Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Jasminka Simić, politikološkinja: Vrijeme promjene epoha

Objavljeno prije

na

MONITOR: I dalje postoji problem sa dozvolom Hrvatske da bi Srbija otpočela sa pregovorima u vezi da poglavljima 23 i 24 sa EU. Sada srpski pregovarači pominju otvaranje poglavlja 25 i 26, prije 23 i 24. Da li to znači da su ubjeđivanja Hrvatske ostala, bar za sada, bez efekta?
SIMIĆ: Negativno nasleđe ratne prošlosti u odnosima naše dve zemlje još postoji, i ono se reflektuje na sadašnje odnose i koči željene pravce kretanja obe zemlje, posebno Srbije. Za relaksaciju bilateralnih odnosa potrebna nam je Evropska unija onako kako su u okviru nje Francuska i Nemačka uspele da se pomire posle čak tri rata i da, najpre kroz Evropsku uniju za ugalj i čelik stave pod kontrolu svoju proizvodnju ova dva strateška elementa (ugalj i čelik) za naoružanje kako bi se izbegli budući međusobni ratovi. „Ubeđivanja”, kako kažete Hrvatske nisu ostala bez efekta, jer se pokazalo da najveće prepreke za zemlje Zapadnog Balkana u procesu evrointegracija predstavljaju pregovaračka poglavlja 23 i 24. Srbija ulaže maksimalne napore kako bi u oblastima koja regulišu ova dva poglavlja postigla evropske standarde. Usaglašavanje nacionalnog zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU u okviru poglavlja 23 ima za cilj obezbeđenje visokog stepena vladavine prava i to na osnovu efikasnog pravosuđa i mehanizma zaštite ljudskih prava, i ovo poglavlje, takođe ima značajnu političku dimenziju. Poglavlje 24 odnosi se na pravdu, slobodu i bezbednost i zahteva jake i dobro integrisane administrativne kapacitete organa zaduženih za sprovođenje zakona i ostalih nadležnih tela koji treba da dostignu potrebne standarde. Najdetaljniji deo poglavlja 24 je Šengenska pravna tekovina, koja podrazumeva ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama EU, ali se to na novu državu članicu primenjuje tek kada Evropski savet donese posebnu odluku o tome. Ne mora svaka država da krene sa otvaranjem pomenuta dva poglavlja. Poglavlje 25 koje se odnosi na nauku i istraživanje ili 26. koje se odnosi na obrazovanje i kulturu, podjednako su važna za našu zemlju, naročito posle odluke vlade da poništi konkurs za naučno-istraživačke projekte što ukazuje na kompleksnu prirodu odnosa unutar naučnih institucija.

Ima tu deo i Hrvatskog skretanja pažnje na sebe u jednom „klubu” kao što je EU, jer je najmlađa članica koja želi da pokaže svoj kapacitet pregovaranja i učestvovanja u donošenju odluka, posebno onih koji se odnose na tako važnu temu kao što je proširenje EU. Ipak, ne treba zaboraviti da je ulazak Hrvatske u EU deset godina posle „Solunske deklaracije”( 2003) kojom je potvrđena evropska perspektiva zemalja Zapadnog Balkana i njihovo članstvo u Evropskoj uniji (kada ispune neophodne kriterijume iz Kopenhagena) istovremeno bio veliki korak za region, i za Uniju. I mi tome treba da težimo. Srbija i Hrvatska su stubovi stabilnosti u regionu Zapadnog Balkana, i sveukupnom pomirenju treba da težimo.

MONITOR: EU jedinstvo pada na pitanju rješavanja jedne humanitarne krize na njenim kapijama. Šta to pokazuje o odnosu jednog broja EU zemalja prema ,,evropskim vrijednostima”?
SIMIĆ: Migranstska kriza dovela je do „rastakanja” osnovnih vrednosti EU, slobode kretanja oličenog u Šengenskom sporazumu, principa solidarnosti, kao i ljudskih prava garantovanih dokumentima UN. Istovremeno, postavila je pitanje socijalne svesti i integrisanja kultura. Sunovrat zapadne civilizacije bio je kamp u Idomeniju. Za projekat „Evropa bez granica” migrantska kriza postala je najveća kriza posle Drugog svetskog rata. Srbija i Republika Makedonija postale su tampon države između Šengenskog prostora, između Grčke i Mađarske, i trpele su veliki pritisak i najveći izazov migrantske krize. Migrantska kriza „suspendovala” je Šengenski sporazum. Mi smo doživeli narušavanje trgovinskih veza u regionu, posebno sa Hrvatskom, zbog zatvaranja granica, a šteta se procenjuje na desetine miliona evra. Ali, za to je više odgovorna pasivnost EU prema prostoru Balkana i nedostatak evropske strategije prema migrantskom pitanju. Zemlje Zapadnog Balkana, a posebno Srbija ispunile su evropske standarde u oblasti migracija. To je potvrđeno u završnoj Deklaraciji sa samita zemalja Zapadnog Balkana održanog u Beču u leto 2015.

MONITOR: Pokazuje li se tu ponovo podjela na ,,staru” i ,,novu”Evropu, sada kao početak jedne ozbiljne krize?
SIMIĆ: Migrantska kriza i priliv izbeglica sa Bliskog istoka ka Evropi izazvali su veliki pritisak na ekonomski i socijalni život zemalja u EU i na njenoj periferiji i ponovo pokrenuli pitanje realizacije ideje o „Evropi sa više koloseka” ili „Evropi sa koncentričnim krugovima”. U prvom krugu bile bi članice evrozone koje žele da se obavežu na jače integrisanje, u drugom, ostale zemlje članice EU, a u trećem krugu, susedi, države kandidati za članstvo, mediteranske zemlje i zemlje iz tzv. Istočnog partnerstva. Iz migrantske krize EU može da izađe kao „labaviji” savez u kome sve države članice nemaju jednake interese u angažovanju oko određenog pitanja, čime bi doživela sudbinu NATO-a posle vojne intervencije u SR Jugoslaviji (1999), „labavog” ali funkcionalnog saveza. Uprkos kritikama upućenim Evropskoj uniji i „evro-pesimizmu” kako unutar organizacije tako i među državama kandidatima, zamislite naš kontinent bez i ovakve EU, šta bi bila alternativa, vraćanje u prošlost, nacionalizam, ekonomska kriza, „stogodišnji” ratovi, ono što je Evropa nekoliko puta doživela i što je stvaranjem Evropske unije želela da spreči u budućnosti.

MONITOR: Rusija slavi oslobođenje Palmire, dok se sa Zapada mogu čuti kritički tonovi da je to neprikladno. Ima li u toj ruskoj pobjedi uznemiravajućih poruka za Zapad?
SIMIĆ: Snažan utisak na mene je ostavio koncert održan u Palmiri proteklog vikenda, to je pobeda života nad smrću, mira nad ratom, ma kakve političke i geostrateške konsekvence proizilaze iz ruske vazdušne pomoći u oslobađanju ovog drevnog grada. Tamo je pre rata živelo oko 50 000 stanovnika, a sada je Palmira „grad duhova”. Rusija ima dve vojne baze u Siriji, pomorsku u Tartusu sa pristupom Sredozemnom moru, i vazdušnu u Latakiji, podržava predsednika Bašara Al Asada, jer u protivnom nisam sigurna da bi sirijska opozicija omogućila dalji ruski opstanak u pomenutim bazama. Borba protiv Islamske države je legalna i legitimna, protiv nje se bore i SAD. Rusija je sa Zapadom krenula u borbu protiv terorizma još 2001. godine posle terorističkog napada na SAD. Rusija je zemlja koja dobro poznaje zlo terorizma i iskusila ga je na sopstvenoj teritoriji, čak više nego bilo koja druga država na svetu.

Izazovi za novog predsjednika SAD

MONITOR: U toku je trka za predsjedničke nominacije u SAD. Ma koliko da su im na prvom mjestu unutarpolitičke teme, za SAD je spoljnopolitička agenda neizbježna, prije svega zbog pitanja terorizma ali i prijetnje zloupotrebom nuklearnih istraživanja.
SIMIĆ: Bez obzira na tvrdnje da svaka nova američka administracija zadržava spoljno-politički kurs zemlje, za novog predsednika najveći izazov biće kako održati SAD na površini globalne moći. Da bi zadržala primat super sile, osim snažne ekonomije potrebno je da bude „korektor” svetskih zbivanja. Borba protiv terorizma već 15 godina je prioritet američke spoljne politike. U reagovanju na teroristički napad 11. septembra 2001, SAD su kao osovine zla označile Irak, Iran i Severnu Koreju. Sadam je pogubljen. Iranu su u januaru ukinute međunarodne sankcije pošto je ova zemlja potpisala sporazum o ograničavanju sopstvenih nuklearnih aktivnosti. Ovim su SAD jednu veliku zemlju na Bliskom istoku skinule sa liste „neprijatelja”. Ostala je Severna Koreja, koja istovremeno predstavlja i najveći spoljnopolitički problem Kine.

Proširuje se klub nuklearnih sila

MONITOR: Koliko bi sadašnja Kina mogla da utiče na ponašanje Kim Džong Una, kada je riječ o strepnji značajnog dijela svijeta od zloupotrebe nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji koja je i dalje predmet kako strahova tako i spekulacija?
SIMIĆ: Iako je kineski predsednik Si Đinping čestitao Kim Džon Unu na novostečenoj funkciji predsedavajućeg vladajuće partije, Kina se svrstala sa SAD-om u nametanju sankcija Severnoj Koreji zbog izvedenih nuklearnih testova. Iako Kim Džon Un tvrdi da će nuklearno oružje, kvalitativno i kvantitativno ojačano, koristiti samo u odbrambene svrhe, činjenica je da se klub nuklearnih sila proširuje. Sve više zemalja je zainteresovano za miroljubivo korišćenje nuklearne energije. Govori se da pojedine afričke zemlje poput Malavija, Namibije, Nigera i Južne Afrike proizvode uranijum, što ih uvodi u nuklearnu industriju, dok pojedine iz severnog dela Afrike razmatraju izgradnje nuklearnih elektrana za snabdevanje strujom, jer samo 24% stanovništva tamo ima pristup električnoj energiji.

Budućnost Turske

MONITOR: Situacija se komplikuje u Turskoj, nakon ostavke Ahmeta Davutoglua na funkcije premijera i predsjednika vladajuće Partije pravde i razvoja, ali i odgovorom turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana na uslovljavanje EU u vezi sa odobravanjem vizne liberalizacije Turskoj. Kakva je budućnost Turske?
SIMIĆ: Odlazeći premijer Davutoglu održavao je balans između unutrašnje i spoljne politike, pojavljivao se tamo gde predsednik Erdogan zbog nesporazuma kako sa pojedinim liderima EU oko migrantske krize, tako i sa ruskim predsednikom Putinom zbog posledica sirijskog sukoba, nije želeo ili nije mogao. Uzroke smene premijera Davutoglua treba tražiti u predsednikovom shvatanju ustavnog uređenja zemlje. Prema aktuelnom ustavu, predsednik ima ceremonijalnu ulogu, zbog čega predsednik Erdogan insistira na izmeni ovog akta kako bi stekao veća izvšna ovlašćenja. Turska je 18-ta ekonomija sveta i ključno pitanje je da li je Turska suštinski zainteresovana za pristupanje EU, a s druge strane da li bi EU, sa pristupanjem Turske, zaista želela da joj sused bude Sirija? Politički i ekonomski, Turska sve intenzivnije sarađuje sa Kinom i deo je velikog projekta „Novog puta svile” gde posredstvom železničke mreže koja prolazi ispod Bosfora povezuje Kinu i Zapadnu Evropu. Živimo u periodu promene epohe, kada tek počinje XXI vek, baš kao što je i XX vek počeo sa društvenim, političkim i kulturnim promenama nastalim posle Prvog svetskog rata. Samo da ovaj vek bude dovoljno dug da stvari stavimo na svoje mesto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo