaju kako je Željezara dobar poligon za postavljanje solarnih panela i gradnju elektrane snage 50-60 MW (upućeni tvrde da u Crnoj Gori postoje mnogo bolje i jeftinije lokacije za isti posao) stiče se utisak da ih interesuje imovina.

Tu je redosljed poteza jasan: Toščelik bi ugasio svoju firmu u Crnoj Gori, radnicima isplatio otpremnine a potom nepokretnu imovinu preduzeća prodao državi/Elektroprivredi. Taj model ostavlja bez posla 250 ljudi, a cijela se operacija Željezara iz Vlade vodi kako bi oni sačuvali radna mjesta. Bolje rečeno plate. Pošto, čini se, niko nije imao problem dok su oni, ne radeći ništa, primali zaradu.

Da bi sačuvali posao sadašnjim radnicima Željezare  država i EPCG moraju kupiti firmu sa zastarjelom opremom, nepoznatim dugovima i, izvjesno, neprofitabilnu. Osim, ako joj se pokloni struja. U tom slučaju ne možemo povrat investicije potrebne za gradnju solarne elektrane na krovovima Željezarinih hala računati prema berzanskim cijenama struje, već prema onima koje omogućavaju da Željezara radi bez gubitaka.  To je 20 do 50 puta manje.

Izjave zvaničnika uključenih u ovaj posao samo podstiču nedoumice. Milutin Đukanović je predočio model po kome bi radnici, nakon što im je uručen otkaz od aktuelnog poslodavca (Toščelik) nastavili da primaju plate dok EPCG ne preuzme Željezaru.  Predložiće, kaže, Turcima da radnike plaćaju još dva mjeseca, a da taj iznos odbiju od otpremnina kada se sklopi posao. ,,To bi dva mjeseca bilo idealno da svi maknemo pritisak, prvo radnici sa sebe, a onda i mi u miru da završimo ovo”, naglasio je Đukanović. Željezarcima se prijedlog sviđa dok se iz Toščelika nijesu oglašavali.

Problem je zakon. Ako se Toščelik i EPCG dogovore o preuzimanju kompanije – radnici nastavljaju svoj angažman i ne dobijaju otpremnine. Samo bi, na neki način, trebalo poništiti otkaze koje su već dobili. I Turcima nadoknaditi novac koji su potrošili za neplanirane zarade. To će država, preko svoje najvrjednije kompanije. Ukoliko, ipak, EPCG kupi samo imovinu Željezare, radnici će dobiti otpremnine koje im pripadaju ali će izgubiti posao. Njihov dalji angažman od strane EPCG-a, bez plana aktivnosti, sistematizacije, konkursa… bio bi nezakonit.

Priča se kreće u tom smjeru. Uz najavu novih ekonomskih nelogičnosti i potencijalnih kršenja zakona. ,,Što se tiče izgradnji solarne elektrane, nama niko nije potreban, ima toliko novca na tržištu da mi to sami možemo da radimo”, pohvalio se Đukanović. Pri tom je najavio posebne uslove za potencijalne investiture: ,,Imamo značajan broj investitora koji će morati nešto da investiraju u proizvodne pogone, u osnovnu djelatnost Željezare, ukoliko žele da budu partneri u gradnji elektrane”. Da li mi to investitorima nudimo vezanu trgovinu, kompenzaciju ili neku vrstu kliringa iz doba SSSR (roba robu plaća)?

Ne zna se. Umjesto toga vidimo da su, iz za javnost nepoznatog razloga, radnici Željezare za premijera i prvog čovjeka EPCG-a ,,vrjedniji” od bivših radnika KAP-a. Koji su dobili otkaze i danas neki od njih imaju problem da odu u penziju pošto je država tolerisala da im se ne uplaćuje obavezno osiguranje za beneficirani radni staž. Jedno od mogućih objašnjenja je u političkim motivima.

Možda su Abazović i Đukanović, kao ,,pobjednici od 30. avgusta” željezarcima nešto dužni. Pa im vraćaju onako kako je DPS vraćao svoje političke dugove radnicima Dakića, KAP-a ali i iste te Željezare (nekada). Obećanjima i novcem poreskih obveznika. Ne postoji računica koja može pokazati da je država, nakon svih oprosta dugova, kreditnih garancija, subvencija, legalnih i nelegalnih otpremnina, metalskim radnicima dužna nešto što nije dužna tekstilcima, drvoprerađivačima, ugostiteljima, učiteljima i nastavnicima…

Sjetimo se Montenegroerlajnsa. Njegovim odlaskom u stečaj bez posla je ostalo oko 400 ljudi. Država im je, kao vlasnik i poslodavac, ostala dužna sedam plata i penziono osiguranje za četiri godine. I zaboravila ih. U novoosnovanoj državnoj aviokompaniji radnici MNA, bez obzira na iskustvo, kvalifikacije i prestižne sertifikate, nijesu imali mjesta. Sličan primjer državne nebrige prema deficitarnom zdravstvenom kadru imamo u hercegnovskoj bolnici Meljine.

,,Ono što je najvažnije je da mi 1. septembra ne odemo na biro. A  ta dva mjeseca da se nadamo da EPCG u razgovoru sa Turcima donese rješenje”, poručuju željezarci. Oni su spremni da se bore za sebe. Državne interese nema ko da brani. Ili, makar, da ih jasno definiše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo