Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Jasminka Simić, politikološkinja: Vrijeme promjene epoha

Objavljeno prije

na

jasminka-simic-2

MONITOR: I dalje postoji problem sa dozvolom Hrvatske da bi Srbija otpočela sa pregovorima u vezi da poglavljima 23 i 24 sa EU. Sada srpski pregovarači pominju otvaranje poglavlja 25 i 26, prije 23 i 24. Da li to znači da su ubjeđivanja Hrvatske ostala, bar za sada, bez efekta?
SIMIĆ: Negativno nasleđe ratne prošlosti u odnosima naše dve zemlje još postoji, i ono se reflektuje na sadašnje odnose i koči željene pravce kretanja obe zemlje, posebno Srbije. Za relaksaciju bilateralnih odnosa potrebna nam je Evropska unija onako kako su u okviru nje Francuska i Nemačka uspele da se pomire posle čak tri rata i da, najpre kroz Evropsku uniju za ugalj i čelik stave pod kontrolu svoju proizvodnju ova dva strateška elementa (ugalj i čelik) za naoružanje kako bi se izbegli budući međusobni ratovi. „Ubeđivanja”, kako kažete Hrvatske nisu ostala bez efekta, jer se pokazalo da najveće prepreke za zemlje Zapadnog Balkana u procesu evrointegracija predstavljaju pregovaračka poglavlja 23 i 24. Srbija ulaže maksimalne napore kako bi u oblastima koja regulišu ova dva poglavlja postigla evropske standarde. Usaglašavanje nacionalnog zakonodavstva sa pravnom tekovinom EU u okviru poglavlja 23 ima za cilj obezbeđenje visokog stepena vladavine prava i to na osnovu efikasnog pravosuđa i mehanizma zaštite ljudskih prava, i ovo poglavlje, takođe ima značajnu političku dimenziju. Poglavlje 24 odnosi se na pravdu, slobodu i bezbednost i zahteva jake i dobro integrisane administrativne kapacitete organa zaduženih za sprovođenje zakona i ostalih nadležnih tela koji treba da dostignu potrebne standarde. Najdetaljniji deo poglavlja 24 je Šengenska pravna tekovina, koja podrazumeva ukidanje kontrole na unutrašnjim granicama EU, ali se to na novu državu članicu primenjuje tek kada Evropski savet donese posebnu odluku o tome. Ne mora svaka država da krene sa otvaranjem pomenuta dva poglavlja. Poglavlje 25 koje se odnosi na nauku i istraživanje ili 26. koje se odnosi na obrazovanje i kulturu, podjednako su važna za našu zemlju, naročito posle odluke vlade da poništi konkurs za naučno-istraživačke projekte što ukazuje na kompleksnu prirodu odnosa unutar naučnih institucija.

Ima tu deo i Hrvatskog skretanja pažnje na sebe u jednom „klubu” kao što je EU, jer je najmlađa članica koja želi da pokaže svoj kapacitet pregovaranja i učestvovanja u donošenju odluka, posebno onih koji se odnose na tako važnu temu kao što je proširenje EU. Ipak, ne treba zaboraviti da je ulazak Hrvatske u EU deset godina posle „Solunske deklaracije”( 2003) kojom je potvrđena evropska perspektiva zemalja Zapadnog Balkana i njihovo članstvo u Evropskoj uniji (kada ispune neophodne kriterijume iz Kopenhagena) istovremeno bio veliki korak za region, i za Uniju. I mi tome treba da težimo. Srbija i Hrvatska su stubovi stabilnosti u regionu Zapadnog Balkana, i sveukupnom pomirenju treba da težimo.

MONITOR: EU jedinstvo pada na pitanju rješavanja jedne humanitarne krize na njenim kapijama. Šta to pokazuje o odnosu jednog broja EU zemalja prema ,,evropskim vrijednostima”?
SIMIĆ: Migranstska kriza dovela je do „rastakanja” osnovnih vrednosti EU, slobode kretanja oličenog u Šengenskom sporazumu, principa solidarnosti, kao i ljudskih prava garantovanih dokumentima UN. Istovremeno, postavila je pitanje socijalne svesti i integrisanja kultura. Sunovrat zapadne civilizacije bio je kamp u Idomeniju. Za projekat „Evropa bez granica” migrantska kriza postala je najveća kriza posle Drugog svetskog rata. Srbija i Republika Makedonija postale su tampon države između Šengenskog prostora, između Grčke i Mađarske, i trpele su veliki pritisak i najveći izazov migrantske krize. Migrantska kriza „suspendovala” je Šengenski sporazum. Mi smo doživeli narušavanje trgovinskih veza u regionu, posebno sa Hrvatskom, zbog zatvaranja granica, a šteta se procenjuje na desetine miliona evra. Ali, za to je više odgovorna pasivnost EU prema prostoru Balkana i nedostatak evropske strategije prema migrantskom pitanju. Zemlje Zapadnog Balkana, a posebno Srbija ispunile su evropske standarde u oblasti migracija. To je potvrđeno u završnoj Deklaraciji sa samita zemalja Zapadnog Balkana održanog u Beču u leto 2015.

MONITOR: Pokazuje li se tu ponovo podjela na ,,staru” i ,,novu”Evropu, sada kao početak jedne ozbiljne krize?
SIMIĆ: Migrantska kriza i priliv izbeglica sa Bliskog istoka ka Evropi izazvali su veliki pritisak na ekonomski i socijalni život zemalja u EU i na njenoj periferiji i ponovo pokrenuli pitanje realizacije ideje o „Evropi sa više koloseka” ili „Evropi sa koncentričnim krugovima”. U prvom krugu bile bi članice evrozone koje žele da se obavežu na jače integrisanje, u drugom, ostale zemlje članice EU, a u trećem krugu, susedi, države kandidati za članstvo, mediteranske zemlje i zemlje iz tzv. Istočnog partnerstva. Iz migrantske krize EU može da izađe kao „labaviji” savez u kome sve države članice nemaju jednake interese u angažovanju oko određenog pitanja, čime bi doživela sudbinu NATO-a posle vojne intervencije u SR Jugoslaviji (1999), „labavog” ali funkcionalnog saveza. Uprkos kritikama upućenim Evropskoj uniji i „evro-pesimizmu” kako unutar organizacije tako i među državama kandidatima, zamislite naš kontinent bez i ovakve EU, šta bi bila alternativa, vraćanje u prošlost, nacionalizam, ekonomska kriza, „stogodišnji” ratovi, ono što je Evropa nekoliko puta doživela i što je stvaranjem Evropske unije želela da spreči u budućnosti.

MONITOR: Rusija slavi oslobođenje Palmire, dok se sa Zapada mogu čuti kritički tonovi da je to neprikladno. Ima li u toj ruskoj pobjedi uznemiravajućih poruka za Zapad?
SIMIĆ: Snažan utisak na mene je ostavio koncert održan u Palmiri proteklog vikenda, to je pobeda života nad smrću, mira nad ratom, ma kakve političke i geostrateške konsekvence proizilaze iz ruske vazdušne pomoći u oslobađanju ovog drevnog grada. Tamo je pre rata živelo oko 50 000 stanovnika, a sada je Palmira „grad duhova”. Rusija ima dve vojne baze u Siriji, pomorsku u Tartusu sa pristupom Sredozemnom moru, i vazdušnu u Latakiji, podržava predsednika Bašara Al Asada, jer u protivnom nisam sigurna da bi sirijska opozicija omogućila dalji ruski opstanak u pomenutim bazama. Borba protiv Islamske države je legalna i legitimna, protiv nje se bore i SAD. Rusija je sa Zapadom krenula u borbu protiv terorizma još 2001. godine posle terorističkog napada na SAD. Rusija je zemlja koja dobro poznaje zlo terorizma i iskusila ga je na sopstvenoj teritoriji, čak više nego bilo koja druga država na svetu.

Izazovi za novog predsjednika SAD

MONITOR: U toku je trka za predsjedničke nominacije u SAD. Ma koliko da su im na prvom mjestu unutarpolitičke teme, za SAD je spoljnopolitička agenda neizbježna, prije svega zbog pitanja terorizma ali i prijetnje zloupotrebom nuklearnih istraživanja.
SIMIĆ: Bez obzira na tvrdnje da svaka nova američka administracija zadržava spoljno-politički kurs zemlje, za novog predsednika najveći izazov biće kako održati SAD na površini globalne moći. Da bi zadržala primat super sile, osim snažne ekonomije potrebno je da bude „korektor” svetskih zbivanja. Borba protiv terorizma već 15 godina je prioritet američke spoljne politike. U reagovanju na teroristički napad 11. septembra 2001, SAD su kao osovine zla označile Irak, Iran i Severnu Koreju. Sadam je pogubljen. Iranu su u januaru ukinute međunarodne sankcije pošto je ova zemlja potpisala sporazum o ograničavanju sopstvenih nuklearnih aktivnosti. Ovim su SAD jednu veliku zemlju na Bliskom istoku skinule sa liste „neprijatelja”. Ostala je Severna Koreja, koja istovremeno predstavlja i najveći spoljnopolitički problem Kine.

Proširuje se klub nuklearnih sila

MONITOR: Koliko bi sadašnja Kina mogla da utiče na ponašanje Kim Džong Una, kada je riječ o strepnji značajnog dijela svijeta od zloupotrebe nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji koja je i dalje predmet kako strahova tako i spekulacija?
SIMIĆ: Iako je kineski predsednik Si Đinping čestitao Kim Džon Unu na novostečenoj funkciji predsedavajućeg vladajuće partije, Kina se svrstala sa SAD-om u nametanju sankcija Severnoj Koreji zbog izvedenih nuklearnih testova. Iako Kim Džon Un tvrdi da će nuklearno oružje, kvalitativno i kvantitativno ojačano, koristiti samo u odbrambene svrhe, činjenica je da se klub nuklearnih sila proširuje. Sve više zemalja je zainteresovano za miroljubivo korišćenje nuklearne energije. Govori se da pojedine afričke zemlje poput Malavija, Namibije, Nigera i Južne Afrike proizvode uranijum, što ih uvodi u nuklearnu industriju, dok pojedine iz severnog dela Afrike razmatraju izgradnje nuklearnih elektrana za snabdevanje strujom, jer samo 24% stanovništva tamo ima pristup električnoj energiji.

Budućnost Turske

MONITOR: Situacija se komplikuje u Turskoj, nakon ostavke Ahmeta Davutoglua na funkcije premijera i predsjednika vladajuće Partije pravde i razvoja, ali i odgovorom turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana na uslovljavanje EU u vezi sa odobravanjem vizne liberalizacije Turskoj. Kakva je budućnost Turske?
SIMIĆ: Odlazeći premijer Davutoglu održavao je balans između unutrašnje i spoljne politike, pojavljivao se tamo gde predsednik Erdogan zbog nesporazuma kako sa pojedinim liderima EU oko migrantske krize, tako i sa ruskim predsednikom Putinom zbog posledica sirijskog sukoba, nije želeo ili nije mogao. Uzroke smene premijera Davutoglua treba tražiti u predsednikovom shvatanju ustavnog uređenja zemlje. Prema aktuelnom ustavu, predsednik ima ceremonijalnu ulogu, zbog čega predsednik Erdogan insistira na izmeni ovog akta kako bi stekao veća izvšna ovlašćenja. Turska je 18-ta ekonomija sveta i ključno pitanje je da li je Turska suštinski zainteresovana za pristupanje EU, a s druge strane da li bi EU, sa pristupanjem Turske, zaista želela da joj sused bude Sirija? Politički i ekonomski, Turska sve intenzivnije sarađuje sa Kinom i deo je velikog projekta „Novog puta svile” gde posredstvom železničke mreže koja prolazi ispod Bosfora povezuje Kinu i Zapadnu Evropu. Živimo u periodu promene epohe, kada tek počinje XXI vek, baš kao što je i XX vek počeo sa društvenim, političkim i kulturnim promenama nastalim posle Prvog svetskog rata. Samo da ovaj vek bude dovoljno dug da stvari stavimo na svoje mesto.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo