Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BURSAĆ, KOLUMNISTA BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Ništa nismo naučili

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlo je 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prestanka rata u BiH. Kakvi su rezultati, da li je taj sporazum, kako neki tvrde, „odslužio svoje” ili je, „ još neispunjen” da bi se već mijenjao?
BURSAĆ: Sama činjenica da 20 godina nakon Dejtona pričamo o Dejtonskom sporazumu je poražavajuća. Ljudi moraju da shvate kako je riječ o mirovnom aktu, kojim je prije svega SAD, zaustavio rat u BIH. Sporazum je bio i mora biti samo prelazno rješenje. Nažalost u njega su se fragmentarno i po potrebi kleli svi akteri rata i njihovi politički (i nacionalistički) nasljednici do dan danas. Imamo paradoksalnu situaciju da se nakon dvije decenije lokalnim političkim vođama, a bogme i velikom dijelu naroda još ratuje, pa nam onda i treba mirovni, a ne neki ekonomski, razvojni ili planski sporazum. Nažalost, od prisilnog sklapanja mira nismo ni uncu otišli dalje. Nismo ništa naučili. Nama treba lični, reprogramirani sporazum, na individualnom nivou, kako bi se uopšte bavili nekakvim funkcionalnim reustrojem.

MONITOR: Dva člana Predsedništva BIH, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, predlažu novi tip kantonizacije BiH – podjelu na četiri megakantona, radi racionalizacije resursa. Komentari ovih predloga, međutim, uglavnom idu u pravcu tumačenja da se tako, na mala vrata, pravi mesto trećem, hrvatskom entitetu?
BURSAĆ: Priča o magakantonima koju su pokrenula gospoda Izetbegović i Čović radi tobože racionalizacije resursa, nije ništa drugo do li najobičniji jeftini medijsko-politički marketing. Gospodin Dodik to radi permanentno sa tzv. otcjepljenjem entiteta Republika Srpska, a priče o trećem, tzv. Hrvatskom entitetu stalno su na jelovniku nacionalističkih jastrebova. U svakom slučaju, međunarodna zajednica, koliko god taj pojam danas impotentno zvučao, neće dozvoliti takav vid političkog hazarderstva. Ali to je manje bitno. Važno je da stanovnici BiH shvate kako je država sa dva entiteta neplodna i neučinkovita. Bilo kakva ozbiljna približavanja EU integracijama, posve sigurno, zahtijevaće nestanak entiteta u političkom kapacitetu koji postoji i stvaranje neke vrste geografskih regija. I to znaju svi. Ali  sve do tada, svaku ,,odluku” i mišljenje lokalnih političara ne treba uzimati za ozbiljno. To nije ,,otkrivanje Amerike” od strane Čovića i Izetbegovića.

MONITOR: Zanimljivo je da je ovo predlog hrvatskog i bošnjačkog predstavnika, iako je Milorad Dodik više puta posljednjih godina izjavljivao da podržava stvaranje hrvatskog eniteta.
BURSAĆ: Ponavljam, to je dio senzacionalističke politike pune žutila. Samo Čoviću, tobože, ne odgovara politika Milorada Dodika, pa je posve logično da se sa Izetbegovićem igra ,,monopol” igrarija. Niko ne garantuje da će do izlaska vašeg sljedećeg broja situacija biti naglavce drugačija i da će na stolu biti neka nova, a opet privremena i opet viđena kombinatorika. Uvjeren sam u to. Budimo realni: niti Dodik niti bilo ko u BiH ne može stvoriti nekakav ,,hrvatski entitet”, niti će ljubav Izetbegovića i Čovića biti na duge staze.

MONITOR: Dodik je u centru pažnje zbog medijskih navoda da je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv njega, ali je šef odeljenja za organizovani kriminal to demantovao?
BURSAĆ: To samo pokazuje kakava je BiH država. Pa ovdje ni ministar policije ne zna da li je zvanično pokrenuta istraga protiv Milorada Dodika. Kada ga pitate šta je sa tom istragom, on vas uputi na tužilaštvo koje se intenzivno ne miješa u svoj posao. I dabome da takva pometnja i smutnja opet najviše odgovara Miloradu Dodiku, koji zorno pokazuje kako država ne radi svoj posao. U konačnici, ako sada država ne radi efikasno i ako nema dokaza protiv Dodika ili njegovih najbližih saradnika, neće ih imati nikada i postavlja se otvoreno pitanje da li Tužilaštvo BiH iskreno radi svoj posao.

MONITOR: Koliko su ozbiljne sumnje u vezi sa tim, kao i krivično djelo koje se Dodiku, u tim navodima, stavlja na teret?
BURSAĆ: Mi možemo sad hipotetisati i tvrditi šta hoćemo. Možemo, primjerice, kao novinari da istražimo porijeklo imovine Milorada Dodika na Dedinju. Možemo da pogledamo istorijat vlasništva vile koja je predmet spora. Možemo da spekulišemo preko kakvih kreditnih linija je kupljena narečena nekretnina. Ili je kupljena kešom? Možemo nagađati da li je stvarno koristi izraelska Ambasada ili možda ne…? Ali, zaista, šta radi policija i tužilaštvo? Zašto svojim ponašanjem, daju legitimitet bahatosti Milorada Dodika? Zašto se tako uporno i intenzivno ne petljaju u svoj posao?  Mislim da su to prava pitanja.

MONITOR: Neki portali su najavljivali organizovani puč protiv Dodika, a on sam je pominjao rat koji domaći i strani NVO, neki mediji, opozicija vode protiv najvažnijih institucionalnih stubova RS. Šta je tu istina?
BURSAĆ: Dodik godinama putem svojih medija i lobista koji su debelo plaćeni stvara histeriju, patološki scenario, po kome ,,domaći izdajnici i strani plaćenici” uporno pokušavaju da svrgnu sa vlasti ,,dobrog i poštenog Dodika”. Ovi mediji i pojedinci plaćeni su iz entitetske kase, dakle od narodnih para, kako bi tom istom narodu servirali notorne laži. Danas je to RTRS, portal Iskra u vlasništvu Emira Kusturice, Obrad Kesić, koji je neki lobista u Vašingtonu, a sutra ko zna ko. A, opoziciju, kao tobože remetilački faktor u RS-u više ni Dodik ne spominje. Toliko je slaba i autistična.  Ima logike u ovoj histeriji i sva ona je podređena što dužem ostanku Dodika na vlasti ili barem van domašaja ruke pravde.

MONITOR: Može li politička i lična sudbina Dodika biti razlog neslaganja između predstavnika međunarodnih organizacija i susjednih država, posebno Srbije, pošto on otvoreno zagovara partnerstvo sa Rusijom i ujedinjenje sa Srbijom?
BURSAĆ: Sudbina Milorada Dodika je direktno povezana sa željama i stavovima međunarodne zajednice. Ovog novopečenog rusofila, na vlast su doveli američki tenkovi, a od Vašingtona je tada bio ocijenjen kao ,,mlad i perspektivan političar”. Zbog aktuelne političke situacije BiH je predaleko od periskopa Brisela i Vašingtona, što Dodik koristi za vaspostavljanje nekakvog srpskog Pijemonta, koji čak ni Srbiji u ovakvoj konstelaciji snaga nikako ne odgovara. Unutar RS, ako pogledmo pitanja i probleme koji se tiču prije svega ekonomije, investicija, radnih mijesta, od strane plebsa, rejting Dodika je bankarski rečeno ,,smeće”. Ali dok postoji histerija o ,,napadima” na RS, on je i dalje neprikosnoveni lider zapadnih Srba.

MONITOR: Najnoviji sukob Banjaluke i Sarajeva bio je zbog ulaska SIPE u prostorije policije i vlasti u Novom Gradu, kada su hapsili nekoliko osumnjičenih za ratne zločine. Da li se radi o pravnom pitanju, različitom tumačenju zakona i nadležnosti, ili o prilici da se nastavi rat entiteta i ličnosti koje ih vode za uticaj na budućnost BiH?
BURSAĆ: Pa ,,dužina” krize od par dana i sporazum između SIPE i MUPA RS vam pokazuju o kakvoj je smijuriji riječ. Prvo je prvi policajac RS Dragan Lukač zajedno sa Skupštinom, Vladom, premijerkom poništio sve ugovore i veze sa SIPOM. Par dana poslije, kao da se ništa nije desilo nastavljena je saradnja, a akcija SIPE u Novom Gradu proglašena je legalnom i legitimnom. Time su sve pobrojane institucije i ljudi koji su potpisali nekakav prekid saradnje sa SIPOM, samo omalovažili svoje funkcije. Ali šta je to u poređenju sa Dodikovih par medijskih poena. Akcija SIPE i zobože proglašenje rata protiv institucija države od strane Dodika, samo pokazuju o kakvom konvertitu se radi i ništa više.

MONITOR: Šta mislite o navodnim najnovijim svjedočenjima u vezi sa odgovornošću za ratno granatiranje Markala?
BURSAĆ: Ako mislite na nekakva priznanja kako iza granatiranja Markala stoji rahmetli Alija Izetbegović i Armija BiH, to su čiste budalaštine koje žestoko ulijeću u teren teorija zavjere. Ovakvih hipoteza je bilo i biće, ali one osim nanovog izazivanja trauma kod preživjelih i familija koje su izgubile najbliže na Markalama nemaju nikakvu težinu. Čak ni medijsku. Riječ je o čistoj sramoti.

MONITOR: Predsjedavajući Savjeta ministara BiH, Denis Zvizdić, najavljuje podnošenje aplikacije za članstvo u EU, za mesec-dva. Šta za BiH, sa svim njenim podjelama i problemima, predstavlja napredak u formalizaciji „puta u EU” i kakva je uloga u tome današnje RS, posebno zbog „faktora Dodik”?
BURSAĆ: Prvi ljudi Savjeta ministara su prije tačno godinu najavili da će ,,za mjesec-dva” BiH podnijeti aplikaciju za članstvo u EU. Kako? Kako zemlja koja je u proteklih godinu dana ekonomski, bezbjedonosno i institucionalno nazadovala, može biti bliža EU nego lani? Slučaj Dodik nije jedini, ali je najbitniji u pokretanju i otvaranju, prije svega unutardržavne funkcionalne reorganizacije. Zbog svoje pozicije i prije svega interesa, Milorad Dodik je glavni kočničar funkcionisanja BIH kao države. Dok je on tu biće tako. Ali, nemojmo se zavaravati. I bez Dodika na političkoj sceni svi moraju zavrnuti rukave kako bi ova zemlja stigla na nulti položaj, na start. Do tada je svaka priča o približavanju BiH EU neozbiljna. Dok postoje ljudi koji su van domašaja zakona i za koje je sopstvena zemlja, entitet i narod samo brana i talični čip kako bi ostali na slobodi, priča o BiH kao ozbiljnoj državi je simješna. Žalosno smiješna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo