Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Totalitarni režim je progutao Univerzitet Crne Gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije godinu, u intervjuu Monitoru, komentarišući stanje na Filozofskom fakultetu rekli ste da on podliježe uspostavljenoj logici na Univerzitetu Crne Gore – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Šta se u međuvremenu događalo?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: U međuvremenu se uprava kako Filozofskog fakulteta, tako i Univerziteta potrudila da dokaže da sam bila u pravu. Ako se ni Univerzitet ne može odbraniti od partijskog nasilja, onda je jasno kakva slijepa i bahata sila upravlja Domovinom. Totalitarni režim je u potpunosti progutao Univerzitet Crne Gore. Gospođa Radmila Vojvodić djeluje kao božji sređivački prst, pred kojim se dugouhi i kratkooki bacaju na koljena. Što me opet tjera da se uzaludno pitam – iz kojih referenci izvire njena moć? Ovo je definitivno najnasilnije doba u istoriji Univerziteta, jer je prvi put dokazano neustavno djelovanje njegove uprave. Međutim, niko se nije prisjetio ostavke, predatorska logika i jasan partijski zadatak – totalno uništenje državnog Univerziteta – još je pred njima.

Dakle, zakon je suspendovan na Univerzitetu Crne Gore. Izbori u zvanja vrše se po partijskim kriterijumima podobnosti. Ja uopšte ne sumnjam da će dekan sa prosjekom 6.30 biti izabran za vanrednog profesora, on ima sve potrebne reference. Nauka se od nas ne traži, kao uostalom ni znanje ni u jednoj oblasti!

MONITOR: Često se govori da je Univerzitet prepušten samouništenju i da je partijska ćelija DPS-a…
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Što bi rekao Zaratustra: ,,Ma koliko da sam bio uplašen, morao sam se smejati! Nikad moje oči nisu videle nešto tako šarenopegasto!” Pravi karneval! Uistinu, ne bi mogli ponijeti bolju masku, nego što je njihovo sopstveno lice. Ko bi ih mogao prepoznati kao akademska bića? Sve što uliva grozu služi za građenje akademskog prostora, u stravičnu realnost Univerziteta Crne Gore više niko ne sumnja.

Diplome koje se stiču na državnom Univerzitetu ne zadovoljavaju visoke kriterijume gospođe Vojvodić, jer ih, navodno, tržište ne prepoznaje. Vjerovatno misli na Zavod za zapošljavanje i partijski bračni par koji prepoznaje, po direktivi, samo diplome sa UDG-a. Srećom, državni Univerzitet je pao u prave ruke, koje će ga preporoditi i od njega napraviti prepoznatljivu instituciju. Pitanje je samo po čemu prepoznatljivu? Po neobičnom rektoru, po kršenju Ustava, po kršenju Statuta i ostalih manje važnih zakona? Reorganizatorske akcije, u kojima je objelodanjeno ogromno neznanje, imaju jasnu namjeru da studentima ponude ponižavajuću budućnost zbog koje će poželjeti da studiraju na nekom od privatnih univerziteta. Sa magistrandima i doktorandima to je već učinjeno. Gospođa Vojvodić ni u ,,predizbornoj kampanji” nije skrivala svoju namjeru da prekine monopol državnog Univerziteta, šta god to značilo, i pruži šansu privatnicima.

MONITOR: Kako se iskupiti pred budućnošću za tu i takvu sadašnjost?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Odgovornost snosimo svi, kako mi koji govorimo, ali očigledno ne dovoljno glasno, tako i oni koji ćute, izgleda, ne dovoljno tiho. Urušavanje ovog sistema je veoma blizu. Međutim, ne treba da budemo iznenađeni sjutra kad ovi koji pridržavaju skute predatorskoj eliti, pritrče da grade budućnost, sigurni u svoje kompetencije i pravo, koje su zaradili služeći ovom režimu. Zastrašujuće je i istovremeno smiješno srozavanje akademskog bića, koje je spremno na kršenje zakona, na spletkarenje, na surovosti koje mu omogućava izopačenost sistema. Nažalost, mnogima nije jasno da će ih budućnost zateći u nedostojnom položaju gmizavca, pojedini će samo nastaviti da gmižu u nekom novom poretku.

MONITOR: Zašto ćuti akademska zajednica?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Akademska zajednica ima neograničenu slobodu jedino u ćutanju. Univerzitetski profesor ne smije da progovori ni o svojim problemima, a kamoli o organizovanom kriminalu, korupciji i nepotizmu u društvu. Čast veoma rijetkim izuzecima. Što se tiče korupcije i nepotizma na Univerzitetu, koliko je meni poznato, to je tabu tema.

MONITOR: Šta je onda sa akademskim slobodama i autonomijom Univerziteta?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Sloboda i autonomija odoše boljijema i višijema… Sve zaslužuje da propadne, posebno ona institucija koju nema ko da brani. Na Univerzitetu sve vrvi od predatorske nauke, za njih su čak osmišljene i posebne SCI liste. Otužno je siromaštvo predatora, oni moraju sve da otmu, jer ništa nemaju osim iskonske gladi, ali njihova surovost nema granica, zato akademska zajednica ćuti. Kada predatorski grabež zahvati akademsku sredinu, ako je na periferiji, može se neutralisati. Međutim, kada zahvati samo srce institucije, tu pomoći nema. Univerzitet kopni, jer ga iznutra izjeda predatorska logika koju su u njega usadili brižni baštovani iz DPS-a. Nažalost, u Crnoj Gori nema institucije koja nije zahvaćena procesom razjedanja, jer se glodari uvijek ubacuju u srce sistema. To što je prepoznato kao samouništenje na Univerzitetu Crne Gore, u stvari je mnogo šira, sistemska pojava – opštedomovinski proces. Naime, u srce svake institucije instalirani su partijski predatori, a oni grabe i glođu, pa izgleda kao da institucija samu sebe urušava. Pri tom je fascinantna njihova ograničenost, jer oni ne posjeduju svijest o gnusnom poslu koji obavljaju.

MONITOR: Kako depolitizovati Univerzitet i dati šansu najboljima?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Najbolji već odavno nemaju šanse u Crnoj Gori. Oni masovno napuštaju domovinu da bi se profesionalno ostvarili u nekoj zdravoj kompetitivnoj sredini. Neustavno djelovanje univerzitetskog menadžmenta, koje je vrhunac dostiglo u smjenjivanju dekana, i to ne jednog, nanijelo je ogromnu štetu pojedincima, instituciji, akademskoj zajednici, autonomiji Univerziteta, koja sve više liči na beskrajni plavi krug… U tako izopačenom kontekstu, najboljima ne možete garantovati budućnost dostojnu njihovih kvaliteta. Depolitizacija će biti moguća tek poslije smjene vladajućeg režima. Logika pada je neumoljiva, a vrh pada tako što ruši sve ispod sebe. Urušavanje s vrha je počelo, a ako postoji neko ko vjeruje da taj proces može kontrolisati, grdno se vara.

MONITOR: Nedavno su Vas optužili studenti sa studijskog programa za srpski jezik da se prema njima ponašate neeakademski. Da li su bili u pravu i šta je odlučio Sud časti?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Na Univerzitetu se prema mojoj malenkosti preduzimaju radikalne mjere disciplinovanja: vraćena sam u zvanje vanrednog profesora, što treba da posluži kao primjer svima koji bi se usudili da kritikuju stanje na Univerzitetu. U tu svrhu aktiviran je i Sud časti. Optužba koja mi se stavlja na teret je zbilja perfidna, dostojna sluzave partijske imaginacije. Pismo, odnosno vapaj studenata srpskog jezika o njihovoj navodnoj ugroženosti, i to na nacionalnoj osnovi, imao je samo jedan cilj – satanizaciju moje ličnosti. Taj cilj je, uz aktivno učešće depeesovaca, postignut jer se po zahtjevima pojedinih građana, izrečenim na javnim mrežama, vidi da je uspješno kreirana atmosfera linča. Naime, ugroženim studentima se preporučuje da nabave ,,glogov kolac i obračunaju se sa mnom”, a ako ni to ne pomogne, ,,benzin i vatra” su tu. Sada je očigledno da je namjera kreatora čitave ove afere upravo izazivanje opasnosti po moju bezbjednost, a sve je započelo naivnim, čistim i bezazlenim pismom mojih navodnih žrtava – studenata srpskog jezika.

U pismu uprave i formalno potpisanih studenata ugrožava se moje pravo na slobodu govora i pokušava se cenzurisati akademski diskurs, a mene kao univerzitetskog profesora pokušavaju da zastraše i disciplinuju procesom. Studenti su, nažalost, stavljeni u službu zaštite DPS funkcionera, jer kao krunski dokaz o svojoj ugroženosti, oni prepričavaju moje bezazlene šale na račun raznoraznih menadžera. Sada je jasno da je pokretanje postupka pred Sudom časti i osuda u medijima, i to prije izricanja presude, najavljeni obračun dekana Gorana Barovića sa mnom. Još jednom izražavam žaljenje što su u tu gnusnu radnju umiješani studenti.

Ugrožavanje moje bezbjednosti studentima nije bila namjera, odbijam da vjerujem u toliku surovost tih mladih ljudi, ali svakako da je to namjera onih koji su osmislili čitav proces, u čije političko utemeljenje nimalo ne sumnjam. Međutim, postupak izmiče kontroli i prijeti da preraste u linč moje malenkosti, a ja zbilja ne želim da budem žrtva ostrašćenih i histeričnih domoljubaca. Bila sam prisiljena da policiji prijavim prijeteće poruke na društvenim mrežama u kojima se otvoreno traži moja likvidacija. Dakle, dotle ide partijsko spletkarenje, s njima nema šale, jer ko im se sprda, njima i njihovoj moći, taj mora da se zabrine za svoj život i da, naravno, ućuti. Na Univerzitetu djeluje sveopšti domovinski mehanizam prisluškivanja, špijuniranja i ućutkivanja.

Montenegristika zabranjena

MONITOR: Je li tačno da niko nema šanse da na UCG doktorira ako nije režimski čovjek?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Kriterijumi su pooštreni, ne samo da je neophodno da kandidat bude režimski, nego i mentor i članovi komisije moraju biti podobni. Kontrola kvaliteta i nauke je totalna. Kriterijumi za izbor u zvanja na Univerzitetu Crne Gore trenutno pogoduju glumcima ili pak naučnicima poput Duška Bjelice. Veliki domoljubi stopirali su doktorate iz crnogorske književnosti: dvije moje kandidatkinje, pogađate, ostale su bez mentora, to jest mene i dodijeljen im je mentor iz Novog Sada. Sada one rade doktorate iz srpske književnosti. Očigledno je da se montenegristika ne smije izučavati na državnom Univerzitetu. Veliki uspjeh tima za reorganizaciju ogleda se u činjenici da je ove godine na doktorske studije UCG-e upisano svega sedam kandidata. Dakle, krajnji cilj – ukidanje nauke na Univerzitetu djeluje dostižno. Pobijanje akademske logike i svih akademskih načela, međutim, nikoga pretjerano ne zabrinjava, jer su svi zabrinuti za goli opstanak.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo