Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK MIŠUROVIĆ: Tražio sam čaroliju i našao sam je

Objavljeno prije

na

Indijom – 101 kratka putopisna priča prva je knjiga Vuka Mišurovića. Napisana je tokom dvomjesečnog putovanja tom dalekom zemljom i predstavlja zbir utisaka i zabilježenih momenata koji su autoru bili vrijedni pamćenja. Nije nosio fotoaparat, te je riječima pokušao da ovjekovječi pejzaže, ljude, događaje, ali i emocije koje su ga tokom putovanja prožimale. Vuk Mišurović osnovnu školu je završio u Podgorici, a srednju u Jangstaunu u Ohaju. Industrijski dizajn diplomirao je u Milanu. Živi i radi na relaciji Podgorica – Indija.

MONITOR: ,,Indijom – 101 kratka putopisna priča” je Vaša prva knjiga, a nastala je tokom putovanja Indijom. Kad ste prvi put otputovali u Indiju i kako ste se zainteresovali za ovu zemlju?
MIŠUROVIĆ: Indija me je uvijek privlačila, ali sam je se ujedno i bojao. Moralo se desiti nešto sudbinski da bih prelomio i pošao. To je bio jedan telefonski poziv i prave riječi u pravom trenutku. Volim sinhronicitet, daje mi osjećaj da sam na pravom putu. Te riječi došle su od moje tadašnje učiteljice joge Marije Jakšić. Zahvalan sam joj. Zaslužila je titulu moje indijske majke.

Za Indiju su me privlačile izjave da je to zemlja čuda, da je puna krajnosti, da je drevna civilizacija, da je duhovna, da je magična, nevjerovatna. Zatekao sam je takvu i upustio se u taj lagani, a opet nikad dosadni način postojanja. Pun iskrenih prijateljstava gdje je ritam rada spor, a opet se sve završava i obiđe.

MONITOR: Koliko ste tada ostali i jeste li odmah znali da ćete joj se vraćati, šta Vas je najviše fasciniralo?
MIŠUROVIĆ: Nisam znao šta da očekujem, sve svoje strahove ponio sam sa sobom. Ispostavilo se da su to sve bile samo čvrsto ustaljene predrasude koje možemo čuti kod nas: prljavo je, razboljećeš se, ljudi su loši, hrana je nikakva… Ušetao sam u Indiju čista srca i ona je bila prelijepa, prirodna. Hrana je ukusna, apoteke i pijace pune, a ljudi ljubazni i opušteni. Tražio sam čaroliju i našao je. Izgleda da dobijemo ono što tražimo? U Indiji sam, u prosjeku boravio tri puta po četiri mjeseca. Zaljubljen sam u taj južni primorski krajolik države – Kerala koji je preplavljen kokosovim palmama, prožet graktanjem vrana i orlova, gdje ukusi skuvanih jela iz ušuškanih domaćinstava lijeno putuju džunglom.

MONITOR: Intrigantna i fascinirajuća je mješavina boja, zvukova, mirisa i ukusa, koja čovjeka odmah preplavi. Šta je prvo ostavilo utisak na Vas kad ste sletjeli?
MIŠUROVIĆ: Nisam oduševljen velikim gradovima, ali zato su mala mjesta, sela i priroda očaravajući. Čini mi se da je njihov opušteni mentalitet i bogata kultura takvi kakvi jesu zbog klime. U dobrom dijelu zemlje ljeto traje devet mjeseci, a preostala tri su rezervisana za monsunske kiše. Mada ni tada nije hladno. Ko ne bi bio opušten da provodi cijelu godinu u japankama i ne mora da brine za visoke račune za struju. Kravlja balega se ne osjeća tako jako kao na našem oštrom vazduhu. Mirišljavi štapić na vlažnom vazduhu nije napadan kao kad se zapali kod nas. Drečave boje nisu kič na tamnoj boji ljudske kože. Indiju je teško preseliti, ali prelijepo doživjeti. Indijac, takođe može čista srca zapjevati: Niđe nebo nije plavo ka izviše Indije.

MONITOR: Volio bih da mi kažete kako je nastala knjiga? Jeste li razmišljali o njoj dok ste bili u Indiji ili je jednostavno kasnije bila potreba da ovjekovječite sve te vaše događaje i emocije, da drugima predstavite sva ta lica i pejzaže koje ste upoznavali?
MIŠUROVIĆ: Nisam ponio fotoaparat. A onda se javila želja da ovjekovječim momente koji su za mene bili važni, emotivni, lijepi, mistični. Knjiga, koju sam stvarao mi je u stvari bila ogledalo, najbolji drug sa kojim sam dijelio impresije. Tokom te dvomjesečne turneje po Indiji kada je knjiga i nastala uglavnom sam bio sam te se tako i javila ta potreba da nešto ostane iza mene. Nadam se da će čitaoci shvatiti da su oni u stvari postali taj drug kojem sam se sve vrijeme obraćao. Tekst je prvo napisana na engleskom jer je želja bila da svoje impresije podijelim sa cijelim svijetom. Indijski izdavači su tražili da sa njima pregovaram preko agenata za koje nisam imao novaca te knjiga nije izdata u Indiji, što mi je bio primarni cilj. Dok sam pisao imao sam na umu da pišem za druge i želio sam da napišem neku vrstu duhovno – turističkog vodiča. Da obuhvatim nevidljivo i emotivno sa ovozemaljskim. Takođe sam htio da Indiju prikažem što objektivnije sa svim svojim prednostima i manama, krunisanu tradicionalnošću, obavijenu modernim tokovima.

MONITOR: Putujući kroz Indiju koristili ste vozove, o tome pišete u jednom poglavlju i meni je to najinteresantniji dio.
MIŠUROVIĆ: Vozovi, kao da su neka žila kucavica u kojoj se odvija konstantna predstava mnogobrojnih aktera i statista. Tu su svi – vojnici, porodice, intelektualci, transvestiti, prosjaci, radni narod. Vozovi su za mene veoma inspirativna pozornica.

MONITOR: Zanima me kako su reagovali prvi čitaoci, jer pretpostavljam da to što ste pisali dijelili ste sa bliskim ljudima?
MIŠUROVIĆ: Oni koji su već čitali knjigu kažu da me sada vide u jasnijem svjetlu. Da je stil pitak i da postoji tok, da se lagano čita, ali da osjećaju i moj nemir, zapitanost i želju da je ovaj svijet savršeniji, a svaki moment rasterećeniji i bezbrižniji. Jasno im se stvaraju slike koje sam opisao.

MONITOR: Planirate li uskoro da idete i da li sad imate neke nove ideje za sljedeću knjigu ili neki sličan projekat?
MIŠUROVIĆ: Ovdje sam sada bacio sidro, očekujem sina koji će se roditi polovinom maja. Čim malo stasa širimo porodična jedra i nadam se, ako se stvori način, posjetićemo ,,majku Indiju” . Imam nekoliko, na prvi pogled nerealnih, ali predivnih i presmješnih planova. Iznajmljivanje aviona i vođenje 170 crnogorskih državljana na vjenčanje majke mog djeteta i mene. Snimanje 250/260 epizoda TV sapunice koja bi se odvijala u Crnoj Gori, Indiji i Japanu. Kao konkretni lokalni plan vidim potrebu za pomaganje ljudima sa izdavaštvom. Puno njih piše, a siguran sam da tu ima dobrih materijala i ideja. Svakako planiram da nastavim sa promovisanjem moje knjige.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo