Povežite se sa nama

INTERVJU

ZVONIMIR JURIĆ, REDITELJ: Ovo je moj najoptimističniji film

Objavljeno prije

na

Filmom Kosac, reditelja Zvonimira Jurića, zvanično je otvoren Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, koji je u Crnogorskom narodnom pozorištu organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO). Zvonimir Jurić, reditelj iz Hrvatske, bio je gost festivala a publika nije ostala ravnodušna nakon odgledanog filma. Kosac je u Puli nagrađen Zlatnom arenom za kameru, za najboljeg glavnog glumca kao i nagradom kritičara Oktavijan za najbolje ostvarenje smotre. Film je prikazan na festivalima u Palm Springsu, Roterdamu, Briselu, Karlovim Varima, Sao Paulu, Helsinkiju, Torontu… a časopis Variety ocijenio ga je ostvarenjem na koje valja obratiti pažnju.

MONITOR: Kosac naginje ka psihološkom trileru, a u nekim trenucima mogao je skrenuti čak u horor. Ispričali ste nam napetu priču sporim ritmom o posljedicama rata, iako se nigdje kroz film on ne pominje. Kažite nam o ideji filma, kako je nastao i koliko dugo ste radili na scenariju?
JURIĆ: Ideja filma je nastala tako da smo, da se pomalo inženjerski izrazim, koscenaristica i ja uzeli noć kao vrijeme održavanja radnje, a ravnicu kao mjesto radnje. Na tu podlogu, na taj horizont, smo onda krenuli stavljati likove. Ono što sam jedino znao da želim u početku pisanja scenarija je imati hrvatskog vojnog veterana koji ima zločin iz prošlosti. Figura vojnog veterana – bivšeg vojnika u civilnom životu mi se čini jako dramski zanimljiva. Radili smo oko dvije godine na scenariju, mislim da je to previše.

MONITOR: Prva trećina filma posvećena je protagonistima koje je sudbina kobno povezala usred noći u hrvatskoj provinciji, a dugim kadrovima stvorili ste atmosferu napetog iščekivanja. Dolazi do tragičnog ishoda zato što svi akteri priče hoće da budu dobri i da pomognu. Da li ste ovakvim pesimističnim završetkom htjeli da ukažete na stanje u društvu na ovim prostorima?
JURIĆ: Nisam tako razmišljao. Ja sam slijep vjerovatno, ali ovo je moj najoptimističniji film dosada jer završava da je taj pas kojem je njegov partner – gazda izvršio suicid, da je taj pas dakle dobio novu familiju. Što se tiče dobrote likova, svi oni reagiraju na lik koji igra Ivo s razumijevanjem sadašnje njegove situacije u kojoj se nalazi. Iako, pazi, njemu se moglo najviše pomoći da je netko razgovarao s njim o zločinu koji je napravio. Ali ja se nisam u tom pravcu uputio jer sam ga htio da je šutljivi vuk. Netko tko ne razgovara i nije sposoban razgovarati o tome što osjeća. Inače je jako zanimljivo koji ili čiji kut izabereš za ispričati neku priču i čime ćeš se baviti, a čime nećeš. Tu se krije ideologija u najčistijem obliku – hoću reći da nisam nevin u tome kad izabiram što me zanima, a što ne. To vrijedi i od najbenignijih komedija do jako ozbiljnih filmova, nema tu razlike. Pitanje je samo koliko je lako ili manje lako uočljivo.

MONITOR: I u prethodnom filmu Crnci bavili ste se posljedicama rata. Koliko je važno baviti se tom temom i smatrate li da angažovani stav umjetnika utiče i mijenja nešto u svijesti ljudi?
JURIĆ: Znaš kako kaže Brecht kada su ga pitali da li te njegove poučne jednočinke o kapitalizmu ikom koriste tj. da li obrazuju gledatelje, on im je rekao da ne zna da li obrazuju gledatelje, ali zna da obrazuju glumce koji to igraju i njega samog. Da ti odgovorim na pitanje, ne znam da li moj stav utiče na nikoga. Ne mogu to znati. Jedan drugi Njemac, Kant kaže da djeca u školi ne nauče prvo abecedu/azbuku i zbrajati i množiti već nauče nešto mnogo važnije za njihove živote kad porastu: nauče odnose moći. Učitelj je autoritet, ja nisam….učitelj ima znanje, ja nemam….učitelj stoji, ja sjedim…učitelj proziva, ja odgovaram….učitelj ocjenjuje, ja primam ocjenu. Hoću reći u školu ideš da se opismeniš, a zapravo te se uči da budeš pokoran. Tako i sa bilo kojim djelom (pa i mojim), ja mogu misliti da ti kao redatelj dajem jedno, a ti ćeš kao gledatelj možda naći ili dobiti nešto drugo. Recimo, ja mislim da sam jasan u filmu, a tebi je to nejasno, ili ja mislim da sam uzbudljiv, a tebi je dosadno.

MONITOR: Zapuštene prostorije poljoprivrednog kombinata, čak i crveni karmin na šoljici kafe govori nam o stanju društva posljednje dvije decenije. Da li je film Kosac svojevrsna slika vaših stavova i ideologije?
JURIĆ: U sceni kada Ivo odvede Mirjanu do dvije šalice kave koje su ostale u tom kombinatu još od prije rata, htio sam reći kroz Ivu: evo ovdje je neka bolja prošlost. Htio sam tu prošlost (Jugoslaviju, socijalizam) obojati toplim i sjetnim nijasama… Da su Mirjana i Ivo zamišljeni u scanariju kao drugi likovi, onda bi vjerovatno i potegli razgovor o tome. Htio sam taj izgubljeni svijet, tu svojevrsnu Atlantidu, izvući na površinu kroz te dvije šalice kave.

MONITOR: Zašto gledaocu niste dali neku informaciju o životima ostalih likova filma? Ne znamo ništa o Mirjani – osim da je frizerka, kao ni o radniku na pumpi…
JURIĆ: Razmišljao sam o tome dok smo pisali. Onda sam odlučio da ipak ne. Možda sam grešku napravio što nisam više dao konteksta. Zapravo, dao sam radniku sa pumpe, ali način na koji sam to snimio nije mi se dopao pa sam izbacio u montaži. To ti je stara dvojba : da li neku scenu što si snimio, a nisi s njom zadovoljan, da li je dakle izbaciti iz filma po cijenu da je neki dio filma nerazumljiviji (jer ti scena nedostaje) ili je ostaviti unutra pa je razumljivije, ali onda imaš scenu u filmu koja nije dobra. Nema tu recepta što odlučiti. Ideš od jednog konkretnog slučaja do idućeg.

MONITOR: Ivo Gregurević i Mirjana Karanović tumače likove koji se takođe tako zovu. Da li ste dok ste pisali scenario željeli da baš oni tumače te uloge pa ih tako i nazvali?
JURIĆ: Jesam, htio sam da oni igraju te uloge, pa sam odmah u scenariju imenovao njihovim stvarnim imenima te karaktere. Bilo mi je lakše tako pisati jer sam imao njihova lica iza tih riječi. O suradnji s njima ti mogu reći da sam bio oprezniji u ophođenju s njima jer su stariji od mene. O nekim drugim djelovima suradnje ti neću reći.

MONITOR: A možete li reći o vašem viđenju hrvatske kinematografije?
JURIĆ: U devedesetim je bila otvorena nacionalistička, slavila je svoju poziciju žrtve bez da je pitala o udjelu Hrvatske i njenoj odgovornosti u ratu. Kasnije se mijenja, danas je bolja situcija. Samo ne znam da li je bolja jer je ono prije, mislim na devedesete, bilo toliko loše, ili je recimo to tako, objektivno bolja.

MONITOR: Koji su vam filmski autori zanimljivi i zašto?
JURIĆ: Ima ih mnogo, ali autor koji mi je zadnjih desetak godina najvažniji je iranski redatelj – Abbas Kiarostami, on mi je otvorio prozor u drugi svijet. Njegovih šest filmova – Gdje je kuća moga prijatelja, Kroz drveće maslina, Okus trešnje, Život ide dalje, Vjetar će nas odnijeti i Krupni plan smatram revolucionarnim u spajanju dokumentarnog i igranog jer je sačuvao najbolje od oba svijeta, dramsko od igranog i uvjerljivost od dokumentarnog, a pritom su to i naprosto izvrsni filmovi. Preporučujem.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo