Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr RASTKO MOČNIK, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Evropa gubi moć u svijetu

Objavljeno prije

na

Dok se tandem „Merkozi” suočava sa izazovima svoje strategije fiskalnog disciplinovanja evrozone, na različitim stranama svijeta, a najčešće u zapadnoj, postavlja se pitanje sudbine najnovijih pobuna protiv poretka. Javljaju se razni predlozi, ali i prakse, i o njima smo razgovarali sa dr Rastkom Močnikom, sociologom kulture i komparativistom sa Filozofskog fakulteta Ljubljanskog univerziteta. MONITOR: U Sloveniji pobjednik na izborima nije uspio da formira vladu. Kakva budućnost čeka Sloveniju?
MOČNIK: Budućnost Slovenije ne zavisi od formiranja ove vlade. Svaka vlada, koja će proizaći iz upravo izabranog parlamenta, raditi će prema diktatu EU. Programi parlamentarnih stranaka svi su neoliberalni, razlike su u nijansama. Janša i Virant su brutalni neoliberali: zalažu se za što bržu privatizaciju javnih usluga (mirovinskog sistema, zdravstva, školstva), za prodaju privrede međunarodnom kapitalu, prodaju banaka, povlačenje države iz vlasništva banaka i strateške industrije, za poreski sistem u korist bogatih. Zoran Janković i socijaldemokrate isto su neoliberali – ali su manje radikalni. To su nijanse: ono što bi desnica učinila odmah, bili bi rezultati „leve” politike na dugi rok. Janša i Virant možda su više pod uticajem SAD, a Janković i socijaldemokrate orijentišu se prema Nemačkoj i Francuskoj. Parlamentarna Slovenija tako je kusur u natjecanju nekadašnjih velesila koje gube globalnu konfrontaciju sa novim azijskim divovima Kinom i Indijom.

MONITOR: U Srbiji je posljednja vlada formirana mimo osnovnih kriterija onih koji su glasali za stranke koje su napravile „neprincipijelnu koaliciju” čija su osnova DS i SPS. Sve češće se ispostavlja, a za to je dobar primjer i prethodna velika njemačka koalicija CDU i SPD, da glasači dobiju ono što uopšte ne podržavaju. Je li to ugrađena greška demokratskog sistema kakvog imamo?
MOČNIK: Stranački je parlamentarizam ušao u krizu već kasnih 60-ih godina prošlog veka. Definitivno sa šezdesetosmom. Što je posle toga bilo interesantnih političkih inovacija, do njih je došlo van stranačkog sistema: novi društveni pokreti, „one-issue movements”, ekološki pokreti, feminizam, pacifizam, LGBT … Danas birači ponajviše glasaju „protiv” – i obično glasaju protiv politike trenutačne vlade. Ali alternacija ne donosi ništa: jer su najjače stranke one koje se izmenjuju na vlasti, sve neoliberalne. Razlika je u retorici – a i u brutalnosti izvedbe. Uz to, u našim je zemljama klasna priroda političke „kaste” vrlo uska: politička „elita” kod nas zastupa kompradorsku buržoaziju. To jest onu vladajuću klasu ili klasnu koaliciju koja sama nije produktivna, nego obezbeđuje ugodne uslove za kapitalne investicije: niske nadnice, niske poreze, niske ekološke standarde i tako dalje. Za te svoje usluge dobija rentu. Znači, naše lokalne političke „elite” ne zastupaju „poduzetnički kapital”, nego su same rentijeri u službi kapitala. U sadašnjoj svetskoj situaciji lokalne političke kaste perifernih i poluperifernih zemalja međusobno se takmiče koja će privući više globaliziranog kapitala. U tom takmičenju spremne su praviti velike koncesije na račun vlastitog stanovništva. To se zove „konkurentnost”.To takmičenje u poslednje vreme SAD iskorištavaju u natjecanju sa Evropom: njihove bonitetne kuće dodeljuju loše ocene evropskim zemljama – da za njih kapital postaje skuplji. Ali meni to izgleda kao agonija dva „luzera”: kad se ne mogu takmičiti sa Kinom i Indijom, SAD i Evropa međusobno se uništavaju.

MONITOR: U reakcijama na svjetsku krizu oživjele su i neke anarhističke ideje kao „direktna demokratija”. Da li bi odbacivanje parlamentarne demokratije u korist neke „direktnije” forme riješilo probleme društava koja su razvila liberalni demokratski model?
MOČNIK: Ne znam koliko je direktna demokratija upotrebljiva za državu. Ipak, ne smemo zaboraviti da je jugoslovensko samoupravljanje uvelo delegatski princip i slične inovacije koje su stvorile drugačiji politički prostor nego što je stranačka demokratija u kojoj partije monopolišu političku sferu, ako ne i političke prakse. Od „beogradskog procesa” protiv šestorice organizatora „slobodnog univerziteta” 1984-85 nadalje, političkim borbama u okvirima tadašnjeg sistema postignut je značajan napredak u demokratiji i ljudskim pravima. U Sloveniji, na primer, sloboda izražavanja izborena je već krajem 1984. A bile su realne šanse da se ta dostignuća prošire i na ostalu Jugoslaviju.

Neposrednu su demokratiju nedavno prakticirali studenti i studentice u Hrvatskoj koji su u aprilu i maju 2009. blokirali fakultete. Njihov glavni zahtev je bio: „Besplatno školstvo za sve!” Zahtev nije realiziran, ali su blokade pobudile velike simpatije u javnosti. Taj politički uspeh postignut je odličnom strategijom i taktikom u vođenju bloklade. A o svim su pitanjima raspravljali i odlučivali putem direktne demokratije. Prisustvovao sam tom procesu na zagrebačkom Filosofskom fakultetu. Bilo je fascinantno. Funkcionisalo je odlično. Kada se probudi energija masa, ostvaraju se velike stvari. Na kraju svaki je plenum glasao da li da se blokada produži. Na osnovu iskustva blokade zagrebačke kolege i koleginice napisali su „Blokadnu kuvaricu”: upravo su je preveli na slovenački. Od 23. novembra 2011. u Ljubljani „zauzet” je Filozofski fakultet: i ta blokada radi prema principu neposredne demokratije. Tako funkcioniše i „opsada” ljubljanske berze, gde su manifestanti i manifestantkinje podigli šatore 15. oktobra 2011. – i do sada su izdržali. Neposredna demokratija jak je politički metod: oslobađa energije velikog broja ljudi – a i mobiliše, pošto svako zna da može uticati na politiku pokreta.

MONITOR: Ako je „blerovska” socijaldemokratija pokazala svoj militaristički i neoliberalni potencijal, da li je evropska komunistička ljevica sposobna da danas odgovori na potrebe evropskog društva?
MOČNIK: Evropsku komunističku levicu sada predstavlja stranka Evropska levica. Ipak, to je više leva socijaldemokratija, reformistička stranka, nego komunistička partija u klasičnom smislu. Evropska levica danas odgovara na krizu: brani javne usluge (školstvo, zdravstvo, mirovinske i socijalne sisteme) od privatizacije, univerzitet od bolonjske reforme, zalaže se za kontrolu nad finansijskim sektorom, uključivši banke i narodne banke, za otpis državnih dugova itd. To je solidan program. Problem je u tome što je EU (znači: briselska birokratija i lokalne oligarhije) jedan od glavnih promotora neoliberalne politike u svetu. Ako uspe sadašnja politika gospođe Merkel i gospodina Sarkozija, ona bi pretvorila Nemačku, Francusku i London u neokolonijalnu metropolu, a sve ostalo u „unutrašnje kolonije”. Ali ta politika po mom mišljenju neće uspeti: prvo, jer krizu rešava postupcima koji su ju prouzrokovali (jačanje finansijskog sektora, smanjivanje moći država, podređivanje evropske privrede avanturističkom spekulativnom kapitalu); a drugo, jer Evropa brzo gubi uticaj u svetu i globalnu moć te se preobražava u nekakvu polu-periferiju istočnog Pacifika. Taj je trend za nas veoma opasan: jednom smo već bili „periferija polu-periferije” – kada se kraljevina Jugoslavija vezala za Italiju i Nemačku.

Treba se nadati da evropska radikalna levica ima odgovore na kritička pitanja; u suprotnom ne možemo očekivati ništa dobro. A ako odgovori evropske levice još nisu dovoljno dobri – onda bi bilo najbolje da se što brže uključimo u iznalaženje boljih odgovora i politika.

MONITOR: Vjerujete li da najnovije pobune američkih građana u akcijama „okupiranja” mogu da utiču na neke radikalnije promjene američkog, faktički, dvopartijskog političkog modela?
MOČNIK: Problem SAD je da tamo nema političke sfere. Političku sferu, čak državu u celini tamo je oduvek kontrolisao krupni kapital. Kad je god sindikalni pokret malo ojačao, oni su ga više-manje brutalno uništili. Iznimka je New Deal – ali su veliki pomaci postignuti tek za vreme rata kad je velekapital trebao mobilisati celu naciju i osigurati masovnu podršku. Posle rata bila je konjunktura i u centru kapitalizma radne su mase mnogo toga postigle – no u SAD nikada nisu postigli socijalnu državu evropskog tipa. U SAD put do prave političke sfere još će biti dug.

Sve je lijevo

MONITOR: Desnica dobija izbore u značajnom broju zemalja EU i nije pokazala neku inventivnost u odgovoru na krizu. Da li se varaju oni koji misle da bi od ljevice trebalo očekivati prave odgovore? Ako su u pravu, od kakve ljevice?
MOČNIK: Izgleda da neoliberalna kontraofanziva gubi momenat. Počela je već sredinom 70-ih godina i njezin je bilans katastrofalan. U najopštijim crtama ta je kontraofanziva značila snižavanje nadnica i povećavanje profita. Povećavanje profita bilo je veštački naduvano snižavanjem nadnica, poreza itd. – i nije proizlazilo iz „pravih” preduzetničkih profita. Kapital zato beži u finansijsku sferu – gde se umnožava, no to je fiktivni kapital. Otuda krize: na početku evro-atlantski kapital krize je prebacivao u Aziju, Rusiju – sada su ga dostigle na vlastitom terenu. Zato je među masama leva politika u porastu: ne treba promatrati samo izborne rezultate koji imaju vlastitu logiku – nego opštu političku i ideološku situaciju. Tu su leve vanparlamentarne politike u porastu, a i leva misao: što je sada produktivno u teoriji, sve je levo, čak levo u marksističkom smislu. Mi imamo na tom području snažnu tradiciju. Nadam se da ćemo je aktivirati.

Budućnost kapitalizma

MONITOR: Da li su realna očekivanja onih koji predviđaju da će kapitalistički sistem zapadnog tipa zamijeniti neki novi, pravedniji i manje rizičan društveni sistem?
MOČNIK: Kapitalizam bi mogao preživeti sa privrednom dominacijom Kine i sa vojno-političkom dominacijom SAD. No, SAD već danas liče na Španjolsku pred kraj njezine političke dominacije: više nisu politički hegemon, zemlje sveta u njihovoj dominaciji više ne prepoznavaju svoje koristi, a SAD svoju premoć održavaju samo još vojnom silom. I gube jedan rat za drugim. Tako da možda i nema velikih šansi da kapitalizam preživi. Prema mišljenju kineskog marksiste Minqi Lija planeta uopće ne može podneti da bi Kina u celini ušla u kapitalistički sistem: po njemu to nije ni ekološki ni energetski ostvarljivo. Zbog toga Minqi Li prognozira povratak ka tzv. „maloj robnoj proizvodnji” – u kojoj Kina ima hiljadugodišnju tradiciju. To znači: esnafska organizacija industrije, trgovine i finansija, kontrolisane cene i kamate – a i kontrola kvaliteta i sprečavanje akumulacije kod privatnika. Možda će u tome biti rešenje sadašnjih ekoloških, energetskih i drugih problema. Ali sumnjam da će nam se takav sistem sviđati: možda neće više biti gladi – ali sigurno neće biti demokratije. Samir Amin ukazao je da postoje dva prelaza iz jednog sistema u drugi: revolucijom, što je istorijski ređi slučaj, ili unutrašnjim raspadom, kao što je propalo Zapadno rimsko carstvo. Ako će kapitalizam propasti tim drugim putem, onda se teško nadamo nečemu boljemu. A revolucija ne izgleda baš na dnevnom redu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo