Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA STOJANOVIĆ , IZVRŠNA DIREKTORICA NVO GRAĐANSKE INICIJATIVE BEOGRAD: Jurnjava za posljedicama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Konačno su otvorena prva poglavlja u pristupnim pregovorima Srbije i EU i to poglavlja 32 i 35, što nije bila tako česta EU praksa. Poglavlje 32 nudila je Srbija, a poglavlje 35 nametao je Brisel. Kako Vi gledate na dugo čekanje ove Vlade da otpočnu pristupni pregovori i to poglavljima 32 i 35?
STOJANOVIĆ: Srbija je ispunila sve uslove za otvaranje poglavlja 32 još u junu 2014. godine i od tada čeka na otvaranje tog poglavlja. To je poglavlje za koje nije bila potrebna priprema i utvrđivanje dodatnih merila pre otvaranja. Što se tiče poglavlja 35, ono jeste Briselu politički važno, ali baš zbog toga jer je fokusirano na praćenje implementacije Briselskog sporazuma, ni za otvaranje ovog poglavlja nije potrebna neka priprema – Brisel ionako prati primenu, pa je ovo samo tehničko ispunjavanje onoga što se već dešava. Ovaj proces nije predstavljao čekanje ove vlade, već čekanje Brisela na amin svih zemalja članica, naročito Nemačke. Srbija je, laički rečeno, zaslužila bodove da prođe u narednu fazu, tj. da se otvori nekoliko poglavlja, nakon nekoliko procenjeno dobrih poteza u Berlinskom procesu, posete Srebrenici, izbegličkog talasa gde nije gradila ili nije pretila da će da gradi zidove. Nažalost, EU je prilično nisko postavila standarde za dobar odnos prema izbeglicama, nakon postupaka mađarske vlade i izjava npr. čeških zvaničnika. Takođe, standardi su i u regionalnoj saradnji mnogo niži ili bolje rečeno površno praćeni (Berlinski proces, Srebrenica, odnosi i međusobni diplomatski ratovi sa zemljama u regionu). Međutim, sve ovo je ocenjeno pozitivno i politička odluka Brisela, tj. zemalja EU je da se otvore neka poglavlja. To naravno, nisu mogla da budu poglavlja 23 i 24, jer ona jesu najteža i najteže ih je pripremiti.

MONITOR: Do sada su se poglavlja 23 i 24 smatrala najtežim i najvažnijim, a novim pristupom od 2011, predviđeno je da se ona prva otvaraju, a posljednja zatvaraju. Da li je i Vaša organizacija učestvovala u radu na ovim poglavljima, koliko su Vaša iskustva respektovana, koji su problemi i dometi?
STOJANOVIĆ: Kao što sam objasnila, poglavlja 23 i 24 je trebalo da se prva otvore, ali nisu spremna, jer država Srbija ima mnogo da uradi pre otvaranja tih poglavlja. Odluka da se otvore neka poglavlja je, po meni, više politička i drago mi je da EU nije odlučila da politički otvori najvažnija. Građanske inicijative, kao članica Kuće ljudskih prava i demokratije u okviru EU Konventa, vode koaliciju koja prati poglavlje 23 u kome se nalazi reforma pravosuđa i osnovna prava (uključujući veoma problematičnu trenutno slobodu medija). Država Srbija je slala tri nacrta akcionog plana za poglavlje 23 i oni su vraćani iz Brisela jer nisu bili zadovoljavajući. Tek u septembru ove godine, država Srbija je uspela da pošalje akcioni plan koji je prihvaćen. Važno je naglasiti da je 65 posto preporuka civilnog društva uvršteno u ovaj akcioni plan. Takođe, za poglavlje 24, četvrti nacrt je postao i finalni koji je prihvaćen od strane Brisela. I u ovaj nacrt su uvršteni komentari civilnog društva.

Iako se u javnosti otvaranje poglavlja predstavlja kao čekanje, u realnosti je potrebno da država Srbija uradi puno toga kako bi se stvorili preduslovi da se poglavlja otvore. Ovaj pripremni posao može da bude i znatno važniji, jer se tada planiraju konkretni koraci, reformski smerovi, vremenske odrednice, kao i neka konkretna rešenja kojima će se unaprediti postojeći propisi ili rad institucija. Po akcionom planu za poglavlje 23 sada znamo da će Srbija doneti novi Ustav pred kraj 2017. godine, da će Savet za borbu protiv korupcije dobiti veća ovlašćenja i da će vlada imati obavezu da razmatra njihove izveštaje, da će se napraviti mehanizam za zaštitu novinara i slično. Akcioni planovi nisu samo obećanje koje država Srbija daje Briselu već i svojim građanima. Mi smo oni koji treba da prate implementaciju i pozivaju ih na odgovornost ukoliko se planovi ne realizuju. Pozivanje na odgovornost od strane građana bi ukazivalo na postojanje stvarne demokratije u Srbiji, a ne na princip štapa i šargarepe koji dolazi spolja.

MONITOR: Kako ocjenjujete godišnji Izvještaj EK o napretku Srbije u dijelu koji je od posebnog interesa za vaše aktivnosti?
STOJANOVIĆ: Izveštaj EK predstavlja prilično tačnu sliku situacije u Srbiji. Nešto gore bih opisala situaciju u oblastima kao što su borba protiv korupcije, nezavisnost institucija, podela vlasti i sl. Diplomatski jezik kojim se ovi izveštaji pišu, nažalost, daju mogućnost mnogima da ih čitaju onako kako bi hteli. Na primer, mali napredak u nekoj oblasti civilno društvo čita kao veoma loše, dok se državni funkcioniri fokusiraju na napredak kao takav. Medijska slika je procenjena mnogo realnije nego pre nekoliko godina, što smatram značajnim napretkom.

MONITOR: Iako SNS, sa partnerima u vlasti, podvlači da je država stabilna, nedavno smo u aferi ,,Državni udar”, gledali egzibicije tri ministra koji su uvjeravali građane da postoji zavjera protiv vlasti. Vučić je, dan kasnije, odbacio svaku ideju o državnom udaru. Da li se može očekivati da sve padne u zaborav, pogotovo što je Vlada u novoj aferi u vezi sa ministrom odbrane Bratislavom Gašićem?
STOJANOVIĆ: Ovo nije ni prva ni poslednja afera koja pada u zaborav. Ovde su sami državni puleni i zvaničnici konstruisali napade na premijera i državu kako bi ojačali poziciju Vlade među neobaveštenim i manje obrazovanim biračima. Verujem da je sve to priprema za izbore na svim nivoima koji će verovatno biti raspisani na proleće. Kreiranje slike ugrožene Vlade doprinose tome da glasači neće očekivati odgovornost i rezultate, već samo odbranu Vlade od (nepostojećih) državnih neprijatelja.

MONITOR: Angažovali ste se u akcijama pomoći postradalima od poplava u 2014. Još nema rezultata istraga koje su, kako se tvrdilo u tužilaštvu, pokrenute u vezi sa okolnostima pod kojima je došlo do tolikih stradanja i štete i odgovornosti za njih. Na to tek ponekad podsjeti neka manja opoziciona stanka, a čini se, da je i NVO sektor prestao da na to podsjeća nadležne institucije?
STOJANOVIĆ: Oko poplava smo bili angažovani jer država ne samo da nije radila ono što je trebalo, već su funkcioneri donosili političke odluke koje su ugrožavale ljude na terenu. Skretana je pažnja javnosti sa Obrenovca, gde su ljudi umirali, da se ne bi videli propusti države i grada. Pomoć nije slata u opozicione opštine. Krizni štab nije umeo da usmeri pomoć u najpotrebnije opštine, volontere nije imao ko da organizuje. Izveštaj Vlade Skupštini oslikava veoma dobro situaciju u kojoj nijedno ministarstvo ili državni funkcioner nije obavljao svoju funkciju, već su trčali kao muve bez glave sa mesta na mesto.

Nažalos na dnevnom nivou imamo skandale i probleme koje moramo da rešavamo. Ugrožavanje nezavisnih institucija, napadi na novinare, izigravanje zakonskih procedura oko izbora članova REM-a i slični problemi se dešavaju svakodnevno. Jurimo okolo i gasimo požare tako da niko nema vremena da se bavi praćenjem pojedinačnog slučaja do kraja. Za to su nam potrebne jake institucije, pre svega tužilaštvo. U poslednjih nekoliko godina, rad organizacija civilnog društva i nezavisnih novinara se svodi na jurenje sa jednog mesta zločina na drugo, kako bi se smanjio broj žrtava. Na kraju ne ostane vremena i kapaciteta za jurenje ,,zločinaca”.

MONITOR: I Srbija je ove godine na putu velikog izbjegličkog talasa sa Istoka. Kako ocjenjujete odnos Srbije prema ovom sve većem evropskom problemu, a kako ponašanje zemalja EU i mjere koje su usvojene ovih dana, posebno one na obezbjeđivanju spoljnih granica EU i Šengen zone?
STOJANOVIĆ: Vraćamo se na početak, o ovome sam pričala vezano za otvaranje poglavlja. Izbeglička kriza je pomogla Srbiji da se pozicionira bolje u očima EU i Nemačke. Iako verujem da smo mogli da učinimo mnogo više, nema sumnje da je razlog našeg ,,uspeha” to što je politika većine zemalja u EU bila i ostala prilično problematična u ovoj oblasti. Najveći zvaničnik Češke izjavljuje da su muslimani u redu, ali ako ostanu tamo odakle su, Mađarska gradi zidove, Velika Britanija izjavljuje da će primiti desetak hiljada izbeglica u roku od pet godina. EU mora što pre da se konsoliduje jer ovakav način rešavanja bilo kojih problema pokazuje da se ova zajednica ipak samo temelji na ekonomiji i otvorenom tržištu. Teško je spojiti vrednosti EU sa izjavama i potezima u poslednjih godinu dana. Poruke koje se na ovaj način šalju regionu mogu da imaju dubokosežne posledice na stabilnost i prevenciju konflikata.

Medijske slobode su u našim rukama

MONITOR: Godinama se u Srbiji pogoršava medijska situacija. Na to ukazuju ne samo medijske organizacije, već i EU i EK pa i SAD, ali vlast zbog toga ne trpi nikakve sankcije. Nije javno ni ukorena od evropskih i međunarodnih zvaničnika, sem Dunje Mijatović iz OEBS. Kako to da razumijemo?
STOJANOVIĆ: EU/EK nije neko ko šalje ukore, ali jesu izrazili zabrinutost u Izveštaju o napretku i to je verovatno najviše što možemo od njih da očekujemo. Samo pre godinu dana Johanes Han je tražio dokaze da su novinari i mediji pod pritiskom, tako da je ovo neki korak u dobrom smeru. Takođe, ako pogledamo primer Mađarske koja je članica EU, a medijske slobode su ugroženije nego u Srbiji, nisam baš sigurna da nam je EU velika podrška u borbi protiv gušenja medijskih sloboda. Delegacija EU u Srbiji je nekoliko puta insistirala na medijskim slobodama i zaštiti novinara, tako da oni na godišnjem nivou prate promene u oblastima koje su bile problematične u prethodnom Izveštaju. Kada se otvori poglavlje 23, biće od ključne važnosti da se prati primena akcionog plana, naročito u delovima koji se tiču slobode izražavanja i medija. Ukoliko se predviđene mere ne sprovode, onda će biti mesta za sankcije različitih oblika (zamrzavanje pregovora i slično). Za sada medijske slobode se nalaze u našim rukama. Koliko mi budemo uspeli da se izborimo za prostor i odbranimo novinare od pritisaka, toliko će se situacija u ovoj oblasti poboljšavati

 

Izbjeglička kriza pomogla Srbiji

MONITOR: Srbija je ove godine na putu velikog izbjegličkog talasa sa Istoka. Kako ocjenjujete odnos Srbije prema ovom problemu, a kako ponašanje zemalja EU i mjere koje su usvojene ovih dana, posebno one na obezbjeđivanju spoljnih granica EU?
STOJANOVIĆ: Izbeglička kriza je pomogla Srbiji da se pozicionira bolje u očima EU i Nemačke. Iako verujem da smo mogli da učinimo mnogo više, nema sumnje da je razlog našeg ,,uspeha” to što je politika većine zemalja u EU bila i ostala prilično problematična u ovoj oblasti. Najveći zvaničnik Češke izjavljuje da su muslimani u redu, ali ako ostanu tamo odakle su, Mađarska gradi zidove, Velika Britanija izjavljuje da će primiti desetak hiljada izbeglica u roku od pet godina. EU mora što pre da se konsoliduje jer ovakav način rešavanja bilo kojih problema pokazuje da se ova zajednica ipak samo temelji na ekonomiji i otvorenom tržištu. Teško je spojiti vrednosti EU sa izjavama i potezima u poslednjih godinu dana. Poruke koje se na ovaj način šalju regionu mogu da imaju dubokosežne posledice na stabilnost i prevenciju konflikata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo