INTERVJU
Dr RASTKO MOČNIK, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Evropa gubi moć u svijetu
Dok se tandem „Merkozi” suočava sa izazovima svoje strategije fiskalnog disciplinovanja evrozone, na različitim stranama svijeta, a najčešće u zapadnoj, postavlja se pitanje sudbine najnovijih pobuna protiv poretka. Javljaju se razni predlozi, ali i prakse, i o njima smo razgovarali sa dr Rastkom Močnikom, sociologom kulture i komparativistom sa Filozofskog fakulteta Ljubljanskog univerziteta. MONITOR: U Sloveniji pobjednik na izborima nije uspio da formira vladu. Kakva budućnost čeka Sloveniju?
MOČNIK: Budućnost Slovenije ne zavisi od formiranja ove vlade. Svaka vlada, koja će proizaći iz upravo izabranog parlamenta, raditi će prema diktatu EU. Programi parlamentarnih stranaka svi su neoliberalni, razlike su u nijansama. Janša i Virant su brutalni neoliberali: zalažu se za što bržu privatizaciju javnih usluga (mirovinskog sistema, zdravstva, školstva), za prodaju privrede međunarodnom kapitalu, prodaju banaka, povlačenje države iz vlasništva banaka i strateške industrije, za poreski sistem u korist bogatih. Zoran Janković i socijaldemokrate isto su neoliberali – ali su manje radikalni. To su nijanse: ono što bi desnica učinila odmah, bili bi rezultati „leve” politike na dugi rok. Janša i Virant možda su više pod uticajem SAD, a Janković i socijaldemokrate orijentišu se prema Nemačkoj i Francuskoj. Parlamentarna Slovenija tako je kusur u natjecanju nekadašnjih velesila koje gube globalnu konfrontaciju sa novim azijskim divovima Kinom i Indijom.
MONITOR: U Srbiji je posljednja vlada formirana mimo osnovnih kriterija onih koji su glasali za stranke koje su napravile „neprincipijelnu koaliciju” čija su osnova DS i SPS. Sve češće se ispostavlja, a za to je dobar primjer i prethodna velika njemačka koalicija CDU i SPD, da glasači dobiju ono što uopšte ne podržavaju. Je li to ugrađena greška demokratskog sistema kakvog imamo?
MOČNIK: Stranački je parlamentarizam ušao u krizu već kasnih 60-ih godina prošlog veka. Definitivno sa šezdesetosmom. Što je posle toga bilo interesantnih političkih inovacija, do njih je došlo van stranačkog sistema: novi društveni pokreti, „one-issue movements”, ekološki pokreti, feminizam, pacifizam, LGBT … Danas birači ponajviše glasaju „protiv” – i obično glasaju protiv politike trenutačne vlade. Ali alternacija ne donosi ništa: jer su najjače stranke one koje se izmenjuju na vlasti, sve neoliberalne. Razlika je u retorici – a i u brutalnosti izvedbe. Uz to, u našim je zemljama klasna priroda političke „kaste” vrlo uska: politička „elita” kod nas zastupa kompradorsku buržoaziju. To jest onu vladajuću klasu ili klasnu koaliciju koja sama nije produktivna, nego obezbeđuje ugodne uslove za kapitalne investicije: niske nadnice, niske poreze, niske ekološke standarde i tako dalje. Za te svoje usluge dobija rentu. Znači, naše lokalne političke „elite” ne zastupaju „poduzetnički kapital”, nego su same rentijeri u službi kapitala. U sadašnjoj svetskoj situaciji lokalne političke kaste perifernih i poluperifernih zemalja međusobno se takmiče koja će privući više globaliziranog kapitala. U tom takmičenju spremne su praviti velike koncesije na račun vlastitog stanovništva. To se zove „konkurentnost”.To takmičenje u poslednje vreme SAD iskorištavaju u natjecanju sa Evropom: njihove bonitetne kuće dodeljuju loše ocene evropskim zemljama – da za njih kapital postaje skuplji. Ali meni to izgleda kao agonija dva „luzera”: kad se ne mogu takmičiti sa Kinom i Indijom, SAD i Evropa međusobno se uništavaju.
MONITOR: U reakcijama na svjetsku krizu oživjele su i neke anarhističke ideje kao „direktna demokratija”. Da li bi odbacivanje parlamentarne demokratije u korist neke „direktnije” forme riješilo probleme društava koja su razvila liberalni demokratski model?
MOČNIK: Ne znam koliko je direktna demokratija upotrebljiva za državu. Ipak, ne smemo zaboraviti da je jugoslovensko samoupravljanje uvelo delegatski princip i slične inovacije koje su stvorile drugačiji politički prostor nego što je stranačka demokratija u kojoj partije monopolišu političku sferu, ako ne i političke prakse. Od „beogradskog procesa” protiv šestorice organizatora „slobodnog univerziteta” 1984-85 nadalje, političkim borbama u okvirima tadašnjeg sistema postignut je značajan napredak u demokratiji i ljudskim pravima. U Sloveniji, na primer, sloboda izražavanja izborena je već krajem 1984. A bile su realne šanse da se ta dostignuća prošire i na ostalu Jugoslaviju.
Neposrednu su demokratiju nedavno prakticirali studenti i studentice u Hrvatskoj koji su u aprilu i maju 2009. blokirali fakultete. Njihov glavni zahtev je bio: „Besplatno školstvo za sve!” Zahtev nije realiziran, ali su blokade pobudile velike simpatije u javnosti. Taj politički uspeh postignut je odličnom strategijom i taktikom u vođenju bloklade. A o svim su pitanjima raspravljali i odlučivali putem direktne demokratije. Prisustvovao sam tom procesu na zagrebačkom Filosofskom fakultetu. Bilo je fascinantno. Funkcionisalo je odlično. Kada se probudi energija masa, ostvaraju se velike stvari. Na kraju svaki je plenum glasao da li da se blokada produži. Na osnovu iskustva blokade zagrebačke kolege i koleginice napisali su „Blokadnu kuvaricu”: upravo su je preveli na slovenački. Od 23. novembra 2011. u Ljubljani „zauzet” je Filozofski fakultet: i ta blokada radi prema principu neposredne demokratije. Tako funkcioniše i „opsada” ljubljanske berze, gde su manifestanti i manifestantkinje podigli šatore 15. oktobra 2011. – i do sada su izdržali. Neposredna demokratija jak je politički metod: oslobađa energije velikog broja ljudi – a i mobiliše, pošto svako zna da može uticati na politiku pokreta.
MONITOR: Ako je „blerovska” socijaldemokratija pokazala svoj militaristički i neoliberalni potencijal, da li je evropska komunistička ljevica sposobna da danas odgovori na potrebe evropskog društva?
MOČNIK: Evropsku komunističku levicu sada predstavlja stranka Evropska levica. Ipak, to je više leva socijaldemokratija, reformistička stranka, nego komunistička partija u klasičnom smislu. Evropska levica danas odgovara na krizu: brani javne usluge (školstvo, zdravstvo, mirovinske i socijalne sisteme) od privatizacije, univerzitet od bolonjske reforme, zalaže se za kontrolu nad finansijskim sektorom, uključivši banke i narodne banke, za otpis državnih dugova itd. To je solidan program. Problem je u tome što je EU (znači: briselska birokratija i lokalne oligarhije) jedan od glavnih promotora neoliberalne politike u svetu. Ako uspe sadašnja politika gospođe Merkel i gospodina Sarkozija, ona bi pretvorila Nemačku, Francusku i London u neokolonijalnu metropolu, a sve ostalo u „unutrašnje kolonije”. Ali ta politika po mom mišljenju neće uspeti: prvo, jer krizu rešava postupcima koji su ju prouzrokovali (jačanje finansijskog sektora, smanjivanje moći država, podređivanje evropske privrede avanturističkom spekulativnom kapitalu); a drugo, jer Evropa brzo gubi uticaj u svetu i globalnu moć te se preobražava u nekakvu polu-periferiju istočnog Pacifika. Taj je trend za nas veoma opasan: jednom smo već bili „periferija polu-periferije” – kada se kraljevina Jugoslavija vezala za Italiju i Nemačku.
Treba se nadati da evropska radikalna levica ima odgovore na kritička pitanja; u suprotnom ne možemo očekivati ništa dobro. A ako odgovori evropske levice još nisu dovoljno dobri – onda bi bilo najbolje da se što brže uključimo u iznalaženje boljih odgovora i politika.
MONITOR: Vjerujete li da najnovije pobune američkih građana u akcijama „okupiranja” mogu da utiču na neke radikalnije promjene američkog, faktički, dvopartijskog političkog modela?
MOČNIK: Problem SAD je da tamo nema političke sfere. Političku sferu, čak državu u celini tamo je oduvek kontrolisao krupni kapital. Kad je god sindikalni pokret malo ojačao, oni su ga više-manje brutalno uništili. Iznimka je New Deal – ali su veliki pomaci postignuti tek za vreme rata kad je velekapital trebao mobilisati celu naciju i osigurati masovnu podršku. Posle rata bila je konjunktura i u centru kapitalizma radne su mase mnogo toga postigle – no u SAD nikada nisu postigli socijalnu državu evropskog tipa. U SAD put do prave političke sfere još će biti dug.
Sve je lijevo
MONITOR: Desnica dobija izbore u značajnom broju zemalja EU i nije pokazala neku inventivnost u odgovoru na krizu. Da li se varaju oni koji misle da bi od ljevice trebalo očekivati prave odgovore? Ako su u pravu, od kakve ljevice?
MOČNIK: Izgleda da neoliberalna kontraofanziva gubi momenat. Počela je već sredinom 70-ih godina i njezin je bilans katastrofalan. U najopštijim crtama ta je kontraofanziva značila snižavanje nadnica i povećavanje profita. Povećavanje profita bilo je veštački naduvano snižavanjem nadnica, poreza itd. – i nije proizlazilo iz „pravih” preduzetničkih profita. Kapital zato beži u finansijsku sferu – gde se umnožava, no to je fiktivni kapital. Otuda krize: na početku evro-atlantski kapital krize je prebacivao u Aziju, Rusiju – sada su ga dostigle na vlastitom terenu. Zato je među masama leva politika u porastu: ne treba promatrati samo izborne rezultate koji imaju vlastitu logiku – nego opštu političku i ideološku situaciju. Tu su leve vanparlamentarne politike u porastu, a i leva misao: što je sada produktivno u teoriji, sve je levo, čak levo u marksističkom smislu. Mi imamo na tom području snažnu tradiciju. Nadam se da ćemo je aktivirati.
Budućnost kapitalizma
MONITOR: Da li su realna očekivanja onih koji predviđaju da će kapitalistički sistem zapadnog tipa zamijeniti neki novi, pravedniji i manje rizičan društveni sistem?
MOČNIK: Kapitalizam bi mogao preživeti sa privrednom dominacijom Kine i sa vojno-političkom dominacijom SAD. No, SAD već danas liče na Španjolsku pred kraj njezine političke dominacije: više nisu politički hegemon, zemlje sveta u njihovoj dominaciji više ne prepoznavaju svoje koristi, a SAD svoju premoć održavaju samo još vojnom silom. I gube jedan rat za drugim. Tako da možda i nema velikih šansi da kapitalizam preživi. Prema mišljenju kineskog marksiste Minqi Lija planeta uopće ne može podneti da bi Kina u celini ušla u kapitalistički sistem: po njemu to nije ni ekološki ni energetski ostvarljivo. Zbog toga Minqi Li prognozira povratak ka tzv. „maloj robnoj proizvodnji” – u kojoj Kina ima hiljadugodišnju tradiciju. To znači: esnafska organizacija industrije, trgovine i finansija, kontrolisane cene i kamate – a i kontrola kvaliteta i sprečavanje akumulacije kod privatnika. Možda će u tome biti rešenje sadašnjih ekoloških, energetskih i drugih problema. Ali sumnjam da će nam se takav sistem sviđati: možda neće više biti gladi – ali sigurno neće biti demokratije. Samir Amin ukazao je da postoje dva prelaza iz jednog sistema u drugi: revolucijom, što je istorijski ređi slučaj, ili unutrašnjim raspadom, kao što je propalo Zapadno rimsko carstvo. Ako će kapitalizam propasti tim drugim putem, onda se teško nadamo nečemu boljemu. A revolucija ne izgleda baš na dnevnom redu.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost
Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
NOVA TRAGEDIJA NA CRNOGORSKIM PUTEVIMA: Drumovi straha
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
KAKO SE REGION BORI SA CIJENAMA: Snagom države protiv poskupljenja
-
INTERVJU4 sedmiceSRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Mimikrija politike
-
FOKUS4 sedmiceSLUČAJ MILATOVIĆ I SPAJIĆ: Zaokruživanje vlasti
-
Izdvojeno4 sedmiceEPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela
-
DRUŠTVO4 sedmiceNEBOM OD KOTORA DO LOVĆENA: Žićara za bogate
-
FOKUS3 sedmiceFORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno4 sedmiceDR ŽARKO TREBJEŠANIN, PSIHOLOG, TIHI ČOVJEK KOJI SE GLASNO BUNI PROTIV NEPRAVDI: Ideje koje nose nešto novo uvijek su bile u manjini
-
Izdvojeno4 sedmiceDRŽAVNICI, ESTRADA I PODZEMLJE: Diskoteka, malboro, suzuki
-
Izdvojeno2 sedmiceRASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali