Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET, ZAGREB: Karamarko i Vučić se podupiru

Objavljeno prije

na

MONITOR: Hrvatska je u januaru dobila vladu. Od tada ne prestaju afere vezane za njene članove i politiku. ,,Liberasion” je objavio peticiju evropskih uglednika kojom se podvlači da Hrvatska, posebno izborom Zlatka Hasanbegovića, pokazuje ravnodušnost prema bazičnim vrijednostima EU kao zajednice.
VELJAK: Očigledno je da se Hrvatska nakon konstituiranja nove vlade odlučno priključuje onom dijelu „Nove Evrope” koji model liberalne demokracije nadomješta „neliberalnom demokracijom”, dakle autoritarnim populizmom (a to je model koji je po prvi puta dosljedno primijenjen u Orbanovoj Mađarskoj). Dva su razloga što nova hrvatska vlada ne uspijeva dosljedno provesti izgradnju autoritarnog poretka. Prvo, sama vladajuća koalicija je prilično heterogena (manji koalicijski partner, Savez nezavisnih lista Most, sastoji se od predstavnika krajnje raznolikih političkih i svjetonazorskih opcija, a jednako važi i za manje stranke koje su na izborima nastupile u okviru liste HDZ-a pod imenom Domoljubna koalicija, među kojima možemo sresti kako stranke ekstremne desnice tako i centrističke stranke), tako da se te raznovrsne komponente nerijetko uzajamno blokiraju (a na sve se to još nadovezuju i korupcijske afere u čijem je središtu prvi potpredsjednik vlade, predsjednik HDZ Tomislav Karamarko, koji ne krije ambiciju da u Hrvatskoj bude ono što je Orban u Mađarskoj odnosno Vučić u Srbiji). Drugo, konzervativna revolucija koju je u sferi kulture počeo provoditi kontroverzni ministar Zlatko Hasanbegović, izazvala je građansku reakciju, posebno među tradicionalno šutljivom hrvatskom inteligencijom, reakciju koja je doživjela i solidarnu podršku značajne skupine vodećih evropskih intelektualaca.

MONITOR: Koliki uticaj na probleme u radu vlade ima i to što je premijer Tihomir Orešković nestranačka ličnost, pa nema dovoljno političke snage da upravlja radom svog kabineta?
VELJAK: Nije toliki problem što je Tihomir Orešković nestranačka ličnost; problem je što on nema izborni legitimitet. Međutim, u pogledu onih projekata i planova zbog kojih je taj visoki menadžer jedne multinacionalne farmaceutske korporacije doveden na čelo nove vlade stvari stoje drugačije: koliko se god u vladi događaju blokade, toliko ona uspješno (i u svjetlosti rastućeg revizionizma, obnove neofašističkog diskursa i sve vidljivijeg ekstremizma gotovo neprimjetno i nevidljivo) provodi određene mjere na planu privatizacije i rasprodaje ostataka nacionalnog bogatstva koje su posve u skladu s modelima razvijenima u Čikaškoj školi. Samo jedan primjer: u subotu 21. ovog mjeseca u Zagrebu je u organizaciji ultrakonzervativnog pokreta ,,U ime obitelji” održan marš sa zahtjevom za zabranu abortusa (kojemu se priključila i Oreškovićeva supruga Sanja, te kontramiting u organizaciji feminističkih grupa). Ta dva skupa u potpunosti su zasjenila treći skup koji se istoga dana održao u Zagrebu, protest protiv legalizacije uvoza genetički modificirane hrane (a taj bi uvoz bio automatski legaliziran potpisivanjem sporazuma sa SAD o slobodnoj transatlantskoj trgovini). Fleksibilizacija radnog prava i rastuća rasprodaja najuspješnijih hrvatskih poduzeća (Podravka, Končar…) prolaze neprimjetno ili gotovo neprimjetno, dok se energije građanski i antifašistički orijentiranoga dijela hrvatske javnosti iscrpljuju na suprotstavljanju manifestacijama rastućega agresivnog neofašizma i revizionizma.

MONITOR: Obilježavanje stradanja u Jasenovcu i Blajburgu, su nanovo kontroverzne teme, kako za izvršnu vlast u Hrvatskoj tako i za dio javnosti. Zašto se nije uspjelo mnoge građane Hrvatske uvjeriti da postoji značajna razlika između ova dva stratišta?
VELJAK: Ta dva događaja upućuju na jačanje revizionističkih tendencija u okrilju vladajuće koalicije: ako rezultate Drugog svjetskog rata nije moguće izmijeniti, mora se pokušati promijeniti vrednovanje njihovih aktera, kako se to čini kroz izjednačavanje „dva totalitarizma”. To nije nikakva hrvatska specifičnost, vidimo to i u Srbiji (rehabilitacije vodećih kvislinga), u baltičkim zemljama (gdje se otvoreno rehabilitiraju tamošnji nacisti i drugi kvislinzi), te u najekstremnijem obliku u Ukrajini, gdje se hoće zakonom zaštititi čast ukrajinskih kolaboranata iz Drugog svjetskog rata odnosno zabraniti kritičko propitivanje njihove uloge. Hrvatska javnost godinama je izložena revizionističkim prevrednovanjima Drugog svjetskog rata, posebno posredstvom problematičnih elemenata u obrazovnim programima (za što odgovornost ne snose tek revizionisti, nego i bivša socijaldemokratska vlada, koja nije ništa učinila na čišćenju pojedinih udžbenika od neprihvatljivih revizionističkih sadržaja). Ipak, revizionizmu je podlegao tek manji dio javnosti; veći je problem taj što je najveći dio javnosti uglavnom ravnodušan u odnosu na problematiku revizionističkog prevrednovanja prošlosti, tako da se stječe dojam kako glasna i agresivna manjina onih koji hoće relativizirati zločinački karakter tzv. NDH ili je čak i rehabilitirati kao pozitivnu pojavu izražava većinski stav.

MONITOR: Ove godine su i srpsko-hrvatski odnosi, blago rečeno, u zastoju. Kako Vi vidite argumente, odnosno zahtjeve Hrvatske da bi Srbiji omogućila otvaranje važnih poglavlja 23 i 24 u procesu pregovaranja za članstvo u EU?
VELJAK: Opet, i tu je riječ o prikrivanju zbiljskih problema i onoga što vlade dviju zemalja zaista rade. U pitanju je smišljena igra kojom se dvije vlade (te, posebno važno, Karamarko i Vučić) međusobno podupiru, kako bi pažnju javnosti skrenuli na međunacionalne odnose te, izazivajući tenzije u stanovništvu, nesmetano nastavili provođenje svojih politika. Nije uopće slučajno što je prvu čestitku na tobožnjoj izbornoj pobjedi Karamarko dobio upravo od Vučića. U tom sklopu je posve beznačajno pitanje da li Hrvatska blokira ili ne blokira Srbiju u otvaranju nekog poglavlja: ako blokira, to sasvim sigurno ne radi bez prethodnih dogovora.

MONITOR: Američki partijski izbori za predsjedničke nominacije, izbacili su u prvi plan i jednog, za američke prilike, nesvakidašnjeg takmaca – „demokratskog socijalistu” Bernija Sandersa. Kako razumijete njegovu pojavu, program koji nudi i značajnu podršku koju dobija u borbi sa moćnom rivalkom, Hilari Klinton?
VELJAK: Sanders predstavlja jednu drugačiju, autentično demokratsku Ameriku. To je, vjerujem, budućnost, iako on – nema šanse – neće sada postati predsjednik. Ukoliko čovječanstvo nepovratno ne krene nizbrdo, on uobličava perspektivu jedne ne-barbarske budućnosti.

Referendum o Transatlanskom sporazumu

MONITOR: Crna Gora pristupa NATO-u, nedavno je potpisan i Protokol o tome u Briselu. Da li je o ovom važnom pitanju potreban referendum i koliko je za demokratski razvoj ove zemlje važno da NATO pitanje ne podijeli radikalno crnogorsku opoziciju, kao što se djelimično dogodilo?
VELJAK: Pitanja vezana uz priključivanje Crne Gore NATO-u su nesumnjivo složena. Da li je referendum o NATO-u potreban – ne znam, ali bilo bi veoma važno (i za Crnu Goru i za sve druge zemlje) da se održi referendum o Transatlanskom sporazumu o slobodnoj trgovini, jer svaka zemlja koja mu pristupi, odriče se i posljednjih ostataka svojega suvereniteta i prihvaća neograničenu svemoć multinacionalnih korporacija. A što se tiče pristupanja Crne Gore NATO-u, alternativa je vojna neutralnost (nejasno je kojim sredstvima ona može biti ostvarivana) ili približavanje vojnom savezu s Ruskom Federacijom. Podržao bih odbijanje pristupanja NATO-u ukoliko bi se afirmirala jedina smislena ideja: demilitarizacija cjelokupnog prostora. Sve drugo su rusko-američke priče o geopolitičkom pozicioniranju u regiji.

Ksenofobija raste u „Staroj Evropi”

MONITOR: EU već duže pokazuje da ne može da usaglasi politiku ni u urgentnim pitanjima kao što su migracije ljudi. Kao da je ponovo vidljiva podjela na „staru” i „novu” Evropu. Pokušaj „politike cjenjkanja” među članicama ali i najnovije, između EU i Turske, propao je. Gdje je izlaz?
VELJAK: I tu je očigledna kriza Evropske unije: nije problem samo u jednoglasnom odbijanju „Nove Evrope” da se uključi u rješavanje izbjegličke krize, odbijanju koje je dobrim dijelom motivirano ksenofobijom, nego i u rastućoj ksenofobiji u „Staroj Evropi”. Dovoljno je pogledati kako je Angela Merkel morala reterirati pod pritiskom njemačke javnosti. Ili, drugi, još drastičniji primjer: Austrija je ove nedjelje za dlaku izbjegla da dobije neonacističkog predsjednika republike (što bi bio prvi slučaj te vrste u Evropskoj uniji), ali socijademokratsko-narodnjačka austrijska vlada prije više mjeseci je uskladila svoju imigracijsku politiku sa zahtjevima ekstremne desnice. Nisam u stanju proreći što će se na planu imigrantske politike događati narednih mjeseci i godina u EU, ali bojim se da je daljnja destabilizacija neizbježna. Sigurno je da će Erdoganov autoritarni model vladanja imati sve više zagovornika u Evropi, već danas to vidimo u Mađarskoj i Poljskoj; hoće li u Poljskoj biti zaustavljen proces razgradnje demokratskog poretka – ne znam, ali ako do toga dođe – ima nade za Evropu. U protivnom, mogući su veoma crni scenariji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo