Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Marijana Babović

Objavljeno prije

na

Marijana Babović rođena je 1996. godine u Podgorici. Osnovnu školu i potom gimnaziju završila je u Podgorici, gdje živi i radi. Napisala je mnoge pjesme od kojih su samo neke Pjesma tati, Uspavanka zlatnog dječaka, Ljepša pjesma, Magličasta pjesma, Anđelu, Očeva pjesma, Slovo o majci, Molitveni vhod, Sonet gospodu… Autorka je zbirke poezije Igre ćutanja i članica Udruženja književnika Crne Gore. Pjesme su joj objavljivane u međunarodnoj zbirci Rijeka stihova i u zbirci Snovi sjećanja, kao i u zbornicima Pokrovsko pjesničko saborovanje i Do Hristove pobjede – ne damo svetinje. Poeziju piše od djetinjstva


Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

Biti pjesnikinja, znači živjeti pjesmu. Poetski oslikavati život, ljude, osjećanja i empatski zagrliti čovječanstvo.

Šta Vas je pokrenulo da napišete prvu pjesmu?

Još kao djevojčica, pokazivala sam ljubav prema pisanoj riječi. Ne sjećam se koja je bila baš prva, ali znam da su mi pjesme tada bile o ljubavi prema ukućanima i vjeri. Ljubav me oduvijek inspiriše.

Šta želite da kroz pjesme čitaocima poručite?

Moje pjesme uvijek opominju da ma kako podijeljeni, svima su nam boli i radosti istovjetne i svima iste suze i ista krv kapa. Treba zaći unutar, u sebe, te spoznati druge i zalaziti u druge da nađemo sebe. Kako je Milan Rakić rekao: ,,Za mene nema tuđih jada, što boli drugog boli i mene”.

Kako je nastala zbirka poezije Igre ćutanja?

Igre ćutanja su, u suštini, skup pjesama koje govore o onom o čemu ljudi danas stidljivo i sebično ćute iz straha da ne budu ismijani. A ne bi trebalo. Treba živjeti tako da budemo ponosni na svaki ožiljak i svaku emociju jer kroz njih juče, mi smo ovi danas.

Kako njegovati talenat za pisanje?

Pisati ne možemo u svakom trenu, to je stvar inspiracije. Ali možemo čitati, obilaziti krajeve i razgovarati s ljudima koji nas inspirišu. Koristiti svoj talenat najbolje je njegovanje dara datog od Boga.

Šta čitate ovih dana?

U posljednjem periodu sam umnogome posvećena Dostojevskom. Trenutno Braća Karamazovi imaju moju pažnju.

Šta bi svaki mladi autor trebalo da zna?

Svaki mladi autor bi trebalo da zna da dâ svoj lični pečat i uvijek i svuda bude svjestan da to što daje svijetu ne daje on, već Bog kroz njega.

Kada možemo očekivati nove pjesme?

Nove pjesme se rađaju s novim danima i rukopis se polako privodi kraju. Kad će biti zbirka, ne znam, ali bitno je da duša u pjesmama cvjeta.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Dalibor Vuksanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dalibor Vuksanović je pravnik i građanski aktivista

 

Prethodni period, između ostalog, obilježio je i najnoviji sajber napad na Vladu Crne Gore. Šta su sve mogle biti posljedice po lične podatke građana i građanki i koliko su oni trenutno zaštićeni? 

U dilemi sam da li da u odgovoru na ovako kompleksno pitanje budem ciničan… Sajber napad je ozbiljna stvar i, za razliku od političara, neću gatati da li iza njega stoji neka država ili ,,države u državi” /čitaj: klanovi/ ;). Moguće da je neko odlučio da nam ,,čačka” po podacima pa da konačno utvrdimo koliko nas ima u Crnoj Gori jer, kako sada stvari stoje, popisa teško da će biti još jedno deceniju i po i nećemo znati koliko nas ima. Šalu na stranu, ozbiljna je stvar u pitanju čim smo morali da angažujemo pomoć sa strane da saniramo štetu. Iskreno se nadam da su lični podaci građana zaštićeni i da neće biti većih problema. Nadam se da u institucijama znaju što čine.

Nakon avgustovskih izbora 2020. godine očekivale su se velike promjene. Šta Vas je najviše razočaralo od političkih subjekata koji su trebali da ih donesu? 

Razočaran sam što je ovako mali broj ljudi zapošljen. Moglo je to više i bolje. Ima ova država prostora da još plata isplati iz budžeta. Pa nećemo pustiti ljude da sami razvijaju svoj biznis, da im obezbijedimo uslove za normalno poslovanje, kad već ima mjesta po dubini. Sada ozbiljno, smatram da se 30. avgusta 2020. ukazala velika šansa da promijenimo način ponašanja. Moramo biti realni i reći da se u prethodnih 30 godina nagomilalo mnoštvo problema koje je trebalo rješavati, a svaka ideja o promjeni redovno je sabotirana i zaustavljana u samom startu. Moguće je da smo mi imali prevelika očekivanja ili nijesmo bili svjesni da se borimo protiv onih koji ne bi umjeli da se snađu u uređenom društvu. Haos nam je, očigledno u DNK-u…

U svijetlu pada 43. Vlade i nagodbi oko sastavljanja nove, nameće se pitanje – kako okupiti većinu koja je ,,za”, a ne protiv nekoga ili nečega?

Rijetko kad smo se mi ovdje opredjeljivali ,,za nešto”. Skoro uvijek smo bili ,,protiv nečega”. Tako vidim i ove sadašnje pregovore. Očima se ne mogu vidjeti, ali znaju da, ako makar ne pokušaju da se dogovore, mogućnost je velika da im građani više neće dozvoliti ni trunku nade za buduće dogovore. Pojedinima je ,,ja sam najbitniji…” važnije od svega drugog. Do te mjere je to tako da imam osjećaj da ujutro, prije umivanja, prvo poljube svoj odraz u ogledalu i kažu sebi kako su prebitni, pa tek onda obavljaju jutarnju rutinu. A građanin… Ko? Što je to?

Po Vašem mišljenju, koji je najbolji izlaz iz trenutne političke krize? 

Nažalost, ili na sreću – IZBORI!

U vrtlogu svakodnevne politike – gdje je ,,običan” čovjek? 

Običan šta? Što je to? Zar političari treba da misle na život čovjeka? Svašta. Običan čovjek se nada da će biti bolje. Ima nekih naznaka da će ipak morati da se posvete čovjeku. Iskreno mislim da, bez obzira na sva razočaranja u prethodne dvije godine, više nema ,,krupnih tema” koje će uzeti primat nad životom čovjeka. #DoMeneJe

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Miljana Rakočević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miljana Rakočević rođena je 1996. godine u Podgorici. Završila je osnovne i specijalističke studije na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Trenutno je magistrand na Fakultetu pravnih nauka na Univerzitetu Donja Gorica na građanskopravnom smjeru. Svojim radom i angažovanjem u nevladinim organizacijama i na fakultetu stekla je iskustvo na međunarodnim projektima, od kojih se najviše izdavajaju posmatračke misije. Teme koje posebno istražuje na svom akademskom putu su društveni položaj i prava žena sa posebnim fokusom na rodnu ravnopravnost

 

Istraživali ste istoriju literararnih rasprava o položaju i pravima žena u srednjovjekovnoj Evropi. Šta nam ona pokazuje?

Generalno govoreći, kada pogledamo Aristotela ili Tomu Akvinskog, žene su promašeni ili nesavršeni muškarci. U istoriji se, kao i u književnosti, žena tretirala kao slabiji, podređen i manje sposoban pol. To, naravno, nije cijela hronologija odnosa muškarca prema ženama. Žene su vrlo rano izrazile svoj stav – već u 12. vijeku, kada su mnoge spisateljice i teološkinje govorile o uzvišenosti žena koristeći svoj mistični i često biblijski obojen tekst. Samo neke od njih su ranohumanistkinja Kristina de Pizan, Margarita Poret, Marija iz Onjona, Beatris iz Nazareta, Elizabet fon Šenau. Ovih dana rado istražujem radove sociološkinje Mileve Filipović koja je kroz mnoga svoja djela analizirala feminističke teorije. Ona mogu da budu dobra polazna tačka onome ko želi da nauči više o rodnom aspektu kako u Crnoj Gori, tako i van nje.

Volontiranje je obilježilo period Vašeg srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja. Koji su ključni problemi u Crnoj Gori kada je riječ o ovoj vrsti angažovanja? 

Volonterski rad je jako dobar način za jačanje aktivizma i solidarnosti naroda jedne države. On je veoma bitan za opšti društveni napredak. Mladima u Crnoj Gori nije primamljivo besplatno ulaganje vremena u rad, i to dodatno dokazuje da naša društvena svijest nije na zadovoljavajućem nivou. Država treba dodatno da podstakne mlade na volonterski aktivizam kako boljim zakonskim rješenjima, tako i stvaranjem kulture volontiranja kroz edukaciju djece.

Učestvovali ste na mnogim posmatračkim misijama kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu. Kakva su Vam ta iskustva?

Posmatračke misije u Ukrajini, Sjevernoj Makedoniji i, nedavno, u Mađarskoj značile su mi mnogostruko. Sa jedne strane, imala sam priliku da izučim legislativu i zakonodavne okvire i procedure drugih država, i na taj način proširim znanje. Sa druge, pored profesionalnog usavršavanja, imala sam uvid u društvene, sociološke i ekonomske aspekte država regiona. Ono što je možda i najuočljivije, a meni i najzanimljivije, je to da se i tokom i mimo izbora različiti narodi susrijeću sa istim problemima, političkim i društvenim previranjima i ranim demokratijama koje se još uvijek trude da nađu svoj razvojni put. Pozicija kratkoročnog posmatrača, na kojoj sam ja bila, znači praćenje izbora od otvaranja do zatvaranja biračkih mjesta, kao i svih propratnih pravila i propisa. Iz sveg tog iskustva, zaključujem da do nepravilnosti rijetko kada dolazi baš tokom izbornog dana, ili ih je vrlo teško uočiti. Svakako, statistika i informacije koju kratkoročni posmatrači pružaju od velikog su značaja za analizu izbornog dana i zakonodavstva određene države.

Bili ste i na posmatranju suđenja u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Kakve utiske nosite sa tog mjesta?  

Riječ je o nesvakidašnjem iskustvu za mlade pravnike. Po prvi put sam, zajedno sa grupom studenata, imala priliku da prisustvujem suđenju takvih razmjera, pred ogromnim brojem sudija, i to je za mene u tom trenutku predstavljalo suštinu demokratije. Ono što bih posebno istakla je da sam, pored suđenja, bila detaljno upoznata sa funkcionisanjem samog suda, kao i Savjeta Evrope, i samim tim stekla sam dobar uvid u pravo koje se danas u Evropi smatra najuzvišenijim. Studentima preporučujem da traže što više prilika poput ove, jer time stiču dragocjena znanja koja će im kasnije koristiti.

Šta biste posavjetovali mlade pravnike?

Da nađu balans u svakodnevnom životu. Pored savladavanja obimnog gradiva, vrlo je bitno da odvoje vrijeme za odmor, jer u suprotnom rizikuju da dožive burn-out ili da izgube motivaciju koju su prvobitno imali.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Vasilisa Minić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vasilisa Minić rođena je 2003. godine. Završila je gimnaziju u SMŠ Braća Selić u Kolašinu. Pobjednica je nekoliko literarnih konkursa – Evropa i ja, UNDP i EU, Mir, sloboda, mladost…, SUBNOR, Otkažite kartu, ostajem – PCNEN. Nedavno je upisala Fakultet političkih nauka, smjer – politikologija i međunarodni odnosi. Kako kaže, u Crnoj Gori, vrijedi ostati ukoliko ste riješeni da doprinesete popravljanju društva


Od 70 eseja pristiglih na konkurs portala PCNEN na temu ,,Otkažite kartu, ostajem”, žiri je Vaš najbolje ocijenio. Zbog čega treba ostati u Crnoj Gori?

Kao što nijesam ni u eseju napisala, neću ni sada, među razloge za ostajanje u Crnoj Gori, kazati da je ovo ,,najljepša zemlja”, da ,,niđe nebo nije plavo…”, neću spominjati svijetlu istoriju, dug prema precima, obavezu prema potomcima, itd… Ovdje vrijedi ostati ako ste riješeni da onim što radite doprinesete popravljanju društva, očuvanju prirode, poštovanju ljudskih prava… To mi je namjera, ne da ostajem ovdje i svakodnevno ,,kukam” koliko je loše ili da se samobmanjujem da su ,,gorki tamo zalogaji hljeba”, već da pokušavam da mijenjam ono što mi se ne dopada.

U eseju navodite da su ,,naše aktuelne podjele besmislene i da bestidno  manipulišu našim identitemima”. Gdje su mladi u svemu tome?

Mladi su, nažalost, žrtva tih podjela. Prije nego što postanemo svjesni ko smo i kakvi smo, nametnu nam identitete, a mi, uz to, prihvatimo i da moramo, po svaku cijenu, i da ih branimo. Tu ,,odbranu” onog što su nam rekli da jesmo, najčešće, što je jako tragično, doživljavamo i kao odbijanje svega što je drugačije. Pristajemo, uglavnom, lako da nas svrstaju u ,,naše ili njihove”. Onima koji su drugačiji među nama ne pružimo dovoljno podrške.

Šta za Vas znači biti feministkinja?

Feminizam doživljavam, prije svega i najjednostavnije, kao borbu za uspostavljanje jednakih početnih društvenih pozicija za ženu i muškarca. Takođe i nenasijedanje na tvrdnje da smo mnogo odmakli u poštovanju ženskih prava, jer nijesmo. Jedno je kako je to zakonom regulisano, drugo je koliko se ti zakoni poštuju i kakvo nam je stanje svjesti u tom smislu. Feminizam je i solidarnost i podrška drugoj ženi, traženje onoga što nam je zajedničko i prihvatanje onog što nas razlikuje.

Međunarodni dan mladih, koji se obilježava 12. avgusta, podsjetio je na činjenicu da mladi u Crnoj Gori nemaju mnogo razloga za slavlje. Šta bi trebalo donosiocima odluka da bude prioritet, odnosno odakle početi rješavanje nagomilanih problema?

Osvrnuću se na lokalni nivo… U Kolašinu, u kojem živim, imam utisak da se ,,rješavanje” problema mladih do sada svodilo na pisanje različitih lokalnih akcionih planova i strategija. Malo se toga, rekla bih, popravilo u praksi. Naročito se sporo mijenjaju stvari na bolje u malim sredinama, gdje su ograničeni obrazovni profili u srednjim školama, gdje se, pri kreiranju kulturno-umjetničkih sadržaja, ne vodi računa o interesovanjima mladih, gdje je više siromaštva, a manje mogućnosti. Prije svega, treba neko da pokaže volju da nas čuje, da kad pišu planove kako da poprave naš položaj pitaju i, zaista, čuju i nas. S druge strane i mi da pokažemo malo više volje, vjere i aktivizna, pa da se uključimo u donošenje odluka koje se nas tiču.

Želja Vam je da se bavite novinarstvom. Po Vašem mišljenju, koliko se i kako mediji u Crnoj Gori bave problemima mladih ljudi? Šta bi trebalo mijenjati?

Fali u medijima tema koje se tiču prosječnog mladog čovjeka. Fali edukativnih sadražaja, koji bi, kroz riječi stručnjaka, riješili neke naše nedoumice, pomogli u konfliktima sa sobom i sa okruženjem. Nema prostora ni za ,,debate” mladih, niti mjesta gdje bismo razmijenili svoje stavove, gdje bismo, možda, i shvatili, da neke razlike među nama nijesu nepremostive. Nažalost, korijen tog problema prepoznajem i u formalnom obrazovnom sistemu. Nije nam dato  mnogo prilike ni u školi ni u medijima da formiramo svoj stav i da ga iznesemo, već su nam servirani ,,poželjni” stavovi, ali i informacije.

Šta biste posavjetovali vršnjake?

Treba da razumijemo da smo ogroman potencijal i snaga društva. Da ne dopustimo da nas apatija odraslih uguši i da vjerujemo da je sistem u kojem stasavamo promjenjiv. Takođe, da članstvo u političkim partijama nije jedino mjesto za ličnu afirmaciju, a pogotovo ne jedini način za mijenjanje društva.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo