Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ovo moramo sami da riješimo

Objavljeno prije

na

Trenutno se politički život Srbije  odvija na dva kolosjeka: građanski protesti i kosovska kriza. Da li će se oni ujediniti, sudariti, međusobno nadograditi zavisi od moći vizije koja može da se ponudi, moći da se odbije ono što smo već gledali, a nije ništa valjalo

 

MONITOR: Evropski pokret u Srbiji (EPUS) je podržao Protest protiv nasilja. Šta je, sem dva masovna ubistva, natjeralo građane i građanke, da prvi put poslije protesta koji su se završili neuspjehom 2019.  izađu na ulice u tako velikom broju?

MINIĆ: Evropski pokret u Srbiji je sutradan posle tragičnog događaja u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ objavio svoje saopštenje u kome je ukazao na sveopšti osećaj besperspektivnosti, na sve dublje podele u društvu, na vlast koja je zarobila institucije, koja guši medijske slobode i promoviše govor mržnje i netolerancije. Oštro je osuđena izjava ministra prosvete da su za ovakav događaj krivi „kancerogeni uticaj interneta, video igrice i zapadne vednosti“. Takva konstatacija je izazvala buru negodovanja, jer su vlasti umesto neposrednih izraza saosećanja i preuzimanja lične i zajedničke odgovornosti onih koji su mogli sprečiti ovakvu tragediju, posebno onu koja je usledila u selima pored Mladenovca, optužbe za oblikovanje društva nasilja u Srbiji preusmerile na „Zapad“.

EPUS je potom podržao, zajedno sa drugim organizacijama civilnog društva, mirne i dostojanstvene proteste „Srbija protiv nasilja“, koji su odrazili svu tugu i ogorčenje građana Beograda i drugih mesta u Srbiji. Izronila je, u kolektivnom pamćenju, serija nedela koja se nikada nisu završila sudskim epilogom: slučaj Savamala, ubistvo Olivera Ivanovća, afera helikopter, Jovanjica, Krušik, afera Belivuk i drugi mafijaški obračuni, korupcija, izborne neregularnosti, sve agresivnija medijska propaganda režima…

To je sve bilo podržano uzurpacijom većine elektronskih i štampanih medija, kao političkog sredstva za dezinformisanje građana i promovisanje nasilja, koje je na najstrašniji način provalilo na najranjivijoj karici u društvu – školi

MONITOR: Nijedan zahtjev sa protesta još nije ispunjen. Rijaliti Zadruga na Pinku je ukinut, ali je najavljen novi, a i tabloid Informer dobija svoju TV…Koliko bi trebalo da bude snažan pritisak građanstva da nešto od zahtijevanog bude ispunjeno, da li je zamisliv generalni štrajk u Srbiji ili pobuna unutar sistema?

MINIĆ: Po veoma hladnoj zimi 1996/97, građani su protestovali mesecima zbog izborne krađe na lokalnim izborima. Nije postojalo većinsko raspoloženje za novi rat na Kosovu, koji je tadašnja vlast pokrenula s namerom da preusmeri opšte nezadovoljstvo i sačuva svoju moć pozivom na nacionalno ujedinjenje u novoj ratnoj avanturi.

Čini se da se istorija ponavlja. Samo su sada na Kosovu NATO trupe, a sa razornim ukrajinskim ratom u Evropi, naše evropsko i evroatlansko okruženje neće dozvoliti reprizu. Sankcije kosovskoj Vladi i premijeru, na koje je upravo pozvala zemlje članice Evopska služba za spoljne poslove, istovremeno su i poruka Srbiji ukoliko preceni svoje kapacitete da manipuliše krizom.

Atmosfera vojne opasnosti, ili još bolje, neki pravi mali ili veliki rat, u istoriji su se uvek koristili za uklanjanje ekonomske krize sa ekrana ili neke prateće građanske pobune.Trenutno se politički život Srbije  odvija na dva koloseka: građanski protesti i kosovska kriza. Da li će se oni ujediniti, sudariti, međusobno nadograditi zavisi od moći vizije koja može da se ponudi, moći da se odbije ono što smo već gledali, a nije ništa valjalo.

A prognozu  teško je dati. Čak i u Evropi, uljuljkanoj u 78 godina mira (ako se izuzme krvavi raspad Jugoslavije), malo je onih koji su očekivali rusku invaziju Ukrajine.

MONITOR: Počele su i represivne mjere prema pojedinim građanima i građankama. I Vaš Pokret se angažovao kada je uhapšen novinar i reditelj Boško Savković. Iz državnih institucija otpuštaju ljude koji na društvenim mrežama podržavaju Protest, a glumcima se prijeti.  Da li je zamisliv porast represije iako Srbija više nije izolovana kao 1990-tih i koliko to može imati veze sa mlakim javnim reagovanjima iz Brisela i Vašingtona?

MINIĆ: Puzeća represija jeste na delu. Gospodin Boško Savković je generalni sekretar Unije poslodavaca Srbije i  član Glavnog odbora EPUS-a. Naša organizacija je 90-ih godina pomogla stvaranje Unije, u uverenju da slobodno i napredno preduzetništvo treba da bude jedan od stubova našeg  prosperiteta i ubrzanog puta ka EU.

Preti se glumcima, piscima, opozicionarima, nezavisnim medijima, stočarima, uzbunjivačima, protivnicima eksploatacije litijuma, … Vodio se istražni postupak vezan za bankarsko poslovanje najuglednijih organizacija civilog društva zbog sumnje da se bave „pranjem novca i finansiranjem terorizma“. Koliko različitih strukovnih i interesnih grupa treba antagonizirati da bi pukao balon tenzija?

A Brisel i Vašington se odavno krive zbog podrške stabilokratiji na Zapadnom Balkanu, po principu samo da ne ratuju, „a mi ionako ne živimo tamo“, što je svojevremeno rekao Čerčil- i to s  pravom. Ovo je ipak nešto što moramo sami da rešimo, a na kraju, svi vole pobednike.

MONITOR: Koliko su palijativne a populističke ekonomske mjere koje preduzimaju Predsednik Srbije i Vlada, štetne dugoročno ali i, s obzirom na već veliku inflaciju-i kratkoročno, za stanje ekonomije i održivost svakodnevice najvećeg broja građana i građanki?

MINIĆ: Budžet  Srbije ionako ima status nekog privatnog džepa – Fiskalni savet se buni, čak je i guvernerka Narodne banke utihnula i pokušala da se skloni, a iz šešira se stalno vade tamo putić, ovde most, tamo stadion, ovde fontana, tamo za stare, tamo za mlade, tamo Beograd na vodi, a u blizini i Stefan Nemanja sa pripadajućom infrastrukturom, a bez ikakvog kriterija i sa sve većim zaduživanjem. Onda sledi rasprodaja i poslednjih atraktivnih javnih dobara koja prelaze u privatne ruke, kako bi se punile rupe u budžetu.

MONITOR: Američki ambasador Kristofer Hil, izjavio je da su protesti izraz neslaganja sa političkom kulturom koja postoji u Srbiji. Da li su eufemizmi visokih zapadnih zvaničnika diplomatska taktika da se Aleksandar Vučić ne „naljuti“ dok traje proces normalizacije odnosa sa Kosovom ili je to znak trajnije politike koju Zapad, a posebno SAD, trasiraju u odnosima sa Srbijom?

MINIĆ: Uz sve zamerke, mi smo izabrali vlast koju imamo i samo mi možemo i da je smenimo. Od te vlasti se očekuje da se svrsta na Istok ili Zapad, da reši pitanje Kosova, ili bar doprinese normalizaciji života svih građana na njemu, da sprovede reforme ako joj je zaista cilj da pristupi EU, da unapredi odnose sa susedima. Ali nemaju baš svi identične agende, pa se i glavni saveznici na Zapadu menjaju, a radnici pančevačke Petrohemije štrajkuju već danima, jer su iz medija saznali da je kompanija u kojoj rade decenijama,  otišla u ruke Rusima. Toliko o izboru partnera. A o delovanju ruskih opozicionara po Srbiji, sekretar Saveta bezbednosti Rusije Nikolaj Patrušev se uredno periodično obaveštava i to u ličnim susretima sa vrhom Bezbednosno-informativne agencije Srbije. Tom prilikom se, pretpostavljam, redovno razmatra i primena potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv obojenih revolucija.

 

Nasilna Srbija u stanju da ubije i sopstvene Mocarte

MONITOR: Protesti nemaju formalno opozicioni karakter, ali ih dio opozicije koordiniše. Komentarisalo se, od strane iskusnih predvodnika Otpora – kao što je Ivan Marović, da se ove šetnje moraju pretvoriti u opštenarodni pokret da bi dovele do ozbiljnijeg efekta. Gdje bi tu bila uloga opozicije i mogu li, bar donekle, biti korisna iskustva iz 1990-tih?

MINIĆ: Danas, opozicija to čini kao nevidljiva ruka, pažljivo vodeći proteste, čuvajući ih od provokacija i osluškujući osećanja i razmišljanja mase. Verujem da se artikulišu ideje kako dalje. U razmrvljenom i polarizovanom društvu to nije lako.

A građani se trude da ne bacaju nijedan papirić, ako  mogu nijedan opušak, da bi bolnu pomisao na izginulu decu i sve ono što je uprljalo naše živote nekako pretvorili u pozitivnu energiju i veru da mogu da promene stanje stvari. Da se oslobode straha, teskobe, terora zarobljenih medija, terora ekstremne nekulture i primitivizma u glavnoj zakonodavnoj instituciji Srbije, da gledaju lepo lice svoje zemlje. Ili, kako je rekao Dositej,  “Pokaži Evropi tvoje krasno lice, svetlo i veselo kako vid Danice”, u nezvaničnoj himni protesta „Vostani Serbie“, sa kojom se protesti završavaju. A počinju sa kompozicijom „Emocije“, Andrije Čikića, ubijenog dečaka iz škole „Ribnikar“, da nikada ne zaboravimo da je nasilna i nekulturna  Srbija u stanju da ubije i sopstvene Mocarte.

 

Putanja integracije Zapadnog Balkana u EU ozbiljno se preispituje

MONITOR: Specijalni izaslanik američkog predsjednika za Zapadni Balkan, Gabrijel Eskobar, u najnovijem intervjuu datom za Institut za ekonomiju i politiku Jugoistočne Evrope iz Beograda, rekao je da kada bi se SAD pitale sve zemlje Zapadnog Balkana bile bi članice EU do 2030. godine.. Kako da razumijemo Eskobarovu izjavu?

MINIĆ: Da se na bržoj integraciji Zapadnog Balkana u EU radilo dve prethodne decenije i to dvosmerno, nakon što mu je 2003. godine obećano puno članstvo, mnogi od problema koje danas imamo u regionu bili bi rešeni, a region bi bio okrenut budućnosti, a ne prošlosti, kao i većina zemalja Centralne i Istočne Evrope koje su joj pristupile pre skoro 20 godina. Tada smo i mi, uprkos ratovima koji su vođeni, bili u manjem zaostatku za članicama EU, dok se ovako taj jaz iz godine u godinu uvećava.

Prema Balkanskom barometru iz 2022 godine, 69 posto građana u regionu misli da je EU najpoželjniji i najbolji partner koga imaju. Međutim, dok je u Albaniji 89 posto građana uvereno da je integracija u EU za njih dobra, na Kosovu 73 posto, u Crnoj Gori 57 posto, Severnoj Makedoniji 56 posto, BiH 50 posto,  u Srbiji to mišljenje deli samo 38 posto građana (u vreme kada je istraživanje rađeno). Treba se setiti da je 2009.kada je uveden bezvizni režim za zemlje Šengena, podrška članstvu Srbije u EU bila 73 posto, a da je 2011.godine, mišljenje Evropske komisije bilo da bi Srbija mogla da bude spremna za članstvo za 5 godina. Vidimo da bi uz pretpostavku jasne političke volje i brižljivu izgradnju pregovaračkih kapaciteta, što je bio slučaj tih godina, članstvo ne bi bilo nemoguća misija. Zato izjava gospodina Eskobara nije isprazna konstatacija. Nedavna izjava predsednice Evropske komisije, gospođe Fon der Lajen, na Globsek forumu 2023, u Bratislavi, da EU ima novi plan za Zapadni Balkan, čiji je glavni cilj približavanje regiona Evropskoj uniji i pre punog članstva, govori o tome da se dalja putanja integracije ozbiljno preispituje i na drugoj strani pregovaračkog stola.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo