Indijom – 101 kratka putopisna priča prva je knjiga Vuka Mišurovića. Napisana je tokom dvomjesečnog putovanja tom dalekom zemljom i predstavlja zbir utisaka i zabilježenih momenata koji su autoru bili vrijedni pamćenja. Nije nosio fotoaparat, te je riječima pokušao da ovjekovječi pejzaže, ljude, događaje, ali i emocije koje su ga tokom putovanja prožimale. Vuk Mišurović osnovnu školu je završio u Podgorici, a srednju u Jangstaunu u Ohaju. Industrijski dizajn diplomirao je u Milanu. Živi i radi na relaciji Podgorica – Indija.
MONITOR: ,,Indijom – 101 kratka putopisna priča” je Vaša prva knjiga, a nastala je tokom putovanja Indijom. Kad ste prvi put otputovali u Indiju i kako ste se zainteresovali za ovu zemlju?
MIŠUROVIĆ: Indija me je uvijek privlačila, ali sam je se ujedno i bojao. Moralo se desiti nešto sudbinski da bih prelomio i pošao. To je bio jedan telefonski poziv i prave riječi u pravom trenutku. Volim sinhronicitet, daje mi osjećaj da sam na pravom putu. Te riječi došle su od moje tadašnje učiteljice joge Marije Jakšić. Zahvalan sam joj. Zaslužila je titulu moje indijske majke.
Za Indiju su me privlačile izjave da je to zemlja čuda, da je puna krajnosti, da je drevna civilizacija, da je duhovna, da je magična, nevjerovatna. Zatekao sam je takvu i upustio se u taj lagani, a opet nikad dosadni način postojanja. Pun iskrenih prijateljstava gdje je ritam rada spor, a opet se sve završava i obiđe.
MONITOR: Koliko ste tada ostali i jeste li odmah znali da ćete joj se vraćati, šta Vas je najviše fasciniralo?
MIŠUROVIĆ: Nisam znao šta da očekujem, sve svoje strahove ponio sam sa sobom. Ispostavilo se da su to sve bile samo čvrsto ustaljene predrasude koje možemo čuti kod nas: prljavo je, razboljećeš se, ljudi su loši, hrana je nikakva… Ušetao sam u Indiju čista srca i ona je bila prelijepa, prirodna. Hrana je ukusna, apoteke i pijace pune, a ljudi ljubazni i opušteni. Tražio sam čaroliju i našao je. Izgleda da dobijemo ono što tražimo? U Indiji sam, u prosjeku boravio tri puta po četiri mjeseca. Zaljubljen sam u taj južni primorski krajolik države – Kerala koji je preplavljen kokosovim palmama, prožet graktanjem vrana i orlova, gdje ukusi skuvanih jela iz ušuškanih domaćinstava lijeno putuju džunglom.
MONITOR: Intrigantna i fascinirajuća je mješavina boja, zvukova, mirisa i ukusa, koja čovjeka odmah preplavi. Šta je prvo ostavilo utisak na Vas kad ste sletjeli?
MIŠUROVIĆ: Nisam oduševljen velikim gradovima, ali zato su mala mjesta, sela i priroda očaravajući. Čini mi se da je njihov opušteni mentalitet i bogata kultura takvi kakvi jesu zbog klime. U dobrom dijelu zemlje ljeto traje devet mjeseci, a preostala tri su rezervisana za monsunske kiše. Mada ni tada nije hladno. Ko ne bi bio opušten da provodi cijelu godinu u japankama i ne mora da brine za visoke račune za struju. Kravlja balega se ne osjeća tako jako kao na našem oštrom vazduhu. Mirišljavi štapić na vlažnom vazduhu nije napadan kao kad se zapali kod nas. Drečave boje nisu kič na tamnoj boji ljudske kože. Indiju je teško preseliti, ali prelijepo doživjeti. Indijac, takođe može čista srca zapjevati: Niđe nebo nije plavo ka izviše Indije.
MONITOR: Volio bih da mi kažete kako je nastala knjiga? Jeste li razmišljali o njoj dok ste bili u Indiji ili je jednostavno kasnije bila potreba da ovjekovječite sve te vaše događaje i emocije, da drugima predstavite sva ta lica i pejzaže koje ste upoznavali?
MIŠUROVIĆ: Nisam ponio fotoaparat. A onda se javila želja da ovjekovječim momente koji su za mene bili važni, emotivni, lijepi, mistični. Knjiga, koju sam stvarao mi je u stvari bila ogledalo, najbolji drug sa kojim sam dijelio impresije. Tokom te dvomjesečne turneje po Indiji kada je knjiga i nastala uglavnom sam bio sam te se tako i javila ta potreba da nešto ostane iza mene. Nadam se da će čitaoci shvatiti da su oni u stvari postali taj drug kojem sam se sve vrijeme obraćao. Tekst je prvo napisana na engleskom jer je želja bila da svoje impresije podijelim sa cijelim svijetom. Indijski izdavači su tražili da sa njima pregovaram preko agenata za koje nisam imao novaca te knjiga nije izdata u Indiji, što mi je bio primarni cilj. Dok sam pisao imao sam na umu da pišem za druge i želio sam da napišem neku vrstu duhovno – turističkog vodiča. Da obuhvatim nevidljivo i emotivno sa ovozemaljskim. Takođe sam htio da Indiju prikažem što objektivnije sa svim svojim prednostima i manama, krunisanu tradicionalnošću, obavijenu modernim tokovima.
MONITOR: Putujući kroz Indiju koristili ste vozove, o tome pišete u jednom poglavlju i meni je to najinteresantniji dio.
MIŠUROVIĆ: Vozovi, kao da su neka žila kucavica u kojoj se odvija konstantna predstava mnogobrojnih aktera i statista. Tu su svi – vojnici, porodice, intelektualci, transvestiti, prosjaci, radni narod. Vozovi su za mene veoma inspirativna pozornica.
MONITOR: Zanima me kako su reagovali prvi čitaoci, jer pretpostavljam da to što ste pisali dijelili ste sa bliskim ljudima?
MIŠUROVIĆ: Oni koji su već čitali knjigu kažu da me sada vide u jasnijem svjetlu. Da je stil pitak i da postoji tok, da se lagano čita, ali da osjećaju i moj nemir, zapitanost i želju da je ovaj svijet savršeniji, a svaki moment rasterećeniji i bezbrižniji. Jasno im se stvaraju slike koje sam opisao.
MONITOR: Planirate li uskoro da idete i da li sad imate neke nove ideje za sljedeću knjigu ili neki sličan projekat?
MIŠUROVIĆ: Ovdje sam sada bacio sidro, očekujem sina koji će se roditi polovinom maja. Čim malo stasa širimo porodična jedra i nadam se, ako se stvori način, posjetićemo ,,majku Indiju” . Imam nekoliko, na prvi pogled nerealnih, ali predivnih i presmješnih planova. Iznajmljivanje aviona i vođenje 170 crnogorskih državljana na vjenčanje majke mog djeteta i mene. Snimanje 250/260 epizoda TV sapunice koja bi se odvijala u Crnoj Gori, Indiji i Japanu. Kao konkretni lokalni plan vidim potrebu za pomaganje ljudima sa izdavaštvom. Puno njih piše, a siguran sam da tu ima dobrih materijala i ideja. Svakako planiram da nastavim sa promovisanjem moje knjige.
Miroslav MINIĆ