Izložba slika Ljiljane Kolundžić nedavno je otvorena u renomiranoj Galeriji SULUJ u Beogradu. Umjetnica je predstavila 25 radova u kombinovanoj tehnici, koji su rađeni u posljednje dvije godine.
Ljiljana Kolundžić završila je Nastavnički fakultet u Nikšiću – odsjek likovno. Diplomirala je i magistrirala slikarstvo na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1994. godine. Do sada je imala deset samostalnih i učestvovala je na više od 40 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Profesorica je likovne umjetnosti u danilovgradskoj Gimnaziji.
MONITOR: Dugo niste izlagali, a radovi na ovoj izložbi u Beogradu predstavljaju svojevrsni presjek dosadašnjeg stvaralaštva. Kritika je odmah prepoznala tu poetsku atmosferu. Volio bih da nam Vi kažete više o ovim radovima?
KOLUNDŽIĆ: Dugo nisam izlagala, punih šest godina. Ovo je moja jedanaesta samostalna izložba i prvo predstavljanje beogradskoj publici. Predstavila sam se sa 25 radova u kombinovanoj tehnici. Moje radove bih opisala kao pokušaj otkrivanja tajne – čovjeka, koji su nit mojih slika. Lica i figure su slike psiholoških stanja. To potvrđuju i nazivi mojih djela: Slutnja, Čežnja, Tuga, Melanholija, Tjeskoba, Nadanje… To treba da znači da ,,ljudski lik još nije našao svoj lik i takav kakav je, još uvijek traži samog sebe” – Reljić. Umjetnik je taj koji može da nasluti, možda otkrije i likovno oblikuje tek neke od slojeva ljudskog.
MONITOR: Zajednička nit je ljudska figura – žena i njena intimna priča koja ima tematski i konceptualni okvir Vašeg stvaralaštva. Da li ta ženska figura na neki način predstavlja simbol očuvanja sopstvene individualnosti i duhovnosti?
KOLUNDŽIĆ: ,,Ne tragam za realnim, niti nerealnim, već za nesvjesnim, misterijom koja se uočava na ljudskom licu”, Modiljani. Ta misterija ženskog lica uočljiva je i na mojim novim slikama. U nastavku ciklusa Ženskih priča se prožima Selimovićeva misao ,,Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav”. Ljubav je jedan od temeljnih principa života.
MONITOR: Na ovim radovima primjećuju se mnogi detalji – simboli, da li njima skrećete pažnju na neke socijalne probleme?
KOLUNDŽIĆ: Svakako da da. Moje slike su negdje namjerno date u prikazu apstraktnog znaka, da bih pomalo na paradoksalan način, naglasila introvertnost, zatvorenost u vlastite svjetove čovjeka. Kroz moj rad, stavljam akcenat na socijalne problem koji nas okružuju. Posebna pažnja je usmjerena na samog čovjeka i njegovo bivstvovanje u društvu kao socijalnoj zajednici. Što je čovjek? – jedno je od temeljnih pitanja koje postavljaju filozofi, psiholozi, teolozi, pjesnici, pisci, slikari, vajari, grafičari… Lice, portret, čovjek je i velika tema kako umjetnosti tako i društva.
MONITOR: Estetsku konstantu vašeg slikarstva definitivno čini linija, njeno istraživanje i harmonija. Možete li da nam kažete nešto o tom osjećanju kada ste u stvaralačkom zamahu – o činu slikanja, početnoj ideji i realizaciji i koliko upoznajete sebe u procesu rada?
KOLUNDŽIĆ: Linija čini osnovu svih oblika likovnog izražavanja. Uvijek sam težila spajanju crteža i slike kao i eksperimentisanju sa kolažiranim, neslikarskim materijalima (papir, čipka tapeta, traka i djelovi sopsvenih crteža, slika i grafika). Stvaralački čin bih objasnila kroz izjavu velikog slikara Poloka – Kada sam u slici nisam svjestan šta radim. Tek poslije perioda upoznavanja shvatam šta sam htio da uradim. Tako nastaju moja djela – lica ili cijele figure kao da su ,,bačene” u prostor – veliku prazninu. I lica i figure su, uglavnom, okrenute ka posmatraču – neki moj šifrovani poziv i preispitivanja, jer slika je za mene neka vrsta rebusa. Ta frontalnost figura, daje za pravo onim kritičarima koji su u mojim slikama i crtežima prepoznali neku vrstu ,,moderne ikone”.
MONITOR: Pripadate prvoj generaciji tadašnjeg tek osnovanog Fakulteta na Cetinju, generaciji koja se oslobodila tradicionalnih epskih opterećenja iako ste studirali u uslovima i vremenima koji i nisu bili blagonakloni mladom umjetniku. Volio bih da mi kažete o tom vašem umjetničkom putu.
KOLUNDŽIĆ: Pripadam prvoj generaciji Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju…ali većina studenata u mojoj generaciji je kao i ja prethodno završila Nastavnički fakultet u Nikšiću,tako da smo se dobro poznavali…Profesori na Likovnoj akademiji su bili poznati likovni stvaraoci – Nikola Gvozdenović, Slavica Gvozdenović, Dragan Karadžić, Anka Burić, Ilija Burić, Pavle Pejović, Milivoje Babović i Stevan Luketić. Druženje i naporan rad nas je spajao i motivisao, što je rezultiralo da prva generacija umjetnika bude prepoznata na likovnoj sceni Crne Gore i šire. Rado se sjećam tog perioda.
MONITOR: Nedavno ste s kolegama – profesorima likovne umjetnosti u okviru II Likovnog salona likovnih pedagoga Podgorice još jednom skrenuli pažnju na pitanje – gdje je umjetnost u srednjem obrazovanju? S obzirom da Crnu Goru predstavljamo kao zemlju umjetnika – dokle ste došli sa tom akcijom?
KOLUNDŽIĆ: Na izložbi II Likovnog salona likovnih pedagoga Podgorice smo skrenuli pažnju javnosti na veliki problem u obrazovanju, serijom slika na kojima je simbolični prikaz u formi znaka pitanja. Reforma obrazovanja je ukinula u većini srednjih škola časove likovne i muzičke umjetnosti. Što znači, da više hiljada učenika u Crnoj Gori nema nijedan čas umjetnosti. Dok su prije reforme obrazovanja likovna i muzička umjetnost bile zastupljene sa po jednim časom nedjeljno. Obratila sam se pismenim putem i Nacionalnom savjetu sa podrškom aktiva iz mnogih škola da ukažem na tako važan problem, ali mi nijesu čak ni odgovorili. Ako nastavimo sa ovakvim načinom obrazovanja ne znam kako možemo očekivati od mladih ljudi da budu ljubitelji, poznavaoci umjetnosti a tek stvaraoci… Ovo je problematika na koju ja ukazujem već duži niz godina, ali je za sada to ostala borba sa vjetrenjačama.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice