Povežite se sa nama

INTERVJU

DR IVO KOMŠIĆ, BIVŠI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE: Ratne politike su na djelu

Objavljeno prije

na

Dejton dva  je iluzija. Međunarodna zajednica je jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno.  Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili haos

 

 

 

MONITOR: Povodom trideset godina od Dejtonskog sporazuma, rekli ste da su etno-partije u BiH„okrenule „Dejton“ protiv „Dejtona“. Govori se i o potrebi za „Dejtonom dva“. Vaše mišljenje je da to nije realno?

KOMŠIĆ: Danas stanje u BiH više liči na stanje u kome je Sporazum nastajao nego na tridesetogodišnjicu njegove primjene. Može se čak utvrditi da je gore nego što propisuje slovo Dejtona. Ratne politike su na djelu, državne institucije se blokiraju, opstruira se evropski put države, kriminal je opše stanje, nacionalizam žešći i otvoreniji.  Dejtonski sporazum je trebao prevladati rat i normalizirati društvo i državu. Ti ciljevi su se mogli postići samo čuvanjem teritorijalnog integriteta države, njenog suvereniteta, demokratičnosti i sekularnosti države.  Nacionalističke stranke koje od Dejtona imaju vlast, s malim prekidom, okrenule su Dejtonski sporazum protiv njega. Rade na razgradnji države, urušavanju institucija,  razgradnji sekularizma. Istovremeno, pozivaju se na Dejtonski sporazum i traže u njemu uporište.  Njima je potreban  Dejton dva, jer se nadaju da bi ga mogle prilagoditi svojim politikama. Mislim da je to iluzija. Međunarodna zajednica, uz američko vođstvo, jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno. Država je ostala u raljama nacionalizma ali Dejton čuva njene okvire. Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili kaos.

MONITOR Visokog predstavnika, Kristijana Šmita, ocjenjujete uspješnim u probijanju blokada koje su napravile najveće partije. Zašto?

KOMŠIĆ: On je odigrao je veoma značajnu ulogu u uklanjanju blokada državnih institucija koje provode nacionalističke partije godinama. BiH nije realizirala rezultate demokratskih izbora, nije se poštovala volja građana, pa smo imali istu vlast osam godina. On je mjerama otklonio ili barem umanjio blokade. Tu svoju politiku su zaklanjali Dejtonskim sporazumom i stalno se pozivali na prava koja  ne postoje po Sporazumu. Kada je on preuzeo funkciju tumača Sporazuma, postao je smetnja. Svi su tražili-traže i danas, njegov odlazak. Šteta je što njegovi prethodnici nisu radili svoj posao. On bi imao mnogo  bolju startnu osnovicu.

MONITOR  U martu 2022. govorili ste da je i u BiH moguć „ukrajinski scenario“, sumnjajući u javna objašnjenja zašto  se Srbija naoružava. Da li eventualnu agresiju na BiH onemogućava NATO?

KOMŠIĆ: U Dejtonskom sporazumu postoji uporište za destruktivne politike.  Stranke rata su ostale na političkoj sceni, u strukturu države ugrađene su i nedemokratske procedure koje nacionalisti koriste za etničke političke podjele iz kojih onda proizilazi i etnička podjela države. Najveći problem je legalizacija ratne i zločinačke tvorevine Republike Srpske. Ona je stalna osnovica ideji podjele države i stalna aspiracija nacionalističkom režimu iz Beograda. To je eskaliralo u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu kada je Vučić doveo srpske vojne i paravojne snage na granicu BiH. Sreća, ili se nije usudio poslati ih preko granice, ili ga je netko spriječio. Danas je to nemoguće izvesti, ta ideja je propala. Nova geopolitička podjela svijeta, interes Zapada  i uloga NATO-a na Balkanu, BiH su ucrtali u svoje granice.

MONITOR: Naglašavate da je u BiH veoma jaka strategija „srpsko-ruskog svijeta“ i da nema srpske stranke koja to ne podržava. Da li to znači da nema političke alternative u RS?

KOMŠIĆ: U posljednjih dvadesetak godina dok je BiH bila prepuštena sebi i visokim predstavnicima koji nisu radili svoj posao, ojačale su pretenzije izvana. Te vanjske snage su našle svoje uporište u našim nacionalističkim strankama. Ne radi se samo o susjednim državama i njihovim pretenzijama prema BiH, radi se o širim međunarodnim interesima. To su prije svega „srpsko-ruski svet“ i „islamski svijet“. Domaći nacionalisti nastoje ugurati BiH u jedan od tih svjetova. To, po inerciji, zaustavlja BiH na putu euroatlantskih integracija i urušava dejtonsku strukturu BiH-koja je po sebi lomljiva. Ove aspiracije nisu karakteristika samo srpskih stranaka. Međutim, te stranke imaju najjače uporište u Dejtonskom sporazumu, imaju RS kojom žele potpuno raspolagati. To je primamljiva ideja za sve. Radi tih ciljeva srpskoj opoziciji u RS-u je teško izgraditi novu nacionalnu politiku. Ta opozicija se mora emancipirati od nacionalizma i usmjeriti na demokratske vrijednosti ukoliko želi uspjeti.

MONITOR: Dodik je bio u Izraelu i Mađarskoj. Sreo se sa Netanjahuom i Orbanom. Tvrdi da je u Izraelu dobio podršku za svoj stav da „Dejton“ više ne postoji i da bi RS trebalo da se repozicionira i traži razumijevanje na važnim mjestima u svijetu.  Kako ste  razumjeli ovu Dodikovu „misiju“?

KOMŠIĆ:  Dodik vodi secesionističku politiku od kada je na vlasti u RS-u. On ponavlja svoje stare ideje i traži za njih podršku u svijetu. Danas se  tim idejama želi vratiti u srpsku politiku iz koje je ispao. Ponovo obmanjuje srpski narod. Te ideje nije mogao ostvariti ni dok je imao vlast. Uglavnom ga podržavaju svjetski nacionalisti koji nemaju takav utjecaj da bi mogli izlobirati to što on želi. Ima on podršku i među hrvatskim i bošnjačkim nacionalistima-jer bi s realizacijom njegovih ideja, dobili svoje nacionalističke države u BiH. Ne vjerujem da će tvorci Dejtonskog sporazuma ikada pristati na to.

MONITOR: Kritikovali ste i nešto što zovete „novom bošnjačkom nacionalnom politikom“- koja se ispoljava u napadima na Šmita, otklonu od EU i SAD, sekularizma… Da li te „novine“ dolaze od frustracije SDA- koja je ostala izvan vlasti?

KOMŠIĆ: Nacionalistička bošnjačka politika postoji ali je veoma vješto skrivena iza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To i nije teško. Ove politike su veoma agresivne i otvorene. Bošnjački nacionalisti ih podržavaju jer u  eventualnoj razgradnji države i oni dobijaju svoju. Ta podrška ne mora biti otvorena, dovoljna je pasivnost i upiranje prsta u državne neprijatelje. Tako se bošnjačka javnost radikalizira i priprema za secesionistički scenarij. Stvar je jednostavna: ne može se formirati treći entitet (hrvatski) a da se ne formira drugi (bošnjački). Srbi imaju RS. Toj politici je na put stao  Šmit  svojim odlukama. On čuva Dejtonski sporazum po kome to nije moguće. Zbog toga ga napadaju. SDA nije frustrirana samo time što je ispala iz vlasti nego što joj je sužen prostor za realizaciju  njenih ideja. Njima je protivnik  i vladajuća „trojka“ koja se zalaže za euroatlanski put BiH. Oni znaju da sa ulaskom BiH u EU padaju nacionalističke politike.

MONITOR: EU integracije BiH su u velikom zastoju. Može li BiH prevazići unutrašnja trvenja radi zajedničkog interesa?

KOMŠIĆ: Evropski put BiH ima problem što je vlast komponirana kao koalicija građansko-liberalnih i nacionalističkih stranaka. HDZ i SNSD su dio vlasti na državnom nivou gdje se odlučuje o tom putu. One imaju dogovor o blokadi. U nekoj situaciji opstrukciju izvodi SNSD, u drugoj HDZ. Taj čvrsti savez koji održava Čović s Dodikom oni  i ne kriju. Vladajuća „trojka“ ima težak problem jer mora često u interesu funkcioniranja države popuštati i praviti štetne kompromise. S druge strane, postoji opozicija koja svoju politiku gradi na greškama vladajućih. Ona sve što blokiraju HDZ i SNSD pripisuje „trojci“ kao nesposobnost i neprincipijelnost.  Donošenje elementarnih zakona o pravosuđu i imenovanje glavnog pregovarača za otvaranje pristupnih pregovora blokirali su HDZ i SNSD. Na isti način blokirana je i pomoć iz Plana rasta. Opozicija, iz Federacije, sve svaljuje na „trojku“.

MONITOR: Globalna scena je u previranju. Kako ocjenjujete poziciju zemalja Zapadnog Balkana, posebno kao posljedicu poremećenih odnosa SAD-EU?

KOMŠIĆ: Balkan je uvijek  zavisio od odnosa velikih sila. Tako je i danas. Međutim, NATO je pomaknuo svoju granicu daleko na Istok. BiH je, kao i ostale države Zapadnog Balkana, duboko u teritoriju koji kontrolira NATO. Zapad se bori  da tu granicu stabilizira. U tom cilju važno je da zemlje Zapadnog Balkana uđu u EU. Mora se znati da je NATO garant Evropskoj uniji i da su ova dva procesa povezana. Sve balkanske politike bi trebale voditi računa o tome. Neke zemlje se mogu i opirati tome ali na kraju će se morati odlučiti. Tu se ne može postići kompromis jer ni jedna strana neće dozvoliti izuzetke. Najbolji dokaz tome je posljednji ultimatum Srbiji da mora izbaciti ruski državni kapital iz svog energetskog sistema. Amerikanci ne dozvoljavaju Rusiji da ima u rukama bilo kakvo sredstvo utjecaja ili ultimatuma na Balkanu. Što je Srbija uradila? Rusija nema odgovor na to. Stvar je legla.

 

O tri sporazuma koja su odredila rezultat pregovora u Dejtonu

–  U Daytonskim pregovorima se nije ništa dogovorilo što već nije bilo dogovoreno – ovdje je samo postalo vidljivo, kaže za Monitor Ivo Komšić, učesnik Dejtonskih pregovora.

Prvo što je prethodno bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, o etničkoj podjeli BiH na dva dijela. Ta zločinačka ideja realizirana je kao „razmjena“ i „kompaktiranje teritorija“ u kombinaciji sa „humanim preseljenjem“ naroda. Tako je Posavina, u kojoj su Hrvati i Bošnjaci bili apsolutna većina, postala dio RS, a Glamoč, Grahovo i Drvar-gdje su Srbi bili apsolutna većina, dio Federacije BiH. Ova razmjena je operacionalizirana, a kasnije realizirana zločinom-na sastanku u Grazu, 6.maja 1992. godine, između Karadžića i Bobana.

Drugi važan sporazum koji je u Daytonu dobio konačnu formu jest onaj o legalizaciji Republike Srpske između Holbrooka i Izetbegovića. Legalizacija je dogovorena na sastanku Izetbegovića i Holbrooka u Ankari, uz velike pritiske. Tu činjenicu  također nismo mogli problematizirati.  Legalizacija Republike Srpske je ključna politička činjenica Daytonskog sporazuma. Ona je temelj svih drugih nelogičnosti koje su ušle u Sporazum i koje današnju BiH čine nefunkcionalnom, neracionalnom i nedemokratskom državom.

Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jest sporazum američke administracije i Kontaktne grupe. Sve do Daytona vjerovali smo da će američka administracija ustrajati  na principima Washingtonskog sporazuma i obećanjima koje smo dobili. Pregovori su trebali ići u smjeru priključivanja srpskih regija-koje je držao Karadžić pod vojnom kontrolom, u Federaciju BiH. Federacija BiH je projektirana kao federalizacija cijele države-u međunarodno priznatim granicama, a ne na dijelu BiH. Kontaktna grupa je neprestano insistirala na legalizaciji RS-a, njezinoj teritorijalnoj zaokruženosti i izvornoj državnosti. Holbrook je pregovore vodio u smjeru koji je prethodno dogovorio s Kontaktnom grupom. Njihov projekat je i podjela teritorija između entiteta u omjeru 49 – 51 poosto I ovaj dogovor Holbrook je ugradio u Daytonski sporazum.

Svaki put kada bismo uspjeli preći preko granica koje su postavljene izvan Daytona, Holbrooke bi nas vraćao nazad.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU  NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas  imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu  pozitivno raspoloženje Brisela?

NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je  jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.

Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.

EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.

Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.

MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?

NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.

Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo  izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.

Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.

MONITOR:  Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika  Milatovića i premijera  Spajića, nakon podužeg vremena.  Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?

NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će  biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.

Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se  već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.

Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.

MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?

NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban  značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU.  To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.

Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.

Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu  čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo  dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.

Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi  političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se  legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.

Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.

Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.

Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.

Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.

 

Test naše sposobnosti

MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?

NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.

Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta  pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.

Mislim da je  jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.

 

 

U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.

Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.

U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.

MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.

MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?

BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.

MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?

BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?

BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.

MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?

BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.

MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?

BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.

MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?

BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.

MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?

BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.

MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?

BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.

MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?

BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Izborne pobjede su samo šansa za reforme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim djelovima društva

 

MONITOR: Nakon poraza Orbana, Vučića, desnice u Brazilu, pao je i Donald Tramp. Neki bolji dani za svijet?

BOJOVIĆ : Porazi autoritarnih, kleptokratskih, nacionalističkih ili profašističkih režima uvijek su dobra vijest. Ali, najvažnije je da se izborne pobjede pretoče u javne politike koje će potisnuti ili marginalizovati maligne društvene snage i time omogućiti da ovaj fragilni, nasilnički i nepravedni svijet postane pristojnije mjesto za život. Međutim, profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim dijelovima društva.

MONITOR: Poslije pobjede Studentske liste u Srbiji, kazali ste, stvoreni su uslovi za demontažu malignog sistema. Rano je, ali kako vidite ono što se dešava u Srbiji prvih dana nakon pada Vučića?

BOJOVIĆ: Rano je govoriti o realnim potencijalima Studentske liste i njenoj sposobnosti da se nosi sa ubjedljivom izbornom pobjedom. Sve će biti jasnije nakon formiranja prve postvučićevske vlade od kojeće zavisiti budućnost Srbije ali i šireg okruženja. Za sada imamo samo radikalne političke najave, sporadična hapšenja i umjerene poruke prema susjedima ako izuzmemo par koještarija od strane onih koji su „poreklom“ iz Crne Gore.

Pobjednička izborna politika dobila je šansu da krene u istorijski obračun sa velikosrpskom ideologijom, dovođenje u red Srpske pravoslavne crkve, raskrinkavanje zločinačkog nasljeđa, kao i saniranje institucionalnog rasula i eliminaciju masovne korupcije i organizovanog kriminala. U najkraćem, Srbija će se ili konačno pokrenuti i evropeizirati ili potonuti pred izazovima koji je očekuju. Želim da vidim Srbiju koja će postati uzorna država i prosperitetno društvo i time prestati da bude balkansko strašilo i generator zločinačke politike.

MONITOR:  Crna Gora nakon izbora u Srbiji?

BOJOVIĆ: Crna Gora je dobila priliku da koliko toliko počine od nacionalističkog beogradskog intervencionizma, makar do ulaska u Evropsku uniju. Usput, progresivna crnogorska javnost je pozdravila pobjedu Studentske liste u nadi da će njihov unutrašnji program biti u korist srpske države i društva, dok je dio bivše unionističke i litijaške javnosti koji nije volio Vučića, još jednom demonstrirao demonstrirao inferiornost i tradicionalnu spremnost da bude posluga i novih srpskih vlasti.

Što se tiče onih koji su bili dosljedna Vučićeva agentura njihova sudbina je za sada bliža političkom bunjištu, za razliku od neočetničkih prevrtljivaca poput Mandića ili Joanikija koji će biti prigrljeni makar od dijela novih beogradskih upravitelja.

MONITOR: Premijer Spajić zatražio je ispitivanje mogućeg stranog uticaja preko medija, M tel- ai Alta grupe. Kako to komentarišete?

BOJOVIĆ: Premijer je izrazito politički netalentovana i nepouzdana ličnost baš kao što je njegova partija smješa diletanata i provincijalnih populista. Baš kao što su dobro procijenili „kvalitet“ stupidnog i razarajućeg Euro modela tako su i procijenili da će politički profitirati od tzv. ispitivanja Vučićevog uticaja na medije i privredne subjekte u Crnoj Gori.

Umjesto toga, mogli bi za početak da ispitaju kako je nastao volšebni PES i da li je uticaj bivšeg srpskog režima i njegovih kontributora iz srpskog entiteta u BiH kreirao još jednu stranku u Crnoj Gori, i kako je Spajić ni iz čega napravio političku karijeru.

MONITOR: Ovih dana kod kuće je aktuelna tema – ko je imao više veza sa Vučićem, vlast ili opozicija?

BOJOVIĆ: Pravo pitanje je – ko nije imao direktnih ili indirektnih veza sa Vučićem. Svi ključni djelovi vlasti su očigledno bili Vučićeva ispostava ili beskičmeni pomagači njegove politike. To u dužem periodu važi i za vodeću sumornu opozicionu partiju ili za najmanju od opozicionih parlamentarnih stranaka koju predvodi ljubitelj „otvorenog Balkana“ i potpisnik tzv. temeljnog ugovora.

MONITOR: I CrnuGoru uskoro očekuju izbori. Kako vidite političku scenu pred 2027.?

BOJOVIĆ: Kao koncentraciju trule, obmanjivačke i oportunističke političke klase koja po svim kriterijumima pripada prošlosti i dolazi iz prošlosti. Kada na njoj vidimo „evropsko ruho“ onda tek može da nam se smuči od političke scene koja po svemu liči na provincijalno vašarište gdje šibicari varaju prisutnu šatorijadu. Jedina politika koja u Crnoj Gori još ima smisla je ona politika koja bi se suprostavila i vlasti i opoziciji i ponudila reformatorski program koji bi iz temelja prodrmao ovu rašivenu državu i primitivizovano društvo. Sve drugo je ne samo već viđeno već je i tradicionalno presipanje iz šupljeg u prazno.

MONITOR:  Stigao je novi izvještaj EK. Uobičajeno, traži se poboljšanje rezultata u dijelu istraga i presuda u slučajevima visoke korupcije, završetak ustavnih promjena, pominje Spajićev Euro model, kao potencijalni rizik za javne finansije. Kako vidite ocjene  EK?

BOJOVIĆ:  Izvještaj EK je očigledno u funkciji geopolitičke odluke Brisela da se Crna Gora konačno ugura u Evropsku uniju. Njegovi ohrabrujući djelovi imaju za cilj da raspalu vlast i gnjilu opoziciju motivišu da ne pucaju sebi u koljena kada je Crna Gora već dovučena u predvorje EU. Kritički tonovi imaju za cilj da upozore vlast da ne glumi kvalifikovanu upravu kada svi znaju da se radi o skupini političkih amatera i institucionalnih pacera.

Otuda je i upozoravajuće spominjanje najavljenog ekonomskog eksperimenta gdje je Spajiću jasno rečeno da se ne igra sa javnim finansijama, fiskalnim okvirom i domaćom privredom jer Briselu ne pada na pamet da se već iduće godine bavi sanacijom posljedica neuke i trampističke politike koja je već sada prekršila mastriške kriterijume.

MONITOR: Mi i Evropa?

BOJOVIĆ: Bićemo anektirani što je imajući u vidu neodgovornu, pohlepnu i drugorazrednu političku klasu i “prosvijećeno” biračko tijelo odličan i nezaslužen ishod za većinsku Crnu Goru.

Znatna manjina je u Crnoj Gori bila Evropa i prije četiri decenije baš kao i danas, dok je većina bila i ostala u raljama palanačkog duha koji u EU vidi samo materijalnu korist dok i dalje gusla o “tradicionalnim vrijednostima”i bježi od svake promjene koja će ih učiniti boljim od onoga što jesu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo