INTERVJU
MIODRAG MIJO-MARTINOVIĆ: Najteži udarac zadao mi je Ivica Stanković

Snimak prebijanja Miodraga-Mija Martinovića od strane čete specijalaca obišao je svijet. Martinović se mjesecima oporavljao od brutalnog policijskog nasilja. Na zakazani razgovor došao je bez štaka i sa osmijehom.
MONITOR: Koliko je trajalo liječenje?
MARTINOVIĆ: Bio sam nepokretan u bolnici 25 dana. Blizu dva mjeseca sam proveo u ležećem položaju u Podgorici. Slomljen mi je kuk na pet mjesta, butna kost na četiri mjesta, ruka, glava, rebra…Ugrađena mi je jedna šipka, bila je komplikovana operacija. U suštini, brzo sam se oporavio. Nijesam još skroz, ali ide to, biće dobro. Malo je njih bilo, koliko ja mogu da izdržim.
MONITOR: Je li Vas nakon prebijanja neko iz vrha policije i drugih zvaničnika zvao, kontaktirao?
MARTINOVIĆ: Ne. Oni su mislili da su me ubili te noći, zato su me i ostavili, zato su i lomili moja kola. Ali neko ih je snimio, neka povedu računa ko ih snima i ko ih prati.
Imao sam neko iskustvo sa ulice, a i bavio sam se sportom, pa kad su me bacili, zaštitio sam se rukama. Čitavo vrijeme nijesam gubio svijest, a izgubio sam litar i osamsto krvi. Gledao sam ih. Vidim kako bačaju dimnu, kako tuku auto. Što je ovo, pitam se! Kasnije, dva policajca u plavim uniformama su me ubacila u hitnu. Pored mene je čitavo vrijeme bio policajac. Rekao sam mu – svaka vam čast kako ste hrabri i jaki, vas 30 je jače od mene jednog. Za ovo ćete da dobijete orden. Nije progovarao.
MONITOR: Jeste li ih tužili, jesu li platili kakvu nadoknadu?
MARTINOVIĆ: Tužio sam ih i postupak se još uvijek vodi. I vodiće se do moje smrti. Pozvan sam da u toku ove godine posjetim sud u Strazburu kao gost, to je na neki način simbolička podrška meni. Vidjeli ste da je gospodin Keri u Stejt departmentu pročitao moje ime i ono što mi je urađeno. Pitao je kako to da su samo dvojica specijalaca procesuirani, i rekao da bi trebalo da odgovaraju sva 25-orica.
Odgovaraće oni kad tad. Biće i period koji će obilježiti neki drugi ljudi u sudu i tužilaštvu. Mogu da kažem da je veliko razočaranje za mene državni tužilac Ivica Stanković koji se stavio u službu batinaša i zločinaca. I napravio mi završni udarac. Oni što su me bili palicama, čizmama i čim su stigli, sve to me, u neku ruku, i manje boli od udarca koji mi je zadao on. Čovjek koji je, kao i ja, odrastao u Podgorici, koga znam čitav život. Nadao sam se da će biti pravedan, ali vidim da je dvorski tužilac, da nema tu samostalnosti, da je to prazna priča.
MONITOR: Osim dvojice dobrovoljaca više niko nije procesuiran.
MARTINOVIĆ: Prijavili su njih dvojicu i misle da je to završeno. Na prvom ročištu govorio sam sat i po vremena. Sutkinja, gospođa Rabrenović, prihvatila je da ispričam jednu priču koja se nije ticala samo one noći, nego da predočim jednu sliku koja je kompleksnija. To je, u neku ruku, simbolično plaćanje cehova LSCG, i priče o Dubrovniku, nezavisnosti. To je cijena koja je plaćena one noći. Kao što su sve uradili pogrešno, tako su i to uradili, počev od Dubrovnika, goriva za tenkove po Sarajevu… no to su sve stvari koje ostaju. Oni su bili moj auto na kome piše LSCG. Svi su oni znali čiji je auto, ko sam ja. To što se ne slažem sa ovom vlašću, niti ću ikada, nije razlog da onako platim. Treba da znaju i da će se ovdje vremena promijeniti. Mene ne interesuje da li će ta dva dobrovoljca odgovarati. Najviše me interesuje da se pokupe ti ljudi i da kažu mi smo bili tu, taj i taj, nama je naredio taj i taj. I ja im opraštam! Svakom onom koji me udarao istog trena praštam, samo neka kažu ko im je naredio i zašto. Povlačim i sve krivične prijave prema njima. A ti koji su naredili, nikad ni protiv njih krivičnu prijavu ne bih potegao. Samo da znam, da se zna ko je tu bio.
MONITOR: Vi ste, kako se sad to kaže, izvorni suverenista. Kako Vam se čini nedavna proslava 10 godina nezavisnosti?
MARTINOVIĆ: Da me prijatelji iz Rusije nijesu nazvali 21. maja, ne bih se ni sjetio da je tada dan privatne države koju su napravili Đukanović i njegova družina. Onda sam gledao i slušao njihov program, posebno njegov govor. Priča sa istim onim žarom sa kojim je pričao početkom ‘90-ih kada je govorio da se ruši Dubrovnik, pljačka Konavle. Sjećam se i kako je mrzio šah zbog šahovnice… Treba da znaju svi građani, posebno oni mlađi, jer ovi stariji znaju, pa zaboravljaju ili žele da zaborave i da promijene istoriju, da su najveći jurišnici na početku rata u Jugoslaviji bili ta ekipa – Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović. Da su ih Milošević i armija puštili, oni bi završili do Neuma. Kako su i planirali, jer su govorili da je Neretva prirodna granica Crne Gore. Pa su tada pominjali i da gradonačelnik Cavtata bude oficir Katnić. Ovaj gospodin koji je sada državni tužilac.
To su ti reperi koji njih preporučuju za te funkcije koje imaju. Kad pomenuste izvorne suvereniste, ja ih na bini nijesam vidio. Jad je kad pogledate da ti ljudi, koji su sa mašinkama i srpskim zastavama jurišali na nas, na liberale tada, sada sve to slave. Eto nijesu mi to oprostili pa su mi sad naplatili, jer devedesetih nijesu mogli stići. Bili su zauzeti rušenjem Sarajeva, klanjem po Srebrenici…
MONITOR: Kakva su sjećanja na početak ‘90-ih, na Liberalni savez i te ljude?
MARTINOVIĆ: To je bio mali broj ljudi. Kada se osnivao Liberalni savez, ja sam bio u Moskvi. Odmah nakon povratka sam se priključio. Koko Vujović je bio izabran za predsjednika LSCG. Slavko ga je predložio. Ne bih želio da pominjem imena da neko bude prozvan ili neprozvan. Sada mnogi preuzimaju tu funkciju – osnivači. Slavko mi je pričao da je na jedvite jade našao sedam-osam ljudi da potpišu taj protokol o osnivanju. Mi smo bili po ulicama: Podgorice, Cetinja, Nikšića, primorja, uopšte Crne Gore. LSCG je imao građansku ideju, a doživio je neviđene represije od strane vlasti.
Ljudi iz vlasti ovdje nijesu odgovarali za ono za što je trebalo da odgovaraju, a to su ratni zločini počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije i njihovo pomaganje u vršenju tih zločina.
Stvaranje nezavisne Crne Gore je bilo pitanje trenutka. Niko tu ideju nije mogao da zaustavi jer je bila jedna ogromna masa mladih ljudi. Ta ideja je isprofanisana, totalno je izvitoperena. Napravljen je jedan zločin nad svim onim što je ta ideja značila. Imate ljude suvereniste, među kojima sam i ja, kojima se smuči kada sada čuju neke pjesme, neka njihova obilježja… Ja kad vidim zastavu na nekom objektu znam da se nešto dešava – da li je to ilegalna gradnja, krijumčarenje oružja, neki kriminal, sada zastave služe tome.
Meni je čast što sam od prvih dana u Liberalnom savezu Slavka Perovića i čast mi je što smo bili i ostali prijatelji. Ti ljudi su me ‘90-ih hapsili 32 puta zbog tih zastava i grbova, pa su me na kraju i polomili sve pod tim grbovima.
MONITOR: Prošlo je od tada 26 godina. Možemo li se nadati boljem?
MARTINOVIĆ: Kad sam se sreo sa Slavkom, 1991, rat se približavao. Pitao sam ga šta će biti. On mi kaže – Desiće se čudo, uništiće budućnost naše djece, a možda i naših unuka. Pođem kući depresivan. Ćerka mi je tada imala godinu dana. Rekoh neće valjda biti tako i kad ona poraste. A na kraju se evo ostvari ta priča. Ona sada ima 26 godina, ako Bog da imaće djecu, ja unuke, ali eto ne vidim perspektivu, neki boljitak.
Politički podobni i u sportu
MONITOR: Kao mladi ste počeli da se bavite sportom. Sada ste predsjednik Crnogorske profesionalne bokserske federacije.
MARTINOVIĆ: Bavio sam se boksom. Bio sam omladinski prvak Jugoslavije, dva puta, ‘76. i ‘77. godine. Nakon sportske karijere, radio sam sa mnogim bokserima i sportistima i trudio se svim silama da promovišem sport. Bio sam u Americi nekoliko puta i susretao se sa najvećim zvijezdama boksa. Dejan Zlatičanin, 11. juna, boksuje za titulu šampiona svijeta. U junu prošle godine oko 100 miliona ljudi je gledalo Dejanov meč sa crnogorskom zastavom i himnom. Mi smo promoteri Crne Gore u onom pravom smislu. Nadamo se da će to primijetiti od oni koji to treba da vide, a od države ne očekujemo ništa jer se ona nije pokazala kao majka nego kao maćeha prema ovim sportistima. Oni imaju podobne, političke sportove koje finansiraju. Imamo veliku šansu da jedan Crnogorac, Balkanac, jedan Evropljanin 11. juna bude prvak svijeta u najprestižnijoj WBC verziji u lakoj kategoriji. To će biti znak da ipak radimo pravi posao koji se cijeni u međunarodnom sportu. Prvak je u bivšoj Jugoslaviji bio samo Mate Parlov, u Evropi vrlo mali broj boksera. U posljednje vrijeme samo su dva boksera iz Evrope nosioci pojasa šampiona svijeta. Tako da će treći biti Dejan Zlatičanin.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom