Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN PETROVIĆ, REDITELJ: Bića sa margine dijele sličnu sudbinu

Objavljeno prije

na

Odgovornost dokumentariste je velika, ne samo prema junaku koga snimamo, već i prema gledaocu

 

Dokumentarni film Prilagođeni reditelja i profesora Akademije umetnosti u Beogradu Dejana Petrovića, nagrađen je ljetos na dva filmska festivala u Crnoj Gori – u Podgorici i Herceg Novom. Nakon svjetske premijere u takmičarskom programu Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu – IDFA, u novembru prošle godine, do sada je prikazan na više od dvadeset festivala – u Kanadi, Finskoj, Grčkoj, Egiptu, Holandiji, Južnoj Koreji…

MONITOR: Šta Vam kao autoru znače sve ove nagrade i da li su Vas iznenadile?

PETROVIĆ: Nakon učešća filma na IDFA počeli su da stižu pozivi sa različitih delova sveta i do sada film je prikazan na više od 20 festivala, između ostalih i na Thessaloniki Documentary Festival, Go Short, Busan International Short Film Festival, Hong Kong International Film Festival, Dokufestu.

Poziv od Vuka Perovića, selektora i umetničkog direktora UnderhillFesta, kao i od kolege Seada Šabotića, koji je od ove godine selektor dokumentarne sekcije festivala u Herceg Novom, obradovali su me jer izuzetno poštujem njihov rad, ali i zbog činjenice da oba festivala od ove godine u svom programu imaju i kratki dokumentarni film. UnderhillFest prvi put, a hercegnovski festival nakon pauze od nekoliko godina.

Uvek postoji pritajena želja za nekom vrstom priznanja, ali najiskrenije nisam očekivao da će film biti nagrađen, jer selektori oba festivala su se potrudili da imaju sjajne filmove u selekciji, dokumentarce koje smo imali prilike da pogledamo na najznačajnijim festivalima u prethodnom periodu. Ali na kraju, ko će biti dobitnik nagrade odlučuje žiri po svojim, najčešće ličnim kriterijumima. Ovog puta imali smo sreću da su članovi žirija, inače renomirani autori iz regiona, prepoznali nešto u našem filmu i nagradili ga.

A zatim usledilo je još jedno, za mene lično, veliko priznanje – na svečanom zatvaranju Festivala u Herceg Novom nagradu mi je uručio Želimir Žilnik, inače ovogodišnji dobitnik nagrade za životno delo hercegnovskog festivala.

MONITOR: Ovaj devetnaestominutni film, snimljen je u Kazneno-popravnom zavodu u Sremskoj Mitrovici. Ta ustanova je zanimljiva jer je jedan od tri zatvora u Evropi u kojem se sprovodi program resocijalizacije osuđenika putem obuke pasa. Takođe u okviru njega postoji prihvatilište za pse. Kako ste došli na ideju da snimate film na tu temu?

PETROVIĆ: Po završetku filma Isti, dokumentarca koji smo tokom 2016. godine snimali u nekoliko zatvora u Srbiji, a koji je takođe premijerno prikazan na IDFA 2017. godine, za zaposlene i osuđenike KPZ u Sremskoj Mitrovici organizovali smo internu projekciju. Tada sam od upravnika zatvora, Aleksandra Alimpića, saznao da je nedavno pokrenut projekat koji ima za cilj resocijalizaciju osuđenika putem obuke pasa i da je KPZ u Sremskoj Mitrovici jedini u Evropi u kome postoji prihvatilište za pse.

Osećao sam da je u pitanju sjajna priča, ali u tom trenutku nisam želeo da sledeći dokumentarac snimamo u zatvoru ponovo. Ali par dana kasnije, dok sam sedeo na piću sa kolegom Goranom Radovanovićem, ispričao sam mu priču o azilu i psima. Njegova reakcija, dok sam mu prenosio svoje utiske iz prihvatilišta, bila mi je dovoljna da već sutradan pozovem Upravu za izvršenje krivičnih sankcija i zatražim dozvolu za snimanje novog filma.

MONITOR: Šta je bilo najveći izazov tokom snimanja?

PETROVIĆ: Generalno, zatvori su veoma inspirativno mesto u kome svakodnevno možete pronaći nekoliko priča za dokumentarni film, ali i produkciono a, pre svega, izuzetno zahtevni za snimanje. Postoje pravila koja morate poštovati, satnica koje se morate pridržavati, a sa druge strane, dokumentarni film zahteva spontanost, strpljenje ekipe, čekanje i „hvatanje“ određenih, neponovljivih momenata koji daju „ukus“ filmu.

Snimanje u prihvatilištu za pse nam je dodatno stvaralo „glavobolje“, ali poseban, jedinstven doživljaj je kada otvorite vrata ogromnog hangara u kome se sa obe strane prolaza nalaze kavezi sa psima i kada vas preplave snažni vizuelni i zvučni utisci. Najpre psi pored kojih prolazite počinju da laju, a zatim, dok odlazite ka drugom kraju prihvatilišta, pridružuju im se i ostali psi… Izloženi ste sve intenzivnijoj buci, kakofoniji različitih zvukova, od laveža, preko zavijanja haskija do zvukova rešetaka o koje psi udaraju pokušavajući da vam skrenu pažnju. Prilazeći suprotnom kraju dugačkog hodnika azila, kao u filmu sve odlazi u fejdaut, sve se stišava do potpune tišine koje postajete svesni tek kada čujete cvrkut ponekog vrapca na tavanici azila ili psa koji halapljivo jede iz činije, koja mu na kraju postaje igračka za kojom sa drugim psima juri po kavezu, zabavljajući se.

Po dolasku u prihvatilište, najpre smo od 300 pasa koliko ih ima, izabrali Vanju i zajedno sa njom krenuli u dvomesečnu avanturu u kojoj se uspešno suprotstavljala dreseru koji je nagradom i kaznom pokušavao da ukroti njenu prirodu. Bili smo svedoci izrazito konfliktnih situacija, ali i empatije između ova dva bića koja dolaze sa margine i dele sličnu sudbinu.

Ali zahvaljujući Vanji, posvećenosti osuđenika, zaposlenih u zatvoru, ljudi iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde, zajedno sa snimateljem filma Draganom Vildovićem i  Nikolom Cvijanovićem, snimateljem i dizajnerom zvuka, snimili smo sve što smo želeli. Kasnije, sa montažerima Aleksandarom Uhrinom i Aleksandarom Popovićem, kao i Vojinom Ristivojevićem, kompozitorom, materijal smo uobličili u celinu.

MONITOR: Odgovornost autora dokumentarnih filmova je veoma velika u predstavljanju kompleksne stvarnosti. Kako prilazite temi, šta Vam je najznačajnije?

PETROVIĆ: Odgovornost dokumentariste je velika, ne samo prema junaku koga snimamo, već i prema gledaocu. Dokumentraci pričaju priče, ali između ostalog i zastupaju različite perspektive, poglede pojedinca, ili određene grupe. I zato je izuzetno bitno da budemo nepristrasni prema različitim tačkama gledišta u filmu, jer nije baš sve onako kako se čini na prvi pogled, uvek postoje dve strane. Izuzetno je važno da interpretiramo događaje, da gledaocu omogućimo da, uz pomoć kontradiktornih činjenica sam dođe do određenog mišljenja.

,,Zašto je meni bitna ova priča, odnosno zašto baš ja treba da snimim film na ovu temu” je jedno od pitanja koje postavljamo sebi tokom istraživanja projekta. Ukoliko iskreno odgovorimo, lakše ćemo odrediti i svoj odnos prema temi kojom se bavimo, kao i pristup samom filmu.

MONITOR: Čini se da veoma vodite računa o gledaocu, da Vam je važno da oni sami zauzmu stav upravo o temi koju obrađujete?

PETROVIĆ: Poslednja dva filma koja smo snimili  – Isti i Prilagođeni su filmovi metafore u kojima smo pokušali da uspostavljanjem paralele između života u zatvoru i onog van zatvorskih zidina, ukažemo na univerzalne probleme sa kojima se susrećemo od najranijeg detinjstva. U oba filma preispitujemo relativnost slobode pojedinca i vrednosti koje često nekritički prihvata, a koje mu plasiraju različite vrste autoriteta.

I baš kao što je na svakom pojedincu da li će prihvatiti ili odbiti da se ,,prilagodi” većini, da li će prihvatiti vrednosti autoriteta ili ne, tako je i na gledaocu, ne samo da prihvati ili odbije glas autora koji prepoznaje u filmu, već i da, uz pomoć filma, zauzme svoj odnos prema „deliću“ stvarnosti koju delimo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo