Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VOJIN DIMITRIJEVIĆ, DIREKTOR BEOGRADSKOG CENTRA ZA LJUDSKA PRAVA; Dugotrajna vlast kvari vlastodršce

Objavljeno prije

na

Ovih dana stigao je novi izvještaj Evropske komisije o napredovanju zemalja ka članstvu u EU. Crna Gora je dobila status kandidata, a Srbija pohvale i pokude. Počela je i dugo očekivana i odugovlačena saradnja dvije države u borbi protiv organizovanog kriminala, a u regionu su se desila nova među- državna izvinjavanja i data mnoga lijepa obećanja. Ipak, utisak je da se napreduje sporo i „oportunistički”, sve nekako gledajući „preko ramena”. Mnoga važna praktična pitanja od interesa za građane regiona ne rješavaju se čak ni brzinom evrointegracija, ekonomske nedaće se uvećavaju a upravljački sistemi inertno vrte u krug.

O tome koliko smo spremni da učimo na tuđim a sada već i na sopstvenim greškama, razgovarali smo sa dr Vojinom Dimitrijevićem, profesorom međunarodnog prava, članom i funkcionerom mnogih međunarodnih organizacija i foruma, među kojima su i Venecijanska komisija za mir putem prava Savjeta Evrope, Arbitražni sud u Hagu, Institut za međunarodno pravo. On je i član Izvršnog odbora Međunarodne komisije pravnika u Ženevi. Profesor Dimitrijević je, podsjetimo, dugo godina bio član i potpredsjednik Komiteta za ljudska prava UN, ad hoc sudija Međunarodnog suda pravde.

MONITOR: Kako vi, kao stručnjak za međunarodno pravo, vidite budućnost Zapadnog Balkana ili Jugosfere kako naš dio Evrope, zove Tim Džuda? Srbija, na primjer, još nije uredila svoje granice, da ne pominjemo Kosovo.
DIMITRIJEVIĆ: Najlakše je reći: rešenje je u približavanju Evropskoj uniji, ali je i EU stekla neka loša iskustva pa će biti opreznija. Članstvo u EU znači da će mnogo šta, što je sada bilo inostranstvo prestati to da bude. Međutim, iskustvo s Kiprom pokazalo je da je neuputno učlanjivati države koje ne znaju gde su im granice. S nešto dobre volje, pak, može se izbeći duboko simbolično značenje granica, tako drago nacionalistima, i mogu se stvoriti demarkacione linje vezane za razne vrste delatnosti. To se donekle već i dešava s meteorologijom, kontrolom vazdušnog saobraćaja, carinama itd. Države, to mnogi zaboravljaju, nisu više u potpunosti suverene.

MONITOR: Kako gledate na sve češće izvinjavanje naših lidera? Da li to, pored nesumnjivo poželjnog političkog i neophodnog simboličkog čina, počinje da zabašuruje još uvijek mnoga praktično-pravno-imovinska ali i moralno opterećujuća neriješena pitanja?DIMITRIJEVIĆ: Izvinjenja su moralni dug i pomažu pomirenju. Daju ih ljudi koji imaju mandat od celine (države, nacije, zajednice), bez obzira na ulogu kakvu su sami igrali. Vili Brant nije imao nikakve veze s nacizmom (bio je izbeglica) a Tadić i Josipović nisu bili bliski Tuđmanu i Miloševiću.

S obzirom na to da je gest simboličan, on ne može imati praktične posledice.

Meni smeta što se ne izvinjavaju ljudi za svoje sopstvene velike grehe. Nijedan bivši rektor, dekan i ministar nije se izvinio Beogradskom univerzitetu zato što ga je temeljito upropastio niti desetinama hiljada ljudi koje su zbog toga morale da emigriraju.

MONITOR: Zadovoljavajući nivo „tranzicione pravde” jedan je od neophodnih sastojaka u napredovanju k EU. Da li vam se čini da međunarodna zajednica kada se radi o pravdi prema žrtvama ratnih sukoba devedesetih, počinje pomalo da posustaje? Da nije holandskog glasa, i Ratko Mladić kao da ne bi bio toliko tražen i pominjan kao prioritet u izvještaju EK?
DIMITRIJEVIĆ: Tranziciona pravda nisu samo suđenja nego ceo posao na utvrđivanju istine, objašnjenju, pomirenju. U tom je pogledu nedavni rad sudova u Srbiji daleko bolji od nerada Komisije za istinu i pomirenje, koju je osnovao Koštunica kao predsednik SRJ. Naš je problem nesposobnost da razlikujemo moralno i pragmatično u međunarodnoj politici. Stranci će sarađivati sa svakim ovde ko im je zgodan, pa i s bivšim radikalima ako „obavljaju posao”. Međutim, odgovornost za zločin je nalog koji moraju da poštuju svi u sopstvenom interesu. Evropa je to naučila u Drugom svetskom ratu.

MONITOR: Bili ste nekoliko godina i član Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije. Na planu borbe države protiv korupcije, izgleda da se gubi, da se ona kolateralna nepravda svojinsko-ekonomske tranzicije vrtoglavo uvećava?
DIMITRIJEVIĆ: Niko se ipak nije usudio da ukine Savet, a formalno je to bilo vrlo lako. Korupcija je verni pratilac tranzicije: pogledajte samo kolika je u Rusiji. Slabe koalicione vlade od mnogo partija njen su najveći saveznik. Na žalost, većina građana, da parafraziram Velju Ilića, smatra da velika korupcija nije dobra ali da „korupcijica” olakšava život.

MONITOR: Ipak, izgleda da je visoko razvijeni organizovani kriminal uplašio političare. Hrvatska i Srbija u borbi protiv organizovanog kriminala najuspješnije sarađuju, a nedavno je poslije dugog natezanja i iščekivanja, praktično preko noći i mimo uobičajenog protokola, potpisan sporazum i između Srbije i Crne Gore o međusobnom izručivanju državljana. Da li je do toga došlo opet pomoću „štapa” iz Brisela?
DIMITRIJEVIĆ: Malo Brisel a malo i strah da vlast ne preuzme neko drugi. I ministri i drugi političari valjda znaju kako je njihovim kolegama u Kolumbiji i drugim zemljama Latinske Amerike.

MONITOR: Crna Gora je dobila status kandidata za članstvo u EU, ali će još morati da se trudi da bi otpočela pregovore. Svaki korak ex-yu zemalja u pravcu članstva prikazuje se u tim zemljama kao veliki uspjeh. Ipak, vidimo na primjeru Makedonije da se kandidat može ostati dugo, pa čak i „vječiti kandidat” kao Turska. Koje su, po vama, najozbiljnije prepreke za crnogorsko „ubrzanje” k EU?
DIMITRIJEVIĆ: Ne znam da li se sledeće tiče onih koji odlučuju u EU, ali meni je od značaja.U Crnoj Gori vlast se ne menja dugo godina. Na njoj leže mnogi gresi iz pljačkaškog pohoda na Dubrovnik i sličnih „podviga”, kao npr. gnusnog izručivanja bosanskih izbjeglica Karadžićevim ludacima. Linija kažnjavanja treba još da se popne a izvinjenja da se umnože.

Toliko o moralu i tranzicionoj pravdi. Nisam dugo bio u Crnoj Gori ali i za nju važi pravilo da da dugotrajna vlast kvari vlastodršce. Ovo pravilo, međutim, podrazumeva valjanu alternativu, dobru opoziciju – ali do mene najglasnije dopiru oni delovi opozicije koji se ponašaju kao manjinske srpske stranke. Ono što je dobro, i gde Crnoj Gori zavidim, jeste što nema političkih ekstremista. Ekonomski potencijali Crne Gore su veliki ako se okane socijalističke ideje o velikoj industriji i pređe na prodaju kvalitetnih usluga. S boljom ekonomijom stiže i staloženiji politički život.

MONITOR: Očekujete li da uskoro počne dijalog Prištine i Beograda? Na Kosovu predstoje izbori na više nivoa koji su nekako došli u nevrijeme, baš kada je dogovoren dijalog. Predsjednik Kosova podnio je ostavku zbog sukoba interesa, izabravši baš ostavku na državnu a ne partijsku funkciju, a zatim slijedi nepovjerenje Vladi Kosova. Šta se, po vama, događa?
DIMITRIJEVIĆ: Verovatno su i albanski lideri na Kosovu, naročito oni najratoborniji, bili – kao i svi nacionalisti – više spremni na beskonačna natezanja oko statusa a neskloni postepenim, trezvenim, praktičnim dogovorima o dobrobiti ljudi, gde stručnjaci imaju istu ulogu kao i političari. Uz to ide i strah od odgovornosti da ih tamošnji ultrarodoljubi ne napadnu zbog mlakosti i izdaje. Da se izrazim kompjuterskim jezikom, oni su se radije „resetovali”.

MONITOR: Nakon izbora u BIH, došlo je do nekih pomjeranja na političkoj sceni, ali su osim Harisa Silajdžića, bosanski lideri uglavnom ostali tamo gdje su bili?
DIMITRIJEVIĆ: Na žalost, svi izbori u BiH su neprekidna repriza kobnih izbora iz 1990, gde su supernacionalisti, i bošnjački, i srpski i hrvatski, porazili razumne ljude.

MONITOR: Čuli ste za predloge o rekompoziciji Balkana koje je u svojoj knjizi Kad ovacije utihnu, iznio Vilijam Montgomeri. Da li je to tek dio memoarskih razmišljanja jednog bivšeg američkog ambasadora koji, pretpostavlja se, dosta zna o našim političkim prilikama, ili nešto više od toga?
DIMITRIJEVIĆ: Nisam čitao Montgomerija (i ne verujem da ću uskoro da stignem) a ne mogu da reagujem na prepričavanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo