Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGOLJUB TODOROVIĆ, ADVOKAT: Poredite Ćosića i Kapičića

Objavljeno prije

na

MONITOR: Reforma pravosuđa je još velika tema, ne samo u Srbiji.
TODOROVIĆ: Ima tu više aspekata.Ona je počela odavno, još promenom nadležnosti sudova.Formirani su i specijalni sudovi, prvo specijalni sud za ratne zločine koji sudi svim srpskim državljanima osumnjičenim da su počinili ratni zločin, a tužilaštvo za ratne zločine je ustanovljeno još 2003, kasnije i za organizovani kriminal. Ja sam preko Fonda za humanitarno pravo učestvovao u jedanaest slučajeva pred sudom za ratne zločine, gde sam zastupao oštećene Hrvate, Bošnjake i Albance, tri puta pred redovnim i osam pred specijalnim sudom za ratne zločine. Moram da kažem da nisam verovao da će biti ustanovljen takav sud u Srbiji i pozdravio sam tu odluku. Taj deo reforme pravosuđa je bio važan i veoma je, u prethodnom periodu, doprineo procesuiranju slučajeva ratnih zločina. To je veliki korak u suočavanju sa prošlošću. Uveden je u suštini jedan vid anglosaksonskog prava, koje je u suštini američko, i ono se primenjuje i u Haškom tribunalu što su u našem regionu uvele gotovo sve zemlje. MONITOR: Kao i pravo nagodbe i kućno izdržavanje kazne?
TODOROVIĆ: Da, uveli su niz noviteta. Bilo je nužno smanjiti broj sudija, ali nisu bili propisani odgovarajući kriteriji. Zato je došlo i do toga da se provuku i neki koji su učestvovali u izbornim krađama. Mnoge sudije su bile korumpirane i one su smenjene, ali je bio problem u nedovoljnosti dokaza. Tu je i tzv. tužilačka istraga, tužilac koji samostalno vodi istragu, kao u Americi. To može da bude efikasno u zemljama koje imaju tradiciju nezavisnosti tužilaštva, a kod nas je suprotno. Ništa tako nezavisno ne postoji kao što je američki tužilac i ništa tako zavisno kao što je naš. To će ovde teško da funkcioniše. Gotovo nemoguće.

MONITOR: Poznati ste kao zastupnik žrtava u mnogim procesima za ratne zločine….
TODOROVIĆ: Zastupao sam ih u 11 slučajeva, među kojima su Vukovar, Zvornik, Lovas, Ovčara,Štrpci, u slučaju „Saša Cvjetan”, „Suva Reka”, ubistvo braće Bitići, „Škorpioni”… U tim predmetima prvostepeni sud bio je na visini zadatka, o čemu sam i govorio i pisao. Bilo je i otežavajućih faktora: tužilaštvo je dugo držalo u fijoci krivične prijave. Ono nije spremno da optuži organizatore zločina, pripadnike JNA, JA i policije i njihove starešine, već najčešće neposredne izvršioce, pripadnike dobrovoljačkih jedinica…

Ali, najveći ograničavajući faktor je bio Vrhovni sud, koji je jedno vreme svaki predmet koji je tretirao ratni zločin ukidao i vraćao. Tako su radili i sa slučjevima Sjeverin, Saša Cvjetan, Ovčara… Ukidanje je slijedilo očigledno iz političkih, populističkih motiva jer su ti predmeti na ponovnom suđenju, isto presuđeni… Sam sud u Srbiji za ratne zločine, daleko je bolji nego u Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Oni su za Ovčaru osudili pripadnike garde na vrlo visoke kazne, Cvjetan je osuđen na maksimalnu kaznu za ubistvo 14-oro žena i dece .

MONITOR: Postignut je znatan stepen pravičnosti?
TODOROVIĆ: I objektivnosti i nazavisnosti u velikoj meri. Ako bih cenio koji je državni organ, koja institucija otišala najviše u svom poslu, onda bi to bio specijalni sud za ratne zločine. Tih pet sudija. Međutim, za predmet Štrpci gde se postupak vodio pred sudom u Bijelom Polju, osuđen je, i već je izdržao kaznu, samo Nebojša Ranisavljević. Njegovo suđenje je veoma značajno. Sve što je priznao, to je potvrđeno materijalnim dokazima. To je najdokumentovanije priznanje koje sam ja imao dosad. Na osnovu tog priznanja, identifikovana je čitava grupa, njih 15, svi oni žive u Republici Srpskoj. Nijedan nije procesuiran sem on.

MONITOR: Je li neko potraživao te osumnjičene za zločine?
TODOROVIĆ: Ne, niko ništa. Oni nisu procesurani ni u BIH, ni u Srbiji. Ni Crna Gora ništa nije preduzela. A sve se zna, imenom i prezimenom. Zna se i gde žive.

MONITOR: U Slučaju „Dobrovoljačka”, ima dosta kontroverzi. Kao ta da srpsko tužilaštvo nije ozbiljno pripremilo dokaze za potjernice?
TODOROVIĆ: Nemam o tome dovoljno činjenica. U ovim slučajevima gde su raspisane poternice, one nisu dokazane. U slučaju Granića, Divjaka, Tačija, Čekua. A to se događalo u Britaniji, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji… Čak je i tužilaštvo priznalo neuspeh u slučaju Granića. Za Čekua se zna da nije bio na Kosovu, da je tada živeo u Zadru…

MONITOR: A šta je sa nizom ubistava, prije svih onih novinara i političara, u kojima ili nije došlo do rasvjetljavanja političke pozadine i otkrivanja nalogodavaca ili ta ubistva do danas nisu procesuirana?
TODOROVIĆ: U Srbiji su rešena ubistva Ivana Stambolića i ubistava na Ibarskoj magistrali. Za Ćuruviju se sve zna sem toga ko je u njega pucao.To je obelodanio još Goran Petrović kada je bio šef BIA. Saslušano je 30-ak policajaca i jasno je da iza tog ubistva stoji RDB. To se vidi i iz iskaza onih koji su Ćuruviju pratili na dan ubistva.

MONITOR: Da li vam kao iskusnom advokatu izgleda da i u tim svjedočenjima ima materijala dovoljno da se taj slučaj na nekom nivou odgovornosti za ubistvo procesuira?
TODOROVIĆ: Materijala ima, ali oni to neće da urade. Ima materijala da se gone ovi koji su organizovali ubistvo. Po mom mišljenju su tu „Mira i Sloba”, i politička pozadina. To je to, kao što je bilo i kod Stambolića.

MONITOR: Šta je sa međudržavnim sporazumima o izručenju?
TODOROVIĆ: Postoje neki međudržavni sporazumi o izručenju, ali nekad funkcionišu a nekad ne. U slučaju Crne Gore, najdrastičniji je primer deportacije Bošnjaka, gde su ovde uhapšeni osumnjičeni Boško Bojović, šef crnogorskog DB, i još nekoliko njih, a u Crnoj Gori im je suđeno, pa su oslobođeni. To je uradila crnogorska vlast, koja izgleda ne želi da njihova policija bude odgovorna za taj zločin.

Moraju da postoje međudržavni sporazumi, jer u krivičnom pravu može da se sudi i po mestu izvršenja krivičnog dela, i po mestu prebivališta oštećenih. Dakle, može da se sudi i u Beogradu, i u Zagrebu, Sarajevu i Podgorici za sve zločine koji su počinjeni na ovom području.

MONITOR: Otvaranje tajnih dosijea smatra se jednim od najvažnijih elemenata suočavanja sa prošlošću?
TODOROVIĆ: Bila je doneta uredba posle pada Miloševića, ali je njena primena bila vremenski ograničena. Neki ljudi su bili veoma razočarani onim što su tada pronašli. Vuk Drašković nije ni išao da gleda. Dosijee su otvorile uglavnom sve zemlje realnog socijalizma. Tako su se pojavile afere koje su uzburkale javnost, kao one vezane za Leha Valensu i Milana Kunderu. To mora da se uradi. Trebalo bi da se otkriju doušnici i drugi koji su kršili ljudska prava.

MONITOR: Ali, kako će to izgledati ako je tačno da je dobar dio tih dosijea uništen a neki su, pretpostavlja se, cenzurisani a možda i prepravljani od strane režima 90-ih?
TODOROVIĆ: Dok nije formirana nova vlada, a Koštunica Radeta Markovića zadržao na mestu šefa RDB, masovno su spaljivani dosijei. Svejedno, trebalo bi otvoriti ono što postoji. Kad sam bio sudija u SFRJ, zakonom iz 1977. nije dozvoljavano tajno prisluškivanje. A sada je to legalno, jedan od glavnih dokaza. Ja sam protiv toga. Ne može se tajno snimanje razgovora koristiti kao dokaz na sudu. Drugo je Haški tribunala kao ad hoc sud. On sudi na velikom prostoru i nije u stanju da pribavlja dokaze na terenu. Nisu im dostupni. A radi se i o ratnom zločinu. Ranije ni sve izjave u policiji nisu bile dokaz na sudu. Sada i to može. Velike su mogućnosti za zloupotrebe.

MONITOR: Mislite da našoj situaciji više odgovara primjena tzv. kontinentalnog prava?
TODOROVIĆ: Jeste. Drugo su SAD gde postoji tradicija primene anglosaksonskog prava, kao i Engleska gde i nema uobičajene pravne regulative. Tu deluje precedentno pravo. Mogu da opravdam neke od mera koje se primenjuju ovde ali samo kao privremene. Čak ne bi trebalo da postoje ni tzv. specijalni sudovi, već da svi budu redovni, da postoji metod izbora „slučajnog sudije”. U svetu postoje samo specijalna tužilaštva, ali ne i sudovi. Jer su to onda preki sudovi. Ali, i ovo što ja načelno ne podržavam, u našoj situaciji je dalo pozitivan rezultat. I u specijalnom sudu za ratne zločine i u onom za organizovani kriminal.

MONITOR: Primjena Zakona o rehabilitaciji izazvala je veliko uzbuđenje u javnosti?
TODOROVIĆ: U Srbiji su svi rehabilitovani, formalno ili neformalno. Nedić, koji je bio predsednik kvislinške vlade, Cvetković koji je potpisao trojni pakt, sada i Knez Pavle, biće verovatno i Draža Mihailović, ali on je kroz zakon o izjednačavanju boračkih prava četnika i partizana. A Zakon o rehabilitaciji kaže da može biti rehabilitovan samo onaj ko je osuđen iz političkih motiva, a ne oni koji su počinili zločine. U tim slučajevima, neophodno je da se ponovi krivični postupak. Draža Mihailović je osuđen za zločine, gde su dokazi depeše koje je poslao, u slučaju zločina u Foči, Vraniću, Rogatici, gde su ubijeni civili, žene i deca.

Ni u slučaju ratnog profiterstva, ne može biti rehabilitacije, jer je to krivično delo. Dakle, ne mora se uvek raditi o ratnom zločinu već i o kriminalnom delu za koje nema moguće rehabilitacije bez ponavljanja postupka. Neke rehabilitacije, kao Nedićeva i Ljotićeva opasne su kulturološki, za zdravlje nacije.

MONITOR: A Golootočani?
TODOROVIĆ: Oni mogu da se rehabilituju svi. To je klasičan primer ideološkog i političkog kažnjavanja. Delikt mišljenja. Oni iza sebe nemaju ni ubistvo ni oružanu pobunu. Oni su smatrali da je Staljin bio u pravu, a stradali su iz raznoraznih razloga.

MONITOR: Napad na Jova Kapičića komentarisali ste na sajtu Peščanika?
TODOROVIĆ: U vreme Golog otoka Kapičić je bio pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove i u tom svojstvu samo tri puta posetio Goli otok dok je, poređenja radi, Dobrica Ćosić vremenski bio duže na Golom otoku. I to kao specijalni izaslanik Aleksandra Rankovića. Nameće se utisak da srpski mediji odobravaju napad na Kapičića i impliciraju da je on to zaslužio. Srpski novinari nisu bili savremenici osnivanja Golog otoka, ali jesu logora u Omarskoj, Trnopolju, Manjači, Keratermu i drugim. O tim logorima i logorašima ništa ne pišu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo