Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG MIJO-MARTINOVIĆ: Najteži udarac zadao mi je Ivica Stanković

Objavljeno prije

na

mijo-martinovic-2

Snimak prebijanja Miodraga-Mija Martinovića od strane čete specijalaca obišao je svijet. Martinović se mjesecima oporavljao od brutalnog policijskog nasilja. Na zakazani razgovor došao je bez štaka i sa osmijehom.

MONITOR: Koliko je trajalo liječenje?
MARTINOVIĆ: Bio sam nepokretan u bolnici 25 dana. Blizu dva mjeseca sam proveo u ležećem položaju u Podgorici. Slomljen mi je kuk na pet mjesta, butna kost na četiri mjesta, ruka, glava, rebra…Ugrađena mi je jedna šipka, bila je komplikovana operacija. U suštini, brzo sam se oporavio. Nijesam još skroz, ali ide to, biće dobro. Malo je njih bilo, koliko ja mogu da izdržim.

MONITOR: Je li Vas nakon prebijanja neko iz vrha policije i drugih zvaničnika zvao, kontaktirao?
MARTINOVIĆ: Ne. Oni su mislili da su me ubili te noći, zato su me i ostavili, zato su i lomili moja kola. Ali neko ih je snimio, neka povedu računa ko ih snima i ko ih prati.

Imao sam neko iskustvo sa ulice, a i bavio sam se sportom, pa kad su me bacili, zaštitio sam se rukama. Čitavo vrijeme nijesam gubio svijest, a izgubio sam litar i osamsto krvi. Gledao sam ih. Vidim kako bačaju dimnu, kako tuku auto. Što je ovo, pitam se! Kasnije, dva policajca u plavim uniformama su me ubacila u hitnu. Pored mene je čitavo vrijeme bio policajac. Rekao sam mu – svaka vam čast kako ste hrabri i jaki, vas 30 je jače od mene jednog. Za ovo ćete da dobijete orden. Nije progovarao.

MONITOR: Jeste li ih tužili, jesu li platili kakvu nadoknadu?
MARTINOVIĆ: Tužio sam ih i postupak se još uvijek vodi. I vodiće se do moje smrti. Pozvan sam da u toku ove godine posjetim sud u Strazburu kao gost, to je na neki način simbolička podrška meni. Vidjeli ste da je gospodin Keri u Stejt departmentu pročitao moje ime i ono što mi je urađeno. Pitao je kako to da su samo dvojica specijalaca procesuirani, i rekao da bi trebalo da odgovaraju sva 25-orica.

Odgovaraće oni kad tad. Biće i period koji će obilježiti neki drugi ljudi u sudu i tužilaštvu. Mogu da kažem da je veliko razočaranje za mene državni tužilac Ivica Stanković koji se stavio u službu batinaša i zločinaca. I napravio mi završni udarac. Oni što su me bili palicama, čizmama i čim su stigli, sve to me, u neku ruku, i manje boli od udarca koji mi je zadao on. Čovjek koji je, kao i ja, odrastao u Podgorici, koga znam čitav život. Nadao sam se da će biti pravedan, ali vidim da je dvorski tužilac, da nema tu samostalnosti, da je to prazna priča.

MONITOR: Osim dvojice dobrovoljaca više niko nije procesuiran.
MARTINOVIĆ: Prijavili su njih dvojicu i misle da je to završeno. Na prvom ročištu govorio sam sat i po vremena. Sutkinja, gospođa Rabrenović, prihvatila je da ispričam jednu priču koja se nije ticala samo one noći, nego da predočim jednu sliku koja je kompleksnija. To je, u neku ruku, simbolično plaćanje cehova LSCG, i priče o Dubrovniku, nezavisnosti. To je cijena koja je plaćena one noći. Kao što su sve uradili pogrešno, tako su i to uradili, počev od Dubrovnika, goriva za tenkove po Sarajevu… no to su sve stvari koje ostaju. Oni su bili moj auto na kome piše LSCG. Svi su oni znali čiji je auto, ko sam ja. To što se ne slažem sa ovom vlašću, niti ću ikada, nije razlog da onako platim. Treba da znaju i da će se ovdje vremena promijeniti. Mene ne interesuje da li će ta dva dobrovoljca odgovarati. Najviše me interesuje da se pokupe ti ljudi i da kažu mi smo bili tu, taj i taj, nama je naredio taj i taj. I ja im opraštam! Svakom onom koji me udarao istog trena praštam, samo neka kažu ko im je naredio i zašto. Povlačim i sve krivične prijave prema njima. A ti koji su naredili, nikad ni protiv njih krivičnu prijavu ne bih potegao. Samo da znam, da se zna ko je tu bio.

MONITOR: Vi ste, kako se sad to kaže, izvorni suverenista. Kako Vam se čini nedavna proslava 10 godina nezavisnosti?
MARTINOVIĆ: Da me prijatelji iz Rusije nijesu nazvali 21. maja, ne bih se ni sjetio da je tada dan privatne države koju su napravili Đukanović i njegova družina. Onda sam gledao i slušao njihov program, posebno njegov govor. Priča sa istim onim žarom sa kojim je pričao početkom ‘90-ih kada je govorio da se ruši Dubrovnik, pljačka Konavle. Sjećam se i kako je mrzio šah zbog šahovnice… Treba da znaju svi građani, posebno oni mlađi, jer ovi stariji znaju, pa zaboravljaju ili žele da zaborave i da promijene istoriju, da su najveći jurišnici na početku rata u Jugoslaviji bili ta ekipa – Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović. Da su ih Milošević i armija puštili, oni bi završili do Neuma. Kako su i planirali, jer su govorili da je Neretva prirodna granica Crne Gore. Pa su tada pominjali i da gradonačelnik Cavtata bude oficir Katnić. Ovaj gospodin koji je sada državni tužilac.

To su ti reperi koji njih preporučuju za te funkcije koje imaju. Kad pomenuste izvorne suvereniste, ja ih na bini nijesam vidio. Jad je kad pogledate da ti ljudi, koji su sa mašinkama i srpskim zastavama jurišali na nas, na liberale tada, sada sve to slave. Eto nijesu mi to oprostili pa su mi sad naplatili, jer devedesetih nijesu mogli stići. Bili su zauzeti rušenjem Sarajeva, klanjem po Srebrenici…

MONITOR: Kakva su sjećanja na početak ‘90-ih, na Liberalni savez i te ljude?
MARTINOVIĆ: To je bio mali broj ljudi. Kada se osnivao Liberalni savez, ja sam bio u Moskvi. Odmah nakon povratka sam se priključio. Koko Vujović je bio izabran za predsjednika LSCG. Slavko ga je predložio. Ne bih želio da pominjem imena da neko bude prozvan ili neprozvan. Sada mnogi preuzimaju tu funkciju – osnivači. Slavko mi je pričao da je na jedvite jade našao sedam-osam ljudi da potpišu taj protokol o osnivanju. Mi smo bili po ulicama: Podgorice, Cetinja, Nikšića, primorja, uopšte Crne Gore. LSCG je imao građansku ideju, a doživio je neviđene represije od strane vlasti.

Ljudi iz vlasti ovdje nijesu odgovarali za ono za što je trebalo da odgovaraju, a to su ratni zločini počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije i njihovo pomaganje u vršenju tih zločina.

Stvaranje nezavisne Crne Gore je bilo pitanje trenutka. Niko tu ideju nije mogao da zaustavi jer je bila jedna ogromna masa mladih ljudi. Ta ideja je isprofanisana, totalno je izvitoperena. Napravljen je jedan zločin nad svim onim što je ta ideja značila. Imate ljude suvereniste, među kojima sam i ja, kojima se smuči kada sada čuju neke pjesme, neka njihova obilježja… Ja kad vidim zastavu na nekom objektu znam da se nešto dešava – da li je to ilegalna gradnja, krijumčarenje oružja, neki kriminal, sada zastave služe tome.

Meni je čast što sam od prvih dana u Liberalnom savezu Slavka Perovića i čast mi je što smo bili i ostali prijatelji. Ti ljudi su me ‘90-ih hapsili 32 puta zbog tih zastava i grbova, pa su me na kraju i polomili sve pod tim grbovima.

MONITOR: Prošlo je od tada 26 godina. Možemo li se nadati boljem?
MARTINOVIĆ: Kad sam se sreo sa Slavkom, 1991, rat se približavao. Pitao sam ga šta će biti. On mi kaže – Desiće se čudo, uništiće budućnost naše djece, a možda i naših unuka. Pođem kući depresivan. Ćerka mi je tada imala godinu dana. Rekoh neće valjda biti tako i kad ona poraste. A na kraju se evo ostvari ta priča. Ona sada ima 26 godina, ako Bog da imaće djecu, ja unuke, ali eto ne vidim perspektivu, neki boljitak.

Politički podobni i u sportu

MONITOR: Kao mladi ste počeli da se bavite sportom. Sada ste predsjednik Crnogorske profesionalne bokserske federacije.
MARTINOVIĆ: Bavio sam se boksom. Bio sam omladinski prvak Jugoslavije, dva puta, ‘76. i ‘77. godine. Nakon sportske karijere, radio sam sa mnogim bokserima i sportistima i trudio se svim silama da promovišem sport. Bio sam u Americi nekoliko puta i susretao se sa najvećim zvijezdama boksa. Dejan Zlatičanin, 11. juna, boksuje za titulu šampiona svijeta. U junu prošle godine oko 100 miliona ljudi je gledalo Dejanov meč sa crnogorskom zastavom i himnom. Mi smo promoteri Crne Gore u onom pravom smislu. Nadamo se da će to primijetiti od oni koji to treba da vide, a od države ne očekujemo ništa jer se ona nije pokazala kao majka nego kao maćeha prema ovim sportistima. Oni imaju podobne, političke sportove koje finansiraju. Imamo veliku šansu da jedan Crnogorac, Balkanac, jedan Evropljanin 11. juna bude prvak svijeta u najprestižnijoj WBC verziji u lakoj kategoriji. To će biti znak da ipak radimo pravi posao koji se cijeni u međunarodnom sportu. Prvak je u bivšoj Jugoslaviji bio samo Mate Parlov, u Evropi vrlo mali broj boksera. U posljednje vrijeme samo su dva boksera iz Evrope nosioci pojasa šampiona svijeta. Tako da će treći biti Dejan Zlatičanin.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo