Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGOLJUB TODOROVIĆ, ADVOKAT: Poredite Ćosića i Kapičića

Objavljeno prije

na

MONITOR: Reforma pravosuđa je još velika tema, ne samo u Srbiji.
TODOROVIĆ: Ima tu više aspekata.Ona je počela odavno, još promenom nadležnosti sudova.Formirani su i specijalni sudovi, prvo specijalni sud za ratne zločine koji sudi svim srpskim državljanima osumnjičenim da su počinili ratni zločin, a tužilaštvo za ratne zločine je ustanovljeno još 2003, kasnije i za organizovani kriminal. Ja sam preko Fonda za humanitarno pravo učestvovao u jedanaest slučajeva pred sudom za ratne zločine, gde sam zastupao oštećene Hrvate, Bošnjake i Albance, tri puta pred redovnim i osam pred specijalnim sudom za ratne zločine. Moram da kažem da nisam verovao da će biti ustanovljen takav sud u Srbiji i pozdravio sam tu odluku. Taj deo reforme pravosuđa je bio važan i veoma je, u prethodnom periodu, doprineo procesuiranju slučajeva ratnih zločina. To je veliki korak u suočavanju sa prošlošću. Uveden je u suštini jedan vid anglosaksonskog prava, koje je u suštini američko, i ono se primenjuje i u Haškom tribunalu što su u našem regionu uvele gotovo sve zemlje. MONITOR: Kao i pravo nagodbe i kućno izdržavanje kazne?
TODOROVIĆ: Da, uveli su niz noviteta. Bilo je nužno smanjiti broj sudija, ali nisu bili propisani odgovarajući kriteriji. Zato je došlo i do toga da se provuku i neki koji su učestvovali u izbornim krađama. Mnoge sudije su bile korumpirane i one su smenjene, ali je bio problem u nedovoljnosti dokaza. Tu je i tzv. tužilačka istraga, tužilac koji samostalno vodi istragu, kao u Americi. To može da bude efikasno u zemljama koje imaju tradiciju nezavisnosti tužilaštva, a kod nas je suprotno. Ništa tako nezavisno ne postoji kao što je američki tužilac i ništa tako zavisno kao što je naš. To će ovde teško da funkcioniše. Gotovo nemoguće.

MONITOR: Poznati ste kao zastupnik žrtava u mnogim procesima za ratne zločine….
TODOROVIĆ: Zastupao sam ih u 11 slučajeva, među kojima su Vukovar, Zvornik, Lovas, Ovčara,Štrpci, u slučaju „Saša Cvjetan”, „Suva Reka”, ubistvo braće Bitići, „Škorpioni”… U tim predmetima prvostepeni sud bio je na visini zadatka, o čemu sam i govorio i pisao. Bilo je i otežavajućih faktora: tužilaštvo je dugo držalo u fijoci krivične prijave. Ono nije spremno da optuži organizatore zločina, pripadnike JNA, JA i policije i njihove starešine, već najčešće neposredne izvršioce, pripadnike dobrovoljačkih jedinica…

Ali, najveći ograničavajući faktor je bio Vrhovni sud, koji je jedno vreme svaki predmet koji je tretirao ratni zločin ukidao i vraćao. Tako su radili i sa slučjevima Sjeverin, Saša Cvjetan, Ovčara… Ukidanje je slijedilo očigledno iz političkih, populističkih motiva jer su ti predmeti na ponovnom suđenju, isto presuđeni… Sam sud u Srbiji za ratne zločine, daleko je bolji nego u Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Oni su za Ovčaru osudili pripadnike garde na vrlo visoke kazne, Cvjetan je osuđen na maksimalnu kaznu za ubistvo 14-oro žena i dece .

MONITOR: Postignut je znatan stepen pravičnosti?
TODOROVIĆ: I objektivnosti i nazavisnosti u velikoj meri. Ako bih cenio koji je državni organ, koja institucija otišala najviše u svom poslu, onda bi to bio specijalni sud za ratne zločine. Tih pet sudija. Međutim, za predmet Štrpci gde se postupak vodio pred sudom u Bijelom Polju, osuđen je, i već je izdržao kaznu, samo Nebojša Ranisavljević. Njegovo suđenje je veoma značajno. Sve što je priznao, to je potvrđeno materijalnim dokazima. To je najdokumentovanije priznanje koje sam ja imao dosad. Na osnovu tog priznanja, identifikovana je čitava grupa, njih 15, svi oni žive u Republici Srpskoj. Nijedan nije procesuiran sem on.

MONITOR: Je li neko potraživao te osumnjičene za zločine?
TODOROVIĆ: Ne, niko ništa. Oni nisu procesurani ni u BIH, ni u Srbiji. Ni Crna Gora ništa nije preduzela. A sve se zna, imenom i prezimenom. Zna se i gde žive.

MONITOR: U Slučaju „Dobrovoljačka”, ima dosta kontroverzi. Kao ta da srpsko tužilaštvo nije ozbiljno pripremilo dokaze za potjernice?
TODOROVIĆ: Nemam o tome dovoljno činjenica. U ovim slučajevima gde su raspisane poternice, one nisu dokazane. U slučaju Granića, Divjaka, Tačija, Čekua. A to se događalo u Britaniji, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji… Čak je i tužilaštvo priznalo neuspeh u slučaju Granića. Za Čekua se zna da nije bio na Kosovu, da je tada živeo u Zadru…

MONITOR: A šta je sa nizom ubistava, prije svih onih novinara i političara, u kojima ili nije došlo do rasvjetljavanja političke pozadine i otkrivanja nalogodavaca ili ta ubistva do danas nisu procesuirana?
TODOROVIĆ: U Srbiji su rešena ubistva Ivana Stambolića i ubistava na Ibarskoj magistrali. Za Ćuruviju se sve zna sem toga ko je u njega pucao.To je obelodanio još Goran Petrović kada je bio šef BIA. Saslušano je 30-ak policajaca i jasno je da iza tog ubistva stoji RDB. To se vidi i iz iskaza onih koji su Ćuruviju pratili na dan ubistva.

MONITOR: Da li vam kao iskusnom advokatu izgleda da i u tim svjedočenjima ima materijala dovoljno da se taj slučaj na nekom nivou odgovornosti za ubistvo procesuira?
TODOROVIĆ: Materijala ima, ali oni to neće da urade. Ima materijala da se gone ovi koji su organizovali ubistvo. Po mom mišljenju su tu „Mira i Sloba”, i politička pozadina. To je to, kao što je bilo i kod Stambolića.

MONITOR: Šta je sa međudržavnim sporazumima o izručenju?
TODOROVIĆ: Postoje neki međudržavni sporazumi o izručenju, ali nekad funkcionišu a nekad ne. U slučaju Crne Gore, najdrastičniji je primer deportacije Bošnjaka, gde su ovde uhapšeni osumnjičeni Boško Bojović, šef crnogorskog DB, i još nekoliko njih, a u Crnoj Gori im je suđeno, pa su oslobođeni. To je uradila crnogorska vlast, koja izgleda ne želi da njihova policija bude odgovorna za taj zločin.

Moraju da postoje međudržavni sporazumi, jer u krivičnom pravu može da se sudi i po mestu izvršenja krivičnog dela, i po mestu prebivališta oštećenih. Dakle, može da se sudi i u Beogradu, i u Zagrebu, Sarajevu i Podgorici za sve zločine koji su počinjeni na ovom području.

MONITOR: Otvaranje tajnih dosijea smatra se jednim od najvažnijih elemenata suočavanja sa prošlošću?
TODOROVIĆ: Bila je doneta uredba posle pada Miloševića, ali je njena primena bila vremenski ograničena. Neki ljudi su bili veoma razočarani onim što su tada pronašli. Vuk Drašković nije ni išao da gleda. Dosijee su otvorile uglavnom sve zemlje realnog socijalizma. Tako su se pojavile afere koje su uzburkale javnost, kao one vezane za Leha Valensu i Milana Kunderu. To mora da se uradi. Trebalo bi da se otkriju doušnici i drugi koji su kršili ljudska prava.

MONITOR: Ali, kako će to izgledati ako je tačno da je dobar dio tih dosijea uništen a neki su, pretpostavlja se, cenzurisani a možda i prepravljani od strane režima 90-ih?
TODOROVIĆ: Dok nije formirana nova vlada, a Koštunica Radeta Markovića zadržao na mestu šefa RDB, masovno su spaljivani dosijei. Svejedno, trebalo bi otvoriti ono što postoji. Kad sam bio sudija u SFRJ, zakonom iz 1977. nije dozvoljavano tajno prisluškivanje. A sada je to legalno, jedan od glavnih dokaza. Ja sam protiv toga. Ne može se tajno snimanje razgovora koristiti kao dokaz na sudu. Drugo je Haški tribunala kao ad hoc sud. On sudi na velikom prostoru i nije u stanju da pribavlja dokaze na terenu. Nisu im dostupni. A radi se i o ratnom zločinu. Ranije ni sve izjave u policiji nisu bile dokaz na sudu. Sada i to može. Velike su mogućnosti za zloupotrebe.

MONITOR: Mislite da našoj situaciji više odgovara primjena tzv. kontinentalnog prava?
TODOROVIĆ: Jeste. Drugo su SAD gde postoji tradicija primene anglosaksonskog prava, kao i Engleska gde i nema uobičajene pravne regulative. Tu deluje precedentno pravo. Mogu da opravdam neke od mera koje se primenjuju ovde ali samo kao privremene. Čak ne bi trebalo da postoje ni tzv. specijalni sudovi, već da svi budu redovni, da postoji metod izbora „slučajnog sudije”. U svetu postoje samo specijalna tužilaštva, ali ne i sudovi. Jer su to onda preki sudovi. Ali, i ovo što ja načelno ne podržavam, u našoj situaciji je dalo pozitivan rezultat. I u specijalnom sudu za ratne zločine i u onom za organizovani kriminal.

MONITOR: Primjena Zakona o rehabilitaciji izazvala je veliko uzbuđenje u javnosti?
TODOROVIĆ: U Srbiji su svi rehabilitovani, formalno ili neformalno. Nedić, koji je bio predsednik kvislinške vlade, Cvetković koji je potpisao trojni pakt, sada i Knez Pavle, biće verovatno i Draža Mihailović, ali on je kroz zakon o izjednačavanju boračkih prava četnika i partizana. A Zakon o rehabilitaciji kaže da može biti rehabilitovan samo onaj ko je osuđen iz političkih motiva, a ne oni koji su počinili zločine. U tim slučajevima, neophodno je da se ponovi krivični postupak. Draža Mihailović je osuđen za zločine, gde su dokazi depeše koje je poslao, u slučaju zločina u Foči, Vraniću, Rogatici, gde su ubijeni civili, žene i deca.

Ni u slučaju ratnog profiterstva, ne može biti rehabilitacije, jer je to krivično delo. Dakle, ne mora se uvek raditi o ratnom zločinu već i o kriminalnom delu za koje nema moguće rehabilitacije bez ponavljanja postupka. Neke rehabilitacije, kao Nedićeva i Ljotićeva opasne su kulturološki, za zdravlje nacije.

MONITOR: A Golootočani?
TODOROVIĆ: Oni mogu da se rehabilituju svi. To je klasičan primer ideološkog i političkog kažnjavanja. Delikt mišljenja. Oni iza sebe nemaju ni ubistvo ni oružanu pobunu. Oni su smatrali da je Staljin bio u pravu, a stradali su iz raznoraznih razloga.

MONITOR: Napad na Jova Kapičića komentarisali ste na sajtu Peščanika?
TODOROVIĆ: U vreme Golog otoka Kapičić je bio pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove i u tom svojstvu samo tri puta posetio Goli otok dok je, poređenja radi, Dobrica Ćosić vremenski bio duže na Golom otoku. I to kao specijalni izaslanik Aleksandra Rankovića. Nameće se utisak da srpski mediji odobravaju napad na Kapičića i impliciraju da je on to zaslužio. Srpski novinari nisu bili savremenici osnivanja Golog otoka, ali jesu logora u Omarskoj, Trnopolju, Manjači, Keratermu i drugim. O tim logorima i logorašima ništa ne pišu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo