Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BURSAĆ, KOLUMNISTA BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Ništa nismo naučili

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlo je 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prestanka rata u BiH. Kakvi su rezultati, da li je taj sporazum, kako neki tvrde, „odslužio svoje” ili je, „ još neispunjen” da bi se već mijenjao?
BURSAĆ: Sama činjenica da 20 godina nakon Dejtona pričamo o Dejtonskom sporazumu je poražavajuća. Ljudi moraju da shvate kako je riječ o mirovnom aktu, kojim je prije svega SAD, zaustavio rat u BIH. Sporazum je bio i mora biti samo prelazno rješenje. Nažalost u njega su se fragmentarno i po potrebi kleli svi akteri rata i njihovi politički (i nacionalistički) nasljednici do dan danas. Imamo paradoksalnu situaciju da se nakon dvije decenije lokalnim političkim vođama, a bogme i velikom dijelu naroda još ratuje, pa nam onda i treba mirovni, a ne neki ekonomski, razvojni ili planski sporazum. Nažalost, od prisilnog sklapanja mira nismo ni uncu otišli dalje. Nismo ništa naučili. Nama treba lični, reprogramirani sporazum, na individualnom nivou, kako bi se uopšte bavili nekakvim funkcionalnim reustrojem.

MONITOR: Dva člana Predsedništva BIH, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, predlažu novi tip kantonizacije BiH – podjelu na četiri megakantona, radi racionalizacije resursa. Komentari ovih predloga, međutim, uglavnom idu u pravcu tumačenja da se tako, na mala vrata, pravi mesto trećem, hrvatskom entitetu?
BURSAĆ: Priča o magakantonima koju su pokrenula gospoda Izetbegović i Čović radi tobože racionalizacije resursa, nije ništa drugo do li najobičniji jeftini medijsko-politički marketing. Gospodin Dodik to radi permanentno sa tzv. otcjepljenjem entiteta Republika Srpska, a priče o trećem, tzv. Hrvatskom entitetu stalno su na jelovniku nacionalističkih jastrebova. U svakom slučaju, međunarodna zajednica, koliko god taj pojam danas impotentno zvučao, neće dozvoliti takav vid političkog hazarderstva. Ali to je manje bitno. Važno je da stanovnici BiH shvate kako je država sa dva entiteta neplodna i neučinkovita. Bilo kakva ozbiljna približavanja EU integracijama, posve sigurno, zahtijevaće nestanak entiteta u političkom kapacitetu koji postoji i stvaranje neke vrste geografskih regija. I to znaju svi. Ali  sve do tada, svaku ,,odluku” i mišljenje lokalnih političara ne treba uzimati za ozbiljno. To nije ,,otkrivanje Amerike” od strane Čovića i Izetbegovića.

MONITOR: Zanimljivo je da je ovo predlog hrvatskog i bošnjačkog predstavnika, iako je Milorad Dodik više puta posljednjih godina izjavljivao da podržava stvaranje hrvatskog eniteta.
BURSAĆ: Ponavljam, to je dio senzacionalističke politike pune žutila. Samo Čoviću, tobože, ne odgovara politika Milorada Dodika, pa je posve logično da se sa Izetbegovićem igra ,,monopol” igrarija. Niko ne garantuje da će do izlaska vašeg sljedećeg broja situacija biti naglavce drugačija i da će na stolu biti neka nova, a opet privremena i opet viđena kombinatorika. Uvjeren sam u to. Budimo realni: niti Dodik niti bilo ko u BiH ne može stvoriti nekakav ,,hrvatski entitet”, niti će ljubav Izetbegovića i Čovića biti na duge staze.

MONITOR: Dodik je u centru pažnje zbog medijskih navoda da je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv njega, ali je šef odeljenja za organizovani kriminal to demantovao?
BURSAĆ: To samo pokazuje kakava je BiH država. Pa ovdje ni ministar policije ne zna da li je zvanično pokrenuta istraga protiv Milorada Dodika. Kada ga pitate šta je sa tom istragom, on vas uputi na tužilaštvo koje se intenzivno ne miješa u svoj posao. I dabome da takva pometnja i smutnja opet najviše odgovara Miloradu Dodiku, koji zorno pokazuje kako država ne radi svoj posao. U konačnici, ako sada država ne radi efikasno i ako nema dokaza protiv Dodika ili njegovih najbližih saradnika, neće ih imati nikada i postavlja se otvoreno pitanje da li Tužilaštvo BiH iskreno radi svoj posao.

MONITOR: Koliko su ozbiljne sumnje u vezi sa tim, kao i krivično djelo koje se Dodiku, u tim navodima, stavlja na teret?
BURSAĆ: Mi možemo sad hipotetisati i tvrditi šta hoćemo. Možemo, primjerice, kao novinari da istražimo porijeklo imovine Milorada Dodika na Dedinju. Možemo da pogledamo istorijat vlasništva vile koja je predmet spora. Možemo da spekulišemo preko kakvih kreditnih linija je kupljena narečena nekretnina. Ili je kupljena kešom? Možemo nagađati da li je stvarno koristi izraelska Ambasada ili možda ne…? Ali, zaista, šta radi policija i tužilaštvo? Zašto svojim ponašanjem, daju legitimitet bahatosti Milorada Dodika? Zašto se tako uporno i intenzivno ne petljaju u svoj posao?  Mislim da su to prava pitanja.

MONITOR: Neki portali su najavljivali organizovani puč protiv Dodika, a on sam je pominjao rat koji domaći i strani NVO, neki mediji, opozicija vode protiv najvažnijih institucionalnih stubova RS. Šta je tu istina?
BURSAĆ: Dodik godinama putem svojih medija i lobista koji su debelo plaćeni stvara histeriju, patološki scenario, po kome ,,domaći izdajnici i strani plaćenici” uporno pokušavaju da svrgnu sa vlasti ,,dobrog i poštenog Dodika”. Ovi mediji i pojedinci plaćeni su iz entitetske kase, dakle od narodnih para, kako bi tom istom narodu servirali notorne laži. Danas je to RTRS, portal Iskra u vlasništvu Emira Kusturice, Obrad Kesić, koji je neki lobista u Vašingtonu, a sutra ko zna ko. A, opoziciju, kao tobože remetilački faktor u RS-u više ni Dodik ne spominje. Toliko je slaba i autistična.  Ima logike u ovoj histeriji i sva ona je podređena što dužem ostanku Dodika na vlasti ili barem van domašaja ruke pravde.

MONITOR: Može li politička i lična sudbina Dodika biti razlog neslaganja između predstavnika međunarodnih organizacija i susjednih država, posebno Srbije, pošto on otvoreno zagovara partnerstvo sa Rusijom i ujedinjenje sa Srbijom?
BURSAĆ: Sudbina Milorada Dodika je direktno povezana sa željama i stavovima međunarodne zajednice. Ovog novopečenog rusofila, na vlast su doveli američki tenkovi, a od Vašingtona je tada bio ocijenjen kao ,,mlad i perspektivan političar”. Zbog aktuelne političke situacije BiH je predaleko od periskopa Brisela i Vašingtona, što Dodik koristi za vaspostavljanje nekakvog srpskog Pijemonta, koji čak ni Srbiji u ovakvoj konstelaciji snaga nikako ne odgovara. Unutar RS, ako pogledmo pitanja i probleme koji se tiču prije svega ekonomije, investicija, radnih mijesta, od strane plebsa, rejting Dodika je bankarski rečeno ,,smeće”. Ali dok postoji histerija o ,,napadima” na RS, on je i dalje neprikosnoveni lider zapadnih Srba.

MONITOR: Najnoviji sukob Banjaluke i Sarajeva bio je zbog ulaska SIPE u prostorije policije i vlasti u Novom Gradu, kada su hapsili nekoliko osumnjičenih za ratne zločine. Da li se radi o pravnom pitanju, različitom tumačenju zakona i nadležnosti, ili o prilici da se nastavi rat entiteta i ličnosti koje ih vode za uticaj na budućnost BiH?
BURSAĆ: Pa ,,dužina” krize od par dana i sporazum između SIPE i MUPA RS vam pokazuju o kakvoj je smijuriji riječ. Prvo je prvi policajac RS Dragan Lukač zajedno sa Skupštinom, Vladom, premijerkom poništio sve ugovore i veze sa SIPOM. Par dana poslije, kao da se ništa nije desilo nastavljena je saradnja, a akcija SIPE u Novom Gradu proglašena je legalnom i legitimnom. Time su sve pobrojane institucije i ljudi koji su potpisali nekakav prekid saradnje sa SIPOM, samo omalovažili svoje funkcije. Ali šta je to u poređenju sa Dodikovih par medijskih poena. Akcija SIPE i zobože proglašenje rata protiv institucija države od strane Dodika, samo pokazuju o kakvom konvertitu se radi i ništa više.

MONITOR: Šta mislite o navodnim najnovijim svjedočenjima u vezi sa odgovornošću za ratno granatiranje Markala?
BURSAĆ: Ako mislite na nekakva priznanja kako iza granatiranja Markala stoji rahmetli Alija Izetbegović i Armija BiH, to su čiste budalaštine koje žestoko ulijeću u teren teorija zavjere. Ovakvih hipoteza je bilo i biće, ali one osim nanovog izazivanja trauma kod preživjelih i familija koje su izgubile najbliže na Markalama nemaju nikakvu težinu. Čak ni medijsku. Riječ je o čistoj sramoti.

MONITOR: Predsjedavajući Savjeta ministara BiH, Denis Zvizdić, najavljuje podnošenje aplikacije za članstvo u EU, za mesec-dva. Šta za BiH, sa svim njenim podjelama i problemima, predstavlja napredak u formalizaciji „puta u EU” i kakva je uloga u tome današnje RS, posebno zbog „faktora Dodik”?
BURSAĆ: Prvi ljudi Savjeta ministara su prije tačno godinu najavili da će ,,za mjesec-dva” BiH podnijeti aplikaciju za članstvo u EU. Kako? Kako zemlja koja je u proteklih godinu dana ekonomski, bezbjedonosno i institucionalno nazadovala, može biti bliža EU nego lani? Slučaj Dodik nije jedini, ali je najbitniji u pokretanju i otvaranju, prije svega unutardržavne funkcionalne reorganizacije. Zbog svoje pozicije i prije svega interesa, Milorad Dodik je glavni kočničar funkcionisanja BIH kao države. Dok je on tu biće tako. Ali, nemojmo se zavaravati. I bez Dodika na političkoj sceni svi moraju zavrnuti rukave kako bi ova zemlja stigla na nulti položaj, na start. Do tada je svaka priča o približavanju BiH EU neozbiljna. Dok postoje ljudi koji su van domašaja zakona i za koje je sopstvena zemlja, entitet i narod samo brana i talični čip kako bi ostali na slobodi, priča o BiH kao ozbiljnoj državi je simješna. Žalosno smiješna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo