Povežite se sa nama

INTERVJU

TENA ŠTIVIČIĆ, SPISATELJICA: Feminizam je iz temelja promijenio svijet

Objavljeno prije

na

Poslije londonske praizvedbe u prestižnome londonskom National Theatreu, drama Tene Štivičić Tri zime u režiji Ivice Buljana premijerno je prikazana na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Drama je u Njujorku osvojila The Susan Smith Blackburn Prize, uglednu nagradu s dugom tradicijom koja se dodjeljuje dramaturškinjama koje pišu na engleskome jeziku.

Tena Štivičić diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2001, a 2004. magistirala je na londonskom Goldsmiths Collegeu, na odsjeku za dramsko pismo. Od tada živi i radi u Londonu i Zagrebu, a piše na hrvatskom i engleskom. Njene drame se izvode u brojnim evropskim zemljama, prevedene su na mnoge jezike i višestruko su nagrađivane.

MONITOR: U komadu ,,Tri zime” ispisujete porodičnu sagu, pratite sudbinu tri generacije žena jedne zagrebačke porodice, kroz turbulentne istorijske prevrate – od ostataka monarhije do komunizma, od rata do ulaska u EU – od 1945. do 2011. Porodica Kos se svađa, miri, zaljubljuje i odljubljuje, a ne skrivate vezu sa vlastitom porodicom. Zanima me kako je tekao rad na tom tekstu i s obzirom na to da ima autobiografskih detalja, kako ste se odnosili prema tom jezgru?
ŠTIVIČIĆ: Na poziv kazališta odlučila sam uobličiti u dramsku ideju priču koja mi se motala po glavi već dugo vremena, a doista jest inspirirana mojom obitelji, tj. činjenicom da smo s mamine strane sve žene u četiri generacije. Te četiri generacije pokrivaju važnih sto godina za žensku povijest, a onda i sto godina naše dramatične povijesti – moja prabaka rođena je u monarhiji, baka u Kraljevini Jugoslaviji, mama u ratu, ja u SFRJ i sad smo u Europskoj uniji. Svaka je generacija, spletom i osobnog instinkta i društvenih prilika napredovala po jedan veliki korak u obrazovanju i osvještenosti i u toj krivulji ima nečeg fascinantog i trijumfalnog, makar je put obilježen i velikim oscilacijama i traumama.

Onda sam sljedećih godinu dana čitala, sastavljala priču, istraživala i ponešto naše povijesti, ali koliko god je bilo moguće literature i publicistike koje su pisale žene, pogotovo na našim prostorima, otpočetka 20. stoljeća na ovamo. I do zadnje verzije drame u njoj su ostali neki mali detalji iz moje obitelji, ali obitelj Kos je sada sasvim svoja.

MONITOR: Drama je praizvedbu imala prije dvije godine u čuvenom londonskom National Theatreu, a režirao je jedan od najznačajnijih svjetskih pozorišnih reditelja Howard Davies, trostruki dobitnik nagrade ,,Olivier”. Nedavno je u HNK bila premijera ,,Tri zime”. Obje predstave su imale odlične kritike, čak ih nazivaju kulturnim događajem. Kažite mi o tom različitom čitanju drame – britanskom i hrvatskom… Buljan je izjavio da nije htio zarez iz teksta da makne, a kako je bilo sa prevodom i britanskim shvatanjem te porodične hrvatske situacije.
ŠTIVIČIĆ: Sadržaj drame je isti, neke su nijasne različite. Čak ni interpretacije nisu dramatično različite. Britanska verzija možda je malo romantičnija, hrvatska malo sirovija, slovenska pak najviše naglašava komiku. Ono što se najviše razlikuje je kako se drama promovira, što je pitanje konteksta. Vi ste, malo ranije opisali dramu onako kako je opisana na koricama britanskog izdanja. Drama o obitelji koja se voli, svađa, miri… Naravno, uvijek je teško sabiti cijelu dramu u jednu efektnu rečenicu, ali da smo ju u Londonu najavljivali kao dramu jedne hrvatske obitelji koja se nosi s implikacijama života 1945, kad se u jednoj sobi nađu partizanka, domobran i kćer odbjeglog ustaše, pa zatim 1990. kad se sprema raspad Jugoslavije i naposljetku 2011. prije nego će Hrvatska ući u Europsku uniju, dok je pljačkaju vlastiti domoljubi i poslijeratni profiteri, ne znam da li bismo imali toliko publike. S druge strane, u Hrvatskoj govoriti o predstavi, a ne podvući upravo te njene aspekte bilo bi nemoguće.

MONITOR: Malo je snažnih ženskih likova u dramskim tekstovima. Protagonisti su obično muškarci, a žene su u sjenci. Kod Vas je to obrnuto – pogotovo u drami ,,Tri zime”.
ŠTIVIČIĆ: Čitavu su literaturu, pa tako i dramsku, u ogromnoj mjeri pisali muškarci. Pa su likovi s kojima se identificiramo i koji nam govore o ljudskom iskustvu uglavnom muškarci. Čak i kad su glavni likovi žene, one su pisane iz muške perspektive i u pravilu im je mala šansa da kraj knjige ili komada dočekaju žive. Također im se životi uglavnom vrte oko željenog muškarca, dok sudbinu muškarca, protagonista određuje niz egzistencijalnih pitanja, od kojih je odnos sa ženom samo jedan. Mnoge spisateljice danas apostrofiraju taj disbalans. Ja čak ne mogu reći da me nužno zanima pisati i gledati snažne ženske likove. Zanimaju me aktivni ženski likovi, koji nose radnju, koji su kompleksni, a koji nisu podijeljeni na poznate stereotipe – prevrtljiva kurva, svetica paćenica i, naravno, Majka.

MONITOR: Mnogi se uznemire na pomen feminizma i uopšte borbe oko ravnopravnosti polova. Šta mislite zbog čega je to tako – neznanje, vaspitanje, obrazovanje…?
ŠTIVIČIĆ: Feminizam je stubokom promijenio svijet. To je zaista među najvrednijim idejama koje su se čovječanstvu dogodile, ideja da ljudsko biće bez obzira na spol ima pravo na iste mogućnosti, istu slobodu i isto dostojanstvo. Svijet prije feminizma većini današnjih žena i muškaraca bio bi neprepoznatljiv. On je, naravno, poljuljao odnose moći i digao jedan cijeli spol iz praktički ropske pozicije. I makar su za pozitivne promjene u društvu zaslužni i muškarci koji dijele mišljenje da je ravnopravno društvo sretno društvo, nešto što tako stubokom mijenja okamenjene postavke društva, naravno da mnoge plaši. I zato i jest stalno na udaru i stalno ga se demonizira. A pogotovo u vremenu kao ovo koje je ponovno konzervativno, sve sklonije tradicionalizmu i sve klerikalnije. U main stream obrazovanju i u main stream medijima vrlo je malo pravih, kvalitetnih i objektivnih informacija i o tome što to feminizam jest i o tome kako je zaista izgledala ženska povijest. Ali informacije su dostupne, na Googleu, u najgorem i najboljem slučaju, pa s druge strane mislim da nema isprike za ignoranciju.

MONITOR: Gledao sam dvije predstave koje su u Podgorici rađene po Vašim komadima – ,,Sedam dana” i ,,Dvije”. Čini mi se da i u njima, preispitujući porodične odnose prikazujete promjene u društvu?
ŠTIVIČIĆ: Da, naravno. Obiteljski, partnerski i seksualni odnosi su sigurno mikro jedinice na kojima se može pratiti transformacija društva.

MONITOR: Za kraj mi kažite – je li obaveza pozorišta da govori o društvenim problemima, da nema pravo da bude suzdržano i koliko je teatar moćan medij?
ŠTIVIČIĆ: Ne, mislim da nije. Mislim da je obaveza da, da parafraziram Mameta, da oduševljava. Da stremi virtuoznosti u svakom vidu svog izraza. Ali isto tako mislim da je teško biti svjesno, senzibilno ljudsko biće i nemati potrebu koristiti kazalište kao platformu koja poziva na kritičko, nezavisno i hrabro mišljenje i koja se suprotstavlja uskom, netoleratnom, ksenofobnom, nacionalističkom, homofobnom, seksističkom, huškačkom svjetonazoru koji buja na ovim balkanskim prostorima, a i europskim.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Tomislav ČUVELJAK

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo