Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, BEOGRAD: Vučićev poplavni talas

Objavljeno prije

na

MONITOR: Izbori su završeni, da li su Vas nečiji rezultati iznenadili?
STOJILJKOVIĆ: Na nacionalnoj ravni približna polovina glasova za koaliciju oko naprednjaka, nešto više od desetine glasova za socijaliste, relativno lak, uz neki procenat više, skok preko parlamentarnog praga nekadašnjih političkih giganata – radikala i demokrata i fotofiniš na parlamentarnom začelju u kome su se našli evrofobični DSS – Dveri i evrofilični Čeda – Boris – Čanak i Radulovićev pokret Dosta je bilo, su manje-više očekivani rezultat. Kao i ulazak četiri manjinske liste u parlament Srbije.

Neprijatno me je ipak iznenadila mera u kojoj je kampanja bila lišena iole preciznih i merljivih tematskih okosnica i izbornih obećanja. Kampanje, debata i duela, uz izuzetak poslednjih par dana, gotovo i da nije bilo. Ako se izbori raspisuju zbog birača a kampanja služi da im se omogući racionalni i obavešteni izbor, onda je saznajni potencijal ove kampanje bio tragikomično mali. Ako je dominantno uverenje u Srbiji da je ove izbore Vučić raspisao da bi predupredio nevolje, pojavu uverljivog konkurenta i tako cementirao vlast do 2020. tačno, onda bi se moglo i zaključiti: Kakvi motivi i razlozi za raspisivanje izbora – takva i izborna kampanja.

Na marginama ovih izbora treba zabeležiti i fantastično drugo mesto grupe građana oko izmišljenog lika Ljubiše Preletačevića Belog na lokalnim izborima u prigradskoj beogradskoj opštini Mladenovac, kao i hit stvar Sistem te vara grupe Beogradski sindikat, koji je harao socijalnim mrežama. Nema boljih ilustracija za stanje duha u obrazovanijem i urbanijem delu Srbije. Vredno pažnje je i održanje opozicionih vlasti u mestima u unutrašnjosti poput Čajetine, Paraćina ili Svilajnca. Čini se da tamo gde je na čelu lokalne samouprave „lik” sa integritetom i vezanošću za svoju sredinu, a ne tek aparatčik na putu ka mestu u partijskoj hijerarhiji vlast se može zadržati i suočena sa SNS izbornim i medijskim poplavnim talasom.

MONITOR: SNS ipak nije prevazišao procentualni rezultat iz 2014, a imaće i 20-ak poslanika manje nego tada. Da li ova stagnacija može da znači zasićenje njemu naklonjenog biračkog tijela i povratak dijela pristalica Šešelju?
STOJILJKOVIĆ: Ovi izbori su, kao i prethodni, bili izbori bez izbora, odnosno održani u atmosferi u kojoj se unapred znao pobednik. Neki od izbornih ciljeva poput pada pokrajinske vlasti demokrata u Vojvodini, ili uzimanja još većeg broja lokalnih samouprava u klimi u kojoj je svuda Vučić a ne lokalni izabranik praktično kandidat, su ipak ostvareni. Na državnom nivou naprednjaci zaista imaju sada nešto manje svojih poslanika , ali zato što je veći deo kolača prepušten starim i novim partnerima u sopstvenoj, predizbornoj koaliciji u koju se ukrcalo deset klijenata. No, ništa tako dobro ne lepi kao lepak učešća u vlasti i svi oni će ostati na Vučićevom brodu dok on najsigurnije plovi ka luci vlasti. Izborni rezultat pokazuje da je uz svo naprezanje i kumulaciju resursa ostvaren maksimum i da će, odsustvom merljivih privrednih rezultata, on početi da pada. Uostalom, ranije iskustvo pokazuje da je desetak godina ritam u kome u Srbiji dolazi do ozbiljnih promena ekipa na vlasti. Ako stoji analogija sa vlašću Miloševića i DOS-a kritični period za Vučića je odmah nakon 2020. godine. U tom smislu povratak Šešelja i radikala na parlamentarnu scenu je tek značajna epizoda.

MONITOR: Odavno nije bilo toliko primjedbi na izborni proces. Šta se događalo?
STOJILJKOVIĆ: U nestabilizovanim demokratijama i u situacijama kada jedna strana drži politički monopol česta su osporavanja legitimnosti samog izbornog procesa. Opozicioni akteri, pre svega oni na nivou kretanja oko izbornog cenzusa dodatno su osetljivi i na izborne sondaže i prognoze u toku same izborne noći, posebno ako im, i dok im, ne idu u prilog.

Kada se izborna bura stiša, retko kada, oni koji uđu u parlament krenu u projektovanje ozbiljnih promena političkog i izbornog zakonodanog ruha koje bi omogućavale jednake startne pozicije izbornih takmaca i transparentnost izbornog procesa. A mnoge stvari su sporne od nejednakog pristupa (javnom) novcu i medijima, kontrole nad poštovanjem pravila korektnog ponašanja u izbornoj kampanji, ograničavanja korišćenja resursa moći – državnog marketinga, do pritiska na zaposlene u javnim preduzećima i ustanovama da izlaze na manifestacije i glasaju u prilog vladajućih stranaka. Sporna su i neprecizna rešenja o dobijanju statusa manjinske stranke koja omogućuju preskakanje nižeg, ,,prirodnog” izbornog cenzusa, jednak census i za samostalne i koalicione liste, ali i proces prikupljanja i overe potpisa, kao i kratki rokovi za otklanjanje propusta i odgovore na žalbe. Primera radi, od roka za prijavljivanje listi do održavanja izbora ne prođe ni dve nedelje. Prestanak odlaganja razmatranja ovih pitanja je neka vrsta demokratskog testa za, inače interno poslovično nedemokratske, političke aktere.

MONITOR: Nekoliko stranaka je formiralo pravni tim za detaljno ispitivanje izbornih rezultata. Šta biste im Vi, sa iskustvom dokazivanja krađe izbora 1996, savjetovali?
STOJILJKOVIĆ: (Post)izbornu paranoju u Srbiji možda najbolje karakteriše činjenica da su obe strane formirale pravne timove i traže ponovno prebrojavanje glasova. Moj savet im je naravno da provere same izborne rezultate, odnosno regularnost procesa glasanja i prebrojavanja glasova , ali i sveukupnu predizbornu atmosferu, uključivši nalaze media monitoringa, i sačekaju izveštaje Agencije za borbu protiv korupcije i drugih posmatrača tokova novca u politici.

Ako se hoće ozbiljno izaći iz prigodne političke retorike, timovi za proveru rezultata moraju prerasti u tim za analizu ukupnog izbornog procesa i regulative i njihovu demokratsku reformu. Uključivši naravno i ukidanje, kroz sistem zatvorenih lista, monopola partijskih oligarhija na to ko će se uopšte i naći na (prolaznim) mestima na izbornim listama.

MONITOR: Vučić izjavljuje da će prvo održati partijski kongres krajem maja, pa tek onda formirati vladu. Da li to znači da razmišlja i o drugim partnerstvima?
STOJILJKOVIĆ: Najizvesniji i najlegitimniji izbor za svaku proevropsku vlast su stranke nacionalnih manjina koje opet imaju interes da zahteve svoje klijentele realizuju uspešnije iz pozicije partnera u vlasti. Sa druge strane, ravno je političkom samoubistvu u vlast uključiti evroskeptične i evrofobične stranke desnice. Ne smete, ne bar na kratak i srednji rok, računati ni na one koji su se, poput DS i pokreta Dosta je bilo, obavezali da neće sa vama. Neki koji bi možda i hteli, i to možda i u delovima, još nemaju siguran parlamentarni status. Ponuda na meniju vlasti nije naročito bogata.

MONITOR: ,,Levica Srbije” koja se stilizovala ,,alternativno”, nije bila ni blizu cenzusa. Ima li šanse za alternativu, zaista?
STOJILJKOVIĆ: Sve govori da ne mali deo biračkog tela traga za uverljivom alternativom. Ako sada sa Borkom Stefanovićem nije prošla ne znači da za neku godinu neće proći platforma kritičke, alterglobalističke levice – ili takva frakcija unutar šire leve koalicije. U meri u kojoj su se grčevito držali za sve manji komadić vlasti, lideri nekadašnjeg DOS-a moraju da shvate da je došlo vreme za odlazak u zadnje redove i prepuštanje ključnih rola nekim novim klincima i klincezama.

MONITOR: Šta bi trebalo da urade oni koji neće u Vučićevu vladu i da li je moguće programsko opoziciono jedinstvo, s obzirom na velike razlike?
STOJILJKOVIĆ: Opozicija u zemljama poput Srbije gde su brojne opozicione grupacije međusobno udaljenije nego što su to pojedinačno u odnosu na vlast, ima samo dve strateške mogućnosti saradnje na različitim nivoima. Prvi je da se, saglasno logici političkog preživljavanja, zajednički izbori za otklanjanje očitih demokratskih deficita i otklon od sistema podele političkog plena i partijskog posedovanja države, koji joj istovremeno omogućuje i pristup medijima i javnosti. Drugi je, da u užim programski i tematski bližim sastavima uverljivo formuliše beg iz zone siromaštva, nezaposlenosti i rastućih društvenih nejednakosti.

Demokrate čekaju radikalni rezovi

MONITOR: Kako tumačite veliki poraz demokrata u Vojvodini?
STOJILJKOVIĆ: Izborni rezultat demokrata, pa i Čankovih ligaša, u Vojvodini je očekivani odraz stanja u kome petnaest godina neprekinute vlasti nije iskorišćeno da se održi izazovna alternativa ,,novim republičkim vlastima” već se dalje tonulo u mreže političkog pokroviteljstva i klijentelske raspodele vlasti ,,među svojima “.

Ako hoće više od političkog preživljavanja od izbora do izbora, demokrate čeka u narednih par godina radikalni kadrovski rez, odlazak smorenih i recikliranih ,,lidera” i otvaranje prostora za novu postavu koja će imati istu Vućićevu strast i energiju a razlikovati se demokratskim političkim manirom. DS opet može biti velika ako nauči da živi sa unutrašnjim razlikama i klimom u kojoj se niko ne ponižava i gura napolje, jer niko nije nedodirljiv i posvećen. Povratak sebi za demokrate znači i povratak obrazovanijem, kritičnijem i socijalno osetljivijem delu biračkog tela.

Dominantan utisak je i da su sa prelaskom naprednjaka u proevropski politički mainstream, demokrate ostale bez prepoznatljive političke agende. Vreme je da prihvate da je EU u velikoj meri pluralan i alternativan model i da promovišu socijaldemokratski pristup da vrednosti određuju politiku a da onda politika uokviruje tržište, da prestanu da ponavljaju mantru: tržišta što je moguće više a intervencije koliko baš mora.

SPS ostaje u igri

MONITOR: Iako je i SPS izgubio dosta mjesta u parlamentu, on figurira kao i dalje najpoželjniji partner SNS?
STOJILJKOVIĆ: Koalicija oko SPS je, jedini izborni takmac naprednjaka čiji izborni uticaj i rejting ne pada na unižavajući jednocifreni rezultat. Očito da oni uspevaju da zadrže pristalice u polju autoritarne, etatističke i redistributivne i istovremeno i (umereno) nacionalne levice. Dovoljno je još onih koji dobro misle i o Titu i o Slobi i njihovim vremenima. Po mojoj proceni, da su rizikovali i izašli bar u jednom ciklusu iz vlasti koje vode neoliberalnu politiku, mogli su da postignu i više.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo