Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Totalitarni režim je progutao Univerzitet Crne Gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prije godinu, u intervjuu Monitoru, komentarišući stanje na Filozofskom fakultetu rekli ste da on podliježe uspostavljenoj logici na Univerzitetu Crne Gore – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Šta se u međuvremenu događalo?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: U međuvremenu se uprava kako Filozofskog fakulteta, tako i Univerziteta potrudila da dokaže da sam bila u pravu. Ako se ni Univerzitet ne može odbraniti od partijskog nasilja, onda je jasno kakva slijepa i bahata sila upravlja Domovinom. Totalitarni režim je u potpunosti progutao Univerzitet Crne Gore. Gospođa Radmila Vojvodić djeluje kao božji sređivački prst, pred kojim se dugouhi i kratkooki bacaju na koljena. Što me opet tjera da se uzaludno pitam – iz kojih referenci izvire njena moć? Ovo je definitivno najnasilnije doba u istoriji Univerziteta, jer je prvi put dokazano neustavno djelovanje njegove uprave. Međutim, niko se nije prisjetio ostavke, predatorska logika i jasan partijski zadatak – totalno uništenje državnog Univerziteta – još je pred njima.

Dakle, zakon je suspendovan na Univerzitetu Crne Gore. Izbori u zvanja vrše se po partijskim kriterijumima podobnosti. Ja uopšte ne sumnjam da će dekan sa prosjekom 6.30 biti izabran za vanrednog profesora, on ima sve potrebne reference. Nauka se od nas ne traži, kao uostalom ni znanje ni u jednoj oblasti!

MONITOR: Često se govori da je Univerzitet prepušten samouništenju i da je partijska ćelija DPS-a…
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Što bi rekao Zaratustra: ,,Ma koliko da sam bio uplašen, morao sam se smejati! Nikad moje oči nisu videle nešto tako šarenopegasto!” Pravi karneval! Uistinu, ne bi mogli ponijeti bolju masku, nego što je njihovo sopstveno lice. Ko bi ih mogao prepoznati kao akademska bića? Sve što uliva grozu služi za građenje akademskog prostora, u stravičnu realnost Univerziteta Crne Gore više niko ne sumnja.

Diplome koje se stiču na državnom Univerzitetu ne zadovoljavaju visoke kriterijume gospođe Vojvodić, jer ih, navodno, tržište ne prepoznaje. Vjerovatno misli na Zavod za zapošljavanje i partijski bračni par koji prepoznaje, po direktivi, samo diplome sa UDG-a. Srećom, državni Univerzitet je pao u prave ruke, koje će ga preporoditi i od njega napraviti prepoznatljivu instituciju. Pitanje je samo po čemu prepoznatljivu? Po neobičnom rektoru, po kršenju Ustava, po kršenju Statuta i ostalih manje važnih zakona? Reorganizatorske akcije, u kojima je objelodanjeno ogromno neznanje, imaju jasnu namjeru da studentima ponude ponižavajuću budućnost zbog koje će poželjeti da studiraju na nekom od privatnih univerziteta. Sa magistrandima i doktorandima to je već učinjeno. Gospođa Vojvodić ni u ,,predizbornoj kampanji” nije skrivala svoju namjeru da prekine monopol državnog Univerziteta, šta god to značilo, i pruži šansu privatnicima.

MONITOR: Kako se iskupiti pred budućnošću za tu i takvu sadašnjost?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Odgovornost snosimo svi, kako mi koji govorimo, ali očigledno ne dovoljno glasno, tako i oni koji ćute, izgleda, ne dovoljno tiho. Urušavanje ovog sistema je veoma blizu. Međutim, ne treba da budemo iznenađeni sjutra kad ovi koji pridržavaju skute predatorskoj eliti, pritrče da grade budućnost, sigurni u svoje kompetencije i pravo, koje su zaradili služeći ovom režimu. Zastrašujuće je i istovremeno smiješno srozavanje akademskog bića, koje je spremno na kršenje zakona, na spletkarenje, na surovosti koje mu omogućava izopačenost sistema. Nažalost, mnogima nije jasno da će ih budućnost zateći u nedostojnom položaju gmizavca, pojedini će samo nastaviti da gmižu u nekom novom poretku.

MONITOR: Zašto ćuti akademska zajednica?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Akademska zajednica ima neograničenu slobodu jedino u ćutanju. Univerzitetski profesor ne smije da progovori ni o svojim problemima, a kamoli o organizovanom kriminalu, korupciji i nepotizmu u društvu. Čast veoma rijetkim izuzecima. Što se tiče korupcije i nepotizma na Univerzitetu, koliko je meni poznato, to je tabu tema.

MONITOR: Šta je onda sa akademskim slobodama i autonomijom Univerziteta?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Sloboda i autonomija odoše boljijema i višijema… Sve zaslužuje da propadne, posebno ona institucija koju nema ko da brani. Na Univerzitetu sve vrvi od predatorske nauke, za njih su čak osmišljene i posebne SCI liste. Otužno je siromaštvo predatora, oni moraju sve da otmu, jer ništa nemaju osim iskonske gladi, ali njihova surovost nema granica, zato akademska zajednica ćuti. Kada predatorski grabež zahvati akademsku sredinu, ako je na periferiji, može se neutralisati. Međutim, kada zahvati samo srce institucije, tu pomoći nema. Univerzitet kopni, jer ga iznutra izjeda predatorska logika koju su u njega usadili brižni baštovani iz DPS-a. Nažalost, u Crnoj Gori nema institucije koja nije zahvaćena procesom razjedanja, jer se glodari uvijek ubacuju u srce sistema. To što je prepoznato kao samouništenje na Univerzitetu Crne Gore, u stvari je mnogo šira, sistemska pojava – opštedomovinski proces. Naime, u srce svake institucije instalirani su partijski predatori, a oni grabe i glođu, pa izgleda kao da institucija samu sebe urušava. Pri tom je fascinantna njihova ograničenost, jer oni ne posjeduju svijest o gnusnom poslu koji obavljaju.

MONITOR: Kako depolitizovati Univerzitet i dati šansu najboljima?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Najbolji već odavno nemaju šanse u Crnoj Gori. Oni masovno napuštaju domovinu da bi se profesionalno ostvarili u nekoj zdravoj kompetitivnoj sredini. Neustavno djelovanje univerzitetskog menadžmenta, koje je vrhunac dostiglo u smjenjivanju dekana, i to ne jednog, nanijelo je ogromnu štetu pojedincima, instituciji, akademskoj zajednici, autonomiji Univerziteta, koja sve više liči na beskrajni plavi krug… U tako izopačenom kontekstu, najboljima ne možete garantovati budućnost dostojnu njihovih kvaliteta. Depolitizacija će biti moguća tek poslije smjene vladajućeg režima. Logika pada je neumoljiva, a vrh pada tako što ruši sve ispod sebe. Urušavanje s vrha je počelo, a ako postoji neko ko vjeruje da taj proces može kontrolisati, grdno se vara.

MONITOR: Nedavno su Vas optužili studenti sa studijskog programa za srpski jezik da se prema njima ponašate neeakademski. Da li su bili u pravu i šta je odlučio Sud časti?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Na Univerzitetu se prema mojoj malenkosti preduzimaju radikalne mjere disciplinovanja: vraćena sam u zvanje vanrednog profesora, što treba da posluži kao primjer svima koji bi se usudili da kritikuju stanje na Univerzitetu. U tu svrhu aktiviran je i Sud časti. Optužba koja mi se stavlja na teret je zbilja perfidna, dostojna sluzave partijske imaginacije. Pismo, odnosno vapaj studenata srpskog jezika o njihovoj navodnoj ugroženosti, i to na nacionalnoj osnovi, imao je samo jedan cilj – satanizaciju moje ličnosti. Taj cilj je, uz aktivno učešće depeesovaca, postignut jer se po zahtjevima pojedinih građana, izrečenim na javnim mrežama, vidi da je uspješno kreirana atmosfera linča. Naime, ugroženim studentima se preporučuje da nabave ,,glogov kolac i obračunaju se sa mnom”, a ako ni to ne pomogne, ,,benzin i vatra” su tu. Sada je očigledno da je namjera kreatora čitave ove afere upravo izazivanje opasnosti po moju bezbjednost, a sve je započelo naivnim, čistim i bezazlenim pismom mojih navodnih žrtava – studenata srpskog jezika.

U pismu uprave i formalno potpisanih studenata ugrožava se moje pravo na slobodu govora i pokušava se cenzurisati akademski diskurs, a mene kao univerzitetskog profesora pokušavaju da zastraše i disciplinuju procesom. Studenti su, nažalost, stavljeni u službu zaštite DPS funkcionera, jer kao krunski dokaz o svojoj ugroženosti, oni prepričavaju moje bezazlene šale na račun raznoraznih menadžera. Sada je jasno da je pokretanje postupka pred Sudom časti i osuda u medijima, i to prije izricanja presude, najavljeni obračun dekana Gorana Barovića sa mnom. Još jednom izražavam žaljenje što su u tu gnusnu radnju umiješani studenti.

Ugrožavanje moje bezbjednosti studentima nije bila namjera, odbijam da vjerujem u toliku surovost tih mladih ljudi, ali svakako da je to namjera onih koji su osmislili čitav proces, u čije političko utemeljenje nimalo ne sumnjam. Međutim, postupak izmiče kontroli i prijeti da preraste u linč moje malenkosti, a ja zbilja ne želim da budem žrtva ostrašćenih i histeričnih domoljubaca. Bila sam prisiljena da policiji prijavim prijeteće poruke na društvenim mrežama u kojima se otvoreno traži moja likvidacija. Dakle, dotle ide partijsko spletkarenje, s njima nema šale, jer ko im se sprda, njima i njihovoj moći, taj mora da se zabrine za svoj život i da, naravno, ućuti. Na Univerzitetu djeluje sveopšti domovinski mehanizam prisluškivanja, špijuniranja i ućutkivanja.

Montenegristika zabranjena

MONITOR: Je li tačno da niko nema šanse da na UCG doktorira ako nije režimski čovjek?
ĐURIŠIĆ-BEČANOVIĆ: Kriterijumi su pooštreni, ne samo da je neophodno da kandidat bude režimski, nego i mentor i članovi komisije moraju biti podobni. Kontrola kvaliteta i nauke je totalna. Kriterijumi za izbor u zvanja na Univerzitetu Crne Gore trenutno pogoduju glumcima ili pak naučnicima poput Duška Bjelice. Veliki domoljubi stopirali su doktorate iz crnogorske književnosti: dvije moje kandidatkinje, pogađate, ostale su bez mentora, to jest mene i dodijeljen im je mentor iz Novog Sada. Sada one rade doktorate iz srpske književnosti. Očigledno je da se montenegristika ne smije izučavati na državnom Univerzitetu. Veliki uspjeh tima za reorganizaciju ogleda se u činjenici da je ove godine na doktorske studije UCG-e upisano svega sedam kandidata. Dakle, krajnji cilj – ukidanje nauke na Univerzitetu djeluje dostižno. Pobijanje akademske logike i svih akademskih načela, međutim, nikoga pretjerano ne zabrinjava, jer su svi zabrinuti za goli opstanak.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo