MONITOR: Često karakterišete zajednicu u kojoj živimo kao društvo nasilja?
ĆURAK: Mi živimo kulturu nasilja. Završetkom rata nasilje nije stalo, nego je prešlo u strukturalno i kulturno nasilje. Obrasci ratnih politika ključni su u oblikovanju političke zajednice pa je bosanskohercegovačko dejtonsko stanje moguće definirati kao prisustvo rata kroz njegovo odsustvo.

MONITOR: Zašto je to tako?
ĆURAK: Dejtonski ugovor je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio direktno nasilje, ali je, priznavanjem rezultata nasilja, stvorio uvjete da se politička zajednica ne može graditi kao zajedničko dobro. Različiti oblici etnokulturnog nasilja legalizirani su kao poželjan čin pa nije čudo što je osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku na Palama organiziran svečani doček povodom izlaska iz zatvora. To pokazuje da je kultura poricanja kao radikalni iskaz kulture nasilja poželjna forma socijalnog ponašanja u društvenim grupama koje se plaše napuštanja kolektivističke paradigme jer ih ona čuva od suočavanja sa zločinom koji je počinjen u ime te grupe od strane pojedinaca, organiziranih zločinačkih skupina i represivnog državnog i paradržavnog aparata. Bez promjene matrice nasilja mi ne možemo očekivati iskorak u društvo u kome će nasilje prestati biti ključni pokretač povijesti. Za to doba u kojemu će građani BiH biti jednakovrijedni, u kojemu ime neće unaprijed imati nižu vrijednost, ovisno od toga u kojemu dijelu BiH žive, vrijedi se boriti afirmacijom autentične nenasilne političke kulture koja prkosi ratnohuškačkim nitkovima na svim našim stranama.

MONITOR: U zakonskoj proceduri su jednaki?
ĆURAK: Ključni nacionalistički akteri ne dozvoljavaju da izgradimo društvo jednakih. Dejtonski Ustav saveznik je najreakcionarnijih politika, pa bez obzira na htijenja za progresom, ne možemo se kao društvo pomaknuti iz mrtve tačke. Dok je god BiH mehanički zbir dva entiteta (dvije pseudodržave), nije moguće jednakopravno društvo, a to implicira odsustvo slobode i pravde. Ako nemate slobode i pravde, živite u u društvu nasilja koje se asimptotski približava imploziji.

Dejtonska šizofrena politička matrica troši i najbolje ljude naše zemlje, dok se vladavina najgorih multiplicira, jer najgorima odgovara stanje pometenih vrijednosti, odsustvo kompetencije i trijumf palanačkog uma. No, za „bujicu suza oko nas” nema drugog lijeka nego permanentno graditi uvjete za izgradnju dobrog društva. To podrazumijeva zagovaranje općenarodnog obrazovanja, jer naš svijet je intelektualno zapušten, zatrovan izmišljenim nacionalističkim pripovijestima, odgojen na strahu od Drugog. U prvom redu imamo nekompetentne, neemancipirane i nerealizirane političare, a u drugom redu su njihovi sufleri, kulturne i intelektualne elite, protagonisti tzv. narodne kulture, bijedni nacionalisti. Ako imate intelektualne elite koje su othranjene na darvinističkim pristupima prema Drugome, teško je promijeniti socijalni poredak. Kada generacije pothranjujete najgorim stereotipima o Drugome, ne možete za godinu ili dvije, stanje promijeniti. Ako se rat završio kako se završio, onda imamo slijedeću produkciju: u hiljadama naših porodica o Drugome se govori kao o neprijatelju. Ako uz to i obrazovni sistem pothranjuje stereotipe, šanse za ozbiljne društvene promjene su male. No mi moramo živjeti dejtonski apsurd i pokušati, ma koliko bilo teško, mijenjati stanje.

MONITOR: Rat u Bosni i Hercegovini kao znanstvenik definišete kao: Rat protiv Bosne i Hercegovine?
ĆURAK: Istina svijeta je skrivena u nijansama. To je po meni najbolja definicija rata protiv naše zemlje jer uključuje sve: i agresiju na jednu originalnu zemlju, članicu OUN-a, ali i unutrašnje agresije antibosanskih politika u BiH. Te antibosanske politike nisu samo srpska i hrvatska, nije samo ni deprimirajuća politika međunarodne zajednice u BiH, nego u određenim oblicima i bošnjačka politika, kada se pokazivala kao antibosanska. To ne treba zanemariti.

MONITOR: U BiH se uglavnom ne spominje učešće Hrvatske u agresiji na BiH?
ĆURAK: Uzrok raspada bivše Jugoslavije je velikosrpski nacionalizam kao kulturna ideologija i režim Slobodana Miloševića kao politička ekspozitura te ideologije. Uzročno – posljedično, srpski nacionalizam je sebi našao saveznike u slovenačkom i hrvatskom nacionalizmu. Bosna i Hercegovina sa višedecenijskom potrebom srpskog i hrvatskog nacionalizma da uređuju Bosnu i Hercegovinu kao da je u pitanju srpskohrvatski teritorij a ne država po sebi i za sebe, izabrana je kao poligon za izbacivanje najgoreg nacionalističkog smeća sa ambicijom srpske nacionalističke politike da što veći komad BiH uzme sebi i sa ambicijom hrvatskog operetskog nacionalizma da neki pretpostavljeni hrvatski dio BiH prisajedini Hrvatskoj. Unutar hrvatske politike imali ste vrlo jasne dijelove zvanične strukture vlasti te zemlje koje su se opirale agresiji na BiH. To je važno reći. Hrvatska i Srbija nisu jednako krive za rat protiv Bosne i Hercegovine. Najveća je greška međunarodne zajednice to što nije slomila srpski nacionalizam, jer bi se tada stvorili uvjeti da regija krene naprijed. Vrlo desne strukture u Srbiji se sada transformiraju i postaju prijatelji EU i ideje Europe, a ja tu vrstu transformacije razumjem kao evropski trijumf nacionalističke Srbije.

MONITOR: Zašto?
ĆURAK: Europa je povlaštenim odnosom prema Srbiji stvorila uvjete da u nekom drugom periodu srpski nacionalizam skriven u oblande europskog racionalizma ponovo bude ključni unutar trokuta Srbija, Crna Gora, BiH.

MONITOR: Šta je sa Crnom Gorom?
ĆURAK: Crna Gora je bila dio te kvazijugoslovenske srpske državne zajednice. Kada govorimo o agresiji Srbije, mi onda govorimo o agresiji skraćene Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Iz tog agresivnog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu nikako ne možemo isključiti vlasti Crne Gore. Aktivno učešće crnogorskog političkog i represivnog aparata u progonu i ubijanju Bošnjaka u Crnoj Gori dio je istog agresivnog okvira. No, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je u Crnoj Gori došlo do jedne vrste unutrašnjeg priznanja nasilja koje je Crna Gora vršila u ime srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je dobro jer države teško priznaju sopstvene zločine. Njemačka je možda jedina zemlja u historiji koja je otvoreno priznala državni zločin, a i za to priznanje trebalo je najmanje dvije decenije od sloma fašizma. Mi još živimo u području gdje ideologije koje su proizvele zločin i razaranje nisu pobijeđene nego su ugrađene u politički sistem kao legalni skeletoni. Nadam se da će Crna Gore u političkom smislu vremenom biti sve bliža evropskoj Bosni i Hercegovini, a udaljenija od nacionalističke Srbije.

Pravda, pravednost i rješavanje konflikata se uče. Kao region tek smo u pionirskom razumijevanju mira, na teorijskoj i praktičnoj razini. Povijesno smo opterećeni nasiljem. Uvijek smo više cijenili ratnike, nego mirovnjake. Tu paradigmu moramo promijeniti, radi budućnosti naše djece. Težak je to put.

MONITOR: Vidimo i konstantne napade na PRIDE?
ĆURAK: Dugotrajno na vlasti imamo elite koje su generirane iz šovinističkog ambijenta. Nacionalizam uz sebe veže mržnju prema različitom. Nije slučajno što su pogonsko gorivo nacionalizma homofobija i ksenofobija. Sve što se dešavalo u regiji, u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Budvi… implicira društvenu nesposobnost da se zaustavi matrica nasilja. Normativni pritisak EU djelimično je promijenio hrvatsku političku i javnu kulturu ali to svakako nije dovoljno ako ne postoji barem minimalna pripremljenost pretežne lokalne kulture za općeljudsku pravednost. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kod nas je puno lakše i društveno prihvatljivije biti četnik, ustaša, balija, nego npr. homoseksualac.

Izaći iz spirale mržnje

MONITOR: Kako izaći iz kulturnog modela koji reprodukuje nasilje?
ĆURAK: Učenje kulture nenasilja najbolji je način stvaranja uvjeta za našu djecu i za djecu naše djece da žive u boljim društvima. Moraju naučiti da nenasilje smatraju važnijim od herojstva. Kad kažemo herojstvo, to se u našem krajevima referira uglavnom na ratnike. Mi smo skloni tom ratničkom herojstvu koje slavi kulturu nasilja. A kultura nasilja generira kulturu smrti. Kultura smrti ponovno oživljava kulturu herojstva, a kultura herojstva rađa kulturu nerada. U našim patrijarhalnim zajednicama rad na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Pomicanje kulture nenasilja povezano je sa radom na afirmaciji i zaštiti manjinskih zajednica, na suočavanju sa prošlošću, na odgovornom komuniciranju kulture sjećanja versus kulture poricanja. Najvažnijim smatram razgovar sa onima u čije ime je zločin počinjen kako bi mogli od pripadnika te zajednice zahtijevati promjenu nabolje, jer ste ih odgovornim javnim djelovanjem uvjerili u snagu kriterija istine.

Velika je tu uloga obrazovnog sistema, univerziteta, škola i civilnog društva. Naši obrazovni sistemi su u rukama nacionalista. Civilno društvo ne pokazuje generalnu sposobnost da se nakon donatorske ere razvije i emancipira kao entitet sposoban da se samoreproducira. Kada bi između civilnog društva i akademske zajednice došlo do emancipatorske sinergije, onda bi se mogao napraviti iskorak ka kulturi nenasilja. Izlazak iz spirale mržnje, dirigirane i odnjegovane kulture nasilja i ulazak u slobodni prostor zahtjevne kulture nenasilja, je herojski poduhvat. Feminizacija i depatrijarhalizacija naše zajedničke i posebnih kultura društveni je proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti.

Ne potcijeniti evropsku desnicu

MONITOR: Trebamo li se bojati evropskih desnih organizacija koje se mogu ujedini i stvoriti jak fašistički pokret?
ĆURAK: To ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Rast europske ksenofobne desnice nije bezazlen. To je uzelo određenog maha i u najrazvijenim zemljama Europe, i u Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji, a zatim i u zemljama koje su postale članice EU, Rumunija i Mađarska. Vidjeli ste nedavno i češke desničare koji na rasističkoj osnovi protestuju protiv Roma. Ako se nastavi kriza i ako poprimi još radikalnije oblike onda je očekivati veći rast ekstremne desnice. Uvezivanje ekstremne desnice je vrlo opasno. Oni se unutar europskog parlamenta već ujedinjuju. Oni mogu iskoristiti demokratiju da se obračunaju sa demokratijom. Ako unutar nacionalnih izbora za europski parlament te snage ojačaju onda one dobijaju mogućnost da unutar evropskog parlamenta dovedu u pitanje Europu.

Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović