Povežite se sa nama

SUSRETI

SLAVKA ADŽOVIĆ, ŽENA, STOČARKA, ROMKINJA: Bitka s vukovima i ljudskim predrasudama i pakostima

Objavljeno prije

na

Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“

 

Dočekala nas je ćutnjom i ljutim pogledom. Ili je to bio strah u njenim očima. Slavka Adžović. Žena, stočarka, Romkinja. U javnosti dobro poznata po tome što godinama bije bitku sa predrasudama, ljudskim  pakostima, ali i sa prirodom. Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Tek kad smo se predstavili, poželjela nam je dobrodošlicu, požurila da pristavi kafu i sipa sok. Uz  komentar: „Morate se poslužiti“. Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“.

Podno vjetrenjača na Krnovu, četrdesetak kilometara od Nikšića, Slavka Adžović izdiže svoju živinu od proljeća do prvih snjegova. Jedina je Romkinja u Crnoj Gori koja se bavi stočarstvom. Na državnoj zemlji je. Par štala nedovoljno je da u njih smjesti goveda, a objekat zidan betonskim blokovima, premali da sestra i ona prenoće. Šporet na drva, ćebad prebačena preko, na drvenim gredama improvizovanom krevetu, i par starih stolovača. Svuda posude i kanisteri napunjeni vodom.Više od tri kilometra daleko prvi je izvor vode. Brat joj, kaže, doveze vodu autom, kad je posjeti. Do prvih minusa Slavka živi ovdje  sa mlađom sestrom i bratom od ujaka. Mladićem sa posebnim potrebama. Sestra je, danas, u poljima sa ovcama, a Slavka će se pobrinuti da zgotovi nešto za jelo, uradi sve što treba u bašti u i oko kuće. Ispeče hljeb, krompir ili pitu. Ali i oplijevi i prekopa oko krompira, kupusa, luka…

Dani počinju u četiri ujutro. Sa 170 ovaca i 15 goveda, malo je vremena za odmor. A kad umor savlada, Slavka prenoći na zadnjem sjedištu automobila, kako bi bila bliže toru sa ovcama.

Godinama na ovom mjestu je bilo stočno pazarište, objašnjava nam. „Ljudi su ovdje doćerivali živo i ovdje ga preprodavali nakupcima“. Zidanu prostoriju koja je za potrebe te trgovine ovdje postojala i u kojoj se stoka vagala, uz pomoć oca, Slavka je stavila pod krov, napravila ulazna vrata. „Imla sam gdje u suvotu da se sklonim“. Da sakrije glavu od kiše i grmljavine, koje su ovdje gromoglasne. Imala je i štalu, dvadeset goveda je moglo da stane, a bilo je prostora i za telad i za junice. Početkom maja Slavkin ljetni dom je zapaljen. Nikad se nije saznalo ko je kriv. „Da oće krivca da nađu, pa prosto bilo. Da pravda izađe na viđelo“, ponavlja Slavka Adžović. Protestom su je ovdje na Krnovu i dočekali, priča. „Žižići, Lalatovići, Stanišići, Čanovići s Bršna… Iz godine u godinu oni meni štetu prave. I sve trpim. Najbolja krava mi je ubijena. Obdukcijom je nađena rupa na čelu. A, trebala je da se oteli. Grijeh. Policija mi je izlazila u susret, ali krivca opet nisu pronašli“.

Obraćala se i romskim organizacijama za pomoć. „I našim i vašim ljudima“, kako ih ona naziva. „Mnogo više su mi vaši pomogli, nego moji Romi“, priča ogorčeno. „Ne može Slavka sama. Što neko Slavki ne pomogne. „Teško mi je bilo što se niko od mojih Roma nije pitao kako sam i šta mi se dešava. Da me pitaju kako sam, pa ko da bi mi pomogli. A opet, ne mogu da idem po gradu ispružene ruke. Kad bi se samo desetak Roma skupilo, pa da kažu šta se ovo dešava sa ovom Romkinjom, čini mi se lakše mi bi bilo. Pa neka sam i grbava i kakva god, ali nikog ne diram. Da kažu – ‘ajde da se pobunimo za nju, sjutra će ona za nas’. Pomozi mi kad plačem, a kad se smijem mogu i sama“.

Zahvaljujući akciji novinarke Vijesti Svjetlane Mandić i Darka Saveljića, vlasnika farme magaraca, otvoren je žiro-račun i humani ljudi se se odazvali da novčanim prilozima pomognu Slavku. Tim novcem, uz kredit koji je dobila u banci, uspjela je da napravi štale u Nikšiču. Tu će smjestiti krave tokom zime, ali za ovce i dalje mjesta nema. Kao ni novca za 300 tovara sijena, koliko za zimske mjesece treba za stoku nabaviti. Boriće se i neće odustati, uporno ponavlja. Izboriće se i nekako snaći za novac. Uporna i snalažljiva kao uvijek. Molila je i Opštinu Nikšić za pomoć. Odbili su je.

„Kažu mi, žale se komšije na tebe. Navodno moja stoka gazi po njihovim njivama. Pa neka pogledaju, nijedan usjev nije izgažen. Pa, onda tvrde i da sam odbijala da mi uvedu vodu. Kako bih to odbila kad po vodu moram kilometrima da pješačim… I ovu struju koju koristim, a koju je moj otac proveo od dalekovoda, redovno im plaćam“.

U školu Slavka Adžović nije išla. „Neke jade znam da napišem ime i prezime“, kaže. „Za tim ću žaliti do kraja  života“. Život bi joj možda bio lakši da se školovala, ali još kao dijete voljela je da radi i da stiče. Da živi bolje nego što su joj roditelji živjeli“. Znala sam da mi samo rad može omogućiti bolji život“, kaže.

Otac je radio na Željezari, pravio kazane, a Slavka još kao trogodišnja djevojčica išla po selu sa majkom i prodavala. Pomagala je i u bašti. Ali, stoku je najviše voljela. Starija sestra vodila je pred Opštinu da dočekuju svatove i prikupljaju bačene novčiće. Sestra je ponavljala koliko je od kojeg svata dobila, a Slavka je samo saginjala glavu. „Nijesam željela da prosim, a boljelo me prozivanje. Sestra je znala da kaže ovaj mi je dao ovoliko novca, onaj drugi onoliko. Ja sam samo ćutala i stidila se“. Već tada je odlučila. Neće biti ni gladna ni bosa, ali neće živjeti ni kao većina sunarodnika. Da li je znala koju će cijenu morati da plati?

Kao dijete nije se igrala. Bilo je premalo vremena za to. Morala je s majkom po selima. A tamo, viđala je ljude koji su čuvali stoku. „Po cio dan sam željela da gledam u tu stoku“. Imala je sedam godina kada je zamolila roditelje da tri ovce koje su kupili s namjerom da ih zakolju, ostave njoj. Ojanjiće se, ubjeđivala je roditelje, a oni nju da su ovce jalove. Jednu su, ipak, zaklali, a dvije ostavili Slavki. Od jednog jagnjeta, koje se tada ojagnjilo, nastao je, kako ga ona zove ovaj „buljuk ovaca“. Potrajalo je 30 godina.

Tri decenije navikavala se Slavka, a i ljudi oko nje da je sa stokom vide. „Jer Romi u Crnoj Gori nikad stoku držali nisu“, kaže. Učila je vrijedno i mnogo. I kako se strižu ovce, i kako se jagnji i kako se čisti vime, kako se muze… Kupila je Slavka i elektične muzilice i organizovala prodaju mlijeka. Našla je i stalne kupce za jagnjad i telad, ali i dalje se „iskrpiti ne može“. „Iako ljudi misle Slavka se obogatila, ja se samo borim za svoju koru hljeba. Radim da preživim i ne budem gladna. Da sam se obogatila, imala bih i kuću i auto, a ne da ovako, kad moram do grada, pješačim i po 30 kilometara.“

Udavala se nije. Momci je nisu zanimali. „Nije bilo momka da mi se svidio, da poželim da mu se obratim ili da mi se udvara. Taj se rodio nije“. Njoj su se „obraćali“, ali nije „denjala“. Svjesna je, kaže, da su došla vremena kad bi je djeca mogla odmijeniti, pomoći, ali kasno je sada da o tome misli. „Voljela sam životinje više nego momke“, kaže sa osmijehom.

Ni na moru nikad nije bila. Kako bi stoku ostavila. Izabrala je put kojim se rjeđe ide. Put bez odmora, proslava, luksuza… „Život ide dalje, pa šta mi Bog da. Borim se ko ostali narod. Nikom nisam dužna, nikog ne diram, a Bog nek svima vrati po zasluzi“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

BRANKO ĐURIĆ ĐURO, MUZIČAR, GLUMAC, REDITELJ, SCENARISTA, PISAC…: Od nadrealnog do realnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

 

 

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan GojkovićElektrični orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo