Povežite se sa nama

INTERVJU

DR. NERZUK ĆURAK, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA UNIVERZITETA U SARAJEVU: Bitka za kulturu nenasilja

Objavljeno prije

na

nerzuk-curak

MONITOR: Često karakterišete zajednicu u kojoj živimo kao društvo nasilja?
ĆURAK: Mi živimo kulturu nasilja. Završetkom rata nasilje nije stalo, nego je prešlo u strukturalno i kulturno nasilje. Obrasci ratnih politika ključni su u oblikovanju političke zajednice pa je bosanskohercegovačko dejtonsko stanje moguće definirati kao prisustvo rata kroz njegovo odsustvo.

MONITOR: Zašto je to tako?
ĆURAK: Dejtonski ugovor je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio direktno nasilje, ali je, priznavanjem rezultata nasilja, stvorio uvjete da se politička zajednica ne može graditi kao zajedničko dobro. Različiti oblici etnokulturnog nasilja legalizirani su kao poželjan čin pa nije čudo što je osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku na Palama organiziran svečani doček povodom izlaska iz zatvora. To pokazuje da je kultura poricanja kao radikalni iskaz kulture nasilja poželjna forma socijalnog ponašanja u društvenim grupama koje se plaše napuštanja kolektivističke paradigme jer ih ona čuva od suočavanja sa zločinom koji je počinjen u ime te grupe od strane pojedinaca, organiziranih zločinačkih skupina i represivnog državnog i paradržavnog aparata. Bez promjene matrice nasilja mi ne možemo očekivati iskorak u društvo u kome će nasilje prestati biti ključni pokretač povijesti. Za to doba u kojemu će građani BiH biti jednakovrijedni, u kojemu ime neće unaprijed imati nižu vrijednost, ovisno od toga u kojemu dijelu BiH žive, vrijedi se boriti afirmacijom autentične nenasilne političke kulture koja prkosi ratnohuškačkim nitkovima na svim našim stranama.

MONITOR: U zakonskoj proceduri su jednaki?
ĆURAK: Ključni nacionalistički akteri ne dozvoljavaju da izgradimo društvo jednakih. Dejtonski Ustav saveznik je najreakcionarnijih politika, pa bez obzira na htijenja za progresom, ne možemo se kao društvo pomaknuti iz mrtve tačke. Dok je god BiH mehanički zbir dva entiteta (dvije pseudodržave), nije moguće jednakopravno društvo, a to implicira odsustvo slobode i pravde. Ako nemate slobode i pravde, živite u u društvu nasilja koje se asimptotski približava imploziji.

Dejtonska šizofrena politička matrica troši i najbolje ljude naše zemlje, dok se vladavina najgorih multiplicira, jer najgorima odgovara stanje pometenih vrijednosti, odsustvo kompetencije i trijumf palanačkog uma. No, za „bujicu suza oko nas” nema drugog lijeka nego permanentno graditi uvjete za izgradnju dobrog društva. To podrazumijeva zagovaranje općenarodnog obrazovanja, jer naš svijet je intelektualno zapušten, zatrovan izmišljenim nacionalističkim pripovijestima, odgojen na strahu od Drugog. U prvom redu imamo nekompetentne, neemancipirane i nerealizirane političare, a u drugom redu su njihovi sufleri, kulturne i intelektualne elite, protagonisti tzv. narodne kulture, bijedni nacionalisti. Ako imate intelektualne elite koje su othranjene na darvinističkim pristupima prema Drugome, teško je promijeniti socijalni poredak. Kada generacije pothranjujete najgorim stereotipima o Drugome, ne možete za godinu ili dvije, stanje promijeniti. Ako se rat završio kako se završio, onda imamo slijedeću produkciju: u hiljadama naših porodica o Drugome se govori kao o neprijatelju. Ako uz to i obrazovni sistem pothranjuje stereotipe, šanse za ozbiljne društvene promjene su male. No mi moramo živjeti dejtonski apsurd i pokušati, ma koliko bilo teško, mijenjati stanje.

MONITOR: Rat u Bosni i Hercegovini kao znanstvenik definišete kao: Rat protiv Bosne i Hercegovine?
ĆURAK: Istina svijeta je skrivena u nijansama. To je po meni najbolja definicija rata protiv naše zemlje jer uključuje sve: i agresiju na jednu originalnu zemlju, članicu OUN-a, ali i unutrašnje agresije antibosanskih politika u BiH. Te antibosanske politike nisu samo srpska i hrvatska, nije samo ni deprimirajuća politika međunarodne zajednice u BiH, nego u određenim oblicima i bošnjačka politika, kada se pokazivala kao antibosanska. To ne treba zanemariti.

MONITOR: U BiH se uglavnom ne spominje učešće Hrvatske u agresiji na BiH?
ĆURAK: Uzrok raspada bivše Jugoslavije je velikosrpski nacionalizam kao kulturna ideologija i režim Slobodana Miloševića kao politička ekspozitura te ideologije. Uzročno – posljedično, srpski nacionalizam je sebi našao saveznike u slovenačkom i hrvatskom nacionalizmu. Bosna i Hercegovina sa višedecenijskom potrebom srpskog i hrvatskog nacionalizma da uređuju Bosnu i Hercegovinu kao da je u pitanju srpskohrvatski teritorij a ne država po sebi i za sebe, izabrana je kao poligon za izbacivanje najgoreg nacionalističkog smeća sa ambicijom srpske nacionalističke politike da što veći komad BiH uzme sebi i sa ambicijom hrvatskog operetskog nacionalizma da neki pretpostavljeni hrvatski dio BiH prisajedini Hrvatskoj. Unutar hrvatske politike imali ste vrlo jasne dijelove zvanične strukture vlasti te zemlje koje su se opirale agresiji na BiH. To je važno reći. Hrvatska i Srbija nisu jednako krive za rat protiv Bosne i Hercegovine. Najveća je greška međunarodne zajednice to što nije slomila srpski nacionalizam, jer bi se tada stvorili uvjeti da regija krene naprijed. Vrlo desne strukture u Srbiji se sada transformiraju i postaju prijatelji EU i ideje Europe, a ja tu vrstu transformacije razumjem kao evropski trijumf nacionalističke Srbije.

MONITOR: Zašto?
ĆURAK: Europa je povlaštenim odnosom prema Srbiji stvorila uvjete da u nekom drugom periodu srpski nacionalizam skriven u oblande europskog racionalizma ponovo bude ključni unutar trokuta Srbija, Crna Gora, BiH.

MONITOR: Šta je sa Crnom Gorom?
ĆURAK: Crna Gora je bila dio te kvazijugoslovenske srpske državne zajednice. Kada govorimo o agresiji Srbije, mi onda govorimo o agresiji skraćene Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Iz tog agresivnog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu nikako ne možemo isključiti vlasti Crne Gore. Aktivno učešće crnogorskog političkog i represivnog aparata u progonu i ubijanju Bošnjaka u Crnoj Gori dio je istog agresivnog okvira. No, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je u Crnoj Gori došlo do jedne vrste unutrašnjeg priznanja nasilja koje je Crna Gora vršila u ime srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je dobro jer države teško priznaju sopstvene zločine. Njemačka je možda jedina zemlja u historiji koja je otvoreno priznala državni zločin, a i za to priznanje trebalo je najmanje dvije decenije od sloma fašizma. Mi još živimo u području gdje ideologije koje su proizvele zločin i razaranje nisu pobijeđene nego su ugrađene u politički sistem kao legalni skeletoni. Nadam se da će Crna Gore u političkom smislu vremenom biti sve bliža evropskoj Bosni i Hercegovini, a udaljenija od nacionalističke Srbije.

Pravda, pravednost i rješavanje konflikata se uče. Kao region tek smo u pionirskom razumijevanju mira, na teorijskoj i praktičnoj razini. Povijesno smo opterećeni nasiljem. Uvijek smo više cijenili ratnike, nego mirovnjake. Tu paradigmu moramo promijeniti, radi budućnosti naše djece. Težak je to put.

MONITOR: Vidimo i konstantne napade na PRIDE?
ĆURAK: Dugotrajno na vlasti imamo elite koje su generirane iz šovinističkog ambijenta. Nacionalizam uz sebe veže mržnju prema različitom. Nije slučajno što su pogonsko gorivo nacionalizma homofobija i ksenofobija. Sve što se dešavalo u regiji, u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Budvi… implicira društvenu nesposobnost da se zaustavi matrica nasilja. Normativni pritisak EU djelimično je promijenio hrvatsku političku i javnu kulturu ali to svakako nije dovoljno ako ne postoji barem minimalna pripremljenost pretežne lokalne kulture za općeljudsku pravednost. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kod nas je puno lakše i društveno prihvatljivije biti četnik, ustaša, balija, nego npr. homoseksualac.

Izaći iz spirale mržnje

MONITOR: Kako izaći iz kulturnog modela koji reprodukuje nasilje?
ĆURAK: Učenje kulture nenasilja najbolji je način stvaranja uvjeta za našu djecu i za djecu naše djece da žive u boljim društvima. Moraju naučiti da nenasilje smatraju važnijim od herojstva. Kad kažemo herojstvo, to se u našem krajevima referira uglavnom na ratnike. Mi smo skloni tom ratničkom herojstvu koje slavi kulturu nasilja. A kultura nasilja generira kulturu smrti. Kultura smrti ponovno oživljava kulturu herojstva, a kultura herojstva rađa kulturu nerada. U našim patrijarhalnim zajednicama rad na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Pomicanje kulture nenasilja povezano je sa radom na afirmaciji i zaštiti manjinskih zajednica, na suočavanju sa prošlošću, na odgovornom komuniciranju kulture sjećanja versus kulture poricanja. Najvažnijim smatram razgovar sa onima u čije ime je zločin počinjen kako bi mogli od pripadnika te zajednice zahtijevati promjenu nabolje, jer ste ih odgovornim javnim djelovanjem uvjerili u snagu kriterija istine.

Velika je tu uloga obrazovnog sistema, univerziteta, škola i civilnog društva. Naši obrazovni sistemi su u rukama nacionalista. Civilno društvo ne pokazuje generalnu sposobnost da se nakon donatorske ere razvije i emancipira kao entitet sposoban da se samoreproducira. Kada bi između civilnog društva i akademske zajednice došlo do emancipatorske sinergije, onda bi se mogao napraviti iskorak ka kulturi nenasilja. Izlazak iz spirale mržnje, dirigirane i odnjegovane kulture nasilja i ulazak u slobodni prostor zahtjevne kulture nenasilja, je herojski poduhvat. Feminizacija i depatrijarhalizacija naše zajedničke i posebnih kultura društveni je proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti.


Ne potcijeniti evropsku desnicu

MONITOR: Trebamo li se bojati evropskih desnih organizacija koje se mogu ujedini i stvoriti jak fašistički pokret?
ĆURAK: To ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Rast europske ksenofobne desnice nije bezazlen. To je uzelo određenog maha i u najrazvijenim zemljama Europe, i u Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji, a zatim i u zemljama koje su postale članice EU, Rumunija i Mađarska. Vidjeli ste nedavno i češke desničare koji na rasističkoj osnovi protestuju protiv Roma. Ako se nastavi kriza i ako poprimi još radikalnije oblike onda je očekivati veći rast ekstremne desnice. Uvezivanje ekstremne desnice je vrlo opasno. Oni se unutar europskog parlamenta već ujedinjuju. Oni mogu iskoristiti demokratiju da se obračunaju sa demokratijom. Ako unutar nacionalnih izbora za europski parlament te snage ojačaju onda one dobijaju mogućnost da unutar evropskog parlamenta dovedu u pitanje Europu.

Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo