Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BURSAĆ, KOLUMNISTA BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Ništa nismo naučili

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlo je 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prestanka rata u BiH. Kakvi su rezultati, da li je taj sporazum, kako neki tvrde, „odslužio svoje” ili je, „ još neispunjen” da bi se već mijenjao?
BURSAĆ: Sama činjenica da 20 godina nakon Dejtona pričamo o Dejtonskom sporazumu je poražavajuća. Ljudi moraju da shvate kako je riječ o mirovnom aktu, kojim je prije svega SAD, zaustavio rat u BIH. Sporazum je bio i mora biti samo prelazno rješenje. Nažalost u njega su se fragmentarno i po potrebi kleli svi akteri rata i njihovi politički (i nacionalistički) nasljednici do dan danas. Imamo paradoksalnu situaciju da se nakon dvije decenije lokalnim političkim vođama, a bogme i velikom dijelu naroda još ratuje, pa nam onda i treba mirovni, a ne neki ekonomski, razvojni ili planski sporazum. Nažalost, od prisilnog sklapanja mira nismo ni uncu otišli dalje. Nismo ništa naučili. Nama treba lični, reprogramirani sporazum, na individualnom nivou, kako bi se uopšte bavili nekakvim funkcionalnim reustrojem.

MONITOR: Dva člana Predsedništva BIH, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, predlažu novi tip kantonizacije BiH – podjelu na četiri megakantona, radi racionalizacije resursa. Komentari ovih predloga, međutim, uglavnom idu u pravcu tumačenja da se tako, na mala vrata, pravi mesto trećem, hrvatskom entitetu?
BURSAĆ: Priča o magakantonima koju su pokrenula gospoda Izetbegović i Čović radi tobože racionalizacije resursa, nije ništa drugo do li najobičniji jeftini medijsko-politički marketing. Gospodin Dodik to radi permanentno sa tzv. otcjepljenjem entiteta Republika Srpska, a priče o trećem, tzv. Hrvatskom entitetu stalno su na jelovniku nacionalističkih jastrebova. U svakom slučaju, međunarodna zajednica, koliko god taj pojam danas impotentno zvučao, neće dozvoliti takav vid političkog hazarderstva. Ali to je manje bitno. Važno je da stanovnici BiH shvate kako je država sa dva entiteta neplodna i neučinkovita. Bilo kakva ozbiljna približavanja EU integracijama, posve sigurno, zahtijevaće nestanak entiteta u političkom kapacitetu koji postoji i stvaranje neke vrste geografskih regija. I to znaju svi. Ali  sve do tada, svaku ,,odluku” i mišljenje lokalnih političara ne treba uzimati za ozbiljno. To nije ,,otkrivanje Amerike” od strane Čovića i Izetbegovića.

MONITOR: Zanimljivo je da je ovo predlog hrvatskog i bošnjačkog predstavnika, iako je Milorad Dodik više puta posljednjih godina izjavljivao da podržava stvaranje hrvatskog eniteta.
BURSAĆ: Ponavljam, to je dio senzacionalističke politike pune žutila. Samo Čoviću, tobože, ne odgovara politika Milorada Dodika, pa je posve logično da se sa Izetbegovićem igra ,,monopol” igrarija. Niko ne garantuje da će do izlaska vašeg sljedećeg broja situacija biti naglavce drugačija i da će na stolu biti neka nova, a opet privremena i opet viđena kombinatorika. Uvjeren sam u to. Budimo realni: niti Dodik niti bilo ko u BiH ne može stvoriti nekakav ,,hrvatski entitet”, niti će ljubav Izetbegovića i Čovića biti na duge staze.

MONITOR: Dodik je u centru pažnje zbog medijskih navoda da je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv njega, ali je šef odeljenja za organizovani kriminal to demantovao?
BURSAĆ: To samo pokazuje kakava je BiH država. Pa ovdje ni ministar policije ne zna da li je zvanično pokrenuta istraga protiv Milorada Dodika. Kada ga pitate šta je sa tom istragom, on vas uputi na tužilaštvo koje se intenzivno ne miješa u svoj posao. I dabome da takva pometnja i smutnja opet najviše odgovara Miloradu Dodiku, koji zorno pokazuje kako država ne radi svoj posao. U konačnici, ako sada država ne radi efikasno i ako nema dokaza protiv Dodika ili njegovih najbližih saradnika, neće ih imati nikada i postavlja se otvoreno pitanje da li Tužilaštvo BiH iskreno radi svoj posao.

MONITOR: Koliko su ozbiljne sumnje u vezi sa tim, kao i krivično djelo koje se Dodiku, u tim navodima, stavlja na teret?
BURSAĆ: Mi možemo sad hipotetisati i tvrditi šta hoćemo. Možemo, primjerice, kao novinari da istražimo porijeklo imovine Milorada Dodika na Dedinju. Možemo da pogledamo istorijat vlasništva vile koja je predmet spora. Možemo da spekulišemo preko kakvih kreditnih linija je kupljena narečena nekretnina. Ili je kupljena kešom? Možemo nagađati da li je stvarno koristi izraelska Ambasada ili možda ne…? Ali, zaista, šta radi policija i tužilaštvo? Zašto svojim ponašanjem, daju legitimitet bahatosti Milorada Dodika? Zašto se tako uporno i intenzivno ne petljaju u svoj posao?  Mislim da su to prava pitanja.

MONITOR: Neki portali su najavljivali organizovani puč protiv Dodika, a on sam je pominjao rat koji domaći i strani NVO, neki mediji, opozicija vode protiv najvažnijih institucionalnih stubova RS. Šta je tu istina?
BURSAĆ: Dodik godinama putem svojih medija i lobista koji su debelo plaćeni stvara histeriju, patološki scenario, po kome ,,domaći izdajnici i strani plaćenici” uporno pokušavaju da svrgnu sa vlasti ,,dobrog i poštenog Dodika”. Ovi mediji i pojedinci plaćeni su iz entitetske kase, dakle od narodnih para, kako bi tom istom narodu servirali notorne laži. Danas je to RTRS, portal Iskra u vlasništvu Emira Kusturice, Obrad Kesić, koji je neki lobista u Vašingtonu, a sutra ko zna ko. A, opoziciju, kao tobože remetilački faktor u RS-u više ni Dodik ne spominje. Toliko je slaba i autistična.  Ima logike u ovoj histeriji i sva ona je podređena što dužem ostanku Dodika na vlasti ili barem van domašaja ruke pravde.

MONITOR: Može li politička i lična sudbina Dodika biti razlog neslaganja između predstavnika međunarodnih organizacija i susjednih država, posebno Srbije, pošto on otvoreno zagovara partnerstvo sa Rusijom i ujedinjenje sa Srbijom?
BURSAĆ: Sudbina Milorada Dodika je direktno povezana sa željama i stavovima međunarodne zajednice. Ovog novopečenog rusofila, na vlast su doveli američki tenkovi, a od Vašingtona je tada bio ocijenjen kao ,,mlad i perspektivan političar”. Zbog aktuelne političke situacije BiH je predaleko od periskopa Brisela i Vašingtona, što Dodik koristi za vaspostavljanje nekakvog srpskog Pijemonta, koji čak ni Srbiji u ovakvoj konstelaciji snaga nikako ne odgovara. Unutar RS, ako pogledmo pitanja i probleme koji se tiču prije svega ekonomije, investicija, radnih mijesta, od strane plebsa, rejting Dodika je bankarski rečeno ,,smeće”. Ali dok postoji histerija o ,,napadima” na RS, on je i dalje neprikosnoveni lider zapadnih Srba.

MONITOR: Najnoviji sukob Banjaluke i Sarajeva bio je zbog ulaska SIPE u prostorije policije i vlasti u Novom Gradu, kada su hapsili nekoliko osumnjičenih za ratne zločine. Da li se radi o pravnom pitanju, različitom tumačenju zakona i nadležnosti, ili o prilici da se nastavi rat entiteta i ličnosti koje ih vode za uticaj na budućnost BiH?
BURSAĆ: Pa ,,dužina” krize od par dana i sporazum između SIPE i MUPA RS vam pokazuju o kakvoj je smijuriji riječ. Prvo je prvi policajac RS Dragan Lukač zajedno sa Skupštinom, Vladom, premijerkom poništio sve ugovore i veze sa SIPOM. Par dana poslije, kao da se ništa nije desilo nastavljena je saradnja, a akcija SIPE u Novom Gradu proglašena je legalnom i legitimnom. Time su sve pobrojane institucije i ljudi koji su potpisali nekakav prekid saradnje sa SIPOM, samo omalovažili svoje funkcije. Ali šta je to u poređenju sa Dodikovih par medijskih poena. Akcija SIPE i zobože proglašenje rata protiv institucija države od strane Dodika, samo pokazuju o kakvom konvertitu se radi i ništa više.

MONITOR: Šta mislite o navodnim najnovijim svjedočenjima u vezi sa odgovornošću za ratno granatiranje Markala?
BURSAĆ: Ako mislite na nekakva priznanja kako iza granatiranja Markala stoji rahmetli Alija Izetbegović i Armija BiH, to su čiste budalaštine koje žestoko ulijeću u teren teorija zavjere. Ovakvih hipoteza je bilo i biće, ali one osim nanovog izazivanja trauma kod preživjelih i familija koje su izgubile najbliže na Markalama nemaju nikakvu težinu. Čak ni medijsku. Riječ je o čistoj sramoti.

MONITOR: Predsjedavajući Savjeta ministara BiH, Denis Zvizdić, najavljuje podnošenje aplikacije za članstvo u EU, za mesec-dva. Šta za BiH, sa svim njenim podjelama i problemima, predstavlja napredak u formalizaciji „puta u EU” i kakva je uloga u tome današnje RS, posebno zbog „faktora Dodik”?
BURSAĆ: Prvi ljudi Savjeta ministara su prije tačno godinu najavili da će ,,za mjesec-dva” BiH podnijeti aplikaciju za članstvo u EU. Kako? Kako zemlja koja je u proteklih godinu dana ekonomski, bezbjedonosno i institucionalno nazadovala, može biti bliža EU nego lani? Slučaj Dodik nije jedini, ali je najbitniji u pokretanju i otvaranju, prije svega unutardržavne funkcionalne reorganizacije. Zbog svoje pozicije i prije svega interesa, Milorad Dodik je glavni kočničar funkcionisanja BIH kao države. Dok je on tu biće tako. Ali, nemojmo se zavaravati. I bez Dodika na političkoj sceni svi moraju zavrnuti rukave kako bi ova zemlja stigla na nulti položaj, na start. Do tada je svaka priča o približavanju BiH EU neozbiljna. Dok postoje ljudi koji su van domašaja zakona i za koje je sopstvena zemlja, entitet i narod samo brana i talični čip kako bi ostali na slobodi, priča o BiH kao ozbiljnoj državi je simješna. Žalosno smiješna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo