Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK MIŠUROVIĆ: Tražio sam čaroliju i našao sam je

Objavljeno prije

na

Indijom – 101 kratka putopisna priča prva je knjiga Vuka Mišurovića. Napisana je tokom dvomjesečnog putovanja tom dalekom zemljom i predstavlja zbir utisaka i zabilježenih momenata koji su autoru bili vrijedni pamćenja. Nije nosio fotoaparat, te je riječima pokušao da ovjekovječi pejzaže, ljude, događaje, ali i emocije koje su ga tokom putovanja prožimale. Vuk Mišurović osnovnu školu je završio u Podgorici, a srednju u Jangstaunu u Ohaju. Industrijski dizajn diplomirao je u Milanu. Živi i radi na relaciji Podgorica – Indija.

MONITOR: ,,Indijom – 101 kratka putopisna priča” je Vaša prva knjiga, a nastala je tokom putovanja Indijom. Kad ste prvi put otputovali u Indiju i kako ste se zainteresovali za ovu zemlju?
MIŠUROVIĆ: Indija me je uvijek privlačila, ali sam je se ujedno i bojao. Moralo se desiti nešto sudbinski da bih prelomio i pošao. To je bio jedan telefonski poziv i prave riječi u pravom trenutku. Volim sinhronicitet, daje mi osjećaj da sam na pravom putu. Te riječi došle su od moje tadašnje učiteljice joge Marije Jakšić. Zahvalan sam joj. Zaslužila je titulu moje indijske majke.

Za Indiju su me privlačile izjave da je to zemlja čuda, da je puna krajnosti, da je drevna civilizacija, da je duhovna, da je magična, nevjerovatna. Zatekao sam je takvu i upustio se u taj lagani, a opet nikad dosadni način postojanja. Pun iskrenih prijateljstava gdje je ritam rada spor, a opet se sve završava i obiđe.

MONITOR: Koliko ste tada ostali i jeste li odmah znali da ćete joj se vraćati, šta Vas je najviše fasciniralo?
MIŠUROVIĆ: Nisam znao šta da očekujem, sve svoje strahove ponio sam sa sobom. Ispostavilo se da su to sve bile samo čvrsto ustaljene predrasude koje možemo čuti kod nas: prljavo je, razboljećeš se, ljudi su loši, hrana je nikakva… Ušetao sam u Indiju čista srca i ona je bila prelijepa, prirodna. Hrana je ukusna, apoteke i pijace pune, a ljudi ljubazni i opušteni. Tražio sam čaroliju i našao je. Izgleda da dobijemo ono što tražimo? U Indiji sam, u prosjeku boravio tri puta po četiri mjeseca. Zaljubljen sam u taj južni primorski krajolik države – Kerala koji je preplavljen kokosovim palmama, prožet graktanjem vrana i orlova, gdje ukusi skuvanih jela iz ušuškanih domaćinstava lijeno putuju džunglom.

MONITOR: Intrigantna i fascinirajuća je mješavina boja, zvukova, mirisa i ukusa, koja čovjeka odmah preplavi. Šta je prvo ostavilo utisak na Vas kad ste sletjeli?
MIŠUROVIĆ: Nisam oduševljen velikim gradovima, ali zato su mala mjesta, sela i priroda očaravajući. Čini mi se da je njihov opušteni mentalitet i bogata kultura takvi kakvi jesu zbog klime. U dobrom dijelu zemlje ljeto traje devet mjeseci, a preostala tri su rezervisana za monsunske kiše. Mada ni tada nije hladno. Ko ne bi bio opušten da provodi cijelu godinu u japankama i ne mora da brine za visoke račune za struju. Kravlja balega se ne osjeća tako jako kao na našem oštrom vazduhu. Mirišljavi štapić na vlažnom vazduhu nije napadan kao kad se zapali kod nas. Drečave boje nisu kič na tamnoj boji ljudske kože. Indiju je teško preseliti, ali prelijepo doživjeti. Indijac, takođe može čista srca zapjevati: Niđe nebo nije plavo ka izviše Indije.

MONITOR: Volio bih da mi kažete kako je nastala knjiga? Jeste li razmišljali o njoj dok ste bili u Indiji ili je jednostavno kasnije bila potreba da ovjekovječite sve te vaše događaje i emocije, da drugima predstavite sva ta lica i pejzaže koje ste upoznavali?
MIŠUROVIĆ: Nisam ponio fotoaparat. A onda se javila želja da ovjekovječim momente koji su za mene bili važni, emotivni, lijepi, mistični. Knjiga, koju sam stvarao mi je u stvari bila ogledalo, najbolji drug sa kojim sam dijelio impresije. Tokom te dvomjesečne turneje po Indiji kada je knjiga i nastala uglavnom sam bio sam te se tako i javila ta potreba da nešto ostane iza mene. Nadam se da će čitaoci shvatiti da su oni u stvari postali taj drug kojem sam se sve vrijeme obraćao. Tekst je prvo napisana na engleskom jer je želja bila da svoje impresije podijelim sa cijelim svijetom. Indijski izdavači su tražili da sa njima pregovaram preko agenata za koje nisam imao novaca te knjiga nije izdata u Indiji, što mi je bio primarni cilj. Dok sam pisao imao sam na umu da pišem za druge i želio sam da napišem neku vrstu duhovno – turističkog vodiča. Da obuhvatim nevidljivo i emotivno sa ovozemaljskim. Takođe sam htio da Indiju prikažem što objektivnije sa svim svojim prednostima i manama, krunisanu tradicionalnošću, obavijenu modernim tokovima.

MONITOR: Putujući kroz Indiju koristili ste vozove, o tome pišete u jednom poglavlju i meni je to najinteresantniji dio.
MIŠUROVIĆ: Vozovi, kao da su neka žila kucavica u kojoj se odvija konstantna predstava mnogobrojnih aktera i statista. Tu su svi – vojnici, porodice, intelektualci, transvestiti, prosjaci, radni narod. Vozovi su za mene veoma inspirativna pozornica.

MONITOR: Zanima me kako su reagovali prvi čitaoci, jer pretpostavljam da to što ste pisali dijelili ste sa bliskim ljudima?
MIŠUROVIĆ: Oni koji su već čitali knjigu kažu da me sada vide u jasnijem svjetlu. Da je stil pitak i da postoji tok, da se lagano čita, ali da osjećaju i moj nemir, zapitanost i želju da je ovaj svijet savršeniji, a svaki moment rasterećeniji i bezbrižniji. Jasno im se stvaraju slike koje sam opisao.

MONITOR: Planirate li uskoro da idete i da li sad imate neke nove ideje za sljedeću knjigu ili neki sličan projekat?
MIŠUROVIĆ: Ovdje sam sada bacio sidro, očekujem sina koji će se roditi polovinom maja. Čim malo stasa širimo porodična jedra i nadam se, ako se stvori način, posjetićemo ,,majku Indiju” . Imam nekoliko, na prvi pogled nerealnih, ali predivnih i presmješnih planova. Iznajmljivanje aviona i vođenje 170 crnogorskih državljana na vjenčanje majke mog djeteta i mene. Snimanje 250/260 epizoda TV sapunice koja bi se odvijala u Crnoj Gori, Indiji i Japanu. Kao konkretni lokalni plan vidim potrebu za pomaganje ljudima sa izdavaštvom. Puno njih piše, a siguran sam da tu ima dobrih materijala i ideja. Svakako planiram da nastavim sa promovisanjem moje knjige.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo