Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOVO BAKIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U BEOGRADU: Cane persona gratissima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kad je uhapšen Mišković rekli ste da je jadna zemlja u kojoj hapšenje jednog čoveka može toliko da podigne rejting neke stranke i političara. Agencije za ispitivanje javnog mnjenja ovih dana izvještavaju da je velika Vučićeva popularnost. Vlada je donijela niz nepopularnih mjera, stanje medijskih sloboda je vrlo nisko, a evo su tri ministra učestvovala u promociji teze vlasnika jednog tabloida da Srbiji prijeti državni udar. Ima li tu logike?
BAKIĆ: Osiromašeno građanstvo želi da veruje da čovek na vrhu države radi u interesu svih građana. Kada se Mišković našao u zatvoru, pomislili su da je došlo vreme za demokratiju, a nisu shvatili da je zadržan oligarhijski sistem, tj. vladavina najbogatijih, ali sada pod vrhovnom vlašću jednog čoveka. Drugim rečima, oligarhijski sistem u kojem su Mišković, Beko, Kostić i dr, odlučivali u dogovoru s velikim silama ko će i kako vladati Srbijom, zamenjen je autoritarno-oligarhijskim sistemom u kojem gospodar Vučić sluša vrhovnog komandanta Angelu Merkel i komanduje domaćom oligarhijom. Otuda su sve televizije s nacionalnom pokrivenošću u službi autoritarno-oligarhijskog sistema i namernog zaglupljivanja građana.

MONITOR: Jednom ste pohvalili Vučića kao pasioniranog čitaoca literature važne za političko obrazovanje. Kritikovali ste one koji su mu se podsmijavali što često citira Maksa Vebra i rekli da je Vučić i zbog toga „opasan”. Zašto opasan?
BAKIĆ: Vučić radi na sebi, čita, i to ga odvaja od velike većine ovdašnjih političara koji ništa ne čitaju, jer misle da su pametni i bez toga, a pamet mere bogatstvom koje su stekli blagodareći političkoj delatnosti. Veber je smatrao da demokratskom sistemu treba autoritarni vođ koji će održavati vatru politike u baruštini birokratizovane države i jalovog parlamentarnog nadgornjavanja. Vučić je to nekritički usvojio, baš kao i tezu o protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Zbog toga sada pridikuje Srbima kako su lenji, pa bi trebalo da promene svoju svest, da se „protestantizuju” i prihvate kapitalistički duh, tj. marljivost i štedljivost, što bi Srbiji pomoglo da se razvije. Problem je u tome što retki ljudi koji imaju posla u Srbiji neretko vrednije rade no što je slučaj na „protestantskom” Zapadu, ali periferijski položaj u kapitalističkom svetskom sistemu ne dozvoljava da se pozitivne posledice tog rada odraze na njihov životni standard i društveni razvoj.

MONITOR: Stalno se govori o zategnutosti pa i raskolu između „oca i sina” Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. I vi ste taj odnos tumačili kao vrlo loš ali za sada obostrano koristan. Šta se među njima zbiva?
BAKIĆ: Nikolić i Vučić su Šešeljevi sinovi. Jedini istinski moćan čovek u Srbiji jeste Vučić, i nevažno je ko je predsednik. Zato Nikoliću preostaje da gunđajući čeka svoj trenutak

MONITOR: Stanko Subotić Cane i srpsko pravosuđe, završili su ,,dramu” pravosnažnom oslobađajućom presudom . Kako gledate na komentare i spekulacije u vezi sa jakim uticajem izvršne vlasti na sudsku, u ovom slučaju?
BAKIĆ: Mučno je to i odvratno. Subotić je u Srbiji bio persona non grata godinama, a sada je persona gratissima, baš kao što je u Crnoj Gori uvek bio. Činjenica da nije osuđen zbog toga što je krivično delo za koje je optužen, a koje se odnosi na milione evra za koje je oštećen budžet Republike Srbije, zastarelo, dovoljno govori o sumnjivosti celog sudskog postupka. Naročito je to slučaj kada se ima u vidu da se u jednom od Subotićevih stanova u Beogradu smestila jedna pseudo-novinarska redakcija koja blati protivnike autoritarnog režima gospodara Vučića. Naravno, čelnik ove redakcije, Petar Luković, rado je viđen gost i u sredstvima masovnog opštenja bliskim gospodaru Đukanoviću.

MONITOR: Crnogorski zvaničnici i srpski predsjednik Tomislav Nikolić ovih dana su vodili žustru prepirku izjavama i saopštenjima. Da li je iz njih progovorila nesmotrena iskrenost ili su njihove izjave „pisale” neke velike sile?
BAKIĆ: Iskreno, ne znam. Nikolić je, bez obzira na visoku funkciju, relativno nebitan politički delatnik, a sve što kaže u funkciji je pokušaja da postane važniji no što jeste. Može se samo nagađati o ulozi Rusije.

MONITOR: Crna Gora je dobila poziv za članstvo u NATO. Gotovo sve zemlje ex-yu sfere, ali i još poneka balkanska, kao svoj glavni motiv stavljaju pitanje regionalne bezbjednosti, a većina njih navodi Srbiju i navodni jak ruski uticaj preko nje, kao svoj najvažniji razlog ?
BAKIĆ: To su besmislice oligarhija nastalih razbijanjem Jugoslavije. Neizmeran je, istovremeno, nacionalistički i sluganski potencijal na ovim prostorima (ne izostavljam ni Srbiju, čije je klanjanje pred Nemačkom groteskno).

MONITOR: Lijevi Podemos je dobio značajan broj mjesta u novom sazivu španskog parlamenta, ali je u Francuskoj ojačao Nacionalni front. Evropske partijske scene se radikalnije polarizuju?
BAKIĆ: Ne mogu se izjednačavati Podemos i Nacionalni front, jer se radi o suštinski suprotstavljenim odgovorima na krizu kapitalizma. Podemos je pokret nade poniženih i uvređenih; on nikoga ne ugrožava, tu nema mržnje prema drugačijima, radilo se o muslimanima, Jevrejima, ili LGBT osobama. On se zalaže za društvenu pravdu, jednakost, i pravednije međunarodne odnose. Radi se o antikapitalističkom, antinacionalističkom i antiimperijalističkom pokretu. Nasuprot tome, Nacionalni front ima idejno i organizaciono poreklo u krajnje desničarskim, nacionalističkim, pa i fašističkim grupama u Francuskoj, čijem je nekadašnjem vođi Žanu Mariju Le Penu otrovni antisemitizam bio zaštitni znak. Njegova kćer ga je stoga, zajedno s drugim antisemitima, isterala iz stranke, ali je zato pojačala islamofobičnu retoriku. Ako bi ona pobedila u Francuskoj, ne može se isključiti neka nova ,,noć dugih noževa” koja bi ovog puta odnela živote muslimana. Francuski islamofobični nacionalizam i imperijalizam, te kapitalistička usmerenost zaštitni su znaci Nacionalnog fronta.

MONITOR: Da li ste možda i vi, svojevremeno, vidjeli u pojavi i izbornim rezultatima grčke Sirize model za autentičnu srpsku ljevicu? Kako danas gledate na Ciprasa i Varufakisa?
BAKIĆ: Kada god vidim nekoga kao što je Siriza u Grčkoj, Džejms Korbin u Velikoj Britaniji, ili Podemos u Španiji, ponadam se da nije sve izgubljeno. Svetski kapitalistički sistem je duboko nepravedan, naročito za nas, građane banana-država na periferiji svetskog kapitalističkog sistema. Siriza je izgubila bitku, jer nije mogla sama. Potrebno je da levica ojača i solidarno sarađuje širom Evrope i sveta.

MONITOR: Svojevremeno ste se zalagali za to da eventualne frakcije u DS-u kao ona koja se stvarala oko Borka Stefanovića ne bi trebalo da cijepaju ovu stranku, bar ne prije pokrajinskih izbora. Stefanović je, međutim, već napustio DS i ima svoje političke planove. Kako ocjenjujete njegov potez?
BAKIĆ: Za stvaranje ozbiljnog levičarskog pokreta potrebno je vreme. Treba sabrati mesne pokrete koji spontano nastaju u varošima Srbije, obrazovati mlade levičare, i napraviti istinski demokratski levičarski pokret. No, Borko Stefanović je video da mu je manevarski prostor u Demokratskoj stranci, kako je vreme odmicalo, sve uži. Shvatio je da stranka, čiji je potpredsednik, idejno luta, što je naročito došlo do izražaja kada je istoričar dr Bojan Dimitrijević, nosilac liste DS-a na predstojećim lokalnim izborima na beogradskoj opštini Čukarica, stao na čelo istorijskih revizionista koji bi da rehabilituju đenerala Milana Nedića, najistaknutijeg srbijanskog kvislinga. Stefanović je shvatio da se ne radi samo o njegovoj ličnoj marginalizaciji u stranci, već i o dubljoj i dalekosežnijoj dezorijentaciji demokrata. Zato ga ne krivim što je stranku napustio pre izbora, iako sam ga od toga odvraćao.

MONITOR: Poslije iskustva koje ste do sada stekli kao ,,saputnik u politici”, hoćete li se otvoreno politički angažovati u Levici Srbije koju osniva Borko Stefanović? I vidite li mogućnosti i dobre razloge da se opozicija udruži prije izbora?
BAKIĆ: Sarađujem u njenom osnivanju, a da li ću se i u kojoj meri angažovati zavisi od mnogih činilaca. Protiv sam udruživanja opozicije, jer ukaljani će i vas uprljati.

MONITOR: Tokom jedne noći uhapšeno je 79 ljudi, a kako je saopštio ministar Nebojša Stefanović očekuje se podnošenje krivičnih prijava za još 30-ak. Među uhapšenima je najzvučnije bivši ministar u dva mandata iz DS-a, Slobodan Milosavljević. Da li je tajming i način sprovođenja akcije štimovan prema interesima vlasti i predstojeće trke za glasove?
BAKIĆ: Osnovana je sumnja da se radi o političkim hapšenjima, upravo stoga što su verovatni izbori na svim nivoima na proleće 2016. Utoliko je i ona ,,ružičasta predstava” o ,,državnom udaru”, kao i ova policijska predstava o borbi protiv kriminala i korupcije u funkciji predizborne kampanje. Naprednjaci delaju po civilizacijski nedopustivom i suštinski kriminalnom obrascu. Pa ipak, demokratima sam već neko vreme ukazivao da treba da se ograde od ljudi za koje veliki deo javnosti sumnja da su se bavili nedozvoljenim radnjama (među ostalima, pominjao sam i Milosavljevića), ako žele da unaprede položaj DS-a.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo