Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ