Povežite se sa nama

HORIZONTI

UKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina

Objavljeno prije

na

Najavljivana ofanziva ka jugu bila je velika „maskirovka“. Ruski komandanti su se upecali i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta. Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, 1GTA je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarna pesnica u slučaju rata sa NATO

 

Ljetošnja serija ruskih ofanziva na slobodne djelove Donbasa i Harkovske oblasti je za mnoge Ukrajince djelovala deprimirajuće. U teškim višenedjeljnim borbama ruska armija i njene plaćeničke formacije su polako ali sigurno zauzimale grad za gradom koristeći veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. Rusija je na kraju slavodobitno izjavila da je „oslobodila“ čitavu Luhansku oblast koju je pred početak rata priznala kao „suverenu i nezavisnu državu“ i objavila da se dejstva nastavljaju prema dijelu Donjetske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinci su, po vlastitom priznanju, gubili dnevno između 100 i 200 vojnika sa još tri puta toliko ranjenih. Pojavio se i jezivi snimak kastriranja ukrajinskog zarobljenika od strane ruskih vojnika koji je postao viralan na ruskim društvenim mrežama i izazvao opšte zgražavanje i bijes širom planete. S druge strane, rusko napredovanje je odavno izgubilo odlike blitzkrieg-a i svelo se na maltene poziciono rovovsko ratovanje. Ruska vojna mašinerija se na kraju zamorila usljed velikih gubitaka, lošeg morala i uništenja mnogih skladišta municije raketnim sistemima HIMARS koje su Amerikanci isporučili Ukrajini. Zbog uništenja skladišta u pozadini, ruske linije snabdijevanja su postale fragmentirane i duže. Istovremeno je ukrajinska strana dugo najavljivala ofanzivu na jugu prema Hersonu i gominje trupa. Ukrajinci su napravili male pomake na frontu i otežali snabdijevanje ruske armije u Hersonu porušivši ili onesposobivši dva glavna mosta preko rijeke Dnjepar. Istovremeno je došlo do velike čistke i lova na ruske krtice u tradicionalno korumpiranoj službi bezbjednosti (SBU) i ograničen je medijski pristup linijama fronta. Na kraju je ispalo da je najavljivana ofanziva ka jugu bila velika „maskirovka“ i da su se ruski komandanti upecali na udicu i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta.

Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva, drugog po veličini grada u zemlji. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, ta armija je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarnu pesnica u slučaju rata sa NATO paktom. Prva gardijska tenkovska armija je početkom rata bila zadužena za osvajanje Černihiva ali su joj ukrajinski branitelji nanijeli teške gubitke i kasnije je povučena sa tog dijela ratišta nakon što je propalo munjevito osvajanje Kijeva i instaliranje marionetskog režima. Po izvještajima zapadnih službi, u trenutku početka ofanzive 1GTA se nalazila u prilično lošem stanju i nepopunjenosti usljed ranijih gubitaka.

Ukrajinska vojska je oslobodila Balakleju (25.000 stanovnika) i strateški važan Izijum (50.000) koji je bio baza sjevernih kliješta kojima je trebao biti opkoljen slobodni dio Donbasa i uništene tamošnje elitne ukrajinske Združene operativne snage (JFO). Ubrzo su oslobođeni gradovi Volčansk (na samoj granici) i Kupijansk u kom su ruski vojnici pri povlačenju ostavili veliku količinu municije i tehnike.  Ukrajinska armija je takođe opet prodrla u Luhansku oblast. Kupijansk je nakon njegovog zauzeća 5. jula tada posjetio Andrej Turčak i ushićeno izjavio da „Rusija ovdje ostaje zauvijek i nikada neće otići“. Turčak je senator iz Pskovske oblasti i generalni sekretar vladajuće Jedinstvene Rusije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turčak je inače najeksponiranija figura Moskve na teritorijama koje je Rusija okupirala od 24. februara.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane general-poručnik Igor Konašenkov je pokušao relativizirati situaciju i objasnio da je došlo do „pregrupisanja“ vojnih snaga kako bi se „fokusirali na napore u Donbasu“. Konašenkov je dalje objasnio kako je pri planiranom povlačenju ruska armija nanijela velike gubitke Ukrajincima i stranim plaćenicima bez snimaka kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Na internetu se mogu vidjeti brojni snimci uništene ili zarobljene ruske tehnike. Analitički vojni portal Oryx objavio 14. septembra sa fotografijama da je u posljednjih sedam dana kontranapada vizuelno potvrđeno uništenje 101 ruskog tenka, ne računajući druga brojna oklopna vozila. Oryx do sada ima najbolji pregled ratnih gubitaka u tehnici i ruske i ukrajinske strane izvještavajući samo ono što se može vizuelno ili iz zvaničnih priznanja potvrditi kao gubitak.

Konašenkove izjave su izazvale bijes i ruskih nacionalista i vojnih blogera koji su razočarani dosadašnjim traljavim vođenjem rata i koji traže agresivnije i odlučnije korake Kremlja. Čak se čulo i nekoliko glasova protiv samog kremaljskog imperatora. Sedam odbornika Sankt Petersburške opštine Smoljni je poslalo javni apel ruskoj Dumi da optuži predsjednika Putina za „veleizdaju“ zbog odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu. Narednog dana su morali da se jave policiji radi davanja izjava. Većina drugih se uzdržava od kritike Putina i za sada usmjerava bijes na ruske generale. Jedan od glavnih kremaljskih propagandista Vladimir Solovjev je javno pozvao na pogubljenje ruskih komandanata koji su krivi za ovakav razvoj situacije na terenu. Da je stvari idu loše po Kremlj vidi se i po dokumentu ruskog Ministarstva finansija, koji je objavio odbjegli ruski tajkun i neprijatelj Kremlja Mihail Hodorkovski. Naime, u dokumentu stoji da je porodicama poginulih vojnika do 28. avgusta isplaćeno 361.4 milijarde rublji. Za svakog poginulog vojnika država plaća 7.4 miliona rublji (nepunih 125.000 eura) što znači da je do sada poginulo 48.759 vojnika ne računajući vojnike tzv. Luhanske i Donjetske „narodne republike“ i plaćenike Wagnera i drugih paravojski koji ratuju za Kremlj. Nisu uračunati ni oni koji se za sada vode kao nestali.

Na uspjehe ukrajinske vojske je odgovoreno raketnim napadima na civilnu infrastrukturu i rezidencijalne četvrti mnogih gradova na istoku uključujući i napad na hidroelektranu čija brana je nakon pogotka raketom izazvala poplavu u rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog.

U međuvremenu se pojavio i snimak koji navodno prikazuje vlasnika PMC Wagner Jevgenija Prigožina kako vrbuje kriminalce u kažnjeničkoj koloniji u republici Mari El da ratuju za njegovu paravojnu formaciju u Ukrajini. Prigožin je smatran nestalim ili teško ranjenim nakon ukrajinskog raketnog napada početkom avgusta na njegov štab u okupiranoj Popasni kojem je došao u posjetu. Snimak Prigožinove „regrutacije“ je objavio tim utamničenog ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog.

Za sada se predsjednik Putin uzdržava od opšte mobilizacije i pokušava održati privid normalnosti života u najvećim gradovima Rusije. Zapadni analitičari smatraju da bi pozivanje rezervista ruske armije (zvanično ih je preko dva miliona) izazvalo promjenu raspoloženja jer je kod mlađe populacije najveće protivljenje ratu. Sem toga Rusiji će trebati vremena da ponovo obuči i opremi rezerviste i nadoknadi uništenu i zarobljenu ratnu tehniku. Zbog toga je Rusija ponovo aktivirala stare i dekomisionirane tenkove T-62 i T-34 (koji datiraju iz vremena Drugog svjetskog rata). Američki zvaničnici su izjavili da je Kremlj dogovorio kupovinu velike količine oružja i municije sovjetskog kalibra od Sjeverne Koreje. Američka strana je objavila nove kontigente modernog oružja koje će biti isporučeno ukrajinskim braniteljima.

Osim ukrajinskog ratišta, situacija na Kavkazu zadaje nove brige Rusiji. Jermenija je prije dva dana aktivirala Član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), što je slično Članu 5 NATO saveza u slučaju napada na jednu njenu članicu. Jermenija je optužila Azerbejdžan da je izvršio prethodnih dana agresiju na djelove njene međunarodno priznate teritorije i da su vlasti u Jerevanu morale evakuisati stanovništvo iz jednog broja pograničnih mjesta. Ministarstvo odbrane Jermenije je objavilo i da je do sada 105 njenih vojnika poginulo u azerbejdžanskim napadima.

Azerbejdžan je optužio Jermeniju za provokacije i tvrdi da je stradalo preko 50 njihovih vojnika u sukobima. Jermenija i Azerbejdžan su do sada vodili dva rata oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana. U drugom ratu, koji je vođen 2020. godine, Jermenija je doživjela težak poraz, dijelom zahvaljujući turskim borbenim dronovima TB-2, koje i Ukrajinci uspješno koriste protiv ruske armije. Jermenija se spasla totalnog gubitka Nagorno-Karabaha samo zahvaljujući ruskoj intervenciji i raspoređivanju 2.000 ruskih vojnika u samoj enklavi koji održavaju krhki mir. Teritorija oko enklave koja je spaja sa Jermenijom je morala biti vraćena Azerbejdžanu osim uskog koridora Lačin koji kotrolišu ruski mirovnjaci. Rusija takođe ima vojnu bazu u Jermeniji i glavni je garant njenog suvereniteta i opstanka. Na zapadu se Jermenija graniči sa Turskom koja je podržala zvanični Baku u ratu, dok je rusko rokovodstvo za sada samo pozvalo na smirivanje situacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

BALKANSKA TRKA PUŽEVA KA  EU I UKRAJINSKA KRIZA: Da li su pristupni pregovori izgubili smisao?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije

 

Kada je krajem aprila ove godine izabrana manjinska Vlada premijera Dritana Abazovića naglašeno je da je jedan od glavnih prioriteta nove Vlade da se odblokira i ubrza proces pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) koji je već neko vrijeme bio u ćorsokaku. Podsticaj ubrzanju evrointegracija je dala i ruska agresija na Ukrajinu kao i ukrajinska aplikacija za članstvo u evropskom bloku jednog dana. Crnogorski i zvaničnici drugih zemalja su isticali da je Evropi potrebno jedinstvo i solidarnost. Haotično i v. d. stanje u pravosuđu je navedeno kao glavna prepreka u dobijanju završnih mjerila za početak zatvaranja poglavlja.

Ne nazire se kraj izboru Vrhovnog državnog tužioca (VDT), sudija Ustavnog suda, predsjednika Vrhovnog suda, članova Sudskog savjeta…  U junu ove godine se navršilo deset godina od početka pristupnih pregovora sa EU gdje Crna Gora drži neslavni rekord kao zemlja koja najduže pregovara, ako se izuzme vlada u Ankari. Smatra se da se Turska još samo formalno kotira kao zemlja kandidat. Umjesto ubrzavanja evropske agende Crna Gora se vratila na identitetska pitanja i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) koji je, kao formalni izgovor, iskorišten za obaranje Vlade nakon malo više od tri mjeseca od njenog izbora.

Ni druge zemlje regiona se ne mogu pohvaliti napretkom. Polovinom jula predsjednica EK Ursula fon der Lajen je prilikom posjete Skoplju pred makedonskim poslanicima svečeno uvjeravala poslanike makedonskog Sobranja da ih EU želi u svom sastavu. Sjeverna Makedonija je prije 17 godina dobila status zemlje kandidata ali pristupni pregovori su morali čekati okončanje spora oko imena sa Grčkom. Nakon toga Makedonci su naišla na bugarsku blokadu oko identitetskih pitanja. Sofija insistira da Skopje prizna bugarske etničke i jezičke korijene. Spor bi trebao, uz francusku asistenciju, da bude prevaziđen ustavnim promjenama gdje bi se u jednom dijelu izašlo u susret Bugarima. Makedonska opozicija prijeti da će skupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma kojim bi se odbacio sporazum o prijateljstvu iz 2017. godine sa Bugarskom. Ako bi referendum prošao (pod uslovom da više od polovine upisanih glasa za) identitetski sporovi bi se vratili na početak. Mnogi su kritikovali Bugarsku zbog takvog stava i ukazivali da se  Bugarskoj puno progledalo kroz prste prilikom njenog ulaska u EU 2007. godine, dijelom i zbog toga da bi se zemlja koja se nekad slovila kao 16. republika Sovjetskog Saveza lakše otrgnula od „bratskog“ zagrljaja resovjetizirane Rusije.

U Bosni i Hercegovini srpski član predsjedništva zemlje je uskratio davanje agremana novom njemačkom ambasadoru zbog nezadovoljstva politikom visokog predstavnika za BiH Njemca Kristijana Šmita. To bi po nekim navodima moglo dovesti do novog odlaganja da se BiH konačno dodijeli status zemlje kandidata za EU.

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije. ESI se metodički bavi zemljama jugoistočne Evrope još od 1999. godine fokusirajući se na pitanja politike proširenja i evropskih integracija. Analize ESI-ja objavljene ovog ljeta pokazuju da je u vezi uspješnosti evropskih integracija postalo irelevatno da li je određena zemlja u procesu pristupnih pregovora ili je van njega. Ni činjenica da li je neka zemlja samo kandidat ili je započela i pristupne pregovore ne nosi težinu koju je nekada imala.

EK ima dobro poznat sistem evaluacije koliko je koja zemlja napredovala na putu ka EU gdje se ocjene kreću od 1 (veoma napredovala) do 5 (početni stadijum) po mjerilima svih 33 pregovaračkih poglavlja koja treba zatvoriti prije ulaska u EU.

Po ocjenama Evropske komisije Sjeverna Makedonija, čije otvaranje pristupnih pregovora je pod blokadom još od 2009. godine, je jednako spremna, ili je jednako napredovala u ključnim poljima, kao i Crna Gora i Srbija koje su u procesu pregovora. Albanija po dostignutim standardima gotovo u stopu prati pomenute države.

Prosječna ocjena dostignuća u 33 pregovaračka poglavlja i spremnosti za članstvo za Crnu Goru je 2,9 što je puno bliže „umjerenoj“ pripremljenosti nego „dobrom nivou“. Odmah slijede Srbija i Sjeverna Makedonija sa istom prosječnom ocjenom 3 iako je Srbija u fazi pristupnih pregovora već 8 godina.

Sistem ocjenjivanja Evropske komisije
Veoma napradovala  (1)
Dobar nivo pripremljenosti   (2)
Umjereno pripremljena   (3)
Donekle pripremljena  (4)
Početni stadijum  (5)

2021 – Gdje stoje zemlje kandidati po pitanju fundamentalnih načela iz vladavine prava

Prioritetne oblasti reformi S. Makedonija CG Albanija Srbija Turska
Funkcionisanje pravosuđa 3,5 3 3 4 5
Borba protiv korupcije 3,5 4 4 4 5
Borba protiv org. kriminala 4 3.5 4 4 4
Sloboda govora 3,5 4 3.5 4 5
Zbirno 14,5 14,5 14,5 16 19

 

Kada se pogledaju ocjene iz domena funamentalnih načela vladavine prava čija poglavlja 23 i 24 su zadnja koja će biti zatvorena (ako se uopšte ikada i zatvore) vidi  se da Crna Gora nakon 10 godina pregovora ima identičnu prosječnu ocjenu kao i Sjeverna Makedonija i Albanija koje nisu ni počele pristupne pregovore. Albanci i Makedonci imaju bolju prosječnu ocjenu od Srbije koja već 8 godina pregovara. Po mjerilima i ocjenama EK  ispada da domaća priča o „liderstvu Crne Gore u evropskim integracijama“ pada u vodu.

Evropska stabilizaciona inicijativa  postavlja suštinsko pitanje u svom julskom izvještaju:  „Šta je poenta osmogodišnih pristupnih pregovora sa Srbijom i desetogodišnjih sa Crnom Gorom ako susjedne zemlje koje nikada nisu ni otpočele iste pregovore su jednako spremne za članstvo kao i ove dvije i da li će se ovi pregovori ikada završiti?“. Dalji ESI navodi da su „sve zapadnobalkanske zemlje zaglibile i njihov proces pristupanja liči na autobus bez točkova, sa Sjevernom Makedonijom koja pregovara uslove da se prebaci sa zadnjih sjedišta ka prednjim unutar autobusa koji ne ide nigdje“.

 

Status pristupnih pregovora
Dužina pregovaranja za ulazak u EU (zaključno sa junom 2022.godine)

Država Dužina pristupnih pregovora u mjesecima Status
Letonija, Litvanija, Slovačka 34 Završeno – ušli u EU
Estonija, Poljska, Slovenija 56 Završeno – ušli u EU
Bugarska, Rumunija 58 Završeno – ušli u EU
Hrvatska 68 Završeno – ušla u EU
Srbija 101 Zatvorena 2 poglavlja
Crna Gora 120 Zatvorena 3 poglavlja
Turska 200 Zatvoreno 1 poglavlje

 

ESI upozorava na nevjerovatnu dužinu pregovora pojedinih država bez naznake da bi moglo doći do istinske transformacije i ulaska u EU, opet sa izuzetkom Turske koja je još samo formalno u pristupnom procesu.  Po tabeli dužine pregovora se vidi da će sa ovim tempom  Crnoj Gori trebati decenije i decenije pregovora da zatvori sva poglavlja.

Iako je S.Makedonija članica Savjeta Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od marta 2020. godine i kandidat za članstvo u EU od 2005. godine izgledi za njeno članstvo nisu nimalo izgledni, kako zbog problema sa Bugarskom, tako i zbog standarda i mjerila Evropske komisije. Ipak, ESI primjećuje da je po mjerilima Komisije S. Makedonije danas jednako ili bolje spremna za članstvo od Crne Gore u 23 od 33 poglavlja iako je Crna Gora otvorila sva poglavlja u pregovorima.

ESI primjećuje da je Crna Gora u Savjetu Evrope od 2007., u NATO-u od 2017. Nakon decenije pregovora ne postoji računica kad bi Crna Gora mogla postati 28. članica evropskog bloka, pod uslovom da ispuni sve kriterije. Kao pozitivna strana pristupnog procesa se navodi mala teritorija i broj stanovnika čiji ulazak EU ne bi ni osjetila. Crna Gora nema problema sa susjedima, nacionalnim manjinama i dosljedno implementira sve odluke Suda za ljudska prava iz Strazbura. U indeksu medijskih sloboda Crna Gora se drastično popravila na listi Reportera bez granica (RSF) i dospjela je na 63. mjesto (od ukupno 180) sa nekadašnjeg 104. mjesta. Na RSF-ovoj listi se puno gore kotiraju neke zemlje EU kao Kipar, Malta, Poljska, Mađarska itd. Stoga ESI smatra da EU treba pronaći način da stavi do znanja da je članstvo u EU i zaista moguće ukoliko zemlje kandidati ispune kriterije.

Nekoliko zapadnih diplomata u neformalnom razgovoru za Monitor ističu da se traži model kojim bi se Crnoj Gori pomoglo u „suštinskim a ne simuliranim reformama“ kako je uveliko bio slučaj u zadnjih 10 godina i da bi „u slučaju da se pokažu održivi rezultati moglo doći do konkretnih koraka ka članstvu“. Evropski zvaničnici su nekoliko puta do sada stavili do znanja da zbog ruske agresije na Ukrajinu EU neće zažmuriti na pravila i standarde koje balkanske zemlje trebaju implementirati i da vladavina prava sa borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije ostaje suštinski kriterijum.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ODLAZAK POSLJEDNJEG LIDERA SSSR: Čovjek koji je okončao Hladni rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gorbačov je osoba koja je promijenila sudbinu nacija i duboko uticala na živote desetina i stotina miliona ljudi. Godinu, nakon što je preuzeo kormilo države, pokreće prestrojku koju je pratila glasnost. Glasnošću se najdalje stiglo, jer on izmiče kontroli, i javnost traži odgovore na teška pitanja i velike tajne. Završeno je rušenjem sovjeske imeprije, komunizma i raspadom SSSR-a  kao države

 

U kasne sate 30. avgusta svjetske agencije su hitno objavile da je umro Mihail Gorbačov, posljednji lider Sovjetskog Saveza i čelnik Komunističke partije. Gorbačov je umro nakon duže bolesti u 91. godini u moskovskoj Centralnoj klinici. Odmah su slijedile reakcije i omaži svjetskih lidera. Čelnik Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš ga je opisao kao „neponovljivog državnika“ koji je „promijenio tok istorije“.

Gorbačov je nesumnjivo osoba koja je promijenila sudbinu nacija i duboko uticala na živote desetina i stotina miliona ljudi. Rođen je u siromašnoj porodici u Stavropoljskoj oblasti u južnoj Rusiji od oca Rusa i pobožne majke Ukrajinke koja ga je tajno krstila. Godine po njegovom rođenju su obilježili veliki istorijski lomovi. Bilo je to doba Staljinove nasilne kolektivizacije zemlje i genocida nad ukrajinskim narodom poznatim kao Holodomor kroz vještački stvorenu glad koji su odnijeli milione života uključujući dva ujaka i tetku sa majkine strane.

Poslije Holodomora je uslijedilo vrijeme Velikog terora ili Velike čistke u „borbi protiv narodnih neprijatelja“ koja je odvela u Gulag (sistem koncentracionih logora u Sibiru) i djeda sa očeve (1937) i sa majčine strane (1934). Djed sa majčine strane je oslobođen decembra 1938. godine i njegove priče o mučenjima koja je pretrpio u logoru od strane službe bezbjednosti će, po kazivanjima, imati veliki uticaj na odrastanje i formiranje Mihaila.

Ubrzo je stigao i Veliki otadžbinski rat kako se u Rusiji naziva rat između dotadašnjih saveznika – nacističke Njemačke i boljševičkog Sovjetskog Saveza. Gorbačovljev otac će se boriti u redovima Crvene armije i kasnije će se vratiti porodici nakon ranjavanja. Sa ocem će zajedno učestvovati u žetvama pšenice vozeći veliki kombajn i za odlične rezultate će biti nagrađen 1948. godine.  Gorbačov je postao član Komunističke partije 1952. godine dok je studirao pravo u Moskvi. Zahtjev za članstvo u partiji (kao neophodan uslov za kakvu takvu budućnost i karijeru) je predao dvije godine ranije kada je u aplikaciji „obećao vjernost velikom idealu Lenjina i Staljina, uz želju da posveti čitav život borbi partije za komunizam“. Tokom studija se istakao u učenju ali i kao medijator u konfliktnim situacijama. Tokom antisemitske histerije koja je harala Sovjetskim Savezom u to doba i koja je kulminirala takozvanom Zavjerom ljekara, Gorbačov je javno ustao u zaštitu Volodje Libermana, jevrejskog studenta, koga su neki drugovi optužili da je nelojalan svojoj komunističkoj domovini. Međutim, mladi Gorbačov nije išao dalje u javne konfrontacije. Privatno je nekolicini priznao da se ne slaže sa sovjetskom pravnom normom da je nečije priznanje dovoljan dokaz krivice jer priznanje može biti iznuđeno. Po završetku studija se vratio u Stavropolj i nakon što je novi sovjetski lider Nikita Hruščov 1956. godine  napravio javni otklon od Staljinove politike državnog terorizma i masovnih represalija, mladi Gorbačov je zdušno podržao takav otkon i Hruščovljeve reforme.

Novembra 1978 .godine Gorbačov se zajedno sa suprugom Raisom seli u Moskvu nakon što je jednoglasno izabran za sekretara Centralnog komiteta. Kada je Sovjetski Savez okupirao Avganistan 1979. godine Gorbačov je privatno izjavio da je takav potez greška. Javno je podržao slamanje disidentskog otpora u Poljskoj i uspostavljanje vojne diktature da bi se očuvao komunizam. Iste godine Gorbačov je postao i punopravni član Politbiroa, rukovodećeg organa partije. Jurij Andropov, dotadašnji sovjetski lider i raniji šef zloglasnog KGB-a je na samrti februara 1984. označio Gorbačovljeva kao nasljednika ali je većina Politbiroa ipak bila protiv da tada 53-godišnji Gorbačov preuzme kormilo države kao premlad i neiskusan. Sreća će mu se ubrzo opet osmjehnuti jer nasljednik Andropova – Konstantin Černjenko umire svega godinu kasnije. Ovoga puta Politbiro nema zamjerku i jednoglasno biraju Gorbačova za osmog šefa sovjetske države. Prvih godinu dana Gorbačov, po uzoru na ranije vlastodršce, učvršćuje vlast tako što penzioniše 3 člana Politbiroa i postavlja nove koji su mu odani. Od 23 načelnika raznih sekretarijata 14 je promijenjeno mlađim i obrazovanijim ljudima po mjeri novog doba. Počinje se i sa ranije najavljenom Perestrojkom (tj. restrukturiranjem) privrede koja je odavno izgubila revolucionarni zamah. Uvode se elementi tržišne ekonomije i ograničeni privatni biznis uz pozivanje na koncept Leninjove Nove ekonomske politike kao opravdanje. Iako teorijski, ekonomske reforme nisu trebale da izazovu otpor, dolazi do velikog protivljenja birokratskih krugova koji su inertni na svaku promjenu koja može ugroziti njihove privilegije. Uz ovo pokrenuta je i velika borba protiv alkoholizma koji je još u doba Brežnjeva uzeo velikog maha. Međutim, isto kao i sa otporom ekonomskim reformama, restrikcije na alkohol i njegovu proizvodnju su dovele do ogromne nelegalne proizvodnje alkohola lošijeg kvaliteta i opasnijeg po zdravlje. Ove kampanje je pratila i Glasnost (otvorenost na ruskom) jer je novo rukovodstvo naglašavalo da država služi građanima koji moraju biti slobodni da kažu šta ih tišti. Sa Glasnošću se najdalje stiglo. Jedan od razloga je bila i teška havarija u nuklearnoj elektrani Černobil u Ukrajini 1986. godine. U početku su komunistički zvaničnici pokušali zataškati incident međutim ubrzo je shvaćeno da se razmjere takve katastrofe ne mogu sakriti i naređena je evakuacija preko 300 hiljada stanovnika obližnjih mjesta. Sedmicu dana poslije nesreće Gorbačov se obratio naciji i ukazao na havariju kao primjer ogromnih problema u sovjetskom društvu u kome su vladali aljkavost i nekompetentnost. Kasnije je izjavio da mu je havarija elektrane pomogla da shvati koje su razmjere zataškavanja i nemara u čitavoj zemlji i počeo je sve više kritikovati lošu prehrambenu politiku, birokratiju i postojanje ogromne zatvorske populacije.

Na vanjskom političkom planu je stavio prioritete da izvuče zemlju iz rata u Avganistanu koji sovjetska armija nije moga dobiti protiv mudžahedinskih gerilaca u planinama. Takođe je inicirao i potpisao sporazume o kontroli nuklearnog naoružanja jer je uvidio da Sovjetski Savez ozbiljno zaostaje ekonomski i tehnološki za zapadnim zemljama, prije svega Amerikom. U međuvremenu politika Glasnosti izmiče kontroli i ponovo se otvaraju razna nacionalna pitanja koja su bila rezultat Staljinovih represalija i eksperimenata. Urađena je studija, prvi put, gdje je javno priznato etničko čišćenje Krima i surova deportacija autohtonih Tatara u centralnu Aziju. Između Jermenije i Azerbejdžana dolazi do ratnog sukoba zbog Nagorno-Karabaha koji traži pripajanje Jermeniji. U Jerevanu i Bakuu se organizuju masovni pogromi ljudi suprotnih nacija. U Gruziji i Kazahstanu dolazi do nemira zbog ruske dominacije. Litvanija, Letonija i Estonija traže prvo ekonomsku autonomiju a onda i nezavisnost koja im je nasilno oduzeta 1940. godine u dilu Staljina sa Hitlerom. Politbiro i Gorbačov šalju vojsku i tenkovima gaze demonstrante. Stotine ljudi gine ali bez znakova smirivanja.

Sovjetsko vođstvo je previše zauzeto domaćim problemima da bi moglo da se bavi sve većim nezadovoljstvom i nemirima u istočnoevropskim zemljama čiji komunistički režimi gube tlo pod nogama. Gorbačov je odlučio da neće ponavljati politiku prethodnika i opet slati tenkove na Istočnu Njemačku, Poljsku, Češku…. U januaru 1990. se složio sa idejom ujedinjenja dvije Njemačke ali uz zahtjev da se NATO ne širi na Istočnu Njemačku.

Izjavljuje na sastancima najužeg rukovodstva da je sadašnje stanje neodrživo i da je sovjetska ekonomija toliko istrulila da je nemoguće da se čitav sistem još dugo održi. Komunistički tvrdolinijaši su sve više nezadovoljni i optužuju Gorbačova za preveliko popuštanje. Avgusta 1991. dolazi do vojnog puča kada Gorbačov i njegova porodica bivaju stavljeni u kućni pritvor na Krimu. Puč ubrzo propada zbog nedovoljne podrške vojske i javnog otpora koje je tada pružilo novo rukovodstvo Ruske Federacije na čelu sa Borisom Jeljcinom. Nakon puča dolazi do ubrzane dezintegracije čitavog istočnog bloka i Sovjetskog Saveza. Jeljcin se 8. decembra sastaje sa ukrajinskim i bjeloruskim kolegama i zvanično objavljuju prestanak postojanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i formiraju Zajednicu nezavisnih država (ZND). Gorbačov će 25. decembra i formalno predati vlast Jeljcinu i podnijeti ostavku na mjesto predsjednika već ukinutog SSSR-a i vrhovnog komandanta. Kremaljske prostorije je konačno napustio 29. decembra 1991.

Godinu dana ranije je dobio Nobelovu nagradu za mir i našao se u rangu mnogih velikana 20. stoljeća koji su doprinijeli viziji boljeg i tolerantnijeg društva. Dio novca od nagrade Gorbačov je donirao za osnivanje dnevnog lista Novaja Gazeta čiji suosnivač i glavni urednik je takođe dobio Nobela za mir 2021. godine. U martu ove godine ruske vlasti su zatvorile list zbog kritika agresije na Ukrajinu.

Gorbačov je pokušao još jednom da se vrati u politiku kao ruski predsjednički kandidat 1996. godine ali je neslavno prošao sa samo 0,5 odsto dobijenih glasova.

Sa sadašnjim predsjednikom Vladimirom Putinom se zadnji put vidio 2006. godine a vremenom je Gorbačov postao prvo umjereni pa oštri kritičar Putina. Ruski predsjednik ne krije namjere da mu je želja da poništi svu zaostavštinu Gorbija (kako su ga popularno zvali) i ponovo vrati Sovjetski Savez i mafijško-boljševički totalitarizam. Putin je porodici Gorbačova poslao telegram „dubokog saučešća“ rekavši da je „bio političar i državnik koji je imao veliki uticaj na tok svjetske istorije“. Kremaljski mediji su bili prilično tihi u objavi njegove smrti. Putin je ranije raspad SSSR-a nazvao „najvećom geopolitičkom tragedijom stoljeća“.

Mnogi obični Rusi zamjeraju Gorbiju godine haosa i bezakonja koje su uslijedile nakon raspada zemlje. No mnogi  Rusi žale zbog nedostatka Glasnosti i drugih sloboda koje im, jednu po jednu, uskraćuje novi imperator. Starije generacije koje su živjele u doba SSSR-a smatraju, po anketama, da su kriminal, korupcija, distanciranost od naroda i parazitizam bili daleko manji tada nego sada pod Putinom.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo