Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VOJIN DIMITRIJEVIĆ, DIREKTOR BEOGRADSKOG CENTRA ZA LJUDSKA PRAVA; Dugotrajna vlast kvari vlastodršce

Objavljeno prije

na

Ovih dana stigao je novi izvještaj Evropske komisije o napredovanju zemalja ka članstvu u EU. Crna Gora je dobila status kandidata, a Srbija pohvale i pokude. Počela je i dugo očekivana i odugovlačena saradnja dvije države u borbi protiv organizovanog kriminala, a u regionu su se desila nova među- državna izvinjavanja i data mnoga lijepa obećanja. Ipak, utisak je da se napreduje sporo i „oportunistički”, sve nekako gledajući „preko ramena”. Mnoga važna praktična pitanja od interesa za građane regiona ne rješavaju se čak ni brzinom evrointegracija, ekonomske nedaće se uvećavaju a upravljački sistemi inertno vrte u krug.

O tome koliko smo spremni da učimo na tuđim a sada već i na sopstvenim greškama, razgovarali smo sa dr Vojinom Dimitrijevićem, profesorom međunarodnog prava, članom i funkcionerom mnogih međunarodnih organizacija i foruma, među kojima su i Venecijanska komisija za mir putem prava Savjeta Evrope, Arbitražni sud u Hagu, Institut za međunarodno pravo. On je i član Izvršnog odbora Međunarodne komisije pravnika u Ženevi. Profesor Dimitrijević je, podsjetimo, dugo godina bio član i potpredsjednik Komiteta za ljudska prava UN, ad hoc sudija Međunarodnog suda pravde.

MONITOR: Kako vi, kao stručnjak za međunarodno pravo, vidite budućnost Zapadnog Balkana ili Jugosfere kako naš dio Evrope, zove Tim Džuda? Srbija, na primjer, još nije uredila svoje granice, da ne pominjemo Kosovo.
DIMITRIJEVIĆ: Najlakše je reći: rešenje je u približavanju Evropskoj uniji, ali je i EU stekla neka loša iskustva pa će biti opreznija. Članstvo u EU znači da će mnogo šta, što je sada bilo inostranstvo prestati to da bude. Međutim, iskustvo s Kiprom pokazalo je da je neuputno učlanjivati države koje ne znaju gde su im granice. S nešto dobre volje, pak, može se izbeći duboko simbolično značenje granica, tako drago nacionalistima, i mogu se stvoriti demarkacione linje vezane za razne vrste delatnosti. To se donekle već i dešava s meteorologijom, kontrolom vazdušnog saobraćaja, carinama itd. Države, to mnogi zaboravljaju, nisu više u potpunosti suverene.

MONITOR: Kako gledate na sve češće izvinjavanje naših lidera? Da li to, pored nesumnjivo poželjnog političkog i neophodnog simboličkog čina, počinje da zabašuruje još uvijek mnoga praktično-pravno-imovinska ali i moralno opterećujuća neriješena pitanja?DIMITRIJEVIĆ: Izvinjenja su moralni dug i pomažu pomirenju. Daju ih ljudi koji imaju mandat od celine (države, nacije, zajednice), bez obzira na ulogu kakvu su sami igrali. Vili Brant nije imao nikakve veze s nacizmom (bio je izbeglica) a Tadić i Josipović nisu bili bliski Tuđmanu i Miloševiću.

S obzirom na to da je gest simboličan, on ne može imati praktične posledice.

Meni smeta što se ne izvinjavaju ljudi za svoje sopstvene velike grehe. Nijedan bivši rektor, dekan i ministar nije se izvinio Beogradskom univerzitetu zato što ga je temeljito upropastio niti desetinama hiljada ljudi koje su zbog toga morale da emigriraju.

MONITOR: Zadovoljavajući nivo „tranzicione pravde” jedan je od neophodnih sastojaka u napredovanju k EU. Da li vam se čini da međunarodna zajednica kada se radi o pravdi prema žrtvama ratnih sukoba devedesetih, počinje pomalo da posustaje? Da nije holandskog glasa, i Ratko Mladić kao da ne bi bio toliko tražen i pominjan kao prioritet u izvještaju EK?
DIMITRIJEVIĆ: Tranziciona pravda nisu samo suđenja nego ceo posao na utvrđivanju istine, objašnjenju, pomirenju. U tom je pogledu nedavni rad sudova u Srbiji daleko bolji od nerada Komisije za istinu i pomirenje, koju je osnovao Koštunica kao predsednik SRJ. Naš je problem nesposobnost da razlikujemo moralno i pragmatično u međunarodnoj politici. Stranci će sarađivati sa svakim ovde ko im je zgodan, pa i s bivšim radikalima ako „obavljaju posao”. Međutim, odgovornost za zločin je nalog koji moraju da poštuju svi u sopstvenom interesu. Evropa je to naučila u Drugom svetskom ratu.

MONITOR: Bili ste nekoliko godina i član Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije. Na planu borbe države protiv korupcije, izgleda da se gubi, da se ona kolateralna nepravda svojinsko-ekonomske tranzicije vrtoglavo uvećava?
DIMITRIJEVIĆ: Niko se ipak nije usudio da ukine Savet, a formalno je to bilo vrlo lako. Korupcija je verni pratilac tranzicije: pogledajte samo kolika je u Rusiji. Slabe koalicione vlade od mnogo partija njen su najveći saveznik. Na žalost, većina građana, da parafraziram Velju Ilića, smatra da velika korupcija nije dobra ali da „korupcijica” olakšava život.

MONITOR: Ipak, izgleda da je visoko razvijeni organizovani kriminal uplašio političare. Hrvatska i Srbija u borbi protiv organizovanog kriminala najuspješnije sarađuju, a nedavno je poslije dugog natezanja i iščekivanja, praktično preko noći i mimo uobičajenog protokola, potpisan sporazum i između Srbije i Crne Gore o međusobnom izručivanju državljana. Da li je do toga došlo opet pomoću „štapa” iz Brisela?
DIMITRIJEVIĆ: Malo Brisel a malo i strah da vlast ne preuzme neko drugi. I ministri i drugi političari valjda znaju kako je njihovim kolegama u Kolumbiji i drugim zemljama Latinske Amerike.

MONITOR: Crna Gora je dobila status kandidata za članstvo u EU, ali će još morati da se trudi da bi otpočela pregovore. Svaki korak ex-yu zemalja u pravcu članstva prikazuje se u tim zemljama kao veliki uspjeh. Ipak, vidimo na primjeru Makedonije da se kandidat može ostati dugo, pa čak i „vječiti kandidat” kao Turska. Koje su, po vama, najozbiljnije prepreke za crnogorsko „ubrzanje” k EU?
DIMITRIJEVIĆ: Ne znam da li se sledeće tiče onih koji odlučuju u EU, ali meni je od značaja.U Crnoj Gori vlast se ne menja dugo godina. Na njoj leže mnogi gresi iz pljačkaškog pohoda na Dubrovnik i sličnih „podviga”, kao npr. gnusnog izručivanja bosanskih izbjeglica Karadžićevim ludacima. Linija kažnjavanja treba još da se popne a izvinjenja da se umnože.

Toliko o moralu i tranzicionoj pravdi. Nisam dugo bio u Crnoj Gori ali i za nju važi pravilo da da dugotrajna vlast kvari vlastodršce. Ovo pravilo, međutim, podrazumeva valjanu alternativu, dobru opoziciju – ali do mene najglasnije dopiru oni delovi opozicije koji se ponašaju kao manjinske srpske stranke. Ono što je dobro, i gde Crnoj Gori zavidim, jeste što nema političkih ekstremista. Ekonomski potencijali Crne Gore su veliki ako se okane socijalističke ideje o velikoj industriji i pređe na prodaju kvalitetnih usluga. S boljom ekonomijom stiže i staloženiji politički život.

MONITOR: Očekujete li da uskoro počne dijalog Prištine i Beograda? Na Kosovu predstoje izbori na više nivoa koji su nekako došli u nevrijeme, baš kada je dogovoren dijalog. Predsjednik Kosova podnio je ostavku zbog sukoba interesa, izabravši baš ostavku na državnu a ne partijsku funkciju, a zatim slijedi nepovjerenje Vladi Kosova. Šta se, po vama, događa?
DIMITRIJEVIĆ: Verovatno su i albanski lideri na Kosovu, naročito oni najratoborniji, bili – kao i svi nacionalisti – više spremni na beskonačna natezanja oko statusa a neskloni postepenim, trezvenim, praktičnim dogovorima o dobrobiti ljudi, gde stručnjaci imaju istu ulogu kao i političari. Uz to ide i strah od odgovornosti da ih tamošnji ultrarodoljubi ne napadnu zbog mlakosti i izdaje. Da se izrazim kompjuterskim jezikom, oni su se radije „resetovali”.

MONITOR: Nakon izbora u BIH, došlo je do nekih pomjeranja na političkoj sceni, ali su osim Harisa Silajdžića, bosanski lideri uglavnom ostali tamo gdje su bili?
DIMITRIJEVIĆ: Na žalost, svi izbori u BiH su neprekidna repriza kobnih izbora iz 1990, gde su supernacionalisti, i bošnjački, i srpski i hrvatski, porazili razumne ljude.

MONITOR: Čuli ste za predloge o rekompoziciji Balkana koje je u svojoj knjizi Kad ovacije utihnu, iznio Vilijam Montgomeri. Da li je to tek dio memoarskih razmišljanja jednog bivšeg američkog ambasadora koji, pretpostavlja se, dosta zna o našim političkim prilikama, ili nešto više od toga?
DIMITRIJEVIĆ: Nisam čitao Montgomerija (i ne verujem da ću uskoro da stignem) a ne mogu da reagujem na prepričavanja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo