INTERVJU
DR JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ovo moramo sami da riješimo

Trenutno se politički život Srbije odvija na dva kolosjeka: građanski protesti i kosovska kriza. Da li će se oni ujediniti, sudariti, međusobno nadograditi zavisi od moći vizije koja može da se ponudi, moći da se odbije ono što smo već gledali, a nije ništa valjalo
MONITOR: Evropski pokret u Srbiji (EPUS) je podržao Protest protiv nasilja. Šta je, sem dva masovna ubistva, natjeralo građane i građanke, da prvi put poslije protesta koji su se završili neuspjehom 2019. izađu na ulice u tako velikom broju?
MINIĆ: Evropski pokret u Srbiji je sutradan posle tragičnog događaja u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ objavio svoje saopštenje u kome je ukazao na sveopšti osećaj besperspektivnosti, na sve dublje podele u društvu, na vlast koja je zarobila institucije, koja guši medijske slobode i promoviše govor mržnje i netolerancije. Oštro je osuđena izjava ministra prosvete da su za ovakav događaj krivi „kancerogeni uticaj interneta, video igrice i zapadne vednosti“. Takva konstatacija je izazvala buru negodovanja, jer su vlasti umesto neposrednih izraza saosećanja i preuzimanja lične i zajedničke odgovornosti onih koji su mogli sprečiti ovakvu tragediju, posebno onu koja je usledila u selima pored Mladenovca, optužbe za oblikovanje društva nasilja u Srbiji preusmerile na „Zapad“.
EPUS je potom podržao, zajedno sa drugim organizacijama civilnog društva, mirne i dostojanstvene proteste „Srbija protiv nasilja“, koji su odrazili svu tugu i ogorčenje građana Beograda i drugih mesta u Srbiji. Izronila je, u kolektivnom pamćenju, serija nedela koja se nikada nisu završila sudskim epilogom: slučaj Savamala, ubistvo Olivera Ivanovća, afera helikopter, Jovanjica, Krušik, afera Belivuk i drugi mafijaški obračuni, korupcija, izborne neregularnosti, sve agresivnija medijska propaganda režima…
To je sve bilo podržano uzurpacijom većine elektronskih i štampanih medija, kao političkog sredstva za dezinformisanje građana i promovisanje nasilja, koje je na najstrašniji način provalilo na najranjivijoj karici u društvu – školi
MONITOR: Nijedan zahtjev sa protesta još nije ispunjen. Rijaliti Zadruga na Pinku je ukinut, ali je najavljen novi, a i tabloid Informer dobija svoju TV…Koliko bi trebalo da bude snažan pritisak građanstva da nešto od zahtijevanog bude ispunjeno, da li je zamisliv generalni štrajk u Srbiji ili pobuna unutar sistema?
MINIĆ: Po veoma hladnoj zimi 1996/97, građani su protestovali mesecima zbog izborne krađe na lokalnim izborima. Nije postojalo većinsko raspoloženje za novi rat na Kosovu, koji je tadašnja vlast pokrenula s namerom da preusmeri opšte nezadovoljstvo i sačuva svoju moć pozivom na nacionalno ujedinjenje u novoj ratnoj avanturi.
Čini se da se istorija ponavlja. Samo su sada na Kosovu NATO trupe, a sa razornim ukrajinskim ratom u Evropi, naše evropsko i evroatlansko okruženje neće dozvoliti reprizu. Sankcije kosovskoj Vladi i premijeru, na koje je upravo pozvala zemlje članice Evopska služba za spoljne poslove, istovremeno su i poruka Srbiji ukoliko preceni svoje kapacitete da manipuliše krizom.
Atmosfera vojne opasnosti, ili još bolje, neki pravi mali ili veliki rat, u istoriji su se uvek koristili za uklanjanje ekonomske krize sa ekrana ili neke prateće građanske pobune.Trenutno se politički život Srbije odvija na dva koloseka: građanski protesti i kosovska kriza. Da li će se oni ujediniti, sudariti, međusobno nadograditi zavisi od moći vizije koja može da se ponudi, moći da se odbije ono što smo već gledali, a nije ništa valjalo.
A prognozu teško je dati. Čak i u Evropi, uljuljkanoj u 78 godina mira (ako se izuzme krvavi raspad Jugoslavije), malo je onih koji su očekivali rusku invaziju Ukrajine.
MONITOR: Počele su i represivne mjere prema pojedinim građanima i građankama. I Vaš Pokret se angažovao kada je uhapšen novinar i reditelj Boško Savković. Iz državnih institucija otpuštaju ljude koji na društvenim mrežama podržavaju Protest, a glumcima se prijeti. Da li je zamisliv porast represije iako Srbija više nije izolovana kao 1990-tih i koliko to može imati veze sa mlakim javnim reagovanjima iz Brisela i Vašingtona?
MINIĆ: Puzeća represija jeste na delu. Gospodin Boško Savković je generalni sekretar Unije poslodavaca Srbije i član Glavnog odbora EPUS-a. Naša organizacija je 90-ih godina pomogla stvaranje Unije, u uverenju da slobodno i napredno preduzetništvo treba da bude jedan od stubova našeg prosperiteta i ubrzanog puta ka EU.
Preti se glumcima, piscima, opozicionarima, nezavisnim medijima, stočarima, uzbunjivačima, protivnicima eksploatacije litijuma, … Vodio se istražni postupak vezan za bankarsko poslovanje najuglednijih organizacija civilog društva zbog sumnje da se bave „pranjem novca i finansiranjem terorizma“. Koliko različitih strukovnih i interesnih grupa treba antagonizirati da bi pukao balon tenzija?
A Brisel i Vašington se odavno krive zbog podrške stabilokratiji na Zapadnom Balkanu, po principu samo da ne ratuju, „a mi ionako ne živimo tamo“, što je svojevremeno rekao Čerčil- i to s pravom. Ovo je ipak nešto što moramo sami da rešimo, a na kraju, svi vole pobednike.
MONITOR: Koliko su palijativne a populističke ekonomske mjere koje preduzimaju Predsednik Srbije i Vlada, štetne dugoročno ali i, s obzirom na već veliku inflaciju-i kratkoročno, za stanje ekonomije i održivost svakodnevice najvećeg broja građana i građanki?
MINIĆ: Budžet Srbije ionako ima status nekog privatnog džepa – Fiskalni savet se buni, čak je i guvernerka Narodne banke utihnula i pokušala da se skloni, a iz šešira se stalno vade tamo putić, ovde most, tamo stadion, ovde fontana, tamo za stare, tamo za mlade, tamo Beograd na vodi, a u blizini i Stefan Nemanja sa pripadajućom infrastrukturom, a bez ikakvog kriterija i sa sve većim zaduživanjem. Onda sledi rasprodaja i poslednjih atraktivnih javnih dobara koja prelaze u privatne ruke, kako bi se punile rupe u budžetu.
MONITOR: Američki ambasador Kristofer Hil, izjavio je da su protesti izraz neslaganja sa političkom kulturom koja postoji u Srbiji. Da li su eufemizmi visokih zapadnih zvaničnika diplomatska taktika da se Aleksandar Vučić ne „naljuti“ dok traje proces normalizacije odnosa sa Kosovom ili je to znak trajnije politike koju Zapad, a posebno SAD, trasiraju u odnosima sa Srbijom?
MINIĆ: Uz sve zamerke, mi smo izabrali vlast koju imamo i samo mi možemo i da je smenimo. Od te vlasti se očekuje da se svrsta na Istok ili Zapad, da reši pitanje Kosova, ili bar doprinese normalizaciji života svih građana na njemu, da sprovede reforme ako joj je zaista cilj da pristupi EU, da unapredi odnose sa susedima. Ali nemaju baš svi identične agende, pa se i glavni saveznici na Zapadu menjaju, a radnici pančevačke Petrohemije štrajkuju već danima, jer su iz medija saznali da je kompanija u kojoj rade decenijama, otišla u ruke Rusima. Toliko o izboru partnera. A o delovanju ruskih opozicionara po Srbiji, sekretar Saveta bezbednosti Rusije Nikolaj Patrušev se uredno periodično obaveštava i to u ličnim susretima sa vrhom Bezbednosno-informativne agencije Srbije. Tom prilikom se, pretpostavljam, redovno razmatra i primena potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv obojenih revolucija.
Nasilna Srbija u stanju da ubije i sopstvene Mocarte
MONITOR: Protesti nemaju formalno opozicioni karakter, ali ih dio opozicije koordiniše. Komentarisalo se, od strane iskusnih predvodnika Otpora – kao što je Ivan Marović, da se ove šetnje moraju pretvoriti u opštenarodni pokret da bi dovele do ozbiljnijeg efekta. Gdje bi tu bila uloga opozicije i mogu li, bar donekle, biti korisna iskustva iz 1990-tih?
MINIĆ: Danas, opozicija to čini kao nevidljiva ruka, pažljivo vodeći proteste, čuvajući ih od provokacija i osluškujući osećanja i razmišljanja mase. Verujem da se artikulišu ideje kako dalje. U razmrvljenom i polarizovanom društvu to nije lako.
A građani se trude da ne bacaju nijedan papirić, ako mogu nijedan opušak, da bi bolnu pomisao na izginulu decu i sve ono što je uprljalo naše živote nekako pretvorili u pozitivnu energiju i veru da mogu da promene stanje stvari. Da se oslobode straha, teskobe, terora zarobljenih medija, terora ekstremne nekulture i primitivizma u glavnoj zakonodavnoj instituciji Srbije, da gledaju lepo lice svoje zemlje. Ili, kako je rekao Dositej, “Pokaži Evropi tvoje krasno lice, svetlo i veselo kako vid Danice”, u nezvaničnoj himni protesta „Vostani Serbie“, sa kojom se protesti završavaju. A počinju sa kompozicijom „Emocije“, Andrije Čikića, ubijenog dečaka iz škole „Ribnikar“, da nikada ne zaboravimo da je nasilna i nekulturna Srbija u stanju da ubije i sopstvene Mocarte.
Putanja integracije Zapadnog Balkana u EU ozbiljno se preispituje
MONITOR: Specijalni izaslanik američkog predsjednika za Zapadni Balkan, Gabrijel Eskobar, u najnovijem intervjuu datom za Institut za ekonomiju i politiku Jugoistočne Evrope iz Beograda, rekao je da kada bi se SAD pitale sve zemlje Zapadnog Balkana bile bi članice EU do 2030. godine.. Kako da razumijemo Eskobarovu izjavu?
MINIĆ: Da se na bržoj integraciji Zapadnog Balkana u EU radilo dve prethodne decenije i to dvosmerno, nakon što mu je 2003. godine obećano puno članstvo, mnogi od problema koje danas imamo u regionu bili bi rešeni, a region bi bio okrenut budućnosti, a ne prošlosti, kao i većina zemalja Centralne i Istočne Evrope koje su joj pristupile pre skoro 20 godina. Tada smo i mi, uprkos ratovima koji su vođeni, bili u manjem zaostatku za članicama EU, dok se ovako taj jaz iz godine u godinu uvećava.
Prema Balkanskom barometru iz 2022 godine, 69 posto građana u regionu misli da je EU najpoželjniji i najbolji partner koga imaju. Međutim, dok je u Albaniji 89 posto građana uvereno da je integracija u EU za njih dobra, na Kosovu 73 posto, u Crnoj Gori 57 posto, Severnoj Makedoniji 56 posto, BiH 50 posto, u Srbiji to mišljenje deli samo 38 posto građana (u vreme kada je istraživanje rađeno). Treba se setiti da je 2009.kada je uveden bezvizni režim za zemlje Šengena, podrška članstvu Srbije u EU bila 73 posto, a da je 2011.godine, mišljenje Evropske komisije bilo da bi Srbija mogla da bude spremna za članstvo za 5 godina. Vidimo da bi uz pretpostavku jasne političke volje i brižljivu izgradnju pregovaračkih kapaciteta, što je bio slučaj tih godina, članstvo ne bi bilo nemoguća misija. Zato izjava gospodina Eskobara nije isprazna konstatacija. Nedavna izjava predsednice Evropske komisije, gospođe Fon der Lajen, na Globsek forumu 2023, u Bratislavi, da EU ima novi plan za Zapadni Balkan, čiji je glavni cilj približavanje regiona Evropskoj uniji i pre punog članstva, govori o tome da se dalja putanja integracije ozbiljno preispituje i na drugoj strani pregovaračkog stola.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima
MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu. Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?
GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.
MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?
GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.
MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja. Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa?
GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima
MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?
SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.
MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?
SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.
MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?
SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?
RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?
Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.
MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?
RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.
MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?
RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.
Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.
MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?
RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.
Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.
MONITOR: Kolika je odgovornost političara za to stanje?
RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde