Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG MIJO-MARTINOVIĆ: Najteži udarac zadao mi je Ivica Stanković

Objavljeno prije

na

Snimak prebijanja Miodraga-Mija Martinovića od strane čete specijalaca obišao je svijet. Martinović se mjesecima oporavljao od brutalnog policijskog nasilja. Na zakazani razgovor došao je bez štaka i sa osmijehom.

MONITOR: Koliko je trajalo liječenje?
MARTINOVIĆ: Bio sam nepokretan u bolnici 25 dana. Blizu dva mjeseca sam proveo u ležećem položaju u Podgorici. Slomljen mi je kuk na pet mjesta, butna kost na četiri mjesta, ruka, glava, rebra…Ugrađena mi je jedna šipka, bila je komplikovana operacija. U suštini, brzo sam se oporavio. Nijesam još skroz, ali ide to, biće dobro. Malo je njih bilo, koliko ja mogu da izdržim.

MONITOR: Je li Vas nakon prebijanja neko iz vrha policije i drugih zvaničnika zvao, kontaktirao?
MARTINOVIĆ: Ne. Oni su mislili da su me ubili te noći, zato su me i ostavili, zato su i lomili moja kola. Ali neko ih je snimio, neka povedu računa ko ih snima i ko ih prati.

Imao sam neko iskustvo sa ulice, a i bavio sam se sportom, pa kad su me bacili, zaštitio sam se rukama. Čitavo vrijeme nijesam gubio svijest, a izgubio sam litar i osamsto krvi. Gledao sam ih. Vidim kako bačaju dimnu, kako tuku auto. Što je ovo, pitam se! Kasnije, dva policajca u plavim uniformama su me ubacila u hitnu. Pored mene je čitavo vrijeme bio policajac. Rekao sam mu – svaka vam čast kako ste hrabri i jaki, vas 30 je jače od mene jednog. Za ovo ćete da dobijete orden. Nije progovarao.

MONITOR: Jeste li ih tužili, jesu li platili kakvu nadoknadu?
MARTINOVIĆ: Tužio sam ih i postupak se još uvijek vodi. I vodiće se do moje smrti. Pozvan sam da u toku ove godine posjetim sud u Strazburu kao gost, to je na neki način simbolička podrška meni. Vidjeli ste da je gospodin Keri u Stejt departmentu pročitao moje ime i ono što mi je urađeno. Pitao je kako to da su samo dvojica specijalaca procesuirani, i rekao da bi trebalo da odgovaraju sva 25-orica.

Odgovaraće oni kad tad. Biće i period koji će obilježiti neki drugi ljudi u sudu i tužilaštvu. Mogu da kažem da je veliko razočaranje za mene državni tužilac Ivica Stanković koji se stavio u službu batinaša i zločinaca. I napravio mi završni udarac. Oni što su me bili palicama, čizmama i čim su stigli, sve to me, u neku ruku, i manje boli od udarca koji mi je zadao on. Čovjek koji je, kao i ja, odrastao u Podgorici, koga znam čitav život. Nadao sam se da će biti pravedan, ali vidim da je dvorski tužilac, da nema tu samostalnosti, da je to prazna priča.

MONITOR: Osim dvojice dobrovoljaca više niko nije procesuiran.
MARTINOVIĆ: Prijavili su njih dvojicu i misle da je to završeno. Na prvom ročištu govorio sam sat i po vremena. Sutkinja, gospođa Rabrenović, prihvatila je da ispričam jednu priču koja se nije ticala samo one noći, nego da predočim jednu sliku koja je kompleksnija. To je, u neku ruku, simbolično plaćanje cehova LSCG, i priče o Dubrovniku, nezavisnosti. To je cijena koja je plaćena one noći. Kao što su sve uradili pogrešno, tako su i to uradili, počev od Dubrovnika, goriva za tenkove po Sarajevu… no to su sve stvari koje ostaju. Oni su bili moj auto na kome piše LSCG. Svi su oni znali čiji je auto, ko sam ja. To što se ne slažem sa ovom vlašću, niti ću ikada, nije razlog da onako platim. Treba da znaju i da će se ovdje vremena promijeniti. Mene ne interesuje da li će ta dva dobrovoljca odgovarati. Najviše me interesuje da se pokupe ti ljudi i da kažu mi smo bili tu, taj i taj, nama je naredio taj i taj. I ja im opraštam! Svakom onom koji me udarao istog trena praštam, samo neka kažu ko im je naredio i zašto. Povlačim i sve krivične prijave prema njima. A ti koji su naredili, nikad ni protiv njih krivičnu prijavu ne bih potegao. Samo da znam, da se zna ko je tu bio.

MONITOR: Vi ste, kako se sad to kaže, izvorni suverenista. Kako Vam se čini nedavna proslava 10 godina nezavisnosti?
MARTINOVIĆ: Da me prijatelji iz Rusije nijesu nazvali 21. maja, ne bih se ni sjetio da je tada dan privatne države koju su napravili Đukanović i njegova družina. Onda sam gledao i slušao njihov program, posebno njegov govor. Priča sa istim onim žarom sa kojim je pričao početkom ‘90-ih kada je govorio da se ruši Dubrovnik, pljačka Konavle. Sjećam se i kako je mrzio šah zbog šahovnice… Treba da znaju svi građani, posebno oni mlađi, jer ovi stariji znaju, pa zaboravljaju ili žele da zaborave i da promijene istoriju, da su najveći jurišnici na početku rata u Jugoslaviji bili ta ekipa – Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović. Da su ih Milošević i armija puštili, oni bi završili do Neuma. Kako su i planirali, jer su govorili da je Neretva prirodna granica Crne Gore. Pa su tada pominjali i da gradonačelnik Cavtata bude oficir Katnić. Ovaj gospodin koji je sada državni tužilac.

To su ti reperi koji njih preporučuju za te funkcije koje imaju. Kad pomenuste izvorne suvereniste, ja ih na bini nijesam vidio. Jad je kad pogledate da ti ljudi, koji su sa mašinkama i srpskim zastavama jurišali na nas, na liberale tada, sada sve to slave. Eto nijesu mi to oprostili pa su mi sad naplatili, jer devedesetih nijesu mogli stići. Bili su zauzeti rušenjem Sarajeva, klanjem po Srebrenici…

MONITOR: Kakva su sjećanja na početak ‘90-ih, na Liberalni savez i te ljude?
MARTINOVIĆ: To je bio mali broj ljudi. Kada se osnivao Liberalni savez, ja sam bio u Moskvi. Odmah nakon povratka sam se priključio. Koko Vujović je bio izabran za predsjednika LSCG. Slavko ga je predložio. Ne bih želio da pominjem imena da neko bude prozvan ili neprozvan. Sada mnogi preuzimaju tu funkciju – osnivači. Slavko mi je pričao da je na jedvite jade našao sedam-osam ljudi da potpišu taj protokol o osnivanju. Mi smo bili po ulicama: Podgorice, Cetinja, Nikšića, primorja, uopšte Crne Gore. LSCG je imao građansku ideju, a doživio je neviđene represije od strane vlasti.

Ljudi iz vlasti ovdje nijesu odgovarali za ono za što je trebalo da odgovaraju, a to su ratni zločini počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije i njihovo pomaganje u vršenju tih zločina.

Stvaranje nezavisne Crne Gore je bilo pitanje trenutka. Niko tu ideju nije mogao da zaustavi jer je bila jedna ogromna masa mladih ljudi. Ta ideja je isprofanisana, totalno je izvitoperena. Napravljen je jedan zločin nad svim onim što je ta ideja značila. Imate ljude suvereniste, među kojima sam i ja, kojima se smuči kada sada čuju neke pjesme, neka njihova obilježja… Ja kad vidim zastavu na nekom objektu znam da se nešto dešava – da li je to ilegalna gradnja, krijumčarenje oružja, neki kriminal, sada zastave služe tome.

Meni je čast što sam od prvih dana u Liberalnom savezu Slavka Perovića i čast mi je što smo bili i ostali prijatelji. Ti ljudi su me ‘90-ih hapsili 32 puta zbog tih zastava i grbova, pa su me na kraju i polomili sve pod tim grbovima.

MONITOR: Prošlo je od tada 26 godina. Možemo li se nadati boljem?
MARTINOVIĆ: Kad sam se sreo sa Slavkom, 1991, rat se približavao. Pitao sam ga šta će biti. On mi kaže – Desiće se čudo, uništiće budućnost naše djece, a možda i naših unuka. Pođem kući depresivan. Ćerka mi je tada imala godinu dana. Rekoh neće valjda biti tako i kad ona poraste. A na kraju se evo ostvari ta priča. Ona sada ima 26 godina, ako Bog da imaće djecu, ja unuke, ali eto ne vidim perspektivu, neki boljitak.

Politički podobni i u sportu

MONITOR: Kao mladi ste počeli da se bavite sportom. Sada ste predsjednik Crnogorske profesionalne bokserske federacije.
MARTINOVIĆ: Bavio sam se boksom. Bio sam omladinski prvak Jugoslavije, dva puta, ‘76. i ‘77. godine. Nakon sportske karijere, radio sam sa mnogim bokserima i sportistima i trudio se svim silama da promovišem sport. Bio sam u Americi nekoliko puta i susretao se sa najvećim zvijezdama boksa. Dejan Zlatičanin, 11. juna, boksuje za titulu šampiona svijeta. U junu prošle godine oko 100 miliona ljudi je gledalo Dejanov meč sa crnogorskom zastavom i himnom. Mi smo promoteri Crne Gore u onom pravom smislu. Nadamo se da će to primijetiti od oni koji to treba da vide, a od države ne očekujemo ništa jer se ona nije pokazala kao majka nego kao maćeha prema ovim sportistima. Oni imaju podobne, političke sportove koje finansiraju. Imamo veliku šansu da jedan Crnogorac, Balkanac, jedan Evropljanin 11. juna bude prvak svijeta u najprestižnijoj WBC verziji u lakoj kategoriji. To će biti znak da ipak radimo pravi posao koji se cijeni u međunarodnom sportu. Prvak je u bivšoj Jugoslaviji bio samo Mate Parlov, u Evropi vrlo mali broj boksera. U posljednje vrijeme samo su dva boksera iz Evrope nosioci pojasa šampiona svijeta. Tako da će treći biti Dejan Zlatičanin.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo