Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

MONITOR: Kažete da je rad na filmu trajao sedam godina. Kakav je bio proces? Kakav je bio zajednički rad vas dvojice autora?

MARDEŠIĆ: Nas dvojica se znamo 18 godina, još od Akademije kada smo počeli jedan drugome asistirati na filmskim vježbama. Pa smo krenuli zajedno pisati, pa i zajedno režirati promo-filmove i spotove.

Tako da nije bilo teško ući u svojevrsnu simbiozu koja je potrebna da se upustiš u nešto tako zahtjevno kao što je dugometražni igrani film. Oboje smo control freakovi i volimo sve temeljito i detaljno izanalizirati prije nego se bacimo u realizaciju. Zato je najveći izazov bio ispeglati strukturu filma do razine da taj Stričev zadani scenarij po kojem Obitelj glumi Božić iz dana u dan ne djeluje repetitivno. Zbog toga smo se trudili da u svakom danu imamo neku specifičnu situaciju koja će malo više otkriti i o priči i o likovima i gurati radnju naprijed.

A inspiraciju smo tražili u tome kako obične, svakodnevne pripreme i rituali oko Božića mogu postati mehanizmi maltretiranja. Usredotočili smo se na sve one apsurdne, groteskne i bizarne elemente naših obiteljskih okupljanja i nije nam bilo teško zamisliti kako bi stvari vrlo brzo mogle eskalirati i krenuti na loše.

KAPAC:  Sama ideja filma od početka je bila dosta čvrsta, a najviše su se mijenjali načini kako smo film zapisivali. Počelo je s rukom pisanim bilješkama u tekicu po raznim birtijama, notesima u mobitelima pa napokon do profesionalnog formata scenarija. Jedina velika promjena dogodila se dosta kasno u procesu, nedugo pred samo snimanje, kad smo nakon scenarističke radionice Razvana Radulescua odlučili izmijeniti kraj filma, kraj koji jedini od samog početka nismo dovodili u pitanje. Sama ideja je ostala ista, ali kraj je postao manje nasilan, ali vjerujemo daleko više emotivan i potresan.

MONITOR: Kako su glumci reagovali kad su pročitali scenario, kad je krenulo snimanje jer ima baš dosta mučnih i zahtjevnih scena?

KAPAC: Nisam siguran da bi smo uopće i snimili Strica do sada, a svakako ne u ovom obliku, da Miki Manojlović nije pristao na ulogu.

U ranijim verzijama scenarija, Stric je bio zamišljen kao dosta mlađa uloga. Nakon dugog castinga, shvatili smo da Strica mora igrati stariji, iskusniji glumac, s težinom životnog iskustva, s tihim autoritetom, ali i nekom tugom i blagošću. Željeli smo da publika na trenutke suosjeća sa Stricem i razumije ga, bez obzira što je psihopat. Htjeli smo da se iz Strica osjeća tuga izgubljenog i potrošenog života u pokušaju da se uhvati neko sjećanje i emocija iz prošlosti.

Miki nam je zbog toga bio jedina opcija i nakon pročitanog scenarija i upoznavanja, dao nam je bezuvjetno povjerenje koje, nadam se, nismo iznevjerili. Ali, da smo bili svjesni pritiska i odgovornosti – jesmo.

MARDEŠIĆ: Imamo luđačku sreću ili blagoslov da su neki od ponajboljih glumaca Hrvatske i regije naši prijatelji. Tako i prije nego što smo i ušli u proces rada na Stricu smo se već jako dobro poznavali. Likovi su zato i pisani i prilagođavani njima i njihovom glumačkom izričaju. Nakon čitanja scenarija nije ih uopće iznenadilo što smo im priredili jer s obzirom što su navikli od nas u našim prijašnjim filmovima, Stric je bio kulminacija svih motiva i tema kojima smo se bavili u zajedničkim i pojedinačnim filmovima u kojima su Gogo, Ivana i Roko glumili (Goran Bogdan, Ivana Roščić, Roka Sikavica – prim. Monitora).

Tako da je ulazak u teške dramske scene bio zapravo dosta normalan proces, ne samo jer su oni glumačke zvijeri i  titani, nego i zbog toga jer već desetak godina međusobno gradimo povjerenje i imamo nekakav uhodan, zajednički sistem komunikacije, zezancije i razumjevanja. A posebno nam je drago da se Miki lako uklopio u našu malu obitelj, kao da je oduvijek i bio s nama u ekipi.

MONITOR:. Mnogi su komentarisali film kao svojevrsnu alegoriju na Hrvatsku, na zemlje Balkana, na kritiku društva i stvarnosti koja nas je devedesetih, a i sad okruživala?

MARDEŠIĆ: Išli smo za time da se radnja filma može događati bilo gdje. Ne iz ideoloških razloga, već iz produkcijskih (smijeh). Ta jedna vikendica i obitelj može biti bilo gdje u bilo kojem dijelu svijeta koje je bilo spremno financirati naš film. Šalu na stranu, nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti.

Naše polazište je da su patološki odnosi unutar obitelji, kao najmanje društvene zajednice, zapravo represivni. Da pod pritiskom, zajednica više nije toliko složna i tu se događa jedan krug nasilja, uglavnom psihološkog. A u represivnim sistemima se pojavljuje određena vrsta konformizma u kojemu pojedinac ne želi mijenjati status quo da slučajno ne bi bilo gore, jer će možda izgubiti i ono što imaju. Taj motiv konformizma – dokle ljudi mogu trpjeti nečije maltretiranje i represiju, koliko ih to mijenja nagore i otupljuje potrebu za pobunom – nas je zapravo odveo u jednom drugom smjeru. Počeli smo sa premisom: obitelj jednako nasilje. Ali s obzirom kroz što sve naša disfunkcionalna obitelj prolazi i pod kakvu cijenu, oni se ipak drže zajedno, bez obzira što su disfunkcionalni i letargični,  završili smo na loglineu ,,obitelj iznad svega”.

KAPAC: Nas je prvenstveno zanimala dinamika obiteljskih odnosa za koje vjerujemo da sami po sebi mogu biti represivni i traumatični za pojednica. Inspirirali su nas odnosi s vlastitim obiteljima, koji su u filmu dovedeni do ekstrema, naravno. Pozadina 1980-ih godina u koju je radnja filma smještena, inspirirana je našim sjećanjima iz djetinjstva, a s obzirom na taj kontekst, nadali smo se da će odnosi među likovima funkcionirati i kao metafora za represivne sisteme. Drago nam je što za različite gledatelje film predstavlja različite stvari i vjerujemo da baš to i čini film posebnim. Gledatelj može pratiti osobnu, i nadamo se napetu, dramu likova, ali u širem kontekstu svatko može prepoznavati i čitati nešto što mu je na ovaj ili onaj način blisko ili važno.

MONITOR: Neobično je da dva autora režiraju film i pišu scenario. Kako ste to postigli i da li planirate opet zajedno neki projekat?

MARDEŠIĆ: John Huston je rekao da je režiranje filma zapravo izlazak iz svoje individualne samoće i preuzimanje kontrole u kreiranju malih svjetova. Koliko se često redatelji nađu usamljeni sa dilemom jesu li donjeli pravu odluku i to nikad ne razriješe čak i nakon premijere. Kreiranje svjetova je nevjerojatna muka, pogotovo ako si sam, ali zato u dvoje, svaka odluka je temeljito preispitana i donešena sa sigurnošću da je u tom trenutku najispravnija moguća. Tako da,  puno je lakše s prijateljem, nekim tko te razmije i s kim dijeliš slične afinitete donositi odluke o bilo čemu, a kamoli ne o nečemu tako teškom kao što je pravljenje filmova.

KAPAC: Režirati film je samo po sebi teško, a režirati film u dvoje je duplo teže. Mi smo prije svega prijatelji i u većini slučajeva dijelimo ukuse o filmu, glazbi, hrani, humoru… a, tamo gdje se razilazimo i nadopunjavamo nastaje nešto posebno i najbolje od nas dvojice. Već sam jednom prilikom rekao kako svi kažu da je režija samotna profesija, a evo ja sam imao priliku režirat s najboljim prijateljem. Novi projekat je već debelo u razvoju, radi se ponovno o dugometražnom filmu, a pošto je rok za predaju scenarija kroz par dana, čim završimo ovaj intervju – vraćamo se pisanju, ponovno u birtiji naravno.

Miroslav MINIĆ