Od kako je rashodovani DPS smijenjen sa vlasti javnost može da uživa u igrokazu između bezvrijedne vlasti i bezvrijedne opozicije . Crnoj Gori je potrebna nova vlast, ni nalik starom režimu, ni približna ovome režimu

MONITOR:  Bivšoj ministarki prosvjete Vesni Bratić ukinut je pritvor nakon protesta dijela partija na  vlasti, i zahtjeva predsjednika države da mu se hitno dostavi predlog za njeno pomilovanje. Šta je sve pokazao slučaj Vesne Bratić?

BOJOVIĆ: Slučaj Vesne Bratić je pokazao o kakvom se slučaju radi kada je u pitanju aktuelna populistička, agenturna i harlekinska vlast. Podsjetio bih na nervozne i prijeteće reakcije prema pravosudnim organima koje su ne tako davno u nacionalnom parlamentu uputili Vučićevi vazali Mandić i Knežević u strahu od epiloga pred Apelacionim sudom u predmetu “državni udar”. Pokazalo se da su prijetnje ovih provincijalnih velikosrpskih restlova bile učinkovite jer se sudsko vijeće blagodarno odnijelo prema svim optuženima pri čemu je odbačena optužnica iza koje je jednako stajao i bivši i sadašnji Specijalni državni tužilac.

Tako da se “agonija” Vesne Bratić, inače upadljivo nekvalifikovane za bilo kakvu političku funkciju, pretvorila u apologetiku jedne vlasti koja je od Crne Gore napravila diletantsko, neočetničko, klero-primitivno i demagoško ruglo. U tome je zdušno učestvovao i predsjednik države koji je postao ekspert u zalaganju za pogrešne inicijative, politikantske tlapnje i besplodni aktivizam. Istovremeno, pokazalo se da pravosuđe liči na raštimovani klavir u kojem tužilaštvo nastupi samopouzdano a završi kao student na propalom ispitu, dok se sudije nikako ne mogu dogovoriti ni oko unisone prakse, a tek što reći o njima kada u svim krivičnim predmetima sa političkom težinom postupaju kontradiktorno, neuvjerljivo, konfuzno ili bojažljivo. Time je i slučaj bivše ministarke, koja je upravljala sa ministarstvom koje je ličilo na psihodeličnu smješu, postao još jedna potvrda da je u Crnoj Gori vladavina zakona zabava za naivne građane i raspostranjene birače poslovično skromne pameti.

MONITOR: Umiješao se i mitropolit Joanikije i pružio javnu podršku Bratić „nemajući namjeru da se miješa u pravosudni postupak“. Koja je  mitropolitova namjera?

BOJOVIĆ:Bilo je očekivano da sekundarni eparh srpske crkve javno stane iza bivše ministarke u čijem postavljenju su i učestvovali dok je ona nesebično pokazivala naklonost prema ovoj  parapolitičkoj i nacionalističkoj vjerskoj zajednici. Mitropolitova namjera je bila da se izvrši pritisak na malokrvno i bogobojažljivo crnogorsko pravosuđe.

Kao što se vidjelo, pritisak je dao rezultate i Vesna Bratić sada može da skrušeno i nedugo meditira u svom stanu prije nego što je Joanikije obavijesti da ne brine jer od tužilačkog progona neće biti ništa. To sve upućuje i na realnu mogućnost da se u perspektivina mjesto sudija postave npr. protojereji-stavrofori koji bi sa svojim “raskošnim pravnim znanjem” i vještom primjenom dogmatike “podstakli” razvoj pravne države u Crnoj Gori.

MONITOR: Hapšenja, pa i bivše ministarke, uslijedila su nakon bjekstva Miloša Medenice i tužiteljice Lidije Mitrović. Šta ta bjekstva govore o postojećem sistemu?

BOJOVIĆ:Bjekstva su samo refleksija bjekstva od iole normalne države i podnošljivog društva. U državi u kojoj  se institucije raspadaju po svim šavovima logično je da bjekstva postanu pravilo a ne izuzeci. Zato je humoreskno slušati predstavnike ove otužne vlasti kada se prepiru oko toga da li je kriva policija ili sud zbog toga što su Medenica i Mitrovićka pokazali da je sistem šupalj kao švajcarski sir. I ovi slučajevi su potvrdili da je Crnoj Gori potrebna nova vlast, ni nalik starom režimu, ni približna ovome režimu.

MONITOR: Iz GI 21. maj saopšteno je da „vlast koja je deklarativno proevropska a u praksi liči na halucinogenu tribalnu grupu, mora da ode“. Istovremeno ste kazali da za vlast protiv sebe ima bezvrijednu parlamentarnu opoziciju. Šta onda ostaje?

BOJOVIĆ:U onome što je formalna politika malo toga bi ostalo. Od kako je rashodovani DPS smijenjen sa vlasti javnost može da uživa u igrokazu između bezvrijedne vlasti i bezvrijedne opozicije. Naravno, to ne znači da će biračko tijelo, tradicionalno poznato po “vrijednostima”, smoći snage i ostati kući na dan izbora. Naprotiv, većina registrovanih birača će uzorno izaći na birališta i što iz koristoljubivih, što iz klero-nacionalističkih, što iz oportunističkih, što iz niza manje ili više neutemeljenih razloga,i uredno će podržati parlamentarne partije koje svakodnevno razaraju ovu državu i devastiraju ovo društvo.

Tražiti među etabliranim strankama nosioce reformatorskih promjena, borce protiv brojnih devijacija ili političke grupe posvećene znanju i preispitivanju, mogu samo lakovjerni ili priglupi birači. Još je mučnije kada vidimo kakve ličnosti kobajagi upravljaju ovom zlosrećnom državom ili kakve ličnosti glume opoziciju dok se “suprostavljaju” ovoj besprimjernoj vlasti.

Mislim da je to malo građana što je politički upotrebljivo a pritom ima dara, energičnosti i odlučnosti izvan aktuelne političke klase osim irelevantnih izuzetaka. Riječ je o multigeneracijskim pojedincima ili nestranačkim grupama iz civilnog društva koji kritički misle i djeluju i javno su prisutni kao posljednji znak da Crna Gora još nije potonula i pretvorila se u rasparčanu deponiju koja pluta prema Briselu. Ukoliko se taj dio crnogorskog društva ne integriše i politički ne okupi na građanskoj, prozapadnoj, reformatorskoj, antipartitokratskoj, sekularnoj i antifašističkoj platformi budućnost nije obećavajuća.

MONITOR: Protesti u Botunu opet počinju.  Slučaj, sa očiglednim zakulisnim političkim radnjama, rezultirao je izlaskom Milana Kneževića, odnosno ministara DNP, iz Vlade, dok se formalni razlaz njega i Andrije Mandića ipak još nije desio. Šta se dešava u „srpskom svetu“?

BOJOVIĆ:“Srpski svet” je novokomponovana i odvratna refleksija zločinačke velikosrpske ideologije koja više od sto godina satire Srbiju i zemlje oko Srbije. Crnogorsko iskustvo sa tradicionalnim i noveliranim konceptom “srpskog sveta” je posebno poražavajuće i to je jedan od glavnih razloga zbog čega i savremena Crna Gora tapka u mjestu ili se vuče kao puž prema Briselu. Ne postoji politička ideja koja je više zla nanijela Crnoj Gori od tzv. srpstva. Tako da je i danas kao i nekada od presudne važnosti da domaća posluga koja je nakačena na “srpski svet” bude politički i društveno marginalizovana.

Crnu Goru nije moguće graditi kao građansko društvo i državu u kojoj suverenost pripada građaninu dok se ne poraze ideje etničkih nacionalizama, preduzetničkih nacionalistai klerikalnih stupidarija, što primarno uključuje trajno odstranjenje velikosrpskih političkih grupa iz vlasti i dovođenje SPC u okvire sekularne države. To podrazumijeva da se, osim providnog Kneževićevog koprcanja oko vlasti, prevashodno eliminiše Mandić i njegova vazalna stranka dok trenutno glume trampovce i briselske lojaliste. To što je Mandić kao svaki crnogorski velikosrbin spreman da kalkuliše sa Vučićevim padom, istovremeno se grleći sa kleptokratom iz prekodrinskog rukavca srpskog sveta, pokazuje samo da je “srpski svet” unutar Crne Gore jednako mizeran kao i izvan nje. Tako da se u “srpskom svetu” ne dešava ništa što se nije i ranije dešavalo a što je slika destruktivne politike koja je specijalizovana za razaranje, lopovluk, zločine,  podvale i pritvorne igrokaze. Poraz “srpskog sveta” u Crnoj Gori je uslov za emancipaciju i napredak Crne Gore. To je ujedno i put u oslobođenje građana koji se osjećaju Srbima od ideologije koja od njih pravi tragične alatke u rukama najgorih i najmračnijih političkih i vjerskih lidera kao i stranačkih i kriminalnih formacija sa sjedištem u Beogradu.

MONITOR: Hoće li Crna Gora, u ključnoj godini za ulazak u EU, u kojoj treba isporučiti rezultate, uspjeti u ovakvim domaćim i regionalnim prilikama da tamo i stigne?

BOJOVIĆ: Kada bi sve zavisilo do ove vlasti i od ovog društva Crna Gora bi ostala pred vratima Brisela. Paradiranje premijera Spajića i PES-a proevropskom retorikom i podatkom da smo zatvorili 13 od 33 poglavlja je smijurija ako znamo da se sistem raspada, institucije pokazuju spektakularnu nefunkcionalnost, dok srpske i ruske obavještajne službe uz sentimentalnu podršku Joanikija i Metodija komotno rade na političkoj i pravnoj nestabilnosti, širenju etničkog federalizma i pojačanoj proizvodnji “srpskog sveta”.

Uostalom, ovo je država u kojoj već dva mjeseca niko ne može registrovati privredno društvo niti preduzetničku djelatnostniti institucionalizovati bilo koji investicioni ugovor dok paralelno slušamo razne bedastoće iz “proevropskih” vladajućih krugova. Tako da su dvije stvari već sada sigurne. Prva je da ova vlada neće uvesti Crnu Goru u EU, druga je da će Brisel učiniti sve što je do njega da naredna vlada bude ona koja će potpisati adopciju Crne Gore u EU.

MONITOR: Koji su sve izazovi i hoće li se umnožavati?

BOJOVIĆ: Izazove možemo nabrajati po principu geometrijske progresije. Izazov je što Crna Gora ima ovakvu vladu, izazov je što je zapljuskuje “srpski svet”, izazov su provincijalni nacionalizmi, izazov je što ima ovakvu opoziciju, izazov je crkva kojom se na taster upravlja iz Beograda, izazov je manjak građana koji su dostojni bolje države i prosperitetnijeg društva, izazov je što institucije liče na neuređene sanatorijume, izazov i inspiracija je svaka odlučna i reformatorska misao i radikalna politička akcija koja bi krenula da čisti crnogorske “augijeve štale”.

MONITOR: Šta je rješenje?

BOJOVIĆ: Rješenje nije u ćutanju, kafanskim tlapnjama, oportunizmu i ličnom konformizmu. Rješenje je u multigeneracijskom političkom angažovanju najboljih, najpametnijih, najodlučnijih  i najstručnijih u Crnoj Gori. U suprotnom, spremite se da dugoročno trpite vladavinu gorih i najgorih, prosječnih i tupavih, varalica i lopova, kriminalaca i prevaranata, popova i agenturnih robova. I da uživate u teroru pokvarene političke klase i niza skandaloznih lidera koji su tipičan proizvod kapitalističkog konzumerizma.

Milena PEROVIĆ

Zatvaranje OHR-a u BiH neće zavisiti samo od ispunjavanja tehničkih uslova iz „pet plus dva“, već od dogovora velikih sila. Dok su ranije SAD snažno podržavale aktivnu ulogu OHR-a, a EU bila rezervisanija, sada se čini da su pozicije djelimično zamijenjene

MONITOR: Ovih dana je u Italiji priveden i prvi osumnjičeni za zločin nazvan „Sarajevo safari“. Iz Tužilaštva BiH već tri godine nema znakova da istraga o slučaju ratnog „safarija“ napreduje. Da li je, i inače, snajpersko ubijanje ljudi u Sarajevu, prepušteno zaboravu?

MARIĆ: Slučaj „Sarajevo safari“ ogolio je duboko nepovjerenje građana u domaće pravosuđe, naročito kada su potencijalni počinioci državljani moćnih zapadnih zemalja. Mnogi građani Sarajeva koji su rat proveli pod opsadom znali su za priče o strancima koji su dolazili „loviti ljude“, ali niko ozbiljno nije vjerovao da bi takvi mogli odgovarati.

Problem je što je tokom rata i nakon njega mnogo toga ostalo nekažnjeno. Ako ni svi ratni zločinci nisu izvedeni pred lice pravde, kako onda očekivati da će odgovarati bogati stranci koji su dolazili iz uređenih država? Upravo zato je percepcija da bez međunarodnog pritiska domaće institucije ne bi ni otvorile ozbiljnu istragu.Činjenica da je prvi konkretan pomak napravljen van BiH dodatno potvrđuje koliko je domaći sistem inertan. Tek kada su stranci pokrenuli postupke, domaće političke strukture su se aktivirale. To ne govori samo o ovom slučaju, nego o sistemskom problemu pravosuđa koje godinama ne uspijeva uvjeriti građane da je jednako prema svima.

MONITOR: Kandidat SNSD i Milorada Dodika, Siniša Karan, predsjednik je RS. Dodik je ponovo pobijedio iako se ovog puta  nije ni kandidovao.. Kako  ocjenjujete ove izbore?

MARIĆ: Prema navodima opozicije, Dodik je u ovu izbornu kampanju uložio značajna sredstva, govorilo se o desetinama miliona KM. S obzirom na to da će Karan na toj funkciji ostati samo do oktobra, jasno je da se borba vodila više na simboličkom nivou nego zbog realne mogućnosti da se u nekoliko mjeseci naprave suštinske promjene. Dodiku je ova pobjeda bila neophodna da bi održao percepciju kod građana da je on još predsjednik RS jer to ne bi mogao raditi da je pobijedio kandidat opozicije. Opozicija je željela pokazati da može ozbiljno parirati vlasti i vjerujem da su u tome dijelom uspjeli, ali je izborna mašinerija odradila svoje. Smanjenje razlike između kandidata vlasti i opozicije ukazuje na postepeno slabljenje dominacije vladajućih struktura. Također je evidentno da se velikim dijelom glasalo protiv Dodika i njegovog kandidata, a ne nužno za opozicionog kandidata zbog njegove lične popularnosti. Ipak, biračima je svakako bilo lakše podržati univerzitetskog profesora, osobu bez afera i kriminalne prošlosti. Rezultatu je vjerovatno doprinijelo i uskraćivanje podrške birača Draška Stanivukovića. Da je opozicija odnijela pobjedu, to bi uticalo na njegove planove za kandidaturu u oktobru, što dodatno komplikuje odnose unutar opozicionog bloka. Sve to ide u prilog Dodiku, jer bez potpunog ujedinjenja opozicije teško je očekivati smjenu vlasti. Lične ambicije i finansijski interesi nastavljaju produbljivati podjele.

MONITOR: Američki OFAC je skinuo sankcije Dodiku i još 48 pravnih i fizičkih lica iz RS. Vlada RS je firmi iz Banjaluke-skoro osnovanoj, isplatila 670.000 eura za lobiranje u SAD. Dodik se hvalio svojim susretima na Molitvenom doručku. U čemu  je tajna njegovog uspjeha kod administracije Donalda Trampa?

MARIĆ: Godinama su se milioni javnog novca RS-a trošili na lobiranje u SAD-u, često bez vidljivih rezultata. Sada se čini da je taj novac konačno dao efekat. Ono što Dodik nije uspio ostvariti u prvom mandatu Donalda Trumpa, ostvareno je.

Posebno je problematično što su sankcije uvedene zbog ozbiljnih sumnji u korupciju i organizovani kriminal. Ako su te sumnje otklonjene, javnost ima pravo znati na osnovu čega. Ako nisu, onda se otvara pitanje da li je politički interes nadjačao principe borbe protiv korupcije. Dodikovo političko ponašanje se nakon skidanja sankcija nije promijenilo. Retorika i potezi ostali su isti, ali izostaje jasna reakcija američke administracije. To dodatno pojačava percepciju da su principi podložni geopolitičkim i finansijskim interesima.

MONITOR: Kristijan Šmit demantuje navode da odlazi sa mjesta šefa OHR. Izjavio je da će čekati da se ispuni plan Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, nazvan „pet plus dva“, čiji je fokus pravosuđe, vladavina prava i borba protiv korupcije. Da li su Šmitova očekivanja prevelika?

MARIĆ: Visoki predstavnik je evidentno izgubio dio međunarodne političke težine. U odnosu na period kada je imao otvorenu podršku Sjedinjenih Američkih Država i blisku koordinaciju s tadašnjim američkim ambasadorom, današnja pozicija je znatno slabija.

U jednom trenutku gotovo da je izgledalo kao da domaći parlamenti postaju formalnost, jer su ključne odluke dolazile iz OHR-a. Danas je situacija drugačija – odluke su rjeđe, a odgovornost je vraćena domaćim političarima, što pokazuje i promjenu međunarodnog fokusa.

Zatvaranje OHR-a neće zavisiti samo od ispunjavanja tehničkih uslova iz „pet plus dva“, već od dogovora velikih sila. Dok su ranije SAD snažno podržavale aktivnu ulogu OHR-a, a EU bila rezervisanija, sada se čini da su pozicije djelimično zamijenjene.

MONITOR: Za jesen se očekuju opšti izbori u BiH. Kakve su mogućnosti da njihovi rezultati razriješe više nivoa krize koja već dugo koči napredak?

MARIĆ: Izbori bi mogli mnogo toga promijeniti. Ukoliko bi umjesto SNSD-a u vlast na državnom nivou ušle stranke sadašnje opozicije, to bi moglo donijeti manje blokada, a više dogovora i usvojenih zakona. Tako je bilo prije deset godina, kada su u Vijeću ministara BiH bili funkcioneri SDS-a i PDP-a, koji su tada bili među najaktivnijim akterima u tom sazivu.Mnogo toga zavisi od konkretnih ljudi koji obavljaju funkcije, tako da je moguće i da dobijemo konfliktne pojedince nespremne na saradnju.Vrlo je izvjesno da će HDZ BiH biti dio i nove vlasti, jer opozicione hrvatske stranke teško da mogu osvojiti dovoljno mandata da zauzmu njihovo mjesto na državnom nivou.

Najveća borba vodit će se na bošnjačkoj političkoj sceni, gdje postoji veliki broj stranaka, a formiranje vlasti zavisit će od omjera njihovih snaga.

Da bi BiH mogla krenuti naprijed, bilo bi neophodno da se smijene tri vodeće nacionalne stranke koje su na vlasti već dvadeset godina, s tim da je na posljednjim izborima iz te kombinacije ispala samo SDA. Nije u duhu demokratije da iste stranke i isti ljudi vode državu dvije decenije, pritom je vodeći u pogrešnom smjeru, a da građani i dalje uporno glasaju za njih. Ako zaista želimo promjene, onda moramo promijeniti političare – i to većinu njih.

MONITOR: Da li politički lideri BiH dobro reaguju na velike potrese na globalnoj političkoj sceni?

MARIĆ: U javnom prostoru Bosne i Hercegovine globalna dešavanja su nedovoljno zastupljena, iako imaju direktan utjecaj na zemlju. Energetika je jedina oblast o kojoj se donekle govori, ali ni tu rasprava nije dovoljno ozbiljna. Domaća politika često se svodi na svrstavanje uz određene međunarodne aktere, bez jasne i samostalne strategije. Iako BiH nema kapacitet da značajno utiče na globalne procese, mogla bi zauzeti jasniji i principijelniji stav.

Izjava Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA – „Turci možda ne investiraju u BiH, ali ćete ih uvijek naći na Alijinom mezaru“ – ilustrira način na koji se vanjska politika kod nas često svodi na simboliku i emotivne poruke, umjesto da se mjeri konkretnim investicijama, ekonomskim efektima i stvarnim rezultatima. Takav pristup teško može osigurati dugoročnu stabilnost i razvoj zemlje.

Zahtjevi sa protesta povdom nedavne tragedije u Sarajevu  su bili jasni, konkretni i ostvarivi

MONITOR: U Sarajevu su protesti zbog stradanja ljudi u tramvajskoj nesreći. I Studentski parlament US je pozvao sve studente da se pridruže demonstrantima. Pred institucije je postavljeno pet zahtjeva. Da li je ovo, možda, začetak borbe koju već vode studenti u Srbiji, a koji su javno podržali sarajevske?

MARIĆ: Nakon što je u saobraćajnoj nesreći, prilikom iskakanja tramvaja iz šina, poginuo jedan mladić, a jedna djevojka teško povrijeđena, građani su spontano izašli na ulice – i iz tuge i iz bijesa. Za razliku od ranijih protesta, ove su predvodili srednjoškolci- jer je povrijeđena djevojka jedna od njih, što je protestima dalo dodatnu autentičnost. Studenti su uglavnom pružali individualnu podršku, dok se Studentski parlament držao po strani i sa zahtjevima izašao tek nekoliko dana kasnije, kada su protesti već izgubili na

intenzitetu. Za razliku od brojnih prethodnih okupljanja, zahtjevi srednjoškolaca su bili jasni, konkretni i ostvarivi. U vrlo kratkom roku rezultirali su ostavkama, što pokazuje da je pritisak javnosti imao efekta., Važno je naglasiti da je takav ishod dijelom posljedica političkog konteksta, jer da su na vlasti bile vodeće nacionalne stranke, vjerovatnije je da bismo svjedočili zatvaranju redova i zaštiti odgovornih umjesto ostavki.

S obzirom na slabiji odziv na posljednjim okupljanjima, teško je očekivati scenario poput onog u Srbiji. Formalni zahtjevi su ispunjeni i sada je na tužilaštvu da uradi svoj dio posla, utvrdi krivičnu odgovornost. Uz to, dio građana je svjestan da su ostavke podnijeli ljudi koji su u proteklim godinama ipak najviše uradili na modernizaciji i obnovi

gradskog saobraćaja u posljednjih trideset godina-dok oni koji danas pokušavaju politički kapitalizirati tragediju snose značajan dio odgovornosti za sistem koji je godinama zapuštan.

Građani su  izgubili vjeru da će BiH u dogledno vrijeme postati članica EU

MONITOR: BiH je nekako usaglasila reformsku agendu za Plan rasta, ali početak pristupnih pregovora sa EU djeluje kao sve dalja budućnost. Ispunjavanje zahtjeva Ursule fon der Lajen da BiH što prije postavi glavnog pregovarača, završilo je na Ustavnom sudu. Šta je glavna prepreka?

MARIĆ: Suštinska politička volja za reforme ne postoji, jer bi upravo reforma pravosuđa mogla pogoditi dio političke elite. Borba protiv korupcije u zemlji u kojoj je korupcija duboko ukorijenjena, znači i rizik za one koji danas upravljaju sistemom. Kod mnogih od njih još je svježe sjećanje na slučaj Sanader. Osim toga, evropski fondovi podrazumijevaju stroži nadzor i veću odgovornost prema evropskim institucijama, dok je domaćim političarima komotnije djelovati u okvirima domaćeg sistema u kojem imaju znatno veći uticaj. I po tom pitanju često se posmatra situacija u državama članicama EU-posebno u Hrvatskoj, gdje gotovo svako malo dolazi do smjena i ostavki u Vladi upravo zbog sumnji u zloupotrebe novca iz EU.

Građani su  izgubili vjeru da će BiH u dogledno vrijeme postati članica EU. Dvadeset godina slušaju obećanja bez konkretnih pomaka. Čak ni potencijalni gubitak stotina miliona grantova i kredita više ne izaziva snažnu mobilizaciju javnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije

MONITOR: Nakon bjekstva Miloša Medenice, otvoreno je pitanje da li se bezbjednosnom sistemu izruguje stvarni Miloš Medenica ili kreacija vještačke inteligencije. Bezbjednosni vrh insistira ne samo na nepotkrijepljenoj verziji da se radi o AI, nego i da to nije bitna tema. Kako vi to vidite?

VUKOVIĆ: Nekome je bilo veoma stalo da se, koristeći se društvenim mrežama, javno ruga ne samo bezbjednosnom sistemu, nego državi. Ne mislim da je nepravosnažno osuđenom Milošu Medenici to bila najvažnija stvar nakon bjekstva, niti da mu to može na bilo koji način pomoći. Meni je logičnije da neko drugi, koristeći njegov lik i glas, pokušava na ovaj način uniziti bezbjednosni sektor, a posebno direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića, i dovesti u pitanje njihov profesionalni kredibilitet. To mogu biti organizovane kriminalne grupe, ali može i neko ko iz toga želi izvući političku korist ili neko ko se zbog nečega sveti čelnim ljudima bezbjednosnog sektora.

No, nezavisno od toga je li se, iz nekih razloga, u ovu igru upustio stvarni Miloš Medenica ili neko drugi ko njime manipuliše koristeći se vještačkom inteligencijom, ostaje činjenica da je osoba koja je nepravosnažno osuđena na visoku zatvorsku kaznu kao vođa neke kriminalne družine uspjela da odšeta u nepoznatom pravcu ispred nosa pravosudnih organa i policije. Bez obzira na to da li su snimci autentični ili generisani AI-jem, ključno je da je ovo bjekstvo pokazalo ozbiljne propuste u nadzoru i koordinaciji institucija.

MONITOR: Čini se da su ozbiljne obje verzije, i ako je u pitanju stvarni Miloš Medenica, ali i ako nije?

VUKOVIĆ: Ozbiljne su utoliko što otkrivaju da sistem bezbjednosti u sadejstvu sa pravosuđem funkcioniše na način kojim mogu biti zadovoljniji kriminalci nego građanke i građani Crne Gore. Obje varijante otkrivaju duboke slabosti: ili osuđenik slobodno provocira sistem iz bjekstva, ili neko treći lako može da ga ismijava i time dodatno urušava povjerenje u institucije.

MONITOR:Šta je slučaj Miloša Medenice pokazao o ovom sistemu?

VUKOVIĆ: Pokazao je da u Crnoj Gori ne postoji konzistentan sistem u kome su precizno i jasno podijeljene uloge i da svako zna, u svakom momentu, šta je njegov posao i dužnost. Kada imate konzistentan sistem, onda je lako ustanoviti ko je odgovoran za eventualne greške i propuste, i ko treba da bude sankcionisan. U konkrenom slučaju smo samo imali javnu svađu između policije, s jedne, i sudske vlasti i pravnog resora u vladi, sa druge strane. Nešto što bi trebalo po logici sistema da bude jasno na prvi pogled pokazalo se kao zavrzlama koja svakoga u sistemu oslobađa tereta odgovornosti, a osuđenima omogućava samooslobađanje.
Problematičan sistem može biti rezultat nečije namjere ili neznavenosti, ali nezavisno od toga odgovornost je na onima koji su na vlasti – jer su oni dužni da sistem poprave, a ne da se međusobno optužuju.

MONITOR: Od petka, kada se otvorila tema vještačke inteligencije ili stvarnog Miloša Medenice, imali smo četiri hapšenja, posljednje bivše ministarke Vesne Bratić. Borimo se protiv korupcije i kriminala ili?

VUKOVIĆ: Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije.

U slučaju procesuiranja bivše ministarke Bratić, kao i u nekim drugim slučajevima, aktuelizovano je pitanje moguće selektivnosi – zašto ovaj, a ne onaj. Imamo priličan broj osnovano sumnjivih za zloupotrebe položaja koje su državu i društvo itekako koštali u godinama vlasti Demokratske partije socijalista, i dio javnosti s pravom očekuje da te osobe budu procesuirane prije onih koje su moguće zloupotrebljavali položaj nakon promjene vlasti prije šest godina. Zanemarivanje hronološkog faktora može da potkopa autoritet aktuelnih boraca protiv kriminala i korupcije, pogotovo ako izostane objašnjenje za to zanemarivanje. Ovo, naravno, ne znači da svaka vlast treba da hapsi samo one koji su se ogriješili o zakon u vrijeme prethodne vlasti, a da bude boleća prema kršiteljima zakona iz svoga zemana i da ih ostavlja u amanet onima koji budu vlast u bližoj ili daljoj budućnosti. To bi samo perpetuiralo krug nekažnjivosti.

MONITOR: Kako vidite retoriku dijela vlasti koja o ministarki govori isključivo u kontekstu „odbrane srpskih interesa“, i bivšeg režima?

VUKOVIĆ: Retorika dijela vlasti koja hapšenje Vesne Bratić svodi isključivo na „odbranu srpskih interesa“ pokazuje duboku politizaciju pravosudnih procesa. Umjesto da se fokusira na činjenice istrage – eventualne zloupotrebe položaja pri smjenama direktora škola – dio političara koristi slučaj da mobiliše svoju bazu, predstavljajući ga kao napad na „srpski identitet“ ili revanšizam prema onima koji su se suprotstavili prethodnoj vlasti.  To nije korisno ni za pravdu ni za društvo: takva retorika umanjuje kredibilitet institucija, pojačava polarizaciju i odvlači pažnju od suštine – da li su postupci bili zakoniti ili ne. Ako je hapšenje opravdano, treba da se brani činjenicama i dokazima, a ne etničkim ili ideološkim narativima. S druge strane, ako postoji selektivnost u gonjenju (kao što dio javnosti sumnja), onda je upravo ovakva retorika kontraproduktivna jer dodatno potkopava povjerenje u sistem. Na kraju, vladavina prava ne smije biti taoc identitetskih ratova – ona mora biti jednaka za sve, bez obzira na nacionalnu ili političku pripadnost.

MONITOR: Sud je po treći put poništio odluku o imenovanju Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG. Šta to govori o RTCG, a šta o vladavini prava?

VUKOVIĆ: Trostruko poništavanje imenovanja Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG pokazuje ozbiljne probleme kada je riječ o vladavini prava u nacionalnom javnom  emiteru, ali i u državi.

Ovo je više nego jasan pokazatelj da RTCG nije depolitizovan i profesionalizovan, čime se, između ostalog, prkosi obavezama iz evropske agende. Za vladavinu prava ovo je pozitivan signal – sudovi pokazuju da rade svoj posao i da se ne boje da ponište odluke čak i kada su one politički osjetljive. Međutim, ponavljanje istog problema tri puta ukazuje i na slabosti u zakonodavstvu ili u primjeni zakona o RTCG, gdje se dozvoljava da se isti propusti ponavljaju bez sistemskih sankcija ili promjena. Ovo je podsjetnik da vladavina prava nije samo kažnjavanje, već i prevencija i dosljedna primjena pravila.

MONITOR: Radi se o ključnoj godini za isporučivanje rezultata na tom polju kako bi nas primili u EU.  Zemlja se nalazi između tendencija da se tamo ne stigne, ali i nedostatka suštinskih reformi i evropskih vrijednosti. Gdje nas to sve vodi? 

VUKOVIĆ: Ovo je, po svemu sudeći, ključna godina za Crnu Goru na putu ka EU – ambicija da se zatvore poglavlja 23 i 24 (pravosuđe, vladavina prava, borba protiv korupcije) do kraja godine je realna samo ako se održi tempo reformi i postignu konkretni, mjerljivi rezultati, kako kažu i ambasador EU Johan Satler i drugi zvaničnici. Crna Gora je lider među kandidatima na Zapadnom Balkanu, zatvorila je već 13 poglavlja i pokazuje napredak u zakonodavstvu, ali rizik da se integracije svedu na „administrativnu vježbu“ (usvajanje zakona bez stvarne implementacije) je visok.  Ako se nastave selektivna hapšenja, politizacija pravosuđa, ponavljanje propusta u medijima poput RTCG i nedostatak političke ujedinjenosti oko evropske agende – zemlja može ostati zaglavljena u statusu „vječitog kandidata“.

Nedostatak suštinskih reformi i evropskih vrijednosti (nezavisno pravosuđe, sloboda medija, depolitizacija institucija) vodi ka stagnaciji, daljem gubitku kredibiliteta i frustraciji građana. Ključ je u političkoj volji: vlast mora da prioritetizuje reforme umjesto dnevno-političkih obračuna, a opozicija i civilno društvo da vrše pritisak bez blokada evropske agende. Bez toga, 2026. može proći kao još jedna propuštena šansa.

Milena PEROVIĆ