Povežite se sa nama

INTERVJU

ZVONIMIR JURIĆ, REDITELJ: Ovo je moj najoptimističniji film

Objavljeno prije

na

Filmom Kosac, reditelja Zvonimira Jurića, zvanično je otvoren Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, koji je u Crnogorskom narodnom pozorištu organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO). Zvonimir Jurić, reditelj iz Hrvatske, bio je gost festivala a publika nije ostala ravnodušna nakon odgledanog filma. Kosac je u Puli nagrađen Zlatnom arenom za kameru, za najboljeg glavnog glumca kao i nagradom kritičara Oktavijan za najbolje ostvarenje smotre. Film je prikazan na festivalima u Palm Springsu, Roterdamu, Briselu, Karlovim Varima, Sao Paulu, Helsinkiju, Torontu… a časopis Variety ocijenio ga je ostvarenjem na koje valja obratiti pažnju.

MONITOR: Kosac naginje ka psihološkom trileru, a u nekim trenucima mogao je skrenuti čak u horor. Ispričali ste nam napetu priču sporim ritmom o posljedicama rata, iako se nigdje kroz film on ne pominje. Kažite nam o ideji filma, kako je nastao i koliko dugo ste radili na scenariju?
JURIĆ: Ideja filma je nastala tako da smo, da se pomalo inženjerski izrazim, koscenaristica i ja uzeli noć kao vrijeme održavanja radnje, a ravnicu kao mjesto radnje. Na tu podlogu, na taj horizont, smo onda krenuli stavljati likove. Ono što sam jedino znao da želim u početku pisanja scenarija je imati hrvatskog vojnog veterana koji ima zločin iz prošlosti. Figura vojnog veterana – bivšeg vojnika u civilnom životu mi se čini jako dramski zanimljiva. Radili smo oko dvije godine na scenariju, mislim da je to previše.

MONITOR: Prva trećina filma posvećena je protagonistima koje je sudbina kobno povezala usred noći u hrvatskoj provinciji, a dugim kadrovima stvorili ste atmosferu napetog iščekivanja. Dolazi do tragičnog ishoda zato što svi akteri priče hoće da budu dobri i da pomognu. Da li ste ovakvim pesimističnim završetkom htjeli da ukažete na stanje u društvu na ovim prostorima?
JURIĆ: Nisam tako razmišljao. Ja sam slijep vjerovatno, ali ovo je moj najoptimističniji film dosada jer završava da je taj pas kojem je njegov partner – gazda izvršio suicid, da je taj pas dakle dobio novu familiju. Što se tiče dobrote likova, svi oni reagiraju na lik koji igra Ivo s razumijevanjem sadašnje njegove situacije u kojoj se nalazi. Iako, pazi, njemu se moglo najviše pomoći da je netko razgovarao s njim o zločinu koji je napravio. Ali ja se nisam u tom pravcu uputio jer sam ga htio da je šutljivi vuk. Netko tko ne razgovara i nije sposoban razgovarati o tome što osjeća. Inače je jako zanimljivo koji ili čiji kut izabereš za ispričati neku priču i čime ćeš se baviti, a čime nećeš. Tu se krije ideologija u najčistijem obliku – hoću reći da nisam nevin u tome kad izabiram što me zanima, a što ne. To vrijedi i od najbenignijih komedija do jako ozbiljnih filmova, nema tu razlike. Pitanje je samo koliko je lako ili manje lako uočljivo.

MONITOR: I u prethodnom filmu Crnci bavili ste se posljedicama rata. Koliko je važno baviti se tom temom i smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi?
JURIĆ: Znaš kako kaže Brecht kada su ga pitali da li te njegove poučne jednočinke o kapitalizmu ikom koriste tj. da li obrazuju gledatelje, on im je rekao da ne zna da li obrazuju gledatelje, ali zna da obrazuju glumce koji to igraju i njega samog. Da ti odgovorim na pitanje, ne znam da li moj stav utiče na nikoga. Ne mogu to znati. Jedan drugi Njemac, Kant kaže da djeca u školi ne nauče prvo abecedu/azbuku i zbrajati i množiti već nauče nešto mnogo važnije za njihove živote kad porastu: nauče odnose moći. Učitelj je autoritet, ja nisam….učitelj ima znanje, ja nemam….učitelj stoji, ja sjedim…učitelj proziva, ja odgovaram….učitelj ocjenjuje, ja primam ocjenu. Hoću reći u školu ideš da se opismeniš, a zapravo te se uči da budeš pokoran. Tako i sa bilo kojim djelom (pa i mojim), ja mogu misliti da ti kao redatelj dajem jedno, a ti ćeš kao gledatelj možda naći ili dobiti nešto drugo. Recimo, ja mislim da sam jasan u filmu, a tebi je to nejasno, ili ja mislim da sam uzbudljiv, a tebi je dosadno.

MONITOR: Zapuštene prostorije poljoprivrednog kombinata, čak i crveni karmin na šoljici kafe govori nam o stanju društva posljednje dvije decenije. Da li je film Kosac svojevrsna slika vaših stavova i ideologije?
JURIĆ: U sceni kada Ivo odvede Mirjanu do dvije šalice kave koje su ostale u tom kombinatu još od prije rata, htio sam reći kroz Ivu: evo ovdje je neka bolja prošlost. Htio sam tu prošlost (Jugoslaviju, socijalizam) obojati toplim i sjetnim nijasama… Da su Mirjana i Ivo zamišljeni u scanariju kao drugi likovi, onda bi vjerovatno i potegli razgovor o tome. Htio sam taj izgubljeni svijet, tu svojevrsnu Atlantidu, izvući na površinu kroz te dvije šalice kave.

MONITOR: Zašto gledaocu niste dali neku informaciju o životima ostalih likova filma? Ne znamo ništa o Mirjani – osim da je frizerka, kao ni o radniku na pumpi…
JURIĆ: Razmišljao sam o tome dok smo pisali. Onda sam odlučio da ipak ne. Možda sam grešku napravio što nisam više dao konteksta. Zapravo, dao sam radniku sa pumpe, ali način na koji sam to snimio nije mi se dopao pa sam izbacio u montaži. To ti je stara dvojba : da li neku scenu što si snimio, a nisi s njom zadovoljan, da li je dakle izbaciti iz filma po cijenu da je neki dio filma nerazumljiviji (jer ti scena nedostaje) ili je ostaviti unutra pa je razumljivije, ali onda imaš scenu u filmu koja nije dobra. Nema tu recepta što odlučiti. Ideš od jednog konkretnog slučaja do idućeg.

MONITOR: Ivo Gregurević i Mirjana Karanović tumače likove koji se takođe tako zovu. Da li ste dok ste pisali scenario željeli da baš oni tumače te uloge pa ih tako i nazvali?
JURIĆ: Jesam, htio sam da oni igraju te uloge, pa sam odmah u scenariju imenovao njihovim stvarnim imenima te karaktere. Bilo mi je lakše tako pisati jer sam imao njihova lica iza tih riječi. O suradnji s njima ti mogu reći da sam bio oprezniji u ophođenju s njima jer su stariji od mene. O nekim drugim djelovima suradnje ti neću reći.

MONITOR: A možete li reći o vašem viđenju hrvatske kinematografije?
JURIĆ: U devedesetim je bila otvorena nacionalistička, slavila je svoju poziciju žrtve bez da je pitala o udjelu Hrvatske i njenoj odgovornosti u ratu. Kasnije se mijenja, danas je bolja situcija. Samo ne znam da li je bolja jer je ono prije, mislim na devedesete, bilo toliko loše, ili je recimo to tako, objektivno bolja.

MONITOR: Koji su vam filmski autori zanimljivi i zašto?
JURIĆ: Ima ih mnogo, ali autor koji mi je zadnjih desetak godina najvažniji je iranski redatelj – Abbas Kiarostami, on mi je otvorio prozor u drugi svijet. Njegovih šest filmova – Gdje je kuća moga prijatelja, Kroz drveće maslina, Okus trešnje, Život ide dalje, Vjetar će nas odnijeti i Krupni plan smatram revolucionarnim u spajanju dokumentarnog i igranog jer je sačuvao najbolje od oba svijeta, dramsko od igranog i uvjerljivost od dokumentarnog, a pritom su to i naprosto izvrsni filmovi. Preporučujem.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo