Povežite se sa nama

INTERVJU

ZVONIMIR JURIĆ, REDITELJ: Ovo je moj najoptimističniji film

Objavljeno prije

na

Filmom Kosac, reditelja Zvonimira Jurića, zvanično je otvoren Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, koji je u Crnogorskom narodnom pozorištu organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO). Zvonimir Jurić, reditelj iz Hrvatske, bio je gost festivala a publika nije ostala ravnodušna nakon odgledanog filma. Kosac je u Puli nagrađen Zlatnom arenom za kameru, za najboljeg glavnog glumca kao i nagradom kritičara Oktavijan za najbolje ostvarenje smotre. Film je prikazan na festivalima u Palm Springsu, Roterdamu, Briselu, Karlovim Varima, Sao Paulu, Helsinkiju, Torontu… a časopis Variety ocijenio ga je ostvarenjem na koje valja obratiti pažnju.

MONITOR: Kosac naginje ka psihološkom trileru, a u nekim trenucima mogao je skrenuti čak u horor. Ispričali ste nam napetu priču sporim ritmom o posljedicama rata, iako se nigdje kroz film on ne pominje. Kažite nam o ideji filma, kako je nastao i koliko dugo ste radili na scenariju?
JURIĆ: Ideja filma je nastala tako da smo, da se pomalo inženjerski izrazim, koscenaristica i ja uzeli noć kao vrijeme održavanja radnje, a ravnicu kao mjesto radnje. Na tu podlogu, na taj horizont, smo onda krenuli stavljati likove. Ono što sam jedino znao da želim u početku pisanja scenarija je imati hrvatskog vojnog veterana koji ima zločin iz prošlosti. Figura vojnog veterana – bivšeg vojnika u civilnom životu mi se čini jako dramski zanimljiva. Radili smo oko dvije godine na scenariju, mislim da je to previše.

MONITOR: Prva trećina filma posvećena je protagonistima koje je sudbina kobno povezala usred noći u hrvatskoj provinciji, a dugim kadrovima stvorili ste atmosferu napetog iščekivanja. Dolazi do tragičnog ishoda zato što svi akteri priče hoće da budu dobri i da pomognu. Da li ste ovakvim pesimističnim završetkom htjeli da ukažete na stanje u društvu na ovim prostorima?
JURIĆ: Nisam tako razmišljao. Ja sam slijep vjerovatno, ali ovo je moj najoptimističniji film dosada jer završava da je taj pas kojem je njegov partner – gazda izvršio suicid, da je taj pas dakle dobio novu familiju. Što se tiče dobrote likova, svi oni reagiraju na lik koji igra Ivo s razumijevanjem sadašnje njegove situacije u kojoj se nalazi. Iako, pazi, njemu se moglo najviše pomoći da je netko razgovarao s njim o zločinu koji je napravio. Ali ja se nisam u tom pravcu uputio jer sam ga htio da je šutljivi vuk. Netko tko ne razgovara i nije sposoban razgovarati o tome što osjeća. Inače je jako zanimljivo koji ili čiji kut izabereš za ispričati neku priču i čime ćeš se baviti, a čime nećeš. Tu se krije ideologija u najčistijem obliku – hoću reći da nisam nevin u tome kad izabiram što me zanima, a što ne. To vrijedi i od najbenignijih komedija do jako ozbiljnih filmova, nema tu razlike. Pitanje je samo koliko je lako ili manje lako uočljivo.

MONITOR: I u prethodnom filmu Crnci bavili ste se posljedicama rata. Koliko je važno baviti se tom temom i smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi?
JURIĆ: Znaš kako kaže Brecht kada su ga pitali da li te njegove poučne jednočinke o kapitalizmu ikom koriste tj. da li obrazuju gledatelje, on im je rekao da ne zna da li obrazuju gledatelje, ali zna da obrazuju glumce koji to igraju i njega samog. Da ti odgovorim na pitanje, ne znam da li moj stav utiče na nikoga. Ne mogu to znati. Jedan drugi Njemac, Kant kaže da djeca u školi ne nauče prvo abecedu/azbuku i zbrajati i množiti već nauče nešto mnogo važnije za njihove živote kad porastu: nauče odnose moći. Učitelj je autoritet, ja nisam….učitelj ima znanje, ja nemam….učitelj stoji, ja sjedim…učitelj proziva, ja odgovaram….učitelj ocjenjuje, ja primam ocjenu. Hoću reći u školu ideš da se opismeniš, a zapravo te se uči da budeš pokoran. Tako i sa bilo kojim djelom (pa i mojim), ja mogu misliti da ti kao redatelj dajem jedno, a ti ćeš kao gledatelj možda naći ili dobiti nešto drugo. Recimo, ja mislim da sam jasan u filmu, a tebi je to nejasno, ili ja mislim da sam uzbudljiv, a tebi je dosadno.

MONITOR: Zapuštene prostorije poljoprivrednog kombinata, čak i crveni karmin na šoljici kafe govori nam o stanju društva posljednje dvije decenije. Da li je film Kosac svojevrsna slika vaših stavova i ideologije?
JURIĆ: U sceni kada Ivo odvede Mirjanu do dvije šalice kave koje su ostale u tom kombinatu još od prije rata, htio sam reći kroz Ivu: evo ovdje je neka bolja prošlost. Htio sam tu prošlost (Jugoslaviju, socijalizam) obojati toplim i sjetnim nijasama… Da su Mirjana i Ivo zamišljeni u scanariju kao drugi likovi, onda bi vjerovatno i potegli razgovor o tome. Htio sam taj izgubljeni svijet, tu svojevrsnu Atlantidu, izvući na površinu kroz te dvije šalice kave.

MONITOR: Zašto gledaocu niste dali neku informaciju o životima ostalih likova filma? Ne znamo ništa o Mirjani – osim da je frizerka, kao ni o radniku na pumpi…
JURIĆ: Razmišljao sam o tome dok smo pisali. Onda sam odlučio da ipak ne. Možda sam grešku napravio što nisam više dao konteksta. Zapravo, dao sam radniku sa pumpe, ali način na koji sam to snimio nije mi se dopao pa sam izbacio u montaži. To ti je stara dvojba : da li neku scenu što si snimio, a nisi s njom zadovoljan, da li je dakle izbaciti iz filma po cijenu da je neki dio filma nerazumljiviji (jer ti scena nedostaje) ili je ostaviti unutra pa je razumljivije, ali onda imaš scenu u filmu koja nije dobra. Nema tu recepta što odlučiti. Ideš od jednog konkretnog slučaja do idućeg.

MONITOR: Ivo Gregurević i Mirjana Karanović tumače likove koji se takođe tako zovu. Da li ste dok ste pisali scenario željeli da baš oni tumače te uloge pa ih tako i nazvali?
JURIĆ: Jesam, htio sam da oni igraju te uloge, pa sam odmah u scenariju imenovao njihovim stvarnim imenima te karaktere. Bilo mi je lakše tako pisati jer sam imao njihova lica iza tih riječi. O suradnji s njima ti mogu reći da sam bio oprezniji u ophođenju s njima jer su stariji od mene. O nekim drugim djelovima suradnje ti neću reći.

MONITOR: A možete li reći o vašem viđenju hrvatske kinematografije?
JURIĆ: U devedesetim je bila otvorena nacionalistička, slavila je svoju poziciju žrtve bez da je pitala o udjelu Hrvatske i njenoj odgovornosti u ratu. Kasnije se mijenja, danas je bolja situcija. Samo ne znam da li je bolja jer je ono prije, mislim na devedesete, bilo toliko loše, ili je recimo to tako, objektivno bolja.

MONITOR: Koji su vam filmski autori zanimljivi i zašto?
JURIĆ: Ima ih mnogo, ali autor koji mi je zadnjih desetak godina najvažniji je iranski redatelj – Abbas Kiarostami, on mi je otvorio prozor u drugi svijet. Njegovih šest filmova – Gdje je kuća moga prijatelja, Kroz drveće maslina, Okus trešnje, Život ide dalje, Vjetar će nas odnijeti i Krupni plan smatram revolucionarnim u spajanju dokumentarnog i igranog jer je sačuvao najbolje od oba svijeta, dramsko od igranog i uvjerljivost od dokumentarnog, a pritom su to i naprosto izvrsni filmovi. Preporučujem.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo