Povežite se sa nama

INTERVJU

DR. NERZUK ĆURAK, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA UNIVERZITETA U SARAJEVU: Bitka za kulturu nenasilja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Često karakterišete zajednicu u kojoj živimo kao društvo nasilja?
ĆURAK: Mi živimo kulturu nasilja. Završetkom rata nasilje nije stalo, nego je prešlo u strukturalno i kulturno nasilje. Obrasci ratnih politika ključni su u oblikovanju političke zajednice pa je bosanskohercegovačko dejtonsko stanje moguće definirati kao prisustvo rata kroz njegovo odsustvo.

MONITOR: Zašto je to tako?
ĆURAK: Dejtonski ugovor je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio direktno nasilje, ali je, priznavanjem rezultata nasilja, stvorio uvjete da se politička zajednica ne može graditi kao zajedničko dobro. Različiti oblici etnokulturnog nasilja legalizirani su kao poželjan čin pa nije čudo što je osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku na Palama organiziran svečani doček povodom izlaska iz zatvora. To pokazuje da je kultura poricanja kao radikalni iskaz kulture nasilja poželjna forma socijalnog ponašanja u društvenim grupama koje se plaše napuštanja kolektivističke paradigme jer ih ona čuva od suočavanja sa zločinom koji je počinjen u ime te grupe od strane pojedinaca, organiziranih zločinačkih skupina i represivnog državnog i paradržavnog aparata. Bez promjene matrice nasilja mi ne možemo očekivati iskorak u društvo u kome će nasilje prestati biti ključni pokretač povijesti. Za to doba u kojemu će građani BiH biti jednakovrijedni, u kojemu ime neće unaprijed imati nižu vrijednost, ovisno od toga u kojemu dijelu BiH žive, vrijedi se boriti afirmacijom autentične nenasilne političke kulture koja prkosi ratnohuškačkim nitkovima na svim našim stranama.

MONITOR: U zakonskoj proceduri su jednaki?
ĆURAK: Ključni nacionalistički akteri ne dozvoljavaju da izgradimo društvo jednakih. Dejtonski Ustav saveznik je najreakcionarnijih politika, pa bez obzira na htijenja za progresom, ne možemo se kao društvo pomaknuti iz mrtve tačke. Dok je god BiH mehanički zbir dva entiteta (dvije pseudodržave), nije moguće jednakopravno društvo, a to implicira odsustvo slobode i pravde. Ako nemate slobode i pravde, živite u u društvu nasilja koje se asimptotski približava imploziji.

Dejtonska šizofrena politička matrica troši i najbolje ljude naše zemlje, dok se vladavina najgorih multiplicira, jer najgorima odgovara stanje pometenih vrijednosti, odsustvo kompetencije i trijumf palanačkog uma. No, za „bujicu suza oko nas” nema drugog lijeka nego permanentno graditi uvjete za izgradnju dobrog društva. To podrazumijeva zagovaranje općenarodnog obrazovanja, jer naš svijet je intelektualno zapušten, zatrovan izmišljenim nacionalističkim pripovijestima, odgojen na strahu od Drugog. U prvom redu imamo nekompetentne, neemancipirane i nerealizirane političare, a u drugom redu su njihovi sufleri, kulturne i intelektualne elite, protagonisti tzv. narodne kulture, bijedni nacionalisti. Ako imate intelektualne elite koje su othranjene na darvinističkim pristupima prema Drugome, teško je promijeniti socijalni poredak. Kada generacije pothranjujete najgorim stereotipima o Drugome, ne možete za godinu ili dvije, stanje promijeniti. Ako se rat završio kako se završio, onda imamo slijedeću produkciju: u hiljadama naših porodica o Drugome se govori kao o neprijatelju. Ako uz to i obrazovni sistem pothranjuje stereotipe, šanse za ozbiljne društvene promjene su male. No mi moramo živjeti dejtonski apsurd i pokušati, ma koliko bilo teško, mijenjati stanje.

MONITOR: Rat u Bosni i Hercegovini kao znanstvenik definišete kao: Rat protiv Bosne i Hercegovine?
ĆURAK: Istina svijeta je skrivena u nijansama. To je po meni najbolja definicija rata protiv naše zemlje jer uključuje sve: i agresiju na jednu originalnu zemlju, članicu OUN-a, ali i unutrašnje agresije antibosanskih politika u BiH. Te antibosanske politike nisu samo srpska i hrvatska, nije samo ni deprimirajuća politika međunarodne zajednice u BiH, nego u određenim oblicima i bošnjačka politika, kada se pokazivala kao antibosanska. To ne treba zanemariti.

MONITOR: U BiH se uglavnom ne spominje učešće Hrvatske u agresiji na BiH?
ĆURAK: Uzrok raspada bivše Jugoslavije je velikosrpski nacionalizam kao kulturna ideologija i režim Slobodana Miloševića kao politička ekspozitura te ideologije. Uzročno – posljedično, srpski nacionalizam je sebi našao saveznike u slovenačkom i hrvatskom nacionalizmu. Bosna i Hercegovina sa višedecenijskom potrebom srpskog i hrvatskog nacionalizma da uređuju Bosnu i Hercegovinu kao da je u pitanju srpskohrvatski teritorij a ne država po sebi i za sebe, izabrana je kao poligon za izbacivanje najgoreg nacionalističkog smeća sa ambicijom srpske nacionalističke politike da što veći komad BiH uzme sebi i sa ambicijom hrvatskog operetskog nacionalizma da neki pretpostavljeni hrvatski dio BiH prisajedini Hrvatskoj. Unutar hrvatske politike imali ste vrlo jasne dijelove zvanične strukture vlasti te zemlje koje su se opirale agresiji na BiH. To je važno reći. Hrvatska i Srbija nisu jednako krive za rat protiv Bosne i Hercegovine. Najveća je greška međunarodne zajednice to što nije slomila srpski nacionalizam, jer bi se tada stvorili uvjeti da regija krene naprijed. Vrlo desne strukture u Srbiji se sada transformiraju i postaju prijatelji EU i ideje Europe, a ja tu vrstu transformacije razumjem kao evropski trijumf nacionalističke Srbije.

MONITOR: Zašto?
ĆURAK: Europa je povlaštenim odnosom prema Srbiji stvorila uvjete da u nekom drugom periodu srpski nacionalizam skriven u oblande europskog racionalizma ponovo bude ključni unutar trokuta Srbija, Crna Gora, BiH.

MONITOR: Šta je sa Crnom Gorom?
ĆURAK: Crna Gora je bila dio te kvazijugoslovenske srpske državne zajednice. Kada govorimo o agresiji Srbije, mi onda govorimo o agresiji skraćene Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Iz tog agresivnog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu nikako ne možemo isključiti vlasti Crne Gore. Aktivno učešće crnogorskog političkog i represivnog aparata u progonu i ubijanju Bošnjaka u Crnoj Gori dio je istog agresivnog okvira. No, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je u Crnoj Gori došlo do jedne vrste unutrašnjeg priznanja nasilja koje je Crna Gora vršila u ime srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je dobro jer države teško priznaju sopstvene zločine. Njemačka je možda jedina zemlja u historiji koja je otvoreno priznala državni zločin, a i za to priznanje trebalo je najmanje dvije decenije od sloma fašizma. Mi još živimo u području gdje ideologije koje su proizvele zločin i razaranje nisu pobijeđene nego su ugrađene u politički sistem kao legalni skeletoni. Nadam se da će Crna Gore u političkom smislu vremenom biti sve bliža evropskoj Bosni i Hercegovini, a udaljenija od nacionalističke Srbije.

Pravda, pravednost i rješavanje konflikata se uče. Kao region tek smo u pionirskom razumijevanju mira, na teorijskoj i praktičnoj razini. Povijesno smo opterećeni nasiljem. Uvijek smo više cijenili ratnike, nego mirovnjake. Tu paradigmu moramo promijeniti, radi budućnosti naše djece. Težak je to put.

MONITOR: Vidimo i konstantne napade na PRIDE?
ĆURAK: Dugotrajno na vlasti imamo elite koje su generirane iz šovinističkog ambijenta. Nacionalizam uz sebe veže mržnju prema različitom. Nije slučajno što su pogonsko gorivo nacionalizma homofobija i ksenofobija. Sve što se dešavalo u regiji, u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Budvi… implicira društvenu nesposobnost da se zaustavi matrica nasilja. Normativni pritisak EU djelimično je promijenio hrvatsku političku i javnu kulturu ali to svakako nije dovoljno ako ne postoji barem minimalna pripremljenost pretežne lokalne kulture za općeljudsku pravednost. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kod nas je puno lakše i društveno prihvatljivije biti četnik, ustaša, balija, nego npr. homoseksualac.

Izaći iz spirale mržnje

MONITOR: Kako izaći iz kulturnog modela koji reprodukuje nasilje?
ĆURAK: Učenje kulture nenasilja najbolji je način stvaranja uvjeta za našu djecu i za djecu naše djece da žive u boljim društvima. Moraju naučiti da nenasilje smatraju važnijim od herojstva. Kad kažemo herojstvo, to se u našem krajevima referira uglavnom na ratnike. Mi smo skloni tom ratničkom herojstvu koje slavi kulturu nasilja. A kultura nasilja generira kulturu smrti. Kultura smrti ponovno oživljava kulturu herojstva, a kultura herojstva rađa kulturu nerada. U našim patrijarhalnim zajednicama rad na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Pomicanje kulture nenasilja povezano je sa radom na afirmaciji i zaštiti manjinskih zajednica, na suočavanju sa prošlošću, na odgovornom komuniciranju kulture sjećanja versus kulture poricanja. Najvažnijim smatram razgovar sa onima u čije ime je zločin počinjen kako bi mogli od pripadnika te zajednice zahtijevati promjenu nabolje, jer ste ih odgovornim javnim djelovanjem uvjerili u snagu kriterija istine.

Velika je tu uloga obrazovnog sistema, univerziteta, škola i civilnog društva. Naši obrazovni sistemi su u rukama nacionalista. Civilno društvo ne pokazuje generalnu sposobnost da se nakon donatorske ere razvije i emancipira kao entitet sposoban da se samoreproducira. Kada bi između civilnog društva i akademske zajednice došlo do emancipatorske sinergije, onda bi se mogao napraviti iskorak ka kulturi nenasilja. Izlazak iz spirale mržnje, dirigirane i odnjegovane kulture nasilja i ulazak u slobodni prostor zahtjevne kulture nenasilja, je herojski poduhvat. Feminizacija i depatrijarhalizacija naše zajedničke i posebnih kultura društveni je proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti.


Ne potcijeniti evropsku desnicu

MONITOR: Trebamo li se bojati evropskih desnih organizacija koje se mogu ujedini i stvoriti jak fašistički pokret?
ĆURAK: To ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Rast europske ksenofobne desnice nije bezazlen. To je uzelo određenog maha i u najrazvijenim zemljama Europe, i u Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji, a zatim i u zemljama koje su postale članice EU, Rumunija i Mađarska. Vidjeli ste nedavno i češke desničare koji na rasističkoj osnovi protestuju protiv Roma. Ako se nastavi kriza i ako poprimi još radikalnije oblike onda je očekivati veći rast ekstremne desnice. Uvezivanje ekstremne desnice je vrlo opasno. Oni se unutar europskog parlamenta već ujedinjuju. Oni mogu iskoristiti demokratiju da se obračunaju sa demokratijom. Ako unutar nacionalnih izbora za europski parlament te snage ojačaju onda one dobijaju mogućnost da unutar evropskog parlamenta dovedu u pitanje Europu.

Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo