Povežite se sa nama

INTERVJU

DR. NERZUK ĆURAK, PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA UNIVERZITETA U SARAJEVU: Bitka za kulturu nenasilja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Često karakterišete zajednicu u kojoj živimo kao društvo nasilja?
ĆURAK: Mi živimo kulturu nasilja. Završetkom rata nasilje nije stalo, nego je prešlo u strukturalno i kulturno nasilje. Obrasci ratnih politika ključni su u oblikovanju političke zajednice pa je bosanskohercegovačko dejtonsko stanje moguće definirati kao prisustvo rata kroz njegovo odsustvo.

MONITOR: Zašto je to tako?
ĆURAK: Dejtonski ugovor je, priznajući rezultate nasilja, zaustavio direktno nasilje, ali je, priznavanjem rezultata nasilja, stvorio uvjete da se politička zajednica ne može graditi kao zajedničko dobro. Različiti oblici etnokulturnog nasilja legalizirani su kao poželjan čin pa nije čudo što je osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku na Palama organiziran svečani doček povodom izlaska iz zatvora. To pokazuje da je kultura poricanja kao radikalni iskaz kulture nasilja poželjna forma socijalnog ponašanja u društvenim grupama koje se plaše napuštanja kolektivističke paradigme jer ih ona čuva od suočavanja sa zločinom koji je počinjen u ime te grupe od strane pojedinaca, organiziranih zločinačkih skupina i represivnog državnog i paradržavnog aparata. Bez promjene matrice nasilja mi ne možemo očekivati iskorak u društvo u kome će nasilje prestati biti ključni pokretač povijesti. Za to doba u kojemu će građani BiH biti jednakovrijedni, u kojemu ime neće unaprijed imati nižu vrijednost, ovisno od toga u kojemu dijelu BiH žive, vrijedi se boriti afirmacijom autentične nenasilne političke kulture koja prkosi ratnohuškačkim nitkovima na svim našim stranama.

MONITOR: U zakonskoj proceduri su jednaki?
ĆURAK: Ključni nacionalistički akteri ne dozvoljavaju da izgradimo društvo jednakih. Dejtonski Ustav saveznik je najreakcionarnijih politika, pa bez obzira na htijenja za progresom, ne možemo se kao društvo pomaknuti iz mrtve tačke. Dok je god BiH mehanički zbir dva entiteta (dvije pseudodržave), nije moguće jednakopravno društvo, a to implicira odsustvo slobode i pravde. Ako nemate slobode i pravde, živite u u društvu nasilja koje se asimptotski približava imploziji.

Dejtonska šizofrena politička matrica troši i najbolje ljude naše zemlje, dok se vladavina najgorih multiplicira, jer najgorima odgovara stanje pometenih vrijednosti, odsustvo kompetencije i trijumf palanačkog uma. No, za „bujicu suza oko nas” nema drugog lijeka nego permanentno graditi uvjete za izgradnju dobrog društva. To podrazumijeva zagovaranje općenarodnog obrazovanja, jer naš svijet je intelektualno zapušten, zatrovan izmišljenim nacionalističkim pripovijestima, odgojen na strahu od Drugog. U prvom redu imamo nekompetentne, neemancipirane i nerealizirane političare, a u drugom redu su njihovi sufleri, kulturne i intelektualne elite, protagonisti tzv. narodne kulture, bijedni nacionalisti. Ako imate intelektualne elite koje su othranjene na darvinističkim pristupima prema Drugome, teško je promijeniti socijalni poredak. Kada generacije pothranjujete najgorim stereotipima o Drugome, ne možete za godinu ili dvije, stanje promijeniti. Ako se rat završio kako se završio, onda imamo slijedeću produkciju: u hiljadama naših porodica o Drugome se govori kao o neprijatelju. Ako uz to i obrazovni sistem pothranjuje stereotipe, šanse za ozbiljne društvene promjene su male. No mi moramo živjeti dejtonski apsurd i pokušati, ma koliko bilo teško, mijenjati stanje.

MONITOR: Rat u Bosni i Hercegovini kao znanstvenik definišete kao: Rat protiv Bosne i Hercegovine?
ĆURAK: Istina svijeta je skrivena u nijansama. To je po meni najbolja definicija rata protiv naše zemlje jer uključuje sve: i agresiju na jednu originalnu zemlju, članicu OUN-a, ali i unutrašnje agresije antibosanskih politika u BiH. Te antibosanske politike nisu samo srpska i hrvatska, nije samo ni deprimirajuća politika međunarodne zajednice u BiH, nego u određenim oblicima i bošnjačka politika, kada se pokazivala kao antibosanska. To ne treba zanemariti.

MONITOR: U BiH se uglavnom ne spominje učešće Hrvatske u agresiji na BiH?
ĆURAK: Uzrok raspada bivše Jugoslavije je velikosrpski nacionalizam kao kulturna ideologija i režim Slobodana Miloševića kao politička ekspozitura te ideologije. Uzročno – posljedično, srpski nacionalizam je sebi našao saveznike u slovenačkom i hrvatskom nacionalizmu. Bosna i Hercegovina sa višedecenijskom potrebom srpskog i hrvatskog nacionalizma da uređuju Bosnu i Hercegovinu kao da je u pitanju srpskohrvatski teritorij a ne država po sebi i za sebe, izabrana je kao poligon za izbacivanje najgoreg nacionalističkog smeća sa ambicijom srpske nacionalističke politike da što veći komad BiH uzme sebi i sa ambicijom hrvatskog operetskog nacionalizma da neki pretpostavljeni hrvatski dio BiH prisajedini Hrvatskoj. Unutar hrvatske politike imali ste vrlo jasne dijelove zvanične strukture vlasti te zemlje koje su se opirale agresiji na BiH. To je važno reći. Hrvatska i Srbija nisu jednako krive za rat protiv Bosne i Hercegovine. Najveća je greška međunarodne zajednice to što nije slomila srpski nacionalizam, jer bi se tada stvorili uvjeti da regija krene naprijed. Vrlo desne strukture u Srbiji se sada transformiraju i postaju prijatelji EU i ideje Europe, a ja tu vrstu transformacije razumjem kao evropski trijumf nacionalističke Srbije.

MONITOR: Zašto?
ĆURAK: Europa je povlaštenim odnosom prema Srbiji stvorila uvjete da u nekom drugom periodu srpski nacionalizam skriven u oblande europskog racionalizma ponovo bude ključni unutar trokuta Srbija, Crna Gora, BiH.

MONITOR: Šta je sa Crnom Gorom?
ĆURAK: Crna Gora je bila dio te kvazijugoslovenske srpske državne zajednice. Kada govorimo o agresiji Srbije, mi onda govorimo o agresiji skraćene Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Iz tog agresivnog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu nikako ne možemo isključiti vlasti Crne Gore. Aktivno učešće crnogorskog političkog i represivnog aparata u progonu i ubijanju Bošnjaka u Crnoj Gori dio je istog agresivnog okvira. No, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je u Crnoj Gori došlo do jedne vrste unutrašnjeg priznanja nasilja koje je Crna Gora vršila u ime srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To je dobro jer države teško priznaju sopstvene zločine. Njemačka je možda jedina zemlja u historiji koja je otvoreno priznala državni zločin, a i za to priznanje trebalo je najmanje dvije decenije od sloma fašizma. Mi još živimo u području gdje ideologije koje su proizvele zločin i razaranje nisu pobijeđene nego su ugrađene u politički sistem kao legalni skeletoni. Nadam se da će Crna Gore u političkom smislu vremenom biti sve bliža evropskoj Bosni i Hercegovini, a udaljenija od nacionalističke Srbije.

Pravda, pravednost i rješavanje konflikata se uče. Kao region tek smo u pionirskom razumijevanju mira, na teorijskoj i praktičnoj razini. Povijesno smo opterećeni nasiljem. Uvijek smo više cijenili ratnike, nego mirovnjake. Tu paradigmu moramo promijeniti, radi budućnosti naše djece. Težak je to put.

MONITOR: Vidimo i konstantne napade na PRIDE?
ĆURAK: Dugotrajno na vlasti imamo elite koje su generirane iz šovinističkog ambijenta. Nacionalizam uz sebe veže mržnju prema različitom. Nije slučajno što su pogonsko gorivo nacionalizma homofobija i ksenofobija. Sve što se dešavalo u regiji, u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Budvi… implicira društvenu nesposobnost da se zaustavi matrica nasilja. Normativni pritisak EU djelimično je promijenio hrvatsku političku i javnu kulturu ali to svakako nije dovoljno ako ne postoji barem minimalna pripremljenost pretežne lokalne kulture za općeljudsku pravednost. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kod nas je puno lakše i društveno prihvatljivije biti četnik, ustaša, balija, nego npr. homoseksualac.

Izaći iz spirale mržnje

MONITOR: Kako izaći iz kulturnog modela koji reprodukuje nasilje?
ĆURAK: Učenje kulture nenasilja najbolji je način stvaranja uvjeta za našu djecu i za djecu naše djece da žive u boljim društvima. Moraju naučiti da nenasilje smatraju važnijim od herojstva. Kad kažemo herojstvo, to se u našem krajevima referira uglavnom na ratnike. Mi smo skloni tom ratničkom herojstvu koje slavi kulturu nasilja. A kultura nasilja generira kulturu smrti. Kultura smrti ponovno oživljava kulturu herojstva, a kultura herojstva rađa kulturu nerada. U našim patrijarhalnim zajednicama rad na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Pomicanje kulture nenasilja povezano je sa radom na afirmaciji i zaštiti manjinskih zajednica, na suočavanju sa prošlošću, na odgovornom komuniciranju kulture sjećanja versus kulture poricanja. Najvažnijim smatram razgovar sa onima u čije ime je zločin počinjen kako bi mogli od pripadnika te zajednice zahtijevati promjenu nabolje, jer ste ih odgovornim javnim djelovanjem uvjerili u snagu kriterija istine.

Velika je tu uloga obrazovnog sistema, univerziteta, škola i civilnog društva. Naši obrazovni sistemi su u rukama nacionalista. Civilno društvo ne pokazuje generalnu sposobnost da se nakon donatorske ere razvije i emancipira kao entitet sposoban da se samoreproducira. Kada bi između civilnog društva i akademske zajednice došlo do emancipatorske sinergije, onda bi se mogao napraviti iskorak ka kulturi nenasilja. Izlazak iz spirale mržnje, dirigirane i odnjegovane kulture nasilja i ulazak u slobodni prostor zahtjevne kulture nenasilja, je herojski poduhvat. Feminizacija i depatrijarhalizacija naše zajedničke i posebnih kultura društveni je proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti.


Ne potcijeniti evropsku desnicu

MONITOR: Trebamo li se bojati evropskih desnih organizacija koje se mogu ujedini i stvoriti jak fašistički pokret?
ĆURAK: To ne treba ni podcijeniti ni precijeniti. Rast europske ksenofobne desnice nije bezazlen. To je uzelo određenog maha i u najrazvijenim zemljama Europe, i u Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji, a zatim i u zemljama koje su postale članice EU, Rumunija i Mađarska. Vidjeli ste nedavno i češke desničare koji na rasističkoj osnovi protestuju protiv Roma. Ako se nastavi kriza i ako poprimi još radikalnije oblike onda je očekivati veći rast ekstremne desnice. Uvezivanje ekstremne desnice je vrlo opasno. Oni se unutar europskog parlamenta već ujedinjuju. Oni mogu iskoristiti demokratiju da se obračunaju sa demokratijom. Ako unutar nacionalnih izbora za europski parlament te snage ojačaju onda one dobijaju mogućnost da unutar evropskog parlamenta dovedu u pitanje Europu.

Edvin Kanka ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo