Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PRIČA O ĐEVOJAČKOM MOSTU: U Knež dolu, nedaleko od Krstačkog klanca, živio je sa svojom porodicom Golub Jagošev koga je majka rodila u Golubljoj pećini na samom Krscu dok je brala i pripremala travu (viš) za zimu. Čim se rodio u Golubljoj pećini, u kojoj su vile boravile, vjerovalo se da ima natprirodne moći i da će biti srećnog „biljega“ (dugog i srećnog života). Tako je i bilo. Kako je Golub odrastao, uvijek ga je pratila sreća u životu. Mlad se oženio, stvorio lijepo potomstvo koje je bilo zdravo i napredno. Dobio je prvo kćerku Dobranu, a kasnije i sina Mitra. Stvorio je lijep porodični imetak na Knež dolu i bio jedan od viđenijih domaćina. Sve mu je išlo od ruke, svaki posao: trgovina, uzgoj ovaca, koza i goveda. Njegušu kome bi se rodio sin, govorili su: „Dabogda bio taličan kao Golub Jagošev“.

Dobrana i Mitar su odrastali i od malena pomagali svojim roditeljima kako u poljskim radovima tako i u odgoju stoke. Družili su se s drugim pastirima, a svoja stada su često znali od Krsca da spuštaju i napasaju prema odmorištu za mnogobrojne putnike i trgovce na Praćištima. Iako je to prilično bilo udaljeno od Knež dola, to nije bilo ništa neobično za mnogobrojne mlade pastire. Dobrana je izrasla u izuzetno lijepu đevojku, pismenu, što je bila rijetkost u tim vremenima. Dobrana i Mitar se nijesu nikada razdvajali, uvijek su bili zajedno kako bi pazili jedno na drugo i lakše čuvali svoja stada.

U drugoj polovini oktobra mjeseca Golub se spremao da izabere najbolje ovnove iz stada da ih proda u Kotoru. Tog oktobarskog jutra Mitar se razboli, imao je visoku temperaturu. Golub je pripremio čaj od ljekovitih trava s padina Lovćena i Mitru je bilo mnogo bolje. Poslije nekog vremena Golub reče Dobrani: „Dobre, moje zlato, nemoj mi se sa stadom od kuće mnogo udaljiti, osjećam neku promjenu u vazduhu, vidim da se sprema nevrijeme. Čim osjetiš prvu kap kiše, pravo idi kući sa stadom“. Iako je jutro bilo oblačno, Dobrana je svoje stado okrenula niz Krstačke strane. Uskom pješačkom stazom jedna za drugom išle su ovce, koze i goveda. Nedugo zatim iz oblaka počeše da sijevaju munje i gromovi, a jak vjetar da nosi sve pred sobom. Lovćenski izvori i potoci nabujaše i poče jaka bujica vode niz Krstac, toliko jaka kao nikada do tada. Golub se zabrinuo, nije bilo njegove miljenice Dobrane. Izašao je sav u brizi i otišao da je traži. Nevrijeme je bilo sve jače. Da bi se zaštitila od kiše, Dobrana se sklonila ispod jedne grede. Grom udari neposredno blizu nje. Neke od uplašenih ovaca skočiše pravo u bujicu koja je nosila sve pred sobom. Dobrana skoči da iz bujice izvuče jednog ovna i nju jaka bujica odnese. U neposrednoj blizini bila je austrougarska inžinjerska kuća u kojoj su boravili austrougarski vojni inžinjeri koji su istraživali mogućnost da ukrote vode sa Lovćena. Vidješe da bujica nosi mladu đevojku, hitro iskočiše i izvukoše je iz bujice. Dobrana je imala brojne povrede, bila je sva mokra i promrzla, ali ipak živa. Oficiri je ubrzo oživješe pored toplog kamina s vatrom. Dadoše joj toplu preobuku dokle je nevrijeme bijesnilo napolju.

Golub se po nevremenu spuštao Krstačkim klancem. Nakon nekog vremena našao je svoje stado pribijeno uz samu stijenu, ali Dobrane niđe nije bilo. Molio se za nju da bude dobro i da je Bog sačuva. Hitro je u zaletu preskočio jaku bujicu i došao na drugu stranu đe je bila vojna inžinjerska kuća. Vojnici mu pokazaše Dobranu. On, sav srećan da je živa,
ostade tu do pred sumrak, dok nevrijeme nije stalo. Austrougarski vojnici su ispratili njega i Dobranu do samog Knež dola i vratili njihovo stado. Kada se Dobrana oporavila od svega, Golub je, zajedno s austrougarskim vojnicima, u znak zahvalnosti, za desetak dana podigao most od klesanog kamena. Podigao ga je na mjestu đe je najjača bujica i đe se sa opasnije
strane Krstačkog klanca prelazilo na drugu, bezbjedniju stranu. Od kada podigoše most, nije zapamćeno da je neko od bujica stradao, a most simbolično nazvaše Đevojački. On se i dan-danas koristi za prelazak s jedne na drugu stranu. Most danas predstavlja dio kulturnog
blaga koje treba zaštititi od daljeg propadanja.

ZEMLJE ZMAJEVIĆA: Jedno od najstarijih sela Njeguša je Vrba. A jedno od najstarijih bratstava koje je živjelo u dalekoj prošlosti na ovim prostorima bili su Zmajevići. O njima govore i toponimi Zmajuša i Zmajevića krši. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu. Ime njihovog pretka vodi porijeklo od riječi dragon, što znači zmaj.

Narodno predanje govori da su na području Vrbe prvi doseljenici bili Zmajevići koji su imali velike posjede i živjeli bolje od mnogobrojnih drugih stanovnika plemena Njeguši. Oni su sa sobom donijeli i jednu tajnu koja je dugo čuvana. Bili su izuzetni trgovci, obrazovani, mudri i hrabri. Prve kuće koje su podigli na ovim prostorima, svojom impozantnošću
i masivnom gradnjom, više su ličile na kule i odbrambene nastambe nego na kuće običnih seljaka. Mještanima je to bilo neobično, nijesu razumjeli zašto je to tako. Kad god su bile velike bolesti, ratovi, nemaština, oluje, mećave, nevremena, udari vukova i nebeskih sila, njihovi posjedi bili su zaštićeni od bilo kakve štete i stradanja. Predanje dalje kaže da su
uvijek nad njihovim kućama vijali oblaci, oluje i munje. Mnogobrojni seljani su počeli da govore da oni imaju moći nebeskih sila i plašili su se kontakta s njima. Ostalo je narodno predanje što se desilo jedne kasne noći na samom kraju mjeseca avgusta, kada su vrijedni Njeguši sakupljali svoju ljetinu žanjući pšenicu i raž. Nakon napornog dana, dok je mladi
mjesec izlazio na nebeskom svodu, a u poljima se čuli cvrčci, mještani su ispred svojih starih slamenih kuća umorni osluškivali i posmatrali. Nedugo zatim, iznenada, cvrčci stadoše, sve se umiri, a iznad planina počeše da se skupljaju tmurni oblaci. Sve je ukazivalo na nevrijeme koje samo što se nije sručilo na Njeguško polje. Nad čitavim Njegušima je nebo bilo
tamno, dok je jedino nad selom Vrba, gdje su živjeli Zmajevići, nebo bilo potpuno svijetlo. Od straha, mještani su se brzo zatvorili u svojim kućama, samo bi kroz malena prozorska okna posmatrali što se dešava.

Mnogi od njih, uplašeni, počeli su da se mole Bogu. Strašne munje i oluje parale su nebo. Gromovi su udarali po planinama. Nad selom Vrba kao da je bio dan, smjenjivale su se razne figure, udari gromova, u trenu je bio mrak, dok je u drugom trenu dan. Mještani su, po usmenom predanju, govorili da su tada po prvi put vidjeli drevno mitsko biće – zmaja,
konjanike na nebeskom svodu s kopljima. Ma koliko da su se figure  smjenjivale brzo, sve je to mještanima djelovalo surovo i strašno. Čitavu noć je haralo nevrijeme da bi ujutro, u samu zoru, sve prestalo. Dok su se s krovova slamenih kuća slivale hladne kapi kiše, prvim
zracima sunca obasjani su Njeguši. Dugo su Njeguši pamtili ovaj događaj. Poslije nekog vremena Zmajevići su prosto „nestali“. U XVI vijeku su se nastanili na svojim novim posjedima u Boki Kotorskoj, u gradu Perastu. Kada su njihove kuće propale pod zubom vremena,
mještani su otkrili tajnu. Na unutrašnjim temeljnim kamenima njihovih  kuća pronađene su isklesane figure zmajeva. Znali su Njeguši da su u dugim noćima njihove duše lutale Njeguškim poljem i čuvale sva sela od strašnih nebeskih sila.

Zmaj je postao i glavna figura u porodičnom grbu ove porodice. Andrija Zmajević je postao nadbiskup i nadareni barokni pisac. Matija i Kristofor Krilo Zmajević su bili slavni pomorski kapetani, a pomorstvo im je bilo porodična tradicija. Danas veliki bijeli dvor porodice Zmajević krasi Perast. Pored palate se nalazi porodična crkva Gospe od Rozarija, koja je
i porodična kapela, gdje su sahranjivani neki od članova ove porodice. Zvonik pored porodične crkve je jedini osmougaoni zvonik na Balkanu. Na ostrvu Sveti Đorđe, koje je poznato kao ostrvo mrtvih, u crkvi se nalaze grobovi s porodičnim grbom porodice Zmajević. Iako
nije sigurno ko je iz ove porodice sahranjen na ostrvu, grb je tu da pokaže da su bar neki od članova zauvijek ostali u Perastu, a svakako su bili značajne ličnosti, jer biti sahranjen u crkvi je bila i ostala samo privilegija velikih.

I danas, ponekad, kada vidimo neobične figure na nebeskom svodu nad Bokom Kotorskom, kada su bure i oluje, zagledajmo se jer Zmajevići „u nebeskim borbama“ i dalje štite Boku, Perast i padine Štirovnika i Lovćena.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PREDANJE O VJEŠALIMA: Na području planinskog prevoja Krstac postoji toponim koji nosi naziv Vješala. Interesantno je predanje o nastanku ovog toponima. Preko Krsca je vodio glavni karavanski put od Boke, preko Njeguša do Čekanja, a odatle se jedan krak razdvaja prema
Katunskoj nahiji, a drugi krak prema Cetinju. Sveti Petar Cetinjski (1748-1830) živio je u najtežem periodu za Crnu Goru. Sveti Petar je težio da sačuva i odbrani njen državni, vjerski i duhovni integritet. Posebno se trudio da miri zavađena bratstva i plemena. Kletve su imaleposebnu ulogu u crnogorskom društvu u periodu od kraja XV, tokom XVI i XVII vijeka, odnosno u periodu vladika iz raznih plemena i to je trajalo kasnije tokom vladavine dinastije Petrovića pa sve do 1851. godine i uvođenja svjetovne vlasti u Crnoj Gori. Zaista možemo da kažemo da su kletve bile svojevrstan instrument vladanja koji su upotrebljavale vladike iz
prostog razloga što tada nije bilo drugih, prije svega zakonskih normi koje bi mogle da budu primjenjivane na različite životne situacije. Još za života Crnogorci su ga nazvali Sveti.

Vladika je znao da putuje za Boku Kotorsku preko Krsca kako bi razgovarao sa Francuzima o jurisdikciji nad pravoslavnim vjernicima, o pitanjima suštinskim i važnim za Crnu Goru. Isto tako, Sveti Petar Cetinjski je s Krsca predvodio vojsku u pobjedi protiv Napoleonovih trupa. U kriznim i sušnim godinama je išao u Boku Kotorsku kako bi obezbijedio žito za potrebe crnogorske sirotinje. Svaki put kada se spremao da ide za Boku, srijetao se sa svojim Njegušima, razgovarao o brojnim životnim, vjerskim i političkim temama. Znao je dobro koliko su njegove borbe teške i koliko nose rizik da bude uhapšen, zarobljen ili ubijen od strane raznih zavojevača, ali i od plaćenika. Prije ulaska u Krstački klanac Vladika bi u gustim bukovim šumama kačio na granama platnene kese sa zlatnim dukatima za slučaj da, ako se ne bi vratio, taj novac bude podijeljen sirotinji. Koliko je bio poštovan i voljen od svih, niko se nije usuđivao da zlatne dukate uzme s mjesta na kom bi bili okačeni. Od tada lokalitet prije Krstačkog klanca ponese naziv Vješala. Kada god bi se Vladika vratio s pregovora, Crnogorci su slavili njegov povratak pucnjima iz džeferdara.

VILA SA ŠTIROVNIKA (Posvećeno Miloradu (Gojkovom) Čavoru): U dugim zimskim noćima su, kada bi jake mećave i snjegovi prekrili Čavore, uz toplinu ognjišta prenošene brojne legende o vilama. Štirovnik i Lovćen, đe su vile boravile u brojnim pećinama, kriju mnoge tajne. Jedno takvo kazivanje i legendu prenosimo u cjelosti.

Jedne kasne jesenje noći, kada je bio pun mjesec i nebo ispunjeno najljepšim sjajem zvijezda, u Čavorima je vladao mir i harmonija. Vila sa Štirovnika je plela svoje duge kose na jednoj od stijena i gledala prema moru. Iskre s ognjišta obasjavale su kamene zidove u noći, a čeljad su, u toplini kasne jesenje noći, spavala. U daljini je putnik namjernik sa
svojim konjem i tovarom hitao k selu Čavori, dok mu je mjesec obasjavao put. Vila je sve to nijemo posmatrala sa stijene dok su se njene duge, zlatne kose pružale do prvih vinograda. U toj nestvarnoj tišini počela je da duva jaka bura s mora, dok su se kristali soli rasipali
po vilinoj kosi. Nebo se u trenu naoblači, zvijezde prekri tmina, a oluja nastavi da bijesni, gromovi zaparaše nebo, a magla se svuda raširi. Uplašenog putnika namjernika konj trgnu i nestade u noći. Putnik, sam u olujnoj noći, mokar i nazebao, tražio je spas da se skloni. Nije vidio ništa. Dok je hitro grabio k planini, stalno je padao ne znajući kako da se spasi te strašne noći. Vila sa Štirovnika, koja je bila na stijenama sela Čavori, sve je to posmatrala.

Nije željela da putnik strada i pošla mu je u susret. Kada su se sreli oči u oči, vila mu je rekla: „Drži se za moje kose, ja ću ti pokazati put i ne govori ništa“. Putnik se držao za zlatne niti viline kose i stigao do prvih kuća, izmoren, mokar, uplašen i iscrpljen. Jako je zalupao na masivna bukova vrata. Otvorio je domaćin koji je vidio mokrog i gotovo promrzlog
čovjeka. Odmah su ga sjeli pokraj ognjišta, dok ga je jaki plamen obasjavao i sušio. Brzo su mu dali da obuče kožuh i da popije vruću šolju mlijeka. Domaćin ga nije ništa pitao, a putnik je ubrzo izmoren zaspao. Napolju je i dalje bjesnila oluja. Ujutro, kada se razdanilo,
sunce je opet obasjalo Čavore. Putnik je ispričao svoju priču, da je krenuo k Cetinju, ali da je u noći tokom oluje konj pobjegao, a da ga je vila spasila jer se držao za zlatne niti njene kose. Prvi čobani koji su izašli sa svojim ovcama pronašli su konja u Vali Čavorovoj (šumi) i
vratili ga njegovom vlasniku. Putnik je nastavio svoj put, a legenda nastavila da živi. Magija vila sa Štirovnika živi i u ovoj priči koja će ostati sačuvana.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O VILI (PIMA) S MALOG BOSTURA (Posvećeno Draganu Dudi (Nikičinom) Čavoru): Mali Bostur predstavlja jedan od niza dragulja u kruni Lovćena. Na ovom katunu su odvajkada boravila i živjela bratstva Pime, Čavori i Radonjići. Ova prelijepa legenda sačuvana je u usmenom predanju. U XIII vijeku na Malom Bosturu živio je Batrić Pima koji je za potrebe mletačkih trgovaca čuvao stada i za njih trgovao mesom i bijelim mrsom. Od tog posla se ubrzo obogatio. Kako mu je žena umrla na porođaju, imao je samo
kćerku. Kćerka duge plave kose, vitka, plavih anđeoskih očiju bila mu je najveći i najljepši dar od samog Boga i njegova mezimica. Zbog njene ljepote mještani su je nazvali Vila (Pima). Kako je Batrić Pima dobro živio i imao velike posjede kao i svoje pastire koji su čuvali njegova
stada, on bi od septembra mjeseca do decembra često putovao kod Mletaka radi dogovora oko prodaje robe. Uvijek bi svojoj kćerki donosio brojne lijepe poklone i darove da je učini srećnom. Godine su prolazile, ona je stasala u jednu od najljepših đevojaka toga kraja. Mladići su se otimali da joj budu bliže. Dolazili su brojni prosci koje je njen otac odbijao, smatrao je da nema dostojnog njenoj ljepoti. Bio je početak oktobra mjeseca, Batrić se te večeri pripremao da ujutro rano putuje kod Mlečana. Izašao je u dvorište, noć je bila prohladna, punog mjeseca sa zvijezdama. Konj je bio vezan pored same kuće za metalnu alku. Batrić je ušao u kuću i spremao se da večera s Vilom. U tom trenutku Batrić i Vila začuše jako zavijanje vukova koji su bili sve bliže. Vila ustade, izađe ispred kuće, konj poče nemirno da rže i da se trza, a vukovi su bili veoma blizu. Vila je prišla da umiri stado ovaca.

Poslije kraćeg vremena Batrić izađe u noć i viknu: „Vilo, Vilo, Vilo, đe si“. Odgovora nije bilo. Zavijanje vukova je stalo. Batrić, uznemiren, pozva mještane i reče im da je Vila nestala. Čitavu noć su mještani tragali za njom s upaljenim lučem, od Vile nije bilo niđe ni traga ni glasa. U samu zoru, umorni i iscrpljeni, svi su se vratili kućama. Tužni otac je tragao za njom danima, a često i u noćima punog mjeseca. Našli su ga pastiri
smrznutog jednog decembarskog jutra kod Zvjerinjačkih rupa. Na njegovom licu su stojale ledom okovane suze. Legenda kaže da su Pimu, zbog njenog anđeoskog lica i njene ljepote, vile iz Golublje pećine s Krsca uzele da im bude posestrima i da vječno s njima živi na padinama Lovćena.

Mještani Malog i Veljeg Bostura su pričali da se uvijek pojavljivala u noćima punog mjeseca da čuva od upada vukova brojna stada, ali i svaku kuću u kojoj su bile mlade đevojke da ne bi doživjele njenu sudbinu. I danas, kada vas put odvede prema Malom i Veljem
Bosturu, sjetite se ove drevne legende. Pastira više nema kao nekada, kao ni stada ovaca, ali ova legenda nas uvijek vraća onom mitskom što postoji u našim genima, povratku rodnom kraju i priča o njemu.

ĐEVOJAČKI DO Jedno od njeguških sela je i Dugi Do koji krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina. Kletve su nešto čime su se služili oni kojima je nanesena neka nepravda, bol, očaj i vjerovanja su da će se kletva uvijek ostvariti. Jedan od toponima ovog sela nosi naziv
Đevojački do, a mi vam prenosimo predanje o nastanku njegovog imena.

U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su šest bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili. Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova pomoću kojih je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima
od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku, koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona poslije smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućniji. Često su mladi pastiri dolazili blizu Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovima ili dok čuva ovce.

Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljujući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa
prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su sestre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica, samo klimnu glavom u znak odobravanja. Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Borikine sestre su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca, nakon čega
su se vratile svojim domovima. Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom jednog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo vode sa izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sjeo u hladovini jednog drijena da malo odmori.

Borika je neumorno radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola. Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se, onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: „Koliki si, dabogda se propao“. U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s posljednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.

(Nastaviće se)