Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr RASTKO MOČNIK, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Evropa gubi moć u svijetu

Objavljeno prije

na

Dok se tandem „Merkozi” suočava sa izazovima svoje strategije fiskalnog disciplinovanja evrozone, na različitim stranama svijeta, a najčešće u zapadnoj, postavlja se pitanje sudbine najnovijih pobuna protiv poretka. Javljaju se razni predlozi, ali i prakse, i o njima smo razgovarali sa dr Rastkom Močnikom, sociologom kulture i komparativistom sa Filozofskog fakulteta Ljubljanskog univerziteta. MONITOR: U Sloveniji pobjednik na izborima nije uspio da formira vladu. Kakva budućnost čeka Sloveniju?
MOČNIK: Budućnost Slovenije ne zavisi od formiranja ove vlade. Svaka vlada, koja će proizaći iz upravo izabranog parlamenta, raditi će prema diktatu EU. Programi parlamentarnih stranaka svi su neoliberalni, razlike su u nijansama. Janša i Virant su brutalni neoliberali: zalažu se za što bržu privatizaciju javnih usluga (mirovinskog sistema, zdravstva, školstva), za prodaju privrede međunarodnom kapitalu, prodaju banaka, povlačenje države iz vlasništva banaka i strateške industrije, za poreski sistem u korist bogatih. Zoran Janković i socijaldemokrate isto su neoliberali – ali su manje radikalni. To su nijanse: ono što bi desnica učinila odmah, bili bi rezultati „leve” politike na dugi rok. Janša i Virant možda su više pod uticajem SAD, a Janković i socijaldemokrate orijentišu se prema Nemačkoj i Francuskoj. Parlamentarna Slovenija tako je kusur u natjecanju nekadašnjih velesila koje gube globalnu konfrontaciju sa novim azijskim divovima Kinom i Indijom.

MONITOR: U Srbiji je posljednja vlada formirana mimo osnovnih kriterija onih koji su glasali za stranke koje su napravile „neprincipijelnu koaliciju” čija su osnova DS i SPS. Sve češće se ispostavlja, a za to je dobar primjer i prethodna velika njemačka koalicija CDU i SPD, da glasači dobiju ono što uopšte ne podržavaju. Je li to ugrađena greška demokratskog sistema kakvog imamo?
MOČNIK: Stranački je parlamentarizam ušao u krizu već kasnih 60-ih godina prošlog veka. Definitivno sa šezdesetosmom. Što je posle toga bilo interesantnih političkih inovacija, do njih je došlo van stranačkog sistema: novi društveni pokreti, „one-issue movements”, ekološki pokreti, feminizam, pacifizam, LGBT … Danas birači ponajviše glasaju „protiv” – i obično glasaju protiv politike trenutačne vlade. Ali alternacija ne donosi ništa: jer su najjače stranke one koje se izmenjuju na vlasti, sve neoliberalne. Razlika je u retorici – a i u brutalnosti izvedbe. Uz to, u našim je zemljama klasna priroda političke „kaste” vrlo uska: politička „elita” kod nas zastupa kompradorsku buržoaziju. To jest onu vladajuću klasu ili klasnu koaliciju koja sama nije produktivna, nego obezbeđuje ugodne uslove za kapitalne investicije: niske nadnice, niske poreze, niske ekološke standarde i tako dalje. Za te svoje usluge dobija rentu. Znači, naše lokalne političke „elite” ne zastupaju „poduzetnički kapital”, nego su same rentijeri u službi kapitala. U sadašnjoj svetskoj situaciji lokalne političke kaste perifernih i poluperifernih zemalja međusobno se takmiče koja će privući više globaliziranog kapitala. U tom takmičenju spremne su praviti velike koncesije na račun vlastitog stanovništva. To se zove „konkurentnost”.To takmičenje u poslednje vreme SAD iskorištavaju u natjecanju sa Evropom: njihove bonitetne kuće dodeljuju loše ocene evropskim zemljama – da za njih kapital postaje skuplji. Ali meni to izgleda kao agonija dva „luzera”: kad se ne mogu takmičiti sa Kinom i Indijom, SAD i Evropa međusobno se uništavaju.

MONITOR: U reakcijama na svjetsku krizu oživjele su i neke anarhističke ideje kao „direktna demokratija”. Da li bi odbacivanje parlamentarne demokratije u korist neke „direktnije” forme riješilo probleme društava koja su razvila liberalni demokratski model?
MOČNIK: Ne znam koliko je direktna demokratija upotrebljiva za državu. Ipak, ne smemo zaboraviti da je jugoslovensko samoupravljanje uvelo delegatski princip i slične inovacije koje su stvorile drugačiji politički prostor nego što je stranačka demokratija u kojoj partije monopolišu političku sferu, ako ne i političke prakse. Od „beogradskog procesa” protiv šestorice organizatora „slobodnog univerziteta” 1984-85 nadalje, političkim borbama u okvirima tadašnjeg sistema postignut je značajan napredak u demokratiji i ljudskim pravima. U Sloveniji, na primer, sloboda izražavanja izborena je već krajem 1984. A bile su realne šanse da se ta dostignuća prošire i na ostalu Jugoslaviju.

Neposrednu su demokratiju nedavno prakticirali studenti i studentice u Hrvatskoj koji su u aprilu i maju 2009. blokirali fakultete. Njihov glavni zahtev je bio: „Besplatno školstvo za sve!” Zahtev nije realiziran, ali su blokade pobudile velike simpatije u javnosti. Taj politički uspeh postignut je odličnom strategijom i taktikom u vođenju bloklade. A o svim su pitanjima raspravljali i odlučivali putem direktne demokratije. Prisustvovao sam tom procesu na zagrebačkom Filosofskom fakultetu. Bilo je fascinantno. Funkcionisalo je odlično. Kada se probudi energija masa, ostvaraju se velike stvari. Na kraju svaki je plenum glasao da li da se blokada produži. Na osnovu iskustva blokade zagrebačke kolege i koleginice napisali su „Blokadnu kuvaricu”: upravo su je preveli na slovenački. Od 23. novembra 2011. u Ljubljani „zauzet” je Filozofski fakultet: i ta blokada radi prema principu neposredne demokratije. Tako funkcioniše i „opsada” ljubljanske berze, gde su manifestanti i manifestantkinje podigli šatore 15. oktobra 2011. – i do sada su izdržali. Neposredna demokratija jak je politički metod: oslobađa energije velikog broja ljudi – a i mobiliše, pošto svako zna da može uticati na politiku pokreta.

MONITOR: Ako je „blerovska” socijaldemokratija pokazala svoj militaristički i neoliberalni potencijal, da li je evropska komunistička ljevica sposobna da danas odgovori na potrebe evropskog društva?
MOČNIK: Evropsku komunističku levicu sada predstavlja stranka Evropska levica. Ipak, to je više leva socijaldemokratija, reformistička stranka, nego komunistička partija u klasičnom smislu. Evropska levica danas odgovara na krizu: brani javne usluge (školstvo, zdravstvo, mirovinske i socijalne sisteme) od privatizacije, univerzitet od bolonjske reforme, zalaže se za kontrolu nad finansijskim sektorom, uključivši banke i narodne banke, za otpis državnih dugova itd. To je solidan program. Problem je u tome što je EU (znači: briselska birokratija i lokalne oligarhije) jedan od glavnih promotora neoliberalne politike u svetu. Ako uspe sadašnja politika gospođe Merkel i gospodina Sarkozija, ona bi pretvorila Nemačku, Francusku i London u neokolonijalnu metropolu, a sve ostalo u „unutrašnje kolonije”. Ali ta politika po mom mišljenju neće uspeti: prvo, jer krizu rešava postupcima koji su ju prouzrokovali (jačanje finansijskog sektora, smanjivanje moći država, podređivanje evropske privrede avanturističkom spekulativnom kapitalu); a drugo, jer Evropa brzo gubi uticaj u svetu i globalnu moć te se preobražava u nekakvu polu-periferiju istočnog Pacifika. Taj je trend za nas veoma opasan: jednom smo već bili „periferija polu-periferije” – kada se kraljevina Jugoslavija vezala za Italiju i Nemačku.

Treba se nadati da evropska radikalna levica ima odgovore na kritička pitanja; u suprotnom ne možemo očekivati ništa dobro. A ako odgovori evropske levice još nisu dovoljno dobri – onda bi bilo najbolje da se što brže uključimo u iznalaženje boljih odgovora i politika.

MONITOR: Vjerujete li da najnovije pobune američkih građana u akcijama „okupiranja” mogu da utiču na neke radikalnije promjene američkog, faktički, dvopartijskog političkog modela?
MOČNIK: Problem SAD je da tamo nema političke sfere. Političku sferu, čak državu u celini tamo je oduvek kontrolisao krupni kapital. Kad je god sindikalni pokret malo ojačao, oni su ga više-manje brutalno uništili. Iznimka je New Deal – ali su veliki pomaci postignuti tek za vreme rata kad je velekapital trebao mobilisati celu naciju i osigurati masovnu podršku. Posle rata bila je konjunktura i u centru kapitalizma radne su mase mnogo toga postigle – no u SAD nikada nisu postigli socijalnu državu evropskog tipa. U SAD put do prave političke sfere još će biti dug.

Sve je lijevo

MONITOR: Desnica dobija izbore u značajnom broju zemalja EU i nije pokazala neku inventivnost u odgovoru na krizu. Da li se varaju oni koji misle da bi od ljevice trebalo očekivati prave odgovore? Ako su u pravu, od kakve ljevice?
MOČNIK: Izgleda da neoliberalna kontraofanziva gubi momenat. Počela je već sredinom 70-ih godina i njezin je bilans katastrofalan. U najopštijim crtama ta je kontraofanziva značila snižavanje nadnica i povećavanje profita. Povećavanje profita bilo je veštački naduvano snižavanjem nadnica, poreza itd. – i nije proizlazilo iz „pravih” preduzetničkih profita. Kapital zato beži u finansijsku sferu – gde se umnožava, no to je fiktivni kapital. Otuda krize: na početku evro-atlantski kapital krize je prebacivao u Aziju, Rusiju – sada su ga dostigle na vlastitom terenu. Zato je među masama leva politika u porastu: ne treba promatrati samo izborne rezultate koji imaju vlastitu logiku – nego opštu političku i ideološku situaciju. Tu su leve vanparlamentarne politike u porastu, a i leva misao: što je sada produktivno u teoriji, sve je levo, čak levo u marksističkom smislu. Mi imamo na tom području snažnu tradiciju. Nadam se da ćemo je aktivirati.

Budućnost kapitalizma

MONITOR: Da li su realna očekivanja onih koji predviđaju da će kapitalistički sistem zapadnog tipa zamijeniti neki novi, pravedniji i manje rizičan društveni sistem?
MOČNIK: Kapitalizam bi mogao preživeti sa privrednom dominacijom Kine i sa vojno-političkom dominacijom SAD. No, SAD već danas liče na Španjolsku pred kraj njezine političke dominacije: više nisu politički hegemon, zemlje sveta u njihovoj dominaciji više ne prepoznavaju svoje koristi, a SAD svoju premoć održavaju samo još vojnom silom. I gube jedan rat za drugim. Tako da možda i nema velikih šansi da kapitalizam preživi. Prema mišljenju kineskog marksiste Minqi Lija planeta uopće ne može podneti da bi Kina u celini ušla u kapitalistički sistem: po njemu to nije ni ekološki ni energetski ostvarljivo. Zbog toga Minqi Li prognozira povratak ka tzv. „maloj robnoj proizvodnji” – u kojoj Kina ima hiljadugodišnju tradiciju. To znači: esnafska organizacija industrije, trgovine i finansija, kontrolisane cene i kamate – a i kontrola kvaliteta i sprečavanje akumulacije kod privatnika. Možda će u tome biti rešenje sadašnjih ekoloških, energetskih i drugih problema. Ali sumnjam da će nam se takav sistem sviđati: možda neće više biti gladi – ali sigurno neće biti demokratije. Samir Amin ukazao je da postoje dva prelaza iz jednog sistema u drugi: revolucijom, što je istorijski ređi slučaj, ili unutrašnjim raspadom, kao što je propalo Zapadno rimsko carstvo. Ako će kapitalizam propasti tim drugim putem, onda se teško nadamo nečemu boljemu. A revolucija ne izgleda baš na dnevnom redu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo