Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VOJIN DIMITRIJEVIĆ, DIREKTOR BEOGRADSKOG CENTRA ZA LJUDSKA PRAVA; Dugotrajna vlast kvari vlastodršce

Objavljeno prije

na

Ovih dana stigao je novi izvještaj Evropske komisije o napredovanju zemalja ka članstvu u EU. Crna Gora je dobila status kandidata, a Srbija pohvale i pokude. Počela je i dugo očekivana i odugovlačena saradnja dvije države u borbi protiv organizovanog kriminala, a u regionu su se desila nova među- državna izvinjavanja i data mnoga lijepa obećanja. Ipak, utisak je da se napreduje sporo i „oportunistički”, sve nekako gledajući „preko ramena”. Mnoga važna praktična pitanja od interesa za građane regiona ne rješavaju se čak ni brzinom evrointegracija, ekonomske nedaće se uvećavaju a upravljački sistemi inertno vrte u krug.

O tome koliko smo spremni da učimo na tuđim a sada već i na sopstvenim greškama, razgovarali smo sa dr Vojinom Dimitrijevićem, profesorom međunarodnog prava, članom i funkcionerom mnogih međunarodnih organizacija i foruma, među kojima su i Venecijanska komisija za mir putem prava Savjeta Evrope, Arbitražni sud u Hagu, Institut za međunarodno pravo. On je i član Izvršnog odbora Međunarodne komisije pravnika u Ženevi. Profesor Dimitrijević je, podsjetimo, dugo godina bio član i potpredsjednik Komiteta za ljudska prava UN, ad hoc sudija Međunarodnog suda pravde.

MONITOR: Kako vi, kao stručnjak za međunarodno pravo, vidite budućnost Zapadnog Balkana ili Jugosfere kako naš dio Evrope, zove Tim Džuda? Srbija, na primjer, još nije uredila svoje granice, da ne pominjemo Kosovo.
DIMITRIJEVIĆ: Najlakše je reći: rešenje je u približavanju Evropskoj uniji, ali je i EU stekla neka loša iskustva pa će biti opreznija. Članstvo u EU znači da će mnogo šta, što je sada bilo inostranstvo prestati to da bude. Međutim, iskustvo s Kiprom pokazalo je da je neuputno učlanjivati države koje ne znaju gde su im granice. S nešto dobre volje, pak, može se izbeći duboko simbolično značenje granica, tako drago nacionalistima, i mogu se stvoriti demarkacione linje vezane za razne vrste delatnosti. To se donekle već i dešava s meteorologijom, kontrolom vazdušnog saobraćaja, carinama itd. Države, to mnogi zaboravljaju, nisu više u potpunosti suverene.

MONITOR: Kako gledate na sve češće izvinjavanje naših lidera? Da li to, pored nesumnjivo poželjnog političkog i neophodnog simboličkog čina, počinje da zabašuruje još uvijek mnoga praktično-pravno-imovinska ali i moralno opterećujuća neriješena pitanja?DIMITRIJEVIĆ: Izvinjenja su moralni dug i pomažu pomirenju. Daju ih ljudi koji imaju mandat od celine (države, nacije, zajednice), bez obzira na ulogu kakvu su sami igrali. Vili Brant nije imao nikakve veze s nacizmom (bio je izbeglica) a Tadić i Josipović nisu bili bliski Tuđmanu i Miloševiću.

S obzirom na to da je gest simboličan, on ne može imati praktične posledice.

Meni smeta što se ne izvinjavaju ljudi za svoje sopstvene velike grehe. Nijedan bivši rektor, dekan i ministar nije se izvinio Beogradskom univerzitetu zato što ga je temeljito upropastio niti desetinama hiljada ljudi koje su zbog toga morale da emigriraju.

MONITOR: Zadovoljavajući nivo „tranzicione pravde” jedan je od neophodnih sastojaka u napredovanju k EU. Da li vam se čini da međunarodna zajednica kada se radi o pravdi prema žrtvama ratnih sukoba devedesetih, počinje pomalo da posustaje? Da nije holandskog glasa, i Ratko Mladić kao da ne bi bio toliko tražen i pominjan kao prioritet u izvještaju EK?
DIMITRIJEVIĆ: Tranziciona pravda nisu samo suđenja nego ceo posao na utvrđivanju istine, objašnjenju, pomirenju. U tom je pogledu nedavni rad sudova u Srbiji daleko bolji od nerada Komisije za istinu i pomirenje, koju je osnovao Koštunica kao predsednik SRJ. Naš je problem nesposobnost da razlikujemo moralno i pragmatično u međunarodnoj politici. Stranci će sarađivati sa svakim ovde ko im je zgodan, pa i s bivšim radikalima ako „obavljaju posao”. Međutim, odgovornost za zločin je nalog koji moraju da poštuju svi u sopstvenom interesu. Evropa je to naučila u Drugom svetskom ratu.

MONITOR: Bili ste nekoliko godina i član Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije. Na planu borbe države protiv korupcije, izgleda da se gubi, da se ona kolateralna nepravda svojinsko-ekonomske tranzicije vrtoglavo uvećava?
DIMITRIJEVIĆ: Niko se ipak nije usudio da ukine Savet, a formalno je to bilo vrlo lako. Korupcija je verni pratilac tranzicije: pogledajte samo kolika je u Rusiji. Slabe koalicione vlade od mnogo partija njen su najveći saveznik. Na žalost, većina građana, da parafraziram Velju Ilića, smatra da velika korupcija nije dobra ali da „korupcijica” olakšava život.

MONITOR: Ipak, izgleda da je visoko razvijeni organizovani kriminal uplašio političare. Hrvatska i Srbija u borbi protiv organizovanog kriminala najuspješnije sarađuju, a nedavno je poslije dugog natezanja i iščekivanja, praktično preko noći i mimo uobičajenog protokola, potpisan sporazum i između Srbije i Crne Gore o međusobnom izručivanju državljana. Da li je do toga došlo opet pomoću „štapa” iz Brisela?
DIMITRIJEVIĆ: Malo Brisel a malo i strah da vlast ne preuzme neko drugi. I ministri i drugi političari valjda znaju kako je njihovim kolegama u Kolumbiji i drugim zemljama Latinske Amerike.

MONITOR: Crna Gora je dobila status kandidata za članstvo u EU, ali će još morati da se trudi da bi otpočela pregovore. Svaki korak ex-yu zemalja u pravcu članstva prikazuje se u tim zemljama kao veliki uspjeh. Ipak, vidimo na primjeru Makedonije da se kandidat može ostati dugo, pa čak i „vječiti kandidat” kao Turska. Koje su, po vama, najozbiljnije prepreke za crnogorsko „ubrzanje” k EU?
DIMITRIJEVIĆ: Ne znam da li se sledeće tiče onih koji odlučuju u EU, ali meni je od značaja.U Crnoj Gori vlast se ne menja dugo godina. Na njoj leže mnogi gresi iz pljačkaškog pohoda na Dubrovnik i sličnih „podviga”, kao npr. gnusnog izručivanja bosanskih izbjeglica Karadžićevim ludacima. Linija kažnjavanja treba još da se popne a izvinjenja da se umnože.

Toliko o moralu i tranzicionoj pravdi. Nisam dugo bio u Crnoj Gori ali i za nju važi pravilo da da dugotrajna vlast kvari vlastodršce. Ovo pravilo, međutim, podrazumeva valjanu alternativu, dobru opoziciju – ali do mene najglasnije dopiru oni delovi opozicije koji se ponašaju kao manjinske srpske stranke. Ono što je dobro, i gde Crnoj Gori zavidim, jeste što nema političkih ekstremista. Ekonomski potencijali Crne Gore su veliki ako se okane socijalističke ideje o velikoj industriji i pređe na prodaju kvalitetnih usluga. S boljom ekonomijom stiže i staloženiji politički život.

MONITOR: Očekujete li da uskoro počne dijalog Prištine i Beograda? Na Kosovu predstoje izbori na više nivoa koji su nekako došli u nevrijeme, baš kada je dogovoren dijalog. Predsjednik Kosova podnio je ostavku zbog sukoba interesa, izabravši baš ostavku na državnu a ne partijsku funkciju, a zatim slijedi nepovjerenje Vladi Kosova. Šta se, po vama, događa?
DIMITRIJEVIĆ: Verovatno su i albanski lideri na Kosovu, naročito oni najratoborniji, bili – kao i svi nacionalisti – više spremni na beskonačna natezanja oko statusa a neskloni postepenim, trezvenim, praktičnim dogovorima o dobrobiti ljudi, gde stručnjaci imaju istu ulogu kao i političari. Uz to ide i strah od odgovornosti da ih tamošnji ultrarodoljubi ne napadnu zbog mlakosti i izdaje. Da se izrazim kompjuterskim jezikom, oni su se radije „resetovali”.

MONITOR: Nakon izbora u BIH, došlo je do nekih pomjeranja na političkoj sceni, ali su osim Harisa Silajdžića, bosanski lideri uglavnom ostali tamo gdje su bili?
DIMITRIJEVIĆ: Na žalost, svi izbori u BiH su neprekidna repriza kobnih izbora iz 1990, gde su supernacionalisti, i bošnjački, i srpski i hrvatski, porazili razumne ljude.

MONITOR: Čuli ste za predloge o rekompoziciji Balkana koje je u svojoj knjizi Kad ovacije utihnu, iznio Vilijam Montgomeri. Da li je to tek dio memoarskih razmišljanja jednog bivšeg američkog ambasadora koji, pretpostavlja se, dosta zna o našim političkim prilikama, ili nešto više od toga?
DIMITRIJEVIĆ: Nisam čitao Montgomerija (i ne verujem da ću uskoro da stignem) a ne mogu da reagujem na prepričavanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo