Povežite se sa nama

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

MONITOR: Kažete da je rad na filmu trajao sedam godina. Kakav je bio proces? Kakav je bio zajednički rad vas dvojice autora?

MARDEŠIĆ: Nas dvojica se znamo 18 godina, još od Akademije kada smo počeli jedan drugome asistirati na filmskim vježbama. Pa smo krenuli zajedno pisati, pa i zajedno režirati promo-filmove i spotove.

Tako da nije bilo teško ući u svojevrsnu simbiozu koja je potrebna da se upustiš u nešto tako zahtjevno kao što je dugometražni igrani film. Oboje smo control freakovi i volimo sve temeljito i detaljno izanalizirati prije nego se bacimo u realizaciju. Zato je najveći izazov bio ispeglati strukturu filma do razine da taj Stričev zadani scenarij po kojem Obitelj glumi Božić iz dana u dan ne djeluje repetitivno. Zbog toga smo se trudili da u svakom danu imamo neku specifičnu situaciju koja će malo više otkriti i o priči i o likovima i gurati radnju naprijed.

A inspiraciju smo tražili u tome kako obične, svakodnevne pripreme i rituali oko Božića mogu postati mehanizmi maltretiranja. Usredotočili smo se na sve one apsurdne, groteskne i bizarne elemente naših obiteljskih okupljanja i nije nam bilo teško zamisliti kako bi stvari vrlo brzo mogle eskalirati i krenuti na loše.

KAPAC:  Sama ideja filma od početka je bila dosta čvrsta, a najviše su se mijenjali načini kako smo film zapisivali. Počelo je s rukom pisanim bilješkama u tekicu po raznim birtijama, notesima u mobitelima pa napokon do profesionalnog formata scenarija. Jedina velika promjena dogodila se dosta kasno u procesu, nedugo pred samo snimanje, kad smo nakon scenarističke radionice Razvana Radulescua odlučili izmijeniti kraj filma, kraj koji jedini od samog početka nismo dovodili u pitanje. Sama ideja je ostala ista, ali kraj je postao manje nasilan, ali vjerujemo daleko više emotivan i potresan.

MONITOR: Kako su glumci reagovali kad su pročitali scenario, kad je krenulo snimanje jer ima baš dosta mučnih i zahtjevnih scena?

KAPAC: Nisam siguran da bi smo uopće i snimili Strica do sada, a svakako ne u ovom obliku, da Miki Manojlović nije pristao na ulogu.

U ranijim verzijama scenarija, Stric je bio zamišljen kao dosta mlađa uloga. Nakon dugog castinga, shvatili smo da Strica mora igrati stariji, iskusniji glumac, s težinom životnog iskustva, s tihim autoritetom, ali i nekom tugom i blagošću. Željeli smo da publika na trenutke suosjeća sa Stricem i razumije ga, bez obzira što je psihopat. Htjeli smo da se iz Strica osjeća tuga izgubljenog i potrošenog života u pokušaju da se uhvati neko sjećanje i emocija iz prošlosti.

Miki nam je zbog toga bio jedina opcija i nakon pročitanog scenarija i upoznavanja, dao nam je bezuvjetno povjerenje koje, nadam se, nismo iznevjerili. Ali, da smo bili svjesni pritiska i odgovornosti – jesmo.

MARDEŠIĆ: Imamo luđačku sreću ili blagoslov da su neki od ponajboljih glumaca Hrvatske i regije naši prijatelji. Tako i prije nego što smo i ušli u proces rada na Stricu smo se već jako dobro poznavali. Likovi su zato i pisani i prilagođavani njima i njihovom glumačkom izričaju. Nakon čitanja scenarija nije ih uopće iznenadilo što smo im priredili jer s obzirom što su navikli od nas u našim prijašnjim filmovima, Stric je bio kulminacija svih motiva i tema kojima smo se bavili u zajedničkim i pojedinačnim filmovima u kojima su Gogo, Ivana i Roko glumili (Goran Bogdan, Ivana Roščić, Roka Sikavica – prim. Monitora).

Tako da je ulazak u teške dramske scene bio zapravo dosta normalan proces, ne samo jer su oni glumačke zvijeri i  titani, nego i zbog toga jer već desetak godina međusobno gradimo povjerenje i imamo nekakav uhodan, zajednički sistem komunikacije, zezancije i razumjevanja. A posebno nam je drago da se Miki lako uklopio u našu malu obitelj, kao da je oduvijek i bio s nama u ekipi.

MONITOR:. Mnogi su komentarisali film kao svojevrsnu alegoriju na Hrvatsku, na zemlje Balkana, na kritiku društva i stvarnosti koja nas je devedesetih, a i sad okruživala?

MARDEŠIĆ: Išli smo za time da se radnja filma može događati bilo gdje. Ne iz ideoloških razloga, već iz produkcijskih (smijeh). Ta jedna vikendica i obitelj može biti bilo gdje u bilo kojem dijelu svijeta koje je bilo spremno financirati naš film. Šalu na stranu, nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti.

Naše polazište je da su patološki odnosi unutar obitelji, kao najmanje društvene zajednice, zapravo represivni. Da pod pritiskom, zajednica više nije toliko složna i tu se događa jedan krug nasilja, uglavnom psihološkog. A u represivnim sistemima se pojavljuje određena vrsta konformizma u kojemu pojedinac ne želi mijenjati status quo da slučajno ne bi bilo gore, jer će možda izgubiti i ono što imaju. Taj motiv konformizma – dokle ljudi mogu trpjeti nečije maltretiranje i represiju, koliko ih to mijenja nagore i otupljuje potrebu za pobunom – nas je zapravo odveo u jednom drugom smjeru. Počeli smo sa premisom: obitelj jednako nasilje. Ali s obzirom kroz što sve naša disfunkcionalna obitelj prolazi i pod kakvu cijenu, oni se ipak drže zajedno, bez obzira što su disfunkcionalni i letargični,  završili smo na loglineu ,,obitelj iznad svega”.

KAPAC: Nas je prvenstveno zanimala dinamika obiteljskih odnosa za koje vjerujemo da sami po sebi mogu biti represivni i traumatični za pojednica. Inspirirali su nas odnosi s vlastitim obiteljima, koji su u filmu dovedeni do ekstrema, naravno. Pozadina 1980-ih godina u koju je radnja filma smještena, inspirirana je našim sjećanjima iz djetinjstva, a s obzirom na taj kontekst, nadali smo se da će odnosi među likovima funkcionirati i kao metafora za represivne sisteme. Drago nam je što za različite gledatelje film predstavlja različite stvari i vjerujemo da baš to i čini film posebnim. Gledatelj može pratiti osobnu, i nadamo se napetu, dramu likova, ali u širem kontekstu svatko može prepoznavati i čitati nešto što mu je na ovaj ili onaj način blisko ili važno.

MONITOR: Neobično je da dva autora režiraju film i pišu scenario. Kako ste to postigli i da li planirate opet zajedno neki projekat?

MARDEŠIĆ: John Huston je rekao da je režiranje filma zapravo izlazak iz svoje individualne samoće i preuzimanje kontrole u kreiranju malih svjetova. Koliko se često redatelji nađu usamljeni sa dilemom jesu li donjeli pravu odluku i to nikad ne razriješe čak i nakon premijere. Kreiranje svjetova je nevjerojatna muka, pogotovo ako si sam, ali zato u dvoje, svaka odluka je temeljito preispitana i donešena sa sigurnošću da je u tom trenutku najispravnija moguća. Tako da,  puno je lakše s prijateljem, nekim tko te razmije i s kim dijeliš slične afinitete donositi odluke o bilo čemu, a kamoli ne o nečemu tako teškom kao što je pravljenje filmova.

KAPAC: Režirati film je samo po sebi teško, a režirati film u dvoje je duplo teže. Mi smo prije svega prijatelji i u većini slučajeva dijelimo ukuse o filmu, glazbi, hrani, humoru… a, tamo gdje se razilazimo i nadopunjavamo nastaje nešto posebno i najbolje od nas dvojice. Već sam jednom prilikom rekao kako svi kažu da je režija samotna profesija, a evo ja sam imao priliku režirat s najboljim prijateljem. Novi projekat je već debelo u razvoju, radi se ponovno o dugometražnom filmu, a pošto je rok za predaju scenarija kroz par dana, čim završimo ovaj intervju – vraćamo se pisanju, ponovno u birtiji naravno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo