Povežite se sa nama

INTERVJU

DRITAN ABAZOVIĆ, POSLANIK I POTPREDSJEDNIK URA: DPS je najveća prijetnja nezavisnosti Crne Gore

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koji je najveći problem današnje Crne Gore?
ABAZOVIĆ: Najveći problem Crne Gore je zakržljalost njenog demokratskog sistema oličena u nesmjenjivosti aktuelne vlasti. U političkoj teoriji je poznato da nesmjenjiva vlast po prirodi stvari zarobi društvo, moralno ga sroza, ekonomski osakati i onemogućava društvenu ventilaciju kroz prirodno kruženje političkih elita. Svi veći problemi koji danas muče Crnu Goru, od organizovanog kriminala, korupcije ili problema u zdravstvu, proizilaze upravo iz toga. Naime, tranzicija neće moći da se dovrši nikada dok se trenutna vlast ne smijeni. Tek tada će crnogorsko društvo moći da krene u rješavanje drugih problema. U suprotnom oni će samo i dalje da se nagomilavaju.

MONITOR: A kako smijeniti ovu vlast?
ABAZOVIĆ: Navijam da Crna Gora dobije istinski građanski blok u kome bi se okupile sve raspoložive slobodne intelektualne snage i koji bi predstavljao pravu evropsku alternativu kompromitovanom režimu. Vlast se mora smijeniti na fer izborima i mirno. Građane treba ohrabriti da se ne plaše. Treba razbiti mit o nekakvoj snazi režima, jer je to imaginarna snaga. Nisu oni nikakva mašinerija! Čim ih malo upoznate shvatite da su idejno prilično prazni. Samo je to teško objasniti građanima. Ako u tome uspijemo, probudićemo nadu, a samim tim i mobilisati dovoljno energije iz koje će se izroditi promjene u Crnoj Gori.

MONITOR: Za DPS ste nedavno rekli da ­je stran­ko­id i ko­rup­tiv­ni po­kret, ko­ji je pro­mi­je­nio mno­go ide­o­lo­gi­ja i za­ro­bio ide­o­lo­gi­ju ne­za­vi­sne Cr­ne Go­re…
ABAZOVIĆ: Čvrsto stojim iza te teze. Naime, sve su se partije urušile osim one koja funkcioniše na principima kriminalnih struktura. Tamo ljudi ne djeluju slobodno, već rade na dugme. Zbog toga i uspijeva njihovo stalno ideološko šaltanje. Sada su prigrabili ideju nezavisne Crne Gore, koju na taj način devastiraju. Isto kao što su devastirali državu. Zvuči paradoksalno ali je istinito – najveća prijetnja nezavisnosti Crne Gore su DPS i vrh korumpirane vlasti!

MONITOR: Kako stvoriti preduslove za fer izbore?
ABAZOVIĆ: Mi nemamo problem sa zakonima, već sa njihovom primjenom. Zbog toga se insistira da to radi prelazna vlada kada ova aktuelna to ne želi, naročito kada je u pitanju izborni proces. Ako u tome uspijemo biće dobro, ako ne, moraćemo da se zaštitimo brojnim drugim mehanizmima – od elektronske identifikacije, pa ako treba i indentifikacijom otiskom prstiju. Sve sa ciljem da zloupotrebe, kojih će sigurno ponovo biti, smanjimo na minimum.

MONITOR: Hoće li URA izlaziti na izbore ukoliko ne budu stvoreni uslovi da budu fer?
ABAZOVIĆ: Nemamo namjeru da budemo dio simuliranja demokratskih procesa. Ako nema fer izbora onda na njima niko ne treba da učestvuje – ni URA ni ostali subjekti kojima je stalo da evropske Crne Gore.

MONITOR: Nekoliko manjinskih stranaka su u nekoj vrsti koalicije sa DPS-om, iako se zna da vlast nije ispunila mnoga obećanja prema njima.
ABAZOVIĆ: Tužno. Jednostavno rečeno – amaterska politika vođena isključivo ličnim interesima, obavijena u lažni patriotizam, čiji je rezultat sve gori životni standard naroda kojeg predstavljaju.

MONITOR: Da li je moguće pomiriti posvađanu opoziciju i postoji li šansa da se na neki način ujedine opozicione snage?
ABAZOVIĆ: Navijam za veliki građanski pokret slobodnih građana koji bi parirao vladajućoj strukturi. Ipak, ostaje da se vidi šta možemo uraditi do izbora. Atomizacija opozicije, zvuči čudno, zbunila je DPS. Njima bi najviše odgovarao jedan homogeni protivnik po mogućnosti da to bude DF. Međutim, sada se polako nalaze u problemu. DF-u je snaga značajno opala, a sa druge strane URA, Demos i DCG su maksimalno unaprijedili saradnju i uozbiljili opozicionu političku scenu. To ne mora nužno da vodi ka novim koalicijama, ali sigurno vodi ka višem razumijevanju i partnerstvu unutar opozicije, što je, priznaćemo, značajno nedostajalo proteklih godina. Uvjeren sam da smo na dobrom putu da napravimo ono što se od nas očekuje, a to je da kao opozicija konačno pobijedimo ovu trulu vlast koja je ionako na izdisaju.

U opoziciji postoji samo jedan problem – a to su spavači. Kad njih ne bi bilo, ostali bi se, bez obzira na sve evidentne programske razlike, lako razumjeli oko krajnjeg cilja, a to je demokratska smjena vlasti.

MONITOR: Pošto ponekad iz URA-e stižu disonantni stavovi oko nekih aktuelnih problema u Crnoj Gori znači li to da i u njoj postoje razne struje?
ABAZOVIĆ: Građanski pokret URA je skup slobodnomislećih ljudi i naš koncept integralističkog pokreta je od starta to podrazumijevao. Nema nikakvih struja unutar nas, ali ima, ponekad, idejnih sporenja, što doživljavam kao kvalitet više koji URA nudi. Mi nijesmo niti ćemo ikada biti partijski vojnici ili jednodimenzionalni političari koji slijepo slijede bilo čije direktive. Mislimo da Crnoj Gori to ne treba. URA je tu da bi promovisala slobodu, kreativnost i individualnost, a ne da bi to gušila. Samo takva politička struktura može ponuditi istinsku alternativu u državi koja pati od hroničnog nedostatka demokratskog kapaciteta u kombinaciji sa opšteprihvaćenom podaničkom političkom kulturom.

MONITOR: URA je oštro kritikovala Predlog zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru koji obezbjeđuje ,,nove privilegije za više od 800 funkcionera, partijskih vojnika DPS-a i SDP-a…”
ABAZOVIĆ: To je suluda ideja koja može pasti na pamet samo onima koji nemaju nikakav osjećaj za svoje građane i svoju državu. Toliko su dugo na vlasti da su se prirodno obahatili. U budžetu, gdje je svaki treći euro iz kredita, povećavati funkcionerima zarade, ne samo da je loša poruka već je i ekonomski diletantizam. Nijesam protiv da funkcioneri u Crnoj Gori imaju veće zarade, ali to mogu steći tek nakon što poslom i rezultatima to zasluže. Kada u budžetu bude značajnog suficita, kao plod dobrog rada Vlade, onda bih prvi glasao za tako nešto. Ovako, sve ovo služi kao dio kampanje za predstojeće izbore koji za potrebe koalicije na vlasti finansiraju siromašni građani.

MONITOR: Pozivali ste predsjednika parlamenta da prestane da se politički blamira i da konačno uskrati povjerenje Vladi. Zašto?
ABAZOVIĆ: Zato što je potrošio svo vrijeme ovoga svijeta, a građani ga odavno više nemaju. On nije propustio voz, već je i promašio stanicu. Sada je, po svemu sudeći, kasno za bilo šta iako se neki i dalje nadaju u njega. U toj silnoj neodlučnosti i ružnoj dvostrukoj igri na relaciji totalna vlast ili malo vlasti, izgubio je mnogo. Iznijeću svoj lični stav: više nije važno šta Ranko Krivokapić misli, radi ili govori. On je propustio svoju šansu, sada priliku mora sačekati sa klupe.

MONITOR: Jednom ste izjavili da se bojite da će nestati Albanaca u Crnoj Gori?
ABAZOVIĆ: Kumulativno gledano ima ih 30 odsto manje u periodu od samo deset godina. Ako laže koza, ne laže vuk. Dok albanski političari hrle u zagrljaj aktuelne vlasti, narod se iseljava. Sigurno ne odlazi zato što mu je dobro. Pri tom, od pet pitanja koja muče ovu nacionalnu zajednicu evo 25 godina nijedno nije riješeno. Taman kada se mislilo da će se dobiti makar Opština Tuzi, vlast ih je opet, po hiljaditi put, prevarila.

MONITOR: Kao Ulcinjanin kako objašnjavate činjenicu da je to najsiromašnija opština na Crnogorskom primorju?
ABAZOVIĆ: To je umjetnost. Grad sa takvim resursima da bude siromašan prava je rijetkost u svijetu. Od dolaska ove vlasti grad je tonuo dublje iz godine u godinu. Sve privatizacije su promašene, srušeni su najveći hoteli, razoreni privredni giganti poput Solane, a cvjetala je samo divlja gradnja i primitivizam. Ali vjerujem da će Ulcinj, kao mnogo puta u svojoj slavnoj istoriji, prevazići ovaj zulum i pobijediti ove zulumćare i ubrzo se vratiti tamo gdje su ga ostavili naši očevi.

Parlament ima mnogo nedostataka

MONITOR: Kao najmlađi poslanik u Skupštini Crne Gore šta biste mijenjali u metodu rada parlamenta kako bi njegova uloga u političkom životu Crne Gore bila plodotvornija?
ABAZOVIĆ: Tri godine sam poslanik i uvidio sam toliko mnogo nedostataka u radu Skupštine da prosto ne znam odakle da počnem. Prvo, vratio bih kredibilitet parlamentu kroz jaču kontrolnu ulogu i kroz veće poštovanje njegovih odluka. Često se desi da zaključke ili odluke koje usvaja parlament niko ne shvata za ozbiljno – to je po meni najveći problem. Drugo, tehnički i administrativno bih ga reformisao, kako bi mogao da služi svrsi i bude na nivou krovne političke institucije u državi. Treće, ukinuo bih nekoliko odbora ili pripojio postojećim, a osnovao bih nove, naročito onaj za kontrolu trošenja budžetskih sredstava. Četvrto, promijenio bih poslovnik i uslovio ministre i premijera da skoro svake nedjelje dolaze u parlament, onako kako se to radi u Velikoj Britaniji. U svakom slučaju, ne sviđa mi se kako funkcioniše Skupština Crne Gore. Mnogo je tu improvizacije i nedostataka.

Kad je DPS u nevoljama pojavi se neki Pajović

MONITOR: Hoće li opozicija uspjeti da se izbori za formiranje prelazne vlade?
ABAZOVIĆ: U javnosti se puno priča o tome, a da se pri tom zanemaruje realnost. Realnost je sljedeća: to ne zavisi od opozicije. Opozicija je to željela i tokom proljeća, pa nije bilo dovoljno poslanika da se takva ideja podrži. Tada to nije htio SDP, sada to ne želi Pozitivna, a možda ni SDP. Drugim riječima, kada god DPS-u zagusti, oni probude svoje spavače. Zato je ishod oko prelazne vlade za sada neizvjestan, odnosno još smo daleko od toga. Isto tako sumnjam da bi DPS pristao da bude dio vlade u kome bi participirali svi politički subjekti. Naš najveći problem je to što se kad god se DPS nađe u nevoljama pojavi neki Pajović ili Đurović da ih spasi i naravno to debelo naplati, na ovaj ili onaj način.

Protesti – najbolja reklama za NATO

MONITOR: Kakav je Vaš stav o anti-NATO protestima dijela opozicije?
ABAZOVIĆ: Mislim da taj dio opozicije svjesno ili nesvjesno, onako organizovanim protestom protiv pozivnice za NATO, sebi čini medvjeđu uslugu, a pomaže pro-NATO kampanju. Zapravo oni su najbolja reklama za NATO-a i utiču na povećanje broja pristalica za članstvo. Kako? Retorikom koja je davno prevaziđenja i prijetnjama koje su neutemeljene, tjeraju neodlučne građane da podrže ideju NATO integracija. Ako, pak, misle suprotno, ja ih ohrabrujem da nastave u tom pravcu. Da se našalim: kao neko ko podržava članstvo Crne Gore u NATO, to mi na neki način i odgovara.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo