Povežite se sa nama

INTERVJU

TENA ŠTIVIČIĆ, SPISATELJICA: Feminizam je iz temelja promijenio svijet

Objavljeno prije

na

Poslije londonske praizvedbe u prestižnome londonskom National Theatreu, drama Tene Štivičić Tri zime u režiji Ivice Buljana premijerno je prikazana na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Drama je u Njujorku osvojila The Susan Smith Blackburn Prize, uglednu nagradu s dugom tradicijom koja se dodjeljuje dramaturškinjama koje pišu na engleskome jeziku.

Tena Štivičić diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2001, a 2004. magistirala je na londonskom Goldsmiths Collegeu, na odsjeku za dramsko pismo. Od tada živi i radi u Londonu i Zagrebu, a piše na hrvatskom i engleskom. Njene drame se izvode u brojnim evropskim zemljama, prevedene su na mnoge jezike i višestruko su nagrađivane.

MONITOR: U komadu ,,Tri zime” ispisujete porodičnu sagu, pratite sudbinu tri generacije žena jedne zagrebačke porodice, kroz turbulentne istorijske prevrate – od ostataka monarhije do komunizma, od rata do ulaska u EU – od 1945. do 2011. Porodica Kos se svađa, miri, zaljubljuje i odljubljuje, a ne skrivate vezu sa vlastitom porodicom. Zanima me kako je tekao rad na tom tekstu i s obzirom na to da ima autobiografskih detalja, kako ste se odnosili prema tom jezgru?
ŠTIVIČIĆ: Na poziv kazališta odlučila sam uobličiti u dramsku ideju priču koja mi se motala po glavi već dugo vremena, a doista jest inspirirana mojom obitelji, tj. činjenicom da smo s mamine strane sve žene u četiri generacije. Te četiri generacije pokrivaju važnih sto godina za žensku povijest, a onda i sto godina naše dramatične povijesti – moja prabaka rođena je u monarhiji, baka u Kraljevini Jugoslaviji, mama u ratu, ja u SFRJ i sad smo u Europskoj uniji. Svaka je generacija, spletom i osobnog instinkta i društvenih prilika napredovala po jedan veliki korak u obrazovanju i osvještenosti i u toj krivulji ima nečeg fascinantog i trijumfalnog, makar je put obilježen i velikim oscilacijama i traumama.

Onda sam sljedećih godinu dana čitala, sastavljala priču, istraživala i ponešto naše povijesti, ali koliko god je bilo moguće literature i publicistike koje su pisale žene, pogotovo na našim prostorima, otpočetka 20. stoljeća na ovamo. I do zadnje verzije drame u njoj su ostali neki mali detalji iz moje obitelji, ali obitelj Kos je sada sasvim svoja.

MONITOR: Drama je praizvedbu imala prije dvije godine u čuvenom londonskom National Theatreu, a režirao je jedan od najznačajnijih svjetskih pozorišnih reditelja Howard Davies, trostruki dobitnik nagrade ,,Olivier”. Nedavno je u HNK bila premijera ,,Tri zime”. Obje predstave su imale odlične kritike, čak ih nazivaju kulturnim događajem. Kažite mi o tom različitom čitanju drame – britanskom i hrvatskom… Buljan je izjavio da nije htio zarez iz teksta da makne, a kako je bilo sa prevodom i britanskim shvatanjem te porodične hrvatske situacije.
ŠTIVIČIĆ: Sadržaj drame je isti, neke su nijasne različite. Čak ni interpretacije nisu dramatično različite. Britanska verzija možda je malo romantičnija, hrvatska malo sirovija, slovenska pak najviše naglašava komiku. Ono što se najviše razlikuje je kako se drama promovira, što je pitanje konteksta. Vi ste, malo ranije opisali dramu onako kako je opisana na koricama britanskog izdanja. Drama o obitelji koja se voli, svađa, miri… Naravno, uvijek je teško sabiti cijelu dramu u jednu efektnu rečenicu, ali da smo ju u Londonu najavljivali kao dramu jedne hrvatske obitelji koja se nosi s implikacijama života 1945, kad se u jednoj sobi nađu partizanka, domobran i kćer odbjeglog ustaše, pa zatim 1990. kad se sprema raspad Jugoslavije i naposljetku 2011. prije nego će Hrvatska ući u Europsku uniju, dok je pljačkaju vlastiti domoljubi i poslijeratni profiteri, ne znam da li bismo imali toliko publike. S druge strane, u Hrvatskoj govoriti o predstavi, a ne podvući upravo te njene aspekte bilo bi nemoguće.

MONITOR: Malo je snažnih ženskih likova u dramskim tekstovima. Protagonisti su obično muškarci, a žene su u sjenci. Kod Vas je to obrnuto – pogotovo u drami ,,Tri zime”.
ŠTIVIČIĆ: Čitavu su literaturu, pa tako i dramsku, u ogromnoj mjeri pisali muškarci. Pa su likovi s kojima se identificiramo i koji nam govore o ljudskom iskustvu uglavnom muškarci. Čak i kad su glavni likovi žene, one su pisane iz muške perspektive i u pravilu im je mala šansa da kraj knjige ili komada dočekaju žive. Također im se životi uglavnom vrte oko željenog muškarca, dok sudbinu muškarca, protagonista određuje niz egzistencijalnih pitanja, od kojih je odnos sa ženom samo jedan. Mnoge spisateljice danas apostrofiraju taj disbalans. Ja čak ne mogu reći da me nužno zanima pisati i gledati snažne ženske likove. Zanimaju me aktivni ženski likovi, koji nose radnju, koji su kompleksni, a koji nisu podijeljeni na poznate stereotipe – prevrtljiva kurva, svetica paćenica i, naravno, Majka.

MONITOR: Mnogi se uznemire na pomen feminizma i uopšte borbe oko ravnopravnosti polova. Šta mislite zbog čega je to tako – neznanje, vaspitanje, obrazovanje…?
ŠTIVIČIĆ: Feminizam je stubokom promijenio svijet. To je zaista među najvrednijim idejama koje su se čovječanstvu dogodile, ideja da ljudsko biće bez obzira na spol ima pravo na iste mogućnosti, istu slobodu i isto dostojanstvo. Svijet prije feminizma većini današnjih žena i muškaraca bio bi neprepoznatljiv. On je, naravno, poljuljao odnose moći i digao jedan cijeli spol iz praktički ropske pozicije. I makar su za pozitivne promjene u društvu zaslužni i muškarci koji dijele mišljenje da je ravnopravno društvo sretno društvo, nešto što tako stubokom mijenja okamenjene postavke društva, naravno da mnoge plaši. I zato i jest stalno na udaru i stalno ga se demonizira. A pogotovo u vremenu kao ovo koje je ponovno konzervativno, sve sklonije tradicionalizmu i sve klerikalnije. U main stream obrazovanju i u main stream medijima vrlo je malo pravih, kvalitetnih i objektivnih informacija i o tome što to feminizam jest i o tome kako je zaista izgledala ženska povijest. Ali informacije su dostupne, na Googleu, u najgorem i najboljem slučaju, pa s druge strane mislim da nema isprike za ignoranciju.

MONITOR: Gledao sam dvije predstave koje su u Podgorici rađene po Vašim komadima – ,,Sedam dana” i ,,Dvije”. Čini mi se da i u njima, preispitujući porodične odnose prikazujete promjene u društvu?
ŠTIVIČIĆ: Da, naravno. Obiteljski, partnerski i seksualni odnosi su sigurno mikro jedinice na kojima se može pratiti transformacija društva.

MONITOR: Za kraj mi kažite – je li obaveza pozorišta da govori o društvenim problemima, da nema pravo da bude suzdržano i koliko je teatar moćan medij?
ŠTIVIČIĆ: Ne, mislim da nije. Mislim da je obaveza da, da parafraziram Mameta, da oduševljava. Da stremi virtuoznosti u svakom vidu svog izraza. Ali isto tako mislim da je teško biti svjesno, senzibilno ljudsko biće i nemati potrebu koristiti kazalište kao platformu koja poziva na kritičko, nezavisno i hrabro mišljenje i koja se suprotstavlja uskom, netoleratnom, ksenofobnom, nacionalističkom, homofobnom, seksističkom, huškačkom svjetonazoru koji buja na ovim balkanskim prostorima, a i europskim.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Tomislav ČUVELJAK

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo