Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Karamarko i Vučić se podupiru

Objavljeno prije

na

lino-veljak-3

MONITOR: Hrvatska je u januaru dobila vladu. Od tada ne prestaju afere vezane za njene članove i politiku. ,,Liberasion” je objavio peticiju evropskih uglednika kojom se podvlači da Hrvatska, posebno izborom Zlatka Hasanbegovića, pokazuje ravnodušnost prema bazičnim vrijednostima EU kao zajednice.
VELJAK: Očigledno je da se Hrvatska nakon konstituiranja nove vlade odlučno priključuje onom dijelu „Nove Evrope” koji model liberalne demokracije nadomješta „neliberalnom demokracijom”, dakle autoritarnim populizmom (a to je model koji je po prvi puta dosljedno primijenjen u Orbanovoj Mađarskoj). Dva su razloga što nova hrvatska vlada ne uspijeva dosljedno provesti izgradnju autoritarnog poretka. Prvo, sama vladajuća koalicija je prilično heterogena (manji koalicijski partner, Savez nezavisnih lista Most, sastoji se od predstavnika krajnje raznolikih političkih i svjetonazorskih opcija, a jednako važi i za manje stranke koje su na izborima nastupile u okviru liste HDZ-a pod imenom Domoljubna koalicija, među kojima možemo sresti kako stranke ekstremne desnice tako i centrističke stranke), tako da se te raznovrsne komponente nerijetko uzajamno blokiraju (a na sve se to još nadovezuju i korupcijske afere u čijem je središtu prvi potpredsjednik vlade, predsjednik HDZ Tomislav Karamarko, koji ne krije ambiciju da u Hrvatskoj bude ono što je Orban u Mađarskoj odnosno Vučić u Srbiji). Drugo, konzervativna revolucija koju je u sferi kulture počeo provoditi kontroverzni ministar Zlatko Hasanbegović, izazvala je građansku reakciju, posebno među tradicionalno šutljivom hrvatskom inteligencijom, reakciju koja je doživjela i solidarnu podršku značajne skupine vodećih evropskih intelektualaca.

MONITOR: Koliki uticaj na probleme u radu vlade ima i to što je premijer Tihomir Orešković nestranačka ličnost, pa nema dovoljno političke snage da upravlja radom svog kabineta?
VELJAK: Nije toliki problem što je Tihomir Orešković nestranačka ličnost; problem je što on nema izborni legitimitet. Međutim, u pogledu onih projekata i planova zbog kojih je taj visoki menadžer jedne multinacionalne farmaceutske korporacije doveden na čelo nove vlade stvari stoje drugačije: koliko se god u vladi događaju blokade, toliko ona uspješno (i u svjetlosti rastućeg revizionizma, obnove neofašističkog diskursa i sve vidljivijeg ekstremizma gotovo neprimjetno i nevidljivo) provodi određene mjere na planu privatizacije i rasprodaje ostataka nacionalnog bogatstva koje su posve u skladu s modelima razvijenima u Čikaškoj školi. Samo jedan primjer: u subotu 21. ovog mjeseca u Zagrebu je u organizaciji ultrakonzervativnog pokreta ,,U ime obitelji” održan marš sa zahtjevom za zabranu abortusa (kojemu se priključila i Oreškovićeva supruga Sanja, te kontramiting u organizaciji feminističkih grupa). Ta dva skupa u potpunosti su zasjenila treći skup koji se istoga dana održao u Zagrebu, protest protiv legalizacije uvoza genetički modificirane hrane (a taj bi uvoz bio automatski legaliziran potpisivanjem sporazuma sa SAD o slobodnoj transatlantskoj trgovini). Fleksibilizacija radnog prava i rastuća rasprodaja najuspješnijih hrvatskih poduzeća (Podravka, Končar…) prolaze neprimjetno ili gotovo neprimjetno, dok se energije građanski i antifašistički orijentiranoga dijela hrvatske javnosti iscrpljuju na suprotstavljanju manifestacijama rastućega agresivnog neofašizma i revizionizma.

MONITOR: Obilježavanje stradanja u Jasenovcu i Blajburgu, su nanovo kontroverzne teme, kako za izvršnu vlast u Hrvatskoj tako i za dio javnosti. Zašto se nije uspjelo mnoge građane Hrvatske uvjeriti da postoji značajna razlika između ova dva stratišta?
VELJAK: Ta dva događaja upućuju na jačanje revizionističkih tendencija u okrilju vladajuće koalicije: ako rezultate Drugog svjetskog rata nije moguće izmijeniti, mora se pokušati promijeniti vrednovanje njihovih aktera, kako se to čini kroz izjednačavanje „dva totalitarizma”. To nije nikakva hrvatska specifičnost, vidimo to i u Srbiji (rehabilitacije vodećih kvislinga), u baltičkim zemljama (gdje se otvoreno rehabilitiraju tamošnji nacisti i drugi kvislinzi), te u najekstremnijem obliku u Ukrajini, gdje se hoće zakonom zaštititi čast ukrajinskih kolaboranata iz Drugog svjetskog rata odnosno zabraniti kritičko propitivanje njihove uloge. Hrvatska javnost godinama je izložena revizionističkim prevrednovanjima Drugog svjetskog rata, posebno posredstvom problematičnih elemenata u obrazovnim programima (za što odgovornost ne snose tek revizionisti, nego i bivša socijaldemokratska vlada, koja nije ništa učinila na čišćenju pojedinih udžbenika od neprihvatljivih revizionističkih sadržaja). Ipak, revizionizmu je podlegao tek manji dio javnosti; veći je problem taj što je najveći dio javnosti uglavnom ravnodušan u odnosu na problematiku revizionističkog prevrednovanja prošlosti, tako da se stječe dojam kako glasna i agresivna manjina onih koji hoće relativizirati zločinački karakter tzv. NDH ili je čak i rehabilitirati kao pozitivnu pojavu izražava većinski stav.

MONITOR: Ove godine su i srpsko-hrvatski odnosi, blago rečeno, u zastoju. Kako Vi vidite argumente, odnosno zahtjeve Hrvatske da bi Srbiji omogućila otvaranje važnih poglavlja 23 i 24 u procesu pregovaranja za članstvo u EU?
VELJAK: Opet, i tu je riječ o prikrivanju zbiljskih problema i onoga što vlade dviju zemalja zaista rade. U pitanju je smišljena igra kojom se dvije vlade (te, posebno važno, Karamarko i Vučić) međusobno podupiru, kako bi pažnju javnosti skrenuli na međunacionalne odnose te, izazivajući tenzije u stanovništvu, nesmetano nastavili provođenje svojih politika. Nije uopće slučajno što je prvu čestitku na tobožnjoj izbornoj pobjedi Karamarko dobio upravo od Vučića. U tom sklopu je posve beznačajno pitanje da li Hrvatska blokira ili ne blokira Srbiju u otvaranju nekog poglavlja: ako blokira, to sasvim sigurno ne radi bez prethodnih dogovora.

MONITOR: Američki partijski izbori za predsjedničke nominacije, izbacili su u prvi plan i jednog, za američke prilike, nesvakidašnjeg takmaca – „demokratskog socijalistu” Bernija Sandersa. Kako razumijete njegovu pojavu, program koji nudi i značajnu podršku koju dobija u borbi sa moćnom rivalkom, Hilari Klinton?
VELJAK: Sanders predstavlja jednu drugačiju, autentično demokratsku Ameriku. To je, vjerujem, budućnost, iako on – nema šanse – neće sada postati predsjednik. Ukoliko čovječanstvo nepovratno ne krene nizbrdo, on uobličava perspektivu jedne ne-barbarske budućnosti.

Referendum o Transatlanskom sporazumu

MONITOR: Crna Gora pristupa NATO-u, nedavno je potpisan i Protokol o tome u Briselu. Da li je o ovom važnom pitanju potreban referendum i koliko je za demokratski razvoj ove zemlje važno da NATO pitanje ne podijeli radikalno crnogorsku opoziciju, kao što se djelimično dogodilo?
VELJAK: Pitanja vezana uz priključivanje Crne Gore NATO-u su nesumnjivo složena. Da li je referendum o NATO-u potreban – ne znam, ali bilo bi veoma važno (i za Crnu Goru i za sve druge zemlje) da se održi referendum o Transatlanskom sporazumu o slobodnoj trgovini, jer svaka zemlja koja mu pristupi, odriče se i posljednjih ostataka svojega suvereniteta i prihvaća neograničenu svemoć multinacionalnih korporacija. A što se tiče pristupanja Crne Gore NATO-u, alternativa je vojna neutralnost (nejasno je kojim sredstvima ona može biti ostvarivana) ili približavanje vojnom savezu s Ruskom Federacijom. Podržao bih odbijanje pristupanja NATO-u ukoliko bi se afirmirala jedina smislena ideja: demilitarizacija cjelokupnog prostora. Sve drugo su rusko-američke priče o geopolitičkom pozicioniranju u regiji.

Ksenofobija raste u „Staroj Evropi”

MONITOR: EU već duže pokazuje da ne može da usaglasi politiku ni u urgentnim pitanjima kao što su migracije ljudi. Kao da je ponovo vidljiva podjela na „staru” i „novu” Evropu. Pokušaj „politike cjenjkanja” među članicama ali i najnovije, između EU i Turske, propao je. Gdje je izlaz?
VELJAK: I tu je očigledna kriza Evropske unije: nije problem samo u jednoglasnom odbijanju „Nove Evrope” da se uključi u rješavanje izbjegličke krize, odbijanju koje je dobrim dijelom motivirano ksenofobijom, nego i u rastućoj ksenofobiji u „Staroj Evropi”. Dovoljno je pogledati kako je Angela Merkel morala reterirati pod pritiskom njemačke javnosti. Ili, drugi, još drastičniji primjer: Austrija je ove nedjelje za dlaku izbjegla da dobije neonacističkog predsjednika republike (što bi bio prvi slučaj te vrste u Evropskoj uniji), ali socijademokratsko-narodnjačka austrijska vlada prije više mjeseci je uskladila svoju imigracijsku politiku sa zahtjevima ekstremne desnice. Nisam u stanju proreći što će se na planu imigrantske politike događati narednih mjeseci i godina u EU, ali bojim se da je daljnja destabilizacija neizbježna. Sigurno je da će Erdoganov autoritarni model vladanja imati sve više zagovornika u Evropi, već danas to vidimo u Mađarskoj i Poljskoj; hoće li u Poljskoj biti zaustavljen proces razgradnje demokratskog poretka – ne znam, ali ako do toga dođe – ima nade za Evropu. U protivnom, mogući su veoma crni scenariji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo