Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN BURSAĆ, KOLUMNISTA BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Ništa nismo naučili

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošlo je 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prestanka rata u BiH. Kakvi su rezultati, da li je taj sporazum, kako neki tvrde, „odslužio svoje” ili je, „ još neispunjen” da bi se već mijenjao?
BURSAĆ: Sama činjenica da 20 godina nakon Dejtona pričamo o Dejtonskom sporazumu je poražavajuća. Ljudi moraju da shvate kako je riječ o mirovnom aktu, kojim je prije svega SAD, zaustavio rat u BIH. Sporazum je bio i mora biti samo prelazno rješenje. Nažalost u njega su se fragmentarno i po potrebi kleli svi akteri rata i njihovi politički (i nacionalistički) nasljednici do dan danas. Imamo paradoksalnu situaciju da se nakon dvije decenije lokalnim političkim vođama, a bogme i velikom dijelu naroda još ratuje, pa nam onda i treba mirovni, a ne neki ekonomski, razvojni ili planski sporazum. Nažalost, od prisilnog sklapanja mira nismo ni uncu otišli dalje. Nismo ništa naučili. Nama treba lični, reprogramirani sporazum, na individualnom nivou, kako bi se uopšte bavili nekakvim funkcionalnim reustrojem.

MONITOR: Dva člana Predsedništva BIH, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, predlažu novi tip kantonizacije BiH – podjelu na četiri megakantona, radi racionalizacije resursa. Komentari ovih predloga, međutim, uglavnom idu u pravcu tumačenja da se tako, na mala vrata, pravi mesto trećem, hrvatskom entitetu?
BURSAĆ: Priča o magakantonima koju su pokrenula gospoda Izetbegović i Čović radi tobože racionalizacije resursa, nije ništa drugo do li najobičniji jeftini medijsko-politički marketing. Gospodin Dodik to radi permanentno sa tzv. otcjepljenjem entiteta Republika Srpska, a priče o trećem, tzv. Hrvatskom entitetu stalno su na jelovniku nacionalističkih jastrebova. U svakom slučaju, međunarodna zajednica, koliko god taj pojam danas impotentno zvučao, neće dozvoliti takav vid političkog hazarderstva. Ali to je manje bitno. Važno je da stanovnici BiH shvate kako je država sa dva entiteta neplodna i neučinkovita. Bilo kakva ozbiljna približavanja EU integracijama, posve sigurno, zahtijevaće nestanak entiteta u političkom kapacitetu koji postoji i stvaranje neke vrste geografskih regija. I to znaju svi. Ali  sve do tada, svaku ,,odluku” i mišljenje lokalnih političara ne treba uzimati za ozbiljno. To nije ,,otkrivanje Amerike” od strane Čovića i Izetbegovića.

MONITOR: Zanimljivo je da je ovo predlog hrvatskog i bošnjačkog predstavnika, iako je Milorad Dodik više puta posljednjih godina izjavljivao da podržava stvaranje hrvatskog eniteta.
BURSAĆ: Ponavljam, to je dio senzacionalističke politike pune žutila. Samo Čoviću, tobože, ne odgovara politika Milorada Dodika, pa je posve logično da se sa Izetbegovićem igra ,,monopol” igrarija. Niko ne garantuje da će do izlaska vašeg sljedećeg broja situacija biti naglavce drugačija i da će na stolu biti neka nova, a opet privremena i opet viđena kombinatorika. Uvjeren sam u to. Budimo realni: niti Dodik niti bilo ko u BiH ne može stvoriti nekakav ,,hrvatski entitet”, niti će ljubav Izetbegovića i Čovića biti na duge staze.

MONITOR: Dodik je u centru pažnje zbog medijskih navoda da je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv njega, ali je šef odeljenja za organizovani kriminal to demantovao?
BURSAĆ: To samo pokazuje kakava je BiH država. Pa ovdje ni ministar policije ne zna da li je zvanično pokrenuta istraga protiv Milorada Dodika. Kada ga pitate šta je sa tom istragom, on vas uputi na tužilaštvo koje se intenzivno ne miješa u svoj posao. I dabome da takva pometnja i smutnja opet najviše odgovara Miloradu Dodiku, koji zorno pokazuje kako država ne radi svoj posao. U konačnici, ako sada država ne radi efikasno i ako nema dokaza protiv Dodika ili njegovih najbližih saradnika, neće ih imati nikada i postavlja se otvoreno pitanje da li Tužilaštvo BiH iskreno radi svoj posao.

MONITOR: Koliko su ozbiljne sumnje u vezi sa tim, kao i krivično djelo koje se Dodiku, u tim navodima, stavlja na teret?
BURSAĆ: Mi možemo sad hipotetisati i tvrditi šta hoćemo. Možemo, primjerice, kao novinari da istražimo porijeklo imovine Milorada Dodika na Dedinju. Možemo da pogledamo istorijat vlasništva vile koja je predmet spora. Možemo da spekulišemo preko kakvih kreditnih linija je kupljena narečena nekretnina. Ili je kupljena kešom? Možemo nagađati da li je stvarno koristi izraelska Ambasada ili možda ne…? Ali, zaista, šta radi policija i tužilaštvo? Zašto svojim ponašanjem, daju legitimitet bahatosti Milorada Dodika? Zašto se tako uporno i intenzivno ne petljaju u svoj posao?  Mislim da su to prava pitanja.

MONITOR: Neki portali su najavljivali organizovani puč protiv Dodika, a on sam je pominjao rat koji domaći i strani NVO, neki mediji, opozicija vode protiv najvažnijih institucionalnih stubova RS. Šta je tu istina?
BURSAĆ: Dodik godinama putem svojih medija i lobista koji su debelo plaćeni stvara histeriju, patološki scenario, po kome ,,domaći izdajnici i strani plaćenici” uporno pokušavaju da svrgnu sa vlasti ,,dobrog i poštenog Dodika”. Ovi mediji i pojedinci plaćeni su iz entitetske kase, dakle od narodnih para, kako bi tom istom narodu servirali notorne laži. Danas je to RTRS, portal Iskra u vlasništvu Emira Kusturice, Obrad Kesić, koji je neki lobista u Vašingtonu, a sutra ko zna ko. A, opoziciju, kao tobože remetilački faktor u RS-u više ni Dodik ne spominje. Toliko je slaba i autistična.  Ima logike u ovoj histeriji i sva ona je podređena što dužem ostanku Dodika na vlasti ili barem van domašaja ruke pravde.

MONITOR: Može li politička i lična sudbina Dodika biti razlog neslaganja između predstavnika međunarodnih organizacija i susjednih država, posebno Srbije, pošto on otvoreno zagovara partnerstvo sa Rusijom i ujedinjenje sa Srbijom?
BURSAĆ: Sudbina Milorada Dodika je direktno povezana sa željama i stavovima međunarodne zajednice. Ovog novopečenog rusofila, na vlast su doveli američki tenkovi, a od Vašingtona je tada bio ocijenjen kao ,,mlad i perspektivan političar”. Zbog aktuelne političke situacije BiH je predaleko od periskopa Brisela i Vašingtona, što Dodik koristi za vaspostavljanje nekakvog srpskog Pijemonta, koji čak ni Srbiji u ovakvoj konstelaciji snaga nikako ne odgovara. Unutar RS, ako pogledmo pitanja i probleme koji se tiču prije svega ekonomije, investicija, radnih mijesta, od strane plebsa, rejting Dodika je bankarski rečeno ,,smeće”. Ali dok postoji histerija o ,,napadima” na RS, on je i dalje neprikosnoveni lider zapadnih Srba.

MONITOR: Najnoviji sukob Banjaluke i Sarajeva bio je zbog ulaska SIPE u prostorije policije i vlasti u Novom Gradu, kada su hapsili nekoliko osumnjičenih za ratne zločine. Da li se radi o pravnom pitanju, različitom tumačenju zakona i nadležnosti, ili o prilici da se nastavi rat entiteta i ličnosti koje ih vode za uticaj na budućnost BiH?
BURSAĆ: Pa ,,dužina” krize od par dana i sporazum između SIPE i MUPA RS vam pokazuju o kakvoj je smijuriji riječ. Prvo je prvi policajac RS Dragan Lukač zajedno sa Skupštinom, Vladom, premijerkom poništio sve ugovore i veze sa SIPOM. Par dana poslije, kao da se ništa nije desilo nastavljena je saradnja, a akcija SIPE u Novom Gradu proglašena je legalnom i legitimnom. Time su sve pobrojane institucije i ljudi koji su potpisali nekakav prekid saradnje sa SIPOM, samo omalovažili svoje funkcije. Ali šta je to u poređenju sa Dodikovih par medijskih poena. Akcija SIPE i zobože proglašenje rata protiv institucija države od strane Dodika, samo pokazuju o kakvom konvertitu se radi i ništa više.

MONITOR: Šta mislite o navodnim najnovijim svjedočenjima u vezi sa odgovornošću za ratno granatiranje Markala?
BURSAĆ: Ako mislite na nekakva priznanja kako iza granatiranja Markala stoji rahmetli Alija Izetbegović i Armija BiH, to su čiste budalaštine koje žestoko ulijeću u teren teorija zavjere. Ovakvih hipoteza je bilo i biće, ali one osim nanovog izazivanja trauma kod preživjelih i familija koje su izgubile najbliže na Markalama nemaju nikakvu težinu. Čak ni medijsku. Riječ je o čistoj sramoti.

MONITOR: Predsjedavajući Savjeta ministara BiH, Denis Zvizdić, najavljuje podnošenje aplikacije za članstvo u EU, za mesec-dva. Šta za BiH, sa svim njenim podjelama i problemima, predstavlja napredak u formalizaciji „puta u EU” i kakva je uloga u tome današnje RS, posebno zbog „faktora Dodik”?
BURSAĆ: Prvi ljudi Savjeta ministara su prije tačno godinu najavili da će ,,za mjesec-dva” BiH podnijeti aplikaciju za članstvo u EU. Kako? Kako zemlja koja je u proteklih godinu dana ekonomski, bezbjedonosno i institucionalno nazadovala, može biti bliža EU nego lani? Slučaj Dodik nije jedini, ali je najbitniji u pokretanju i otvaranju, prije svega unutardržavne funkcionalne reorganizacije. Zbog svoje pozicije i prije svega interesa, Milorad Dodik je glavni kočničar funkcionisanja BIH kao države. Dok je on tu biće tako. Ali, nemojmo se zavaravati. I bez Dodika na političkoj sceni svi moraju zavrnuti rukave kako bi ova zemlja stigla na nulti položaj, na start. Do tada je svaka priča o približavanju BiH EU neozbiljna. Dok postoje ljudi koji su van domašaja zakona i za koje je sopstvena zemlja, entitet i narod samo brana i talični čip kako bi ostali na slobodi, priča o BiH kao ozbiljnoj državi je simješna. Žalosno smiješna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo