Povežite se sa nama

Izdvojeno

VANDALIZAM I DEVASTACIJA ĐALOVIĆA PEĆINE: Milioni donijeli štetu

Objavljeno prije

na

Kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju

 

Oko najveće pećine na Balkanu ,,đavoli se kote” već nekoliko sedmica. Počelo je sa krivičnim prijavama vandala koji su krajem avgusta oštetili unutrašnjost pećine. Potom je otvorena pandorina kutija, potragom za odgovornim  za trajno oštećenje pećine, kanjona, i prirodnog okruženja, nastalog – da apsurd bude kompletan – višegodišnjim izvođenjem radova na valorizaciji pećine.

U Speleološkom klubu Pauk iz Bijelog Polja smatraju da je umjesto planirane valorizacije, došlo do trajne i nepopravljive štete prirodnog dobra. Rukovodstvo kluba saopštilo je da je reakcija Agencije za zaštitu životne sredine zadocnila, jer je, kako tvrde, već nanijeta nepopravljiva šteta Đalovića pećini, Đalovića klisuri, koritu rijeke Bistrice i Mjesnoj zajednici Bistrica. Oni smatraju da je  doveden u pitanje kapitalni projekat valorizacije Đalovića pećine, što bi, upozoravaju, bila katastrofa nesagledivih razmjera za građane Bijelog Polja, razvoj sjevera Crne Gore, a i čitavu Crnu Goru.

Bjelopoljski speleološki klub se ranije, otvorenim pismom, obratio Agenciji za zaštitu životne sredine za zahtjevom da se zaštiti Đalovića pećina i istovremeno su zapitali da li je Agencija radila studiju prije početka radova na valorizaciji pećine, koji traju godinama.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine potom su kazali da će formirati stručni tim koji će činiti relevantni stručnjaci iz oblasti biospeleologije, speleologije i hidrogeologije. Njihov izvještaj sa terena očekuju krajem naredne nedelje, a on bi trebalo da sadržati smjernice, korake i mjere u cilju očuvanja prirodnog dobra u Đalovića klisuri.

,,Zahvaljujemo se na odgovoru, a za reakciju mislimo da je zadocnila”, kažu iz Speleološkog kluba Pauk. ,,Vandali su pronađeni i procesuirani. Ali, tužilaštvu ukazujemo da se za nesavjestan odnos i radove koji se izvode i koji prijete katastrofi, krivac nalazi u idejnom tvorcu samog projekta, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje,  koji su oko sebe napravili kineski zid. Ovo kažemo iz razloga što bilo kome da se obratimo, nailazimo na ćutanje. Svi neka rade svoj posao onako kako misle da je najbolje, a mi ćemo raditi svoj posao prema svojoj savjesti, odgovornosti i našem statutu”.

Priča oko Đalovića pećine započela je kada su, dvije sedmice ranije, predstavnici kluba Pauk policiji prijavili da su vandali ispisivali imena po zidovima pećine i oštetili pećinski nakit. Protiv nekoliko lica je, potom, podnesena krivična prijava zbog uništenja prirodnog dobra. Nakon toga postavljeno je pitanje  kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju.

Ulaz u Đalovića pećinu nalazi se na području opštine Bijelo Polje. Ova pećina u narodu je od davnina poznata pod nazivom Pećina nad vražijim firovima, zbog ulaza koji se nalazi iznad kotlastih udubljenja ispunjenih vodom. Pećina je smještena u Đalovića klisuri, po kojoj je i dobila ime. Kroz klisuru protiče rijeka Bistrica.

Istraženih 17,5 kilometara pećine pripada teritoriji Crne Gore, ali se procjenjuje da ova pećina zadire duboko u utrobu Pešterske visoravni, sa još, vjerovali ili ne, 200 kilometara neistraženih kanala. Speleološka istraživanja Đalovića klisure i njene okoline započeta su 1987. godine.  Ispitani dio sastoji se od većeg broja kanala, hodnika i dvorana, kao što su Kanal sa jezerima, Veliki lavirint, Veliki kanal, splet kanala koji spajaju gornji nivo sa donjim. U pećini se nalazi 15 stalnih jezera, kao i 20 do 30 periodičnih jezera. U dijelu pećine nazvanom Katedrala nalazi se najveći salagmit  Monolit čija je visina oko 18 metara. Pećina posjeduje veliki broj pećinskih ukrasa različitih vrsta, oblika i boja.

Onda je na scenu stupio faktor čovjek, sa idejom da se pećina turistički valorizuje. Demokratska partija socijalista, koja je u Bijelom Polju neporažena preko tri decenije, u jednu od lokalnih kampanja krenula je sa pričom o milionskim ulaganjima u turističku valorizaciju najduže pećine na Balkanu.  U jesen 2019. godine Uprava javnih radova pohvalila se da je početkom izgradnje žičare iznad Đalovića klisure napravljen još jedan krupan korak u realizaciji projekta njene turističke valorizacije. Tada  je saopšteno da je riječ o jednoj od nekoliko građevinskih faza, koje će prirodne ljepote najveće i najduže pećine u Crnoj Gori učiniti pristupačnim za posjetioce. Procijenjena vrijednost kompletne investicije bila je 18 miliona eura, obezbijeđenih kapitalnim budžetom Vlade Crne Gore.

Radnici preduzeća Novi Volvox, sa kojim je Uprava ugovorila izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova, izlili su tih dana prve betonske stope za noseće stubove i početnu stanicu. Vrijednost montaže i stavljanja u funkciju oko 1,7 kilometara duge žičare je procijenjena na blizu 3,9 miliona eura. Planirane su dvije gondole sa po osam mjesta za turiste, kapaciteta 75 osoba na sat, pomoću kojih će vožnja do servisnog objekta na ulazu u pećinu trajati šest minuta.

Na području od bjelopoljskog naselja Bistrica, do manastira Podvrh, gdje će se nalaziti parking i početna stanica žičare, tada je počela izgradnja pristupne saobraćajnice, u vrijednosti od oko 4,2 miliona eura. ,,Kada je riječ o uređenju same pećine, strogo će se voditi računa o očuvanju njenih prirodnih ukrasa, pa je predviđeno specijalno osvjetljenje, korišćenje montažnih staza i posebnog materijala”, saopštila je tada Uprava javnih radova.

Firma Novi Volvox nije nepoznata, mada je u CRPS, od njenog osnivanja 2009. godine,  zabilježeno 25 vlasničkih promjena. Posljednja je evidentirana početkom aprila ove godine. Ta firma je za radove u Bijelom Polju angažovala podizvodjače, među kojima je i kompanija predsjednika Opštine Petra Smolovića. Istina, on je izborom na tu funkciju, istupio iz firme Imperijal, koju je nastavio da vodi njegov rođeni brat.

Radovi su se otegli i dobrano kasne. Niko do sada nije pomenuo način na koji se to čini, odnosno njihov kvalitet. Milioni su, po osnovu ovog projekta, već uloženi.  Speleolozi smatraju da su uloženi štetno. Mada kažu da ne žele nikoga da targetiraju, iz bjelopoljskog Pauka tužilaštvo su nedvosmisleno uputili da krivca za ,,nepopravljive štete” koje su nastale dosadašnjim izvođenjem radova na valorizaciji Đalovića pećine, traže  u idejnom tvorcu, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje.

Ostaje da se vidi dokle će otići započeta polemika. I kako će se, prema svemu, odnositi nadležni.

                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZBOR DIREKTORA UPRAVE PRIHODA I CARINA NA UPRAVNOM SUDU: Sporan „namješteni“ konkurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je Siniša Raičević bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave prihoda i carina, Vlada je za tu funkciju imenovala Vladimira Bulajića. Raičević je podnio tužbu Upravnom sudu u kojoj navodi da procedura nije ispoštovana

 

Siniša Raičević je ove nedjelje podnio tužbu Upravnom sudu kojim pobija rješenje o imenovanju direktora Uprave prihoda i carina Vladimira Bulajića.

Dugogodišnji carinik, zviždač, sada upravnik Carinarnice Podgorica, Raičević je bio prvorangirani na konkursu za direktora Uprave koji je objavljen 20. januara 2023.

Početkom marta Uprava za ljudske resurse utvrdila je Listu za izbor kandidata po javnom konkursu za direktora Uprave prihoda i carina. Raičević je na postupku provjere kompetencija, znanja i sposobnosti ostvario 37 bodova, Bulajić 35,67 i Milena Petričević 28,67 bodova.

Vlada na sjednici 20. aprila 2023. donosi rješenje o imenovanju Bulajića za direktora Uprave carina i prihoda na period od pet godina. Predlog za njegovo imenovanje dao je ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji je obrazložio da je nakon konkursa, 8. marta obavio razgovor sa kandidatima: „Kandidat Vladimir Bulajić je tokom intervjua pokazao znanje i stručnost, koje se bazira na dugogodišnjem radu u Upravi prihoda i carina, kao i odlično poznavanje nadležnosti Uprave u kojoj se imenuje za direktora. Takođe, imenovani je kao vršilac dužnosti obavljao poslove direktora Uprave i pokazao odlučne vještine i sposobnosti za tu poziciju“, navodi se u obrazloženju koje je Damjanović predložio na sjednici Vlade.

„Koja je svrha javnih konkursa i ocjenjivanja kandidata ako se unaprijed zna ko će biti imenovan“, kaže za Monitor Raičević.

On je 12. marta pisao premijeru Dritanu Abazoviću obrazlažući da je prilikom prijavljivanja na javni konkurs naišao na opstrukcije i pokušaj diskreditacije od predstavnika Ministarstva finansija. I pored toga bio je prvorangirani na konkursu.

„Slobodan sam da postavim jedno logično pitanje, čemu javni konkursi, ukoliko se favorizuju pojedini kandidati, unaprijed im se obeća mjesto za koje se raspiše javni konkurs, a ako se ipak desi da prvorangirani ne bude favorizovani kandidat, komplet postupak imenovanja pokuša da se ospori i obesmisli“, navodi Raičević u pismu premijeru.

On ističe da nije ispoštovan rok za predlog kandidata. Navodi da je ministar finansija bio u zakonskoj obavezi da od utvrđivanja rang liste 3. marta, u roku od 10 dana predloži Vladi kandidata za imenovanje direktora Uprave prihoda i carina.

„Vlada je prilikom donošenja napadnutog rješenja počinila povrede odredaba Zakona o upravnom postupku s obzirom da je pobijano rješenje paušalno i ne sadrži detaljno obrazloženje o izboru kandidata“, navodi se u tužbi koju je Raičevićev zastupnik, advokat Lazar Aković, podnio  Upravnom sudu protiv Vlade Crne Gore.

U tužbi se navodi da je izbor drugorangiranog kandidata praćen paušalnim obrazloženjem: „U dokumentaciji na osnovu koje je doneseno pobijano rješenje, ne postoji zapisnik ili bilo koji akt iz kog bi se utvrdilo na koji način i po kom kriterijumu i osnovu je ministar predložio Vladi drugorangiranog kandidata, u odnosu na prvorangiranog. S obzirom na činjenicu da je umjesto kandidata koji je najbolje ocijenjen izabran kandidat sa manjim brojem bodova, obrazloženje pobijanog rješenja je moralo sadržati razloge zašto se pravi presedan i ne bira se prvorangirani već drugorangirani kandidat“.

Ističe se i da prilikom ovog izbora nije ispoštovana zakonska procedura. Naime, izbjegnuta je Kadrovska komisija, koja kandiduje Vladi predloge za imenovanja. U ovom slučaju ona je preskočena i predlog je otišao direktno na Vladu.

„Ministar finansija je ‘kao’, uputio predlog Kadrovskoj komisiji 14. marta. Taj predlog nikada nije stigao do Kadrovske komisije, niti se o njemu raspravljalo na Komisiji. Ministar finansija je direktno na Vladi kandidovao predlog Bulajića tek mjesec i više dana poslije zakonskog roka 20. aprila“, ističe Raičević.

Pravnici sa kojima je Monitor razgovarao kažu da nije zakonska obaveza da prvorangirani kandidat bude izabran, ali da mora da postoji valjano obrazloženje za to. Ističu da je praksu konkursa na kome se unaprijed zna ko će biti izabran usavršila DPS vlast, ali za razliku od nove vlasti poštujući proceduru da bar formalno sve izgleda transparentno i demokratski.

Uprava carina i prihoda je u v.d. stanju bila od oktobra prošle godine, kada je ostavku podnio Rade Milošević, koji je nešto kasnije i uhapšen, zbog sumnji da je bio umiješan u šverc cigareta. Bulajić, koji dvije decenije radi u carinskoj službi, izabran je tada za vršioca dužnosti Uprave prihoda i carina.

Ova institucija je nastala za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića,  spajanjem tri uprave – poreske, carinske i igara na sreću. Od tada su na njenom čelu, po pola godine, bili – prvi v.d. direktor Aleksandar Damjanović, Milena Petričević, nakon koje je bio uhapšeni Milošević, a potom Bulajić, koji je sada imenovan na petogodišnji mandat.

Kada je prošle godine bio raspisan konkurs za direktora Uprave, prvorangirani su bili Rade Milošević i Jelena Đukić, ali je nakon usmenog testiranja Đukić bila finalni predlog Uprave za kadrove. Nakon toga Vladina Komsiji za kadrovska pitanja dobila je novi predlog od tada odlazećeg ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića da se državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Rade Milošević imenuje za direktora Uprave prihoda i carina. Mediji su pisali da je to urađeno nakon Spajićevog dogovora sa tadašnjim mandatarom Abazovićem.

Peripetije oko sadašnjeg konkursa rješavaće Upravni sud. A Raičević očekuje da će sud donijeti presudu u njegovu korist.

 

Zviždač

Početkom 2020. Monitor i Centar za istraživačko novinarstvo pisali su o carinskom inspektoru Siniši Raićeviću koji godinama upozorava da se pogrešnim načinom obračunavanja akciza na plin nanosi velika šteta državnom budžetu. Tvrdio je da je više od 1.300 tona plina uvezeno je od juna do septembra navodno „za grijanje” i uz plaćanje najniže akcizne tarife i da je na taj način državni budžet oštećen za stotine hiljada eura.

Uprava carina mu je tada priznala status zviždača, ali i pritiscima „nagradila“ svog službenika za revnost. Raičević je tada po kazni premješten iz Podgorice u carinsku ispostavu u Danilovgradu, iako posjeduje specijalne vještine za analizu slike skenera, neophodne za rad na centralnom terminalu u glavnom gradu.

Carinski inspektor nije upozoravao samo na nepravilnosti prilikom obračunavanja akcize za plin, već je tvrdio i da je Uprava carina ranije žmurila na zloupotrebe prilikom izvoza cigareta, bojenja goriva izvan skladišta, prometa bakra koji je završen aferom u Srbiji i drugog, te da mu je vrijeme dalo za pravo. U Upravi su demantovali ove optužbe i tvrdili da je sve po zakonu i da nema štete za budžet.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo