Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RASTKO MOČNIK, SOCIOLOG IZ LJUBLJANE: Završetak rata u Ukrajini je u interesu Njemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Njemačka

Objavljeno prije

6 mjeseci

na

Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svjetsko-političke razmjere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD

 

 

MONITOR: Njemački kancelar, Olaf Šolc, smatra da je neophodno brzo sazvati novu međunarodnu mirovnu konferenciju o prestanku rata u Ukrajini, ali na kojoj bi sada učestvovala i Rusija. Mogu li se predvidjeti rezultati tog novog pokušaja, s obzirom na Vaše stanovište da Rusija sada ratuje za novi svjetski poredak a ne – kao na početku, za „novu sigurnosnu arhitekturu u Evropi“?

MOČNIK: Izgleda da su ratni ciljevi Ruske federacije na početku bili da brzim udarom sruši režim u Kijevu, postigne neutralnost Ukrajine, zaustavi širenje NATO pakta i osigura ugodno rešenje za pobunjene oblasti na istoku Ukrajine. Režim nije pao, ali su se Rusi na pregovorima sa njegovim predstavnicima u Istanbulu početkom marta 2022. dogovorili više-manje u tom smislu. U tom trenutku je Zapad (tj. SAD sa saveznicima) hitno intervenisao preko Borisa Džonsona, zabranio ukrajinskoj vladi da se bilo šta dogovara sa Rusima i verovatno obećao izdašnu pomoć Ukrajini da protera rusku vojsku sa svoje teritorije. Evropska unija se smesta – i protiv svojih interesa – svrstala uz SAD i uključila u njihov „posrednički rat“ protiv Rusije. To je gurnulo EU u recesiju, a posebno je pogodilo Nemačku i njenu strategiju uvoza energenata i sirovina iz Rusije i izvoza visokotehnoloških proizvoda u Rusiju i Kinu. Nemačka sada vojnom industrijom pokušava da spase svoju privredu, pa nameće svoje oružje saveznicima, ali to nije dovoljno. Završetak rata u Ukrajini je u interesu Nemačke, ali o tome neće odlučivati ni EU ni Nemačka. Šolc rešava spoljnopolitički i unutrašnjepolitički debakl svoje vlade. Ali sumnjam da će uspeti. Kada je Zapad potkopao rusko-ukrajinski sporazum, rat je poprimio svetsko-političke razmere. A igrači koji odlučuju na tom planu su Kina, BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i SAD.

MONITOR: U tekstu, u okviru analize procesa u postsocijalističkim državama, pišete i o unutrašnjoj dinamici u Rusiji – između političke birokratije i oligarhije ruskih rentijerskih kapitalista i kao jedan od mogućih uzroka napada na Ukrajinu navodite i krah pokušaja „klasnog kompromisa“ između ove dvije dominantne grupacije?

MOČNIK: Uzroci rata u Ukrajini su složeni. Veoma sažeto bismo ih mogli opisati ovako. Rat u Ukrajini je izazvao kolektivni imperijalizam Zapada u opštim okolnostima dugotrajne krize kapitalizma i u specifičnim okolnostima koje su nastale različitim načinima na koje su vladajuće klase u Ukrajini i Rusiji obnovile kapitalizam.

U Rusiji je, posle haotičnog prvog perioda, državu preuzela birokratija bezbednosnih i represivnih organa i donekle disciplinovala domaći krupni kapital. Ruski kapitalisti su parazitska klasa, prisvajaju rente od prirodnih resursa i troše ih na luksuz i špekulacije na berzama i tržištima hartija od vrednosti. Kapital ne ulažu u proizvodnju, već su ga do rata prenosili u imperijalistički centar. Rusija je tipično podređeno kapitalističko društvo: izvozi energente, poljoprivredne proizvode, minerale i druge sirovine, poluproizvode, a uvozi visokotehnološku robu i robu široke potrošnje. Izuzeci su tehnologija proizvodnje nuklearne energije i vojna industrija. Pre nego što je Rusija intervenisala u ukrajinskom građanskom ratu, njena politika je bila zasnovana na kompromisu između vladajućih frakcija. Ekonomski se potčinila imperijalističkom sistemu, politički se nametnula kao regionalna sila i povezala se sa zemljama Centralne Azije i Kinom. Napadom na Ukrajinu ruska državna birokratija je pobedila u sukobu sa „oligarsima“, ali nije rešila osnovni problem ruske privrede, koja za sada ostaje snabdevač energentima, sirovinama i poljoprivrednim proizvodima za uspešnije privrede – sada za Kinu.

I u Ukrajini, kapitalisti su rentijeri, ali za razliku od Rusije, oni su potčinili političku birokratiju i preuzeli državu. Kapitalisti se takmiče jedni sa drugima, pa mogu da prave samo kratkoročne oportunističke koalicije, ali nisu sposobni za dugoročne projekte neophodne za državnu politiku. Bilo je neizbežno da ukrajinski „oligarsi“ politički potčine svoju zemlju nekoj jačoj spoljnoj sili. Istovremeno, kao izvoznici poljoprivrednih proizvoda, sirovina i poluproizvoda, morali su da se potčine jačem kapitalu na višim fazama proizvodnih lanaca. Pošto tog kapitala u Rusiji nema, a ruski kapitalisti nisu ulagali u inostranstvo, ukrajinski kapital i njegova zemlja su se na kraju predali imperijalističkom zapadnom kapitalu i njegovim vojno-političkim aparatima. Ukrajina se potčinila imperijalističkom Zapadu upravo zato što Rusija nije imperijalistička sila.

MONITOR: Glavna tema buduće Komisije je  ulaganje u odbranu, najavljuje  predsjednica EK Ursula fon der Lajen…Da li je to upereno samo protiv Rusije ili se „središte EU“ opire šefovanju SAD?

MOČNIK: Vojno i politički je to upereno protiv Rusije, a ekonomski pokušavaju da izbave nemačku i francusku privredu iz recesije. A podređene zemlje EU poput Hrvatske i Slovenije će platiti.

MONITOR: Od strane Zapada, napad na Ukrajinu objašnjava se ambicijom Vladimira Putina da obnovi Rusku imperiju?

MOČNIK: To je zapadnjačka propaganda. Rusija je nedavno objavila da su istanbulski sporazum i situacija na terenu osnova za mirovne pregovore. Delovanje ruske vojske potvrđuje ovaj stav. Ruska vojska nastupa oprezno i metodično, čuvajući ljudstvo i zauzimajući oblasti koje je Rusija već formalno anektirala.

MONITOR: Da li slabošću u integrisanosti EU i njenoj globalnoj poziciji smatrate i „antagonističku saradnju“ – kako nazivate odnos Mađarske i centralnih EU institucija? Skrenuli ste pažnju na to da u Mađarskoj značajan uticaj na privredni razvoj i dalje ima politička birokratija, pa je privreda i transnacionalna i nacionalna.

MOČNIK: Treba imati na umu da je EU sada neokolonijalna konstrukcija kojom zemlje zapadne i severne Evrope dominiraju evropskim jugom i istokom. Mađarska politička birokratija pokušava da u odnosu na imperijalističku Evropsku uniju sprovede politiku koju je latinoamerički ekonomista Ruj Mauro Marini nazvao „antagonističkom saradnjom”. Ova politika integriše zemlju u imperijalistički sistem u podređenom položaju, a istovremeno nastoji da razvije sopstveni kapitalizam stvaranjem domaće kapitalističke klase, velikom eksploatacijom domaće radne snage i širenjem na susedne zemlje u vidu manjeg imperijalizma – „subimperijalizma“. Ono što su Sjedinjene Američke Države dozvolile Brazilu šezdesetih godina dvadesetog veka, Evropska unija ne trpi u odnosu na Poljsku i Mađarsku. Smetaju joj jake vlade sa solidnom podrškom u parlamentu, i proglašava ih „autoritarnim“. Inače politika Orbanovog režima potvrđuje Marinijevu tezu da su zavisnost i supereksploatacija sopstvene radne snage nužno povezani. Mađarska je uspešno društvo po kapitalističkim standardima, ali katastrofalno po ljudskim standardima.

MONITOR: Da li je „ socijalizam sa kineskim obilježjima“ u stvari pokušaj nove kapitalističke prakse, u kojoj postoje i „kineski tajkuni“ – za sada kontrolisani od političke birokratije KP Kine. Pominjete i mišljenje Samira Amina da će održivost kineskog sistema zavisiti od toga da li će zemljište ostati u državnom vlasništvu ili će preovladati tendencija privatizacije-što on ocjenjuje kao odlučujući sukob. Od čega bi način razrješenja tog sukoba zavisio?

MOČNIK: U Kini, obnova kapitalističkog načina proizvodnje nije bila sveobuhvatna i haotična kao u istočnoj Evropi i na području bivšeg Sovjetskog Saveza. O tome je još devedesetih godina prošlog veka pisao engleski ekonomista Džon Ros. U Kini je država kontrolisala i uslovljavala strane investicije i privatizovala samo neke sektore, dok je druge zadržala u državnom vlasništvu. Državni sektor nije radio sa profitnim motivom, podržavao je podizanje životnog standarda širokih masa i razvoj privatnog sektora. Država je zadržala državno vlasništvo nad zemljom i time omogućila seljačkim domaćinstvima slobodan pristup zemlji. Zemlja je kasnije postala meta divlje privatizacije uz podršku pojedinih lokalnih uprava. Sukob u toj oblasti je još uvek u punom jeku i odlučiće da li će Kina da ostane na socijalističkom putu ili će samo postati najjača kapitalistička zemlja. S druge strane, Kina je svoju dugoročnu socio-ekonomsku politiku pažljivo prilagođavala procesima u svetskom kapitalističkom sistemu, iskoristila neoliberalnu deregulaciju i postala najjača privreda sveta.

 

Od američkih izbora ne treba očekivati previše

MONITOR: SAD su u fokusu i zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Da li će pobjeda jednog od kandidata-Kamale Haris ili Donalda Trampa, doprinijeti bržem okončanju sukoba i u Ukrajini i na Bliskom istoku i koliko će taj izbor uticati na odnose SAD i EU?

MOČNIK: Od američkih izbora ne treba očekivati previše. Kamala Haris će nastaviti dosadašnju agresivnu i militarističku politiku – to je konstanta u demokrata, setite se Obame i Klintona. Tramp je, s druge strane, haotičan i nepredvidiv. Za mir i koegzistenciju najbolje bi bilo da se uloga SAD u svetu što više smanji.

 

Otpor kapitalu će biti uspješan kada se narod ujedini preko sadašnjih granica

MONITOR: Gdje se zemlje Zapadnog Balkana nalaze u Vašem stavu da je slabljenje globalnog uticaja SAD i EU, rezultiralo neokolijalnim odnosom prema njihovoj neposrednoj periferiji?

MOČNIK: Sada smo zavisne kapitalističke zemlje na evropskoj periferiji. U zavisnim zemljama radna snaga se redovno potcenjuje jer je višak eksploatacije radnica i radnika glavni izvor imperijalističke rente. Sledstveno tome, centralna politička borba u zavisnim zemljama je borba oko dohotka radnica i radnika. Glavni neposredni politički sukob u zavisnim zemljama, dakle, poklapa se sa glavnom protivrečnošću svakog kapitalističkog društva – protivrečnošću između rada i kapitala. Zato su sve socijalističke revolucije, pa i jugoslovenska, izbile na svetskoj periferiji. Ali pošto protiv naših narodnih klasa stoji ne samo nacionalna buržoazija, već i imperijalistička buržoazija sa svojim aparatima (Evropskom unijom, Međunarodnim monetarnim fondom, NATO paktom itd.), otpor će biti uspešan samo kada se narod ujedini preko sadašnjih granica.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

5 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

5 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo